Ištipana hartija/Knjiga druga/Svakidašnjost

Ištipana hartija Knjiga druga, SVAKIDAŠNJOST
autor: Janko Polić Kamov

Svakidašnjost[uredi]

Prazna ko panike mozak i hlače sankilota

i miso bogomolje.

Sablast koju je gledo i ženij i Kain i luda

al nikada, nikada oni koji su — "dobre volje".

Jer nitko ne gleda sebe

nit sebe vidi...

A pjesnik razmeta hrbat

po tvrdoj hridi.

Jer nema kreveta mekog

pod nebom goli'...

A kada si ljubav htio,

našo si boli.

I kada si pisat pošo

prepune krvi,

ruka je drhtat stala

i pero smrvi.

A kritik, slobodno rokti:

grdne li pjesni!

Kad ne zna krvave tinte,

što hart'jom bjesni.

Reguluj bujicu rijeke

na korist puka,

al pusti pjesnika pjevat

i urlat — vuka!

Jer nitko ne vidi sebe i nitko ne gleda sebe,

al kada sam ono pošo kroz vaše redove guste

uprvši ogromne oči ko dva da zrcala uprh,

mogli ste vidjeti sebe, sablasti prazne i puste.

Derana znao sam jednog, za inat kada bi noktom

po staklu strugo i strugo i misli smetao — strugo —

ščepah ga tad za ušesa — u svemu magarcu nalik —

pa drmah čvrsto i dugo.

Deran je plako ko deran, plako ko tele se veli

— teletu nalik je bio umnošću više no plačem —

i sutra — Jovo nanovo — i tako za život cijeli.

... A kose strše i strše i mravi mrmolje mozgom

i pauk mislima prede i mora hvata se mesa —

Derane! Magare! Tele! Onog sam ščepao češće,

al ovaj nema — ušesa.

Gdje ću da iskalim srdžbu — prepuna čaša je moja. —

Glupim ste rukama pokrov na lonac kipući spleli.

Čuvajte život i sebe! Nitko lje zaplakat neće,

ako se piće istrese i lonac razmrska cijeli!!!