Ištipana hartija/Knjiga druga/Cjelov

← Popijevka

Ištipana hartija Knjiga druga, CJELOV autor: Janko Polić Kamov

Ridanje jedne bludnice →

Cjelov

Pognao se hršum čuvstva kroz to moje grudi gorde

i grohot se suzam hvata u cjelove iskidane:

moj je mozak kao polje kijem su prošle divlje horde.

Mrkni, sunce, kao žižak, kad vihorjem zima da'ne,

kada pljusne gola lica bijesni korbač od sto traka

i upiše preko puti svoju pjesmu: krv i rane.

Dođi, pseto cerekavo i podmuklo, sa oblaka,

štono laješ, pa se bližaš i u meso tiskaš zube

i podižeš svoju pandžu nad kraljevstvo vječnog mraka;

bacajući gorki otrov na sve one, što se ljube,

ljube dahom pramaljetnim, što ga piri ćuh i rosa,

a sunašce muškom snagom preko zemlje rupe dube.

Da'ni, zimo, kano pjesnik iznagrđen od prkosa,

kad je gledo gdje se patnja ciniku na tanjir nosi,

da ga dira, da ga nježi ostajući — duga nosa!

Ja sam piso svoju pjesmu da se grohti, da prkosi,

jer sam ponô u grud svoju sve što bolja poisplaka,

jer sam lizo one staze, kud su prošli blatni, bosi.

Ja sam piso svoju pjesmu: bijesni korbač od sto traka,

da išibam vaselenu, kud je lijeto cjelov sreće:

gromki usklik, gromki akord velikijeh — patuljaka.

Ja sam došo da istresem na trotoar samo smeće,

da uprašim čiste halje i zamutim bistre oči,

da iznudim jednoč psovku od gomile od moleće.

A to — eto — dažd sam suza, što sve suho pljuskom moči,

jer shvatite: imam cjelov, bludnica ga jedna dade,

kad su naše sastale se ponapite, mučne oči.

O taj cjelov! Bješe očaj, što u meso moje pade

i padajuć još je klico kao živo u ponore,

ko samokrv, što je našla mješte mira ljuće jade.

O taj cjelov! Kad na kapke kucahu već prsti zore,

kad sam moro krenut kroz svijet, što je spavo sito — tupo,

a na meni još su vlažne svijale se plačne bore.

O taj cjelov! Mniješ jeftin — a stajao je jadnu skupo:

Čitav život, što u očaj kliznuo se nevideći

i najednom — u srce je razdragano moje upô.

S njim ja idem kroza svijet — bludnicu o grud noseći —

njezin cjelov, njena suza ko medalja sjajna blista:

pljuckaj gorki baš na usne opjevanoj, glatkoj sreći.

I nosim se onud drzak kroz paradu ametista,

što na kitnju trate tijelo stideći se od lijeposti:

onud idem, kud se smješka idiotski svetost čista.

Po njoj poslah pjesnik blata, pjesnik mržnje, pjesnik psosti,

razdraženi hat na gori, što sve lomi, kida, ruši

rušeći se kroza bezdan bez sućuti, bez milosti.

A po ovoj još mi suza drhti ruke, riječi guši

i smješkavo od ganuća mržnju u čas gorki ote

i dok eto zadnji plamsaj od razora crn se puši,

ja već klikćem kao pjesnik i ljubavi i dobrote.

Sljedeća stranica→