Fiškal/XV

← XIV

Fiškal —  XV. Nagodba autor: Ante Kovačić

XVI →

Dugan je već sjedio kod svoga stola. Kadšto je pokašljucnuo, skidao naočale, otirao ih i zagledavao na vrata kojima je imao doći principal. Napokon je umočio dugačko guščje pero i stao šarati po papiru. Cvrkutalo je ono da bi ti zubi porasli. - Čudno je - razmišljaše adlatus - da principala jošte nema. On je barem dosad običavao vazda me dočekati, pa bogzna kako rano došao.

I Dugan kod ove suhe misli koja se izvijala u njegovoj glavi ustremi nanovo preko naočala svoje oči u vrata fiškalove sobe. Napokon je začuo žurnije koračanje, i vrata se otvore.

- Dugane! -

- Bonum mane, spectabilis!

- Servus, amice! - odvrati fiškal. Glas mu bijaše nešto ohrapavio. - Dugane, idite kući pa mi se danas i ljepše uredite. Grofica će skoro doći. Bit ćete mi svjedokom kod nekoga pravnog posla. Kasnije ćete naći još dva-tri svjedoka.

- Na službu, spectabilis!

Dugan ustane, naravna naočale, navuče kaput i odjuri iz pisarne.

Jedva se bijaše Dugan vratio, a već je topot konja pred fiškalovom kućom navijestio da je grofica došla.

Fiškal joj poleti u susret. Vrata principalove sobe opet se zatvoriše. Grofica skinu koprenu i odloži zimsku kabanicu.

- Milostiva grofice Olgo, ja sam svršio nagodbu. Jezgra joj je da pravda prestaje, stranke se izmiruju, imetak ostaje netaknut od fiškalskih pandža, a vi ćete, milostiva grofice, učiniti časno, lijepo i kršćansko djelo. Siromašno dijete dobit će tako veliku i plemenitu majku i naslov njezin. Dakle ukratko: Jelena postaje pokćerkom grofice Olge; grofica prenosi svoj naslov na dijete i ono dobiva u imetku i u časti grofice Olge sva prava koja bi dobila i vlastita vaša kći. To bi prva tačka bila. Druga je tačka: Jelena od one polovice svega imetka, za koju je tekla pravda i koju polovicu joj vi u ovoj nagodbi priznajete, odriče se i ustupa je svojoj plemenitoj pomajci, na što pristajem i ja, skrbnik, uz odobrenje oblasti.

Fiškal prestane uprvši pozorne oči u groficu Olgu.

- I ništa više? - upita ona. Blagohotne oči njezine susretoše se s očima Podgorskoga.

- U nagodbi ovoj barem ništa više! - naglasi tvrdo fiškal.

- Ali... - zape glas Olgin.

- Naš brak mislite? - pomogne joj fiškal.

Ona kimnu glavom.

- Naš brak, milostiva grofice, stoji izvan ove nagodbe. Toliko se samo veže s njom što moja štićenica Jelena, buduća grofica Jelena, ostaje tako dugo u mojoj kući dokle mi ne sklopimo braka, dok nagodba stvorena među njom i njezinom visokom pomajkom staje na snagu od današnjega dana.

- Ja sam zadovoljna.

- Brak pak - nastavi brzo fiškal - ele, ne živimo više u burnim vremenima mladosti, pa ćemo odmah govoriti odrješito i jezgrovito, dakle brak naš imao bi se oživotvoriti smjesta čim dobijem potrebita svjedočanstva i isprave da je vaša milost zaista udovicom...

- Po tom još nije stalno... - primijeti ona tiho.

- Stalno je, ali zakon nije zadovoljen.

- No da se on kojim slučajem vrati, da još možda živi - mune grofici glavom - i da stane opet tražiti polovicu imetka s onim nesretnim ugovorom?

- Pošto ova nagodba stane na snagu, ugovor će progutati vatra. Tu više nema posla među nikim, osim među vama, grofice, i vašom pokćerkom Jelenom... Međutim, ja ću za koji dan pridonijeti svjedočanstvo, jasno i jako, da takve pomisli ne mogu uzdignuti niti najneznatnijega oblačka brige u grofičinoj duši...

Nakon ovoga razgovora otvorila se opet principalova vrata. Duganu je valjalo naoštriti novo novcato pero. On je prepisivao nagodbu pozorno i mudro. Dapače, oko je njegovo onako preko naočala zabadalo u pojedine riječi, a o nekoje se i tako zakopčilo da bi mislio - istrgnut će ih iz sastavka na papiru.

