Ištipana hartija/Knjiga druga/Popijevka

← Svakidašnjost

Ištipana hartija Knjiga druga, POPIJEVKA autor: Janko Polić Kamov

Cjelov →

Popijevka

Vjetar hvatam da me nosi

od to svijeta izjevana,

što mu dnevnost pije krvcu,

dnevnost gromko opjevana.

O ta dnevnost, što se smije,

a usne joj suhe s čame!

O ta dnevnost, što se plače

i bez jedne suze same!

Što se u nje smijeh krsti,

meni radost svaku pije.

Njezin plač — a moja studen,

što se crnim smijehom smije.

Ne vjerujem da je čovjek,

što je prošo kroz nju tudi;

ne vjerujem da su ovo

moja braća, moji ljudi.

Jer tad nisam ni ja čovjek

i pljuckat ću čovječanstvo

i tražit ću drugdje, dalje,

i drugove i božanstvo.

Ne, to nije, nije čovjek,

što u meni pustoš stvara:

pjevao sam njemu himne

dižuć plamen sa oltara;

plakao sam s njime ljuto

i suzama pjesme šaro;

kroz njegovih patnja vatru

prometo se i izgaro;

i poljupce sipah ludo

i u njima zanos krvce:

Ja sam njemu razapeo

svoju miso, svoje srce,

da po njima kolo vodi

svojih boli do ludosti,

da me gazi, da me davi,

da ne reknem nikad dosti!

Ne, to nije, nije čovjek,

to je neka sveta halja,

u kojoj se ljudstvo cijelo

po zakonu mota, valja.

I ne rekoh više ništa...

Hvatat ću se vjetra smjela

da me mine crna slutnja,

izgrizena, nevesela.

I da'nut ću s vjetra dahom,

kud se ono ljudstvo valja

prodirući divlje, bijesno

kroz svetinju tvrdih halja.

I ovako golo, samo,

meni će se o vrat popet:

Ja ću klicat od ganuća:

čo'eka sam našo opet.

I pijani s krupnih suza

dalje ćemo suze liti

i u orgij pjesme pjevat

i do zore — suze piti...

Sljedeća stranica→