Ištipana hartija/Knjiga druga/Roman

← Kad izmiče ljeto

Ištipana hartija Knjiga druga, ROMAN autor: Janko Polić Kamov

U mraku →

Roman

1

Zovnuh te pjesmom od ružâ i rekoh: budi mi žena!

Prostrijelit ću ćilime zlatne od praška mendulje cvijeća;

i ležaj savit ću tebi, ležaj od ljubičnog sijena

u hladu proljetne noći, u hladu majskog drveća.

O dođi! — zovnuh i gledah u more tvojijeh zjena,

o dođi! — zovnuh i gledah, kako te zastire sreća

i kako s neba i zemlje izniče sutonska sjena

i biva kao tonuće sve šira, mrkija, veća.

Pođošmo besvijesnim krokom ko grijeh, kad u pako pada

i đavo jabuke slatke baca u Evine usti,

a ona se šećerom maže i maštom djevice nada.

I nisi kliknuti znala: "pusti me, satano, pusti!"

kad bludom planu od krvi — o zbogom, nevini stide! —

jer svrbež ulih u dušu — o musci, o cantaride! —

2

Pjesma je puzala moja u mekom, gibljivom kasu,

gdje nam je pasti od truda, gdje nam je suđeno leći:

... Drhtaj u kretnjama tvojim, drhtaj u tvojem glasu,

raspojas u tvojoj kosi, histerija u tvojim pleći';

Slomljenost u tvome boku, slomljenost u tvome stasu;

pucaj na sisama tvojim i toplo usjane peći;

ridaj na usnama tvojim ko da ih zimica rasu,

u oku abis i propad, gdje će se gromovi sjeći.

A grč u napetom stegnu: grčevi umornog mesa,

izazov prokšeni, ludi obijesno none ti vija,

s kojega slinasto grlo zbunjenu sapu istresa.

Voluptas tobom se draška, a pregib lomi i svija,

ko traci sunca u magli u svojoj motaš se sviti:

nemoć u rukama tvojim i — ti si moja, o Kitty.

3

Sami, daleko od svijeta — sami u planinskoj spili,

gdje sige stoljetne strše i mrak ih vlage omata,

tek golub katkad zagukne i o hrid lepetne krili,

i ode sušiti perje o plamen sunčanog zlata.

Sami, daleko od svijeta, u jednoj sablasnoj vili,

zatrpav hridinam gluhim avlijska, kamena vrata —

sami, daleko od svijeta, sami u planinskoj spili,

zauzlav stravično ruke ko gvožđe okolo vrata.

I ljudi ne smiju ući. Maštamo svetište tudi

ljubavi, sreće, slobode — slobode, ljubavi, sreće,

gdje neće nikada ući podlaci imenom — ljudi.

Tek val će nositi raskoš — sunce i lunu i cvijeće

kroz otvor onaj maleni, na koji nebo nalijeta

i šapta: sretna o djeco... daleko, daleko svijeta.

4

A onog goluba tamo, sjećaš se goluba, kaži?

Gukanjem šapto ti svašta. Arturom ti si ga zvala.

Zašto si sklopila vjeđe, kad posuh cjelovom draži,

što si ih donijela meni i mojim usnama dala?

O prozreh! Prepast ih sklopi: u njima plovljahu laži

pljuskajuć trepavke guste ko more nabore žala.

O prozreh, nevjerna ženo, o prozreh posmijeh ti vraži

i reci, zašto si onog gukanjem Arturom zvala?

O preljub! Preljub! O gade! Na licu packe sramote.

Packe! Fuj! Kaljave packe. O gade! Prevarna ženo!

Gle, jedan zamahaj štapa i tvojeg Artura ote.

Ko daska mrtav je pao: eno ti ljubavnik, eno:

mi ćemo živjeti odsad ko kletva, tuga i bolja

vukući prokleti bitak, dok bude njegova volja.

5

Ljubomor vidim na usni. Zaviđaš ljubici, je li?

Treći već ovo danak na mojim prsima leži.

Lijepa je, makar su brzo i prašci njezini sveli,

al, veliš, nekada bjehu i oni zlatni i svježi.

Kunem se, ne krenuh vjerom; kunem se na život cijeli!

Ovo je crna podlost, što s usna krivih ti reži —

Ovo je gadna mržnja, što lica rumena bijeli —

Sumnjaš? A bludnice! Gade! Odlazi! Odlazi! Bježi!

Noktima zadrije u meso — o pusti, divlja pantero —

evo ti! — drži i ne daj! Krvca ti oblila sise,

surka je pukla o srijedi; jači sam: ja sam je zdero.

Na meni krvave kapi iz obih obraza vise;

ne marim — jači sam ipak — pala si poda mnom nice,

vraćam ti pantersku ljubav na bludno, prevarno lice.