Fiškal privede Jelenu njenoj budućoj majci. Grofici Olgi očito se sviđalo priprosto djevojče, no kada god bi ona pozornije motrila svoju pokćerku, pojavljivao bi se neki tajni nemir u duši fiškalovoj. No ovomu, dakako, na veleuzgojenom fiškalskom obrazu ne bijaše niti najtanjega traga...

Nagodba bijaše zgotovljena i od svjedoka potpisana. Ženidbeni ugovor Lace s groficom Olgom bi spaljen i uništen.

Od dana sklopljene nagodbe nekako se nije dalo fiškalu Podgorskomu tako tačno i marljivo raditi u svojoj pisarni. Često i često putovao bi u dvorove grofice Olge, tamo ostajao sa štićenicom Jelenom po više dana. Poslove bi povjeravao potpuno Duganu. Adlatus ih često nije razumio, ali je zato više puta krupan znoj oblijevao njegovo čelo dok je po knjigama rovao i u njima našao kako će najbolje riješiti zadane mu poslove. Međutim se on uveliko pogospodio, a u kući fiškala Podgorskoga postao čitav goso. S gazdaricom bi se kućnom gostio za odsuća fiškalova - a išlo mu je dakako u slast. Ona, sama krupna i debela žena, u srednjim godinama te za svoj stališ dosta pristala žena, divila bi se kako se gospodin adlatus potkožuje od neko doba. A niti vrijedni gospodin Dugan nije se uklanjao miloštama gazdarice niti prigovarao njezinu tetošenju i brizi za nj.

Nekoga dana ne bijaše fiškala sa svojom štićenicom po običaju kod kuće.

Od stranaka je doputovao dosta lijep puran. Dugan je otro naočale i veoma pozorno pregledao žrtvu.

- Ne bismo li mu odrubili glavu i bacili ga na paklenske muke u peć? - šapne ljubazno gazdarica.

Dugan blagodušno pogleda preko naočala.

- Dakako, ne treba sve na nos objesiti spectabilisu principalu! - dao je razumjeti drugarici.

- I ja tako mislim - kimnu ona. Crvenoj ptici frknula glava na pragu pisarne kano kakvomu komunardu ili buntovniku. Ako itko, to on bijaše kriv - što je živ.

Kada stadoše gazdarica i Dugan vrlom i sočnom pečenkom mastiti bradu, upita ona napokon:

- Što li se to zgađa s našim gospodinom? Tako često putuje u dvorove grofice Olge... Ona je udovica...

Dugan se držaše otajstvenije nego Pitija kadno bi sjela na svoj tronožac.

- Mi bar nešto pozitivno imamo ovdje - takne on kažiprstom u čelo vrh naočala - no žene... duga kosa, kratka pamet, a dug, dug jezik.

Iz toga odgovora mogla je naslućivati krupna gazdarica ipak toliko da je gospodinu adlatusu nešto više poznato nego njoj.

- Ej, gospodine, vi ste ipak već mene iskusili... da moj jezik... - zažubori ona zapinjući glasom.

- Hm. Bog i duša, vrijedan biste mogli izuzetak biti. Ali, pst... to vam je strašna tajna... - zabrinuto će on.

- Ne bojte se... Evo i današnja crvena ptica je tajna pak? Ne pouzdaje li se vaše srce? - ljupko će gazdarica.

- Da, da, sve je lijepo... - skanjivaše se Dugan... sve je lijepo... no neka vam bude, sjednite bliže...

- Ali pst... da ste zid, da ste kamen, da ste grob?... - istisne prispodobe Dugan. - Znate što i kako? Naš spectabilis principal oženit će se groficom! - On skine naočale. - A sada slijedi tajna nad tajnama - zapjeva šapćućim glasom - mlada gospodična Jelena postala je kćerkom grofičinom... Bit će to stari grijesi, hoću reći mlađi, koji se sada pod stare dane okajavaju...

Gazdarica je podigla pregaču i stala lice i usta otirati ne odgovorivši na otkrivenu tajnu ni crne, ni bijele.

Duganu se takvo ravnodušje nije sviđalo, zato je pograbio i obijelio čitav batak od purana, da pritaji svoje nezadovoljstvo...

Vani zaštropotala iz daljine kola. Vjerni Dugan i gazdarica skočiše od stola i pospremiše najvećom brzinom oružje.

Kola dojuriše i stadoše upravo pred fiškalovom kućom. Jelena i Podgorski izađoše. Fiškalovo lice bijaše tako voljno i dobrodušno da je svomu Duganu s punim priznanjem stisnuo ruku.

Potajice i neopaženo sa strane proždiraše očima fiškala i Jelenu dvoje čudnovatih ljudi. Jedno od njih bijaše muškarac dug, mršav i zgrbljen, a brada sinja, nečista i progrušala i sjedinom prikrivala mu obrazinu. Izlizani, dugački kaput kano da bijaše prilijepljen na njegove goleme kosti. Uz ovu ljudeskaru stisnulo se ispod ruke mu žensko lice, također mršavo, dok lične crte, premda razrovane i razorene, odavahu nekadanju ljepotu svoju, kano kada gledaš razvaline palače na kojoj odmah prepoznaješ prošli sjaj. Na tim crtama drhtalo je nešto bakantično, pomiješano sa žučljivom zlobom i odurnim pregaranjem...

- Pa ova cura da je tvoja kći? Pah! Moj zakleti druže, ako sam propala, kao i ti, ali nijesam luda! Nije li to lice živ živcati Podgorski? Gledaj samo, gledaj samo! Držim da bismo već mogli svoja opažanja zaključiti... i započeti djelo! Ako ti već jednom nije jasno da ova cura nije tvoja krv, kano što Podgorski nije tvoj sin, tada idi, luđače, ja te napuštam sama sebi!... - šaptaše ujedljivim i prijetećim glasom žena svomu rutavcu.

- Na posao! Pravo imaš! - graknu on hrapavim i suhim grlom, iz koga je zaudarala neka smjesa nesnošljive duhe kakva se običaje izvijati iz trupla skitalica koji su se propili.

- Na posao! Odmah na posao! A ti me pričekaj...

- Zar odmah? Ne prenaglo; čekajmo do sutra. Još možemo prisnovati ovo, zamisliti ono... a tada juriš!

- Do sutra! A ja tebi sada velim da si luda! Do sutra! Mi možemo odlagati od danas do sutra! Velim ti, pričekaj me!

Žena se odijeli od svoga rutavca, a on sune prema fiškalovoj kući grozničavom hitrinom. Svaki korak njegov izdavao je junaka strojem koji sam sebe sili i hrabri naprijed. On je već uljegao u kuću Podgorskoga.

- Oho! Molim lijepo, poštovani gospodine, šta želite? Ne ide se to samo naprijed kano u kokošjem logoru! - oštro će gospodin Dugan sustaviti pridošlicu koji je upravio korak ravno u sobu Podgorskoga.

- A kakav si ti delija! - otresito odvrati rutavac. - Ja hoću odmah, odmah, čuj me, s fiškalom govoriti.

- Samo polako, samo polako, domine - izmjeri Dugan posve savjesno i značajno strančev izlizani kaput. - Gospodin fiškal je umoran, baš je došao s puta. Prije ćemo pitati da li je slobodno.

- Iš s puta! - odrinu rutavac gospodina adlatusa kano da vrapce tjera, pa i ne pokucavši uniđe ravno u fiškalovu sobu. S Podgorskim na širokom, kožnatom divanu sjedilo je djevojče Jelena.

Rutavac uperi oči u djevojku.

- Pravo ima! Ona ima fini nos! Prijevara! Prijevara! Prijevara! - zamrmlja rutavac, a bijesne je oči točio po fiškalovoj sobi...

- Dijete, možeš u svoju sobu. Nova stranka. Konferencija!

Jelena se udalji.

- Nova stranka! - podrugljivo naglasi rutavac i baci svoje koštunjavo i zgrbljeno tijelo na divan bez svakoga pitanja.

- Dakako, nova stranka! - puhnu još jednom silovito.

Premda bijaše fiškal široke volje, nije ipak bio voljan snositi iskrenu drzovitost nepoznata klijenta.

- S kim imam čast...? - zakriješti on tako neprijazno i suho da se stranac lecnuo.

- Prošlo je dakako petnaest godina! Ja sam Laca, suprug grofice Olge, spectabilis kolega! Nešto će ipak još biti na meni od poznatog ti iz davnine grofa Lace! - nakesi se rutavac tako surovo kano da je još htio dodati: ali ću te smjesta ščepati za grkljan!

Fiškal se uhvati za pisaći stol. Namrštena čela odvrati strancu:

- Ovo mjesto je doduše maleno, ali i ovdje vlada zakon i policajna sigurnost da štiti napadnