Ištipana hartija/Knjiga druga/U mraku

← Roman

Ištipana hartija Knjiga druga, U MRAKU autor: Janko Polić Kamov

Na dnu →

U mraku

Kad mrkne nebo, po kome se piše

od zlata pjesma sa zlatnimi slovi:

ko rujni zapad iza ljetne kiše.

il mladog momka zagrijani snovi:

to sunce pjesmu na hartiju snese,

gdje cjelov cjelov u obijesti lovi,

gdje zanos krvi pune usne trese.

A raskoš boja i buni i mota

i rumen plamsa od razbludne pieçe,

što iznijela je jedna vječna nota

u gromki usklik radosti i sreće

na odar sveti svjetla i života.

Kad mrkne nebo ko zgaženo cvijeće

i prvi korak zamnije s daljina

i s njime oblak raskomadan kreće

ko uzdah kaki iz muklih dubina:

to vinuli se uzdasi od vijeka,

što lepršahu pokraj čaše vina

ko gorka bolest, što već nema lijeka

i umrijet neće, ne može i ne sme,

pa makar samrt ko spasenje čeka,

ko jadni pjesnik zadnju rimu pjesme.

Već tu sve luta ko duša što luta

nad mrkom krvi jedne ljudske česme,

što proliše je pokoljenja ljuta.

I samo pita: a čemu je bilo?

i kako pita, tako upit guta

i spušta glavu umornu na krilo.

Gle, dođoste ko prošlost trpka, mrka

i grubom nogom na hartiju staste

i u čas kor se svjetlosti raštrka.

I s noćnog neba nova pjesma raste

sve grča s nesna, upita i zuči

ko da na tijelu izmiljiše kraste

i bolest hropti pokraj mrtve luči.

To prošlost niče duhova umrli'

i dreka njina nit grmi nit buči:

Tek s jednim mozgom, što se dugo grli

i u nj'ga traži pjesnika i brata

da svojim stihom osude isprli.

A on se s njima u koloplet hvata

i plače ljuto i hartiju gnječi

i grdi zakon šupih birokrata

i s njinom drekom grli se i — dreči.

Na moje grudi! — Kroz njih srce bije,

a mozak srcu šaptao je svašta

pa sad ga ono u suzama grije.

I sve se shvata, sve se zna i prašta

i sve se ljubi, što se stvori s boli

pa bilo meso ili pusta mašta,

pa bilo dijete, što se bogu moli

il kletnik drski, što se psovkom krsti

il očaj jedan razmrskani, goli.

Iz jednog daha sve se ovo brsti

i bol kad daje sve je za bol dala

i živjet valja, kad se život grsti

i ljubit grozu mračnog hospitala —

ko ljubav meku, što je plahta veže;

ko ženu svaku, što je grudi dala,

da po njoj pandža muškaračka reže;

da po njoj život povede u kolo

sve, što je mlado, rumeno i svježe.

I neka živi, što je sve nas bolo

sa mamuzama krvi i ostraca,

kad ono u svijet poletismo holo

na krilu boga đavoljih srdaca.

A to što pjevam, poljubljena braća,

ja kitim bore od vašega čela

i svaki uzdah mene k vama vraća.

A što to drhtnu sad hartija bijela,

to drhtnuh i sam i polomih pero

i izba moja zadrhtala cijela.

Ja pozdravljam te, o divotni Nero,

u tebi zdraveć Salomine strasti!

Ti, što si bičem ženske halje dero,

na ženskoj puti piso usklik tmasti,

što vinuo se sablasno i grko

ko munja kad će u dubine pasti.

A tud se goni ono more mrko

sve hropćuć s žuči beznadne i same,

kad sve je živo s brodovlja usrko.

Pa nek u avet beskonačne tame

još Uajld iznese svoju grešnu svijeću,

kad već se braća od Templara srame.

I nek mu svjetlo garavo oblijeću

Ruso i Sade u krvavom letu,

nek nose kletvu na bludnicu sreću,

kad njen je posmijeh propao u svijetu.

I moj je propo, propo ko da ne bi

il sam ga proždrijeh onog pustog časa,

kad htjedoh pjevat veselice sebi.

I tražih sunce da se pjesmi glasa

i tražih usne da se sa mnom smiješe

i ruke da me viju oko pasa.

Pa mnijah, vile miso mi odniješe

i bit će lako, veselo i lako

ko djeci, kada u obijesti griješe.

A onda... eto... prvi prst me tako,

što došao je, ne znam već otkale:

izgubih posmijeh, ne znam ni sam kako

i nesta smijeha od vesele šale

i svega nesta u uzdahu nijemu

ko sretnoj ptici kada gnijezdo svale.

Pa tud vrludam u noćnome drijemu

i patim miso upitom bez riječi

i bacam cjelov svakome i svemu.

Jer svagdje meni grdni nesklad dreči

i svagdje gledam jednu bol bez mjere,

što s mene samo beznadno odječi.

I stupam eto izošćen iz vjere,

jer neću kosti, što se psetu pruža,

jer neću sapun, što tek halje pere,

jer neću miris od dražesnih ruža;

dok smrad iz duše svakom živom paha,

što u samoći poput plahog puža

svoj rog ispruži — dajuć srcu maha.

Sljedeća stranica→