6

O grozo! Maštasmo tada — sjećaš se maštovnih boja,

što s naših vrcahu oč'ju, samoćom opiti oba,

kad šaptah s nebeskim smiješkom uz pratnju šumećih hvoja:

Sloboda, sreća i ljubav... i ljubav, sreća... do groba.

Prokletstvo! Mrzim te, Kitty, jer lijepost mrska je tvoja,

pa prošla uz moju mržnju vlažna od suza ko N'joba.

Sve si mi srušila slike od onih maštovnih boja:

Mržnjom se grlimo sada — do vijeka, prokleti oba.

De pođi, rekoh ti kadgod i ti mi "pođi" odvrnu,

a uveče bijasmo opet ko sjena jedno uz drugo

bacajuć krijeseće oči u nojcu ubitu, crnu.

Ko pjanac, što je od špire postao nitkov i rugo,

a on je grdi i — pije i daje cipele šupe

i krevet, dokle se usnut može sred traljave klupe.

7

I opet spominješ mrtvog Artura po treći puta.

Smlavih ga mahnit od strasti, a veliš, nevina smlavi'.

Ubih ga ljubeći tebe: ljubomir bijaše ljuta,

što štapom tresnu i kresnu po njegovoj dražesnoj glavi.

A nijesi l' hvalila glase, što s njeg'vog drhtahu guta

drmajuć prokšeno svitam po rosnoj, zelenoj travi?

Sad reci, zašto se bluza od tvojeg raspukla skuta

i reci, nijesi l' ti ona, što njega mlađana smlavi?

Ubica nijesam i ne bjeh, jer ona bješe ubica,

što pribi razbludne oči o perje golubljeg grla,

a preljub besvijesno puznu u ruju njenoga lica.

Jest, ona, što je u misli i onu ljubicu strla

i savjest moju i svoju u rilce stršenu rinu

i kazni nekriva mene: zločincem postah u vinu!

8

Sad zbogom, dođosmo k meti. — Kako to grize i peče,

kako nas gazi i lomi i pljuska, lema i bije:

mi smo ko mesnata masa sred jedne ogromne sječe;

mi smo ko kosturna suhar, kad tresnu hridine dvije.

O grižnjo! Savjesti! Smrade! Rad tebe krvca isteče

i žuč nam umjesto krvi u žile nabrekle slije:

Grizemo zavidni sebe, kad pane ljubavno veče,

a onda vidamo rane, kad sunce himnuse vije.

Baš tako. Krivnja je tvoja i proklet neka je časak,

kad svezah život uz tebe užetom nevidne snage,

bludnice, što proda sebe za pusti golublji glasak.

Vraćaš mi spominjuć ljubu i njene latice drage?

Bješe mi, kunem se, druga i ništa, razumi', više!

"Ubica!!"... Ne viči tako... o Kitty, tiše... o tiše...

9

Utihni, nervozna sapo, utihni, lišće i granje:

ja želim usnuti jednom ko dijete, ptica i djeva.

Dođite sanljivim letom, pričice, basne i sanje,

da usnem kao čedance, kad nad njim dadilja pjeva.

Zaludu! Škripi sve ljuće, sve bješnje, grče i tanje,

u mojem usjanom mozgu grmi i tutnji i sijeva:

Sad savjest plodove svoje srpovim truni i žanje,

a ludost na njinom mjestu kablove iglica lijeva.

Zderah ti šminku od platna: sad sise strše ti nage —

O crkni, laži i zlobo, pa klekni, kaj se i moli:

isprat ću jednijem kretom i packe, mrlje i ljage.

O ženo, eto smo, gledaj, ko naši pradjedi goli,

kad glas se Edenom prosu: Adame, Adame, gdje si?

Ja sam te ubio, Kitty, bila si i više — nijesi.

10

Legla je mrtva za uvijek do mojih nemoćnih nogu

i ja sam sumrtvo oko na njeno spustio tijelo.

Ja više ljubiti ne znam, ni mrzit više ne mogu:

nad njenom ovo je smrti jedino moje opijelo.

Ko ono nevine duše, što poše služiti bogu

mnijući: samostan daje sve sretno, umirno, bijelo;

svlačimo čovječje halje pa na se vansvjetsku togu —

Al među zidinam onim čovještvo bijaše cijelo.

Pođosmo zajedno tako, maštajuć dragu slobodu,

a roblje bijasmo sebi — maštajuć ljubavnu sreću

postasmo mržnja i kletva u kratkom, patničkom hodu.

O zbogom, nesretna Kitty! Palim ti idejnu svijeću:

U nam sve živi i gine: u svijetu ko u samoći;

što tamo bijaše "život" — tu sablast misli i noći.

Sljedeća stranica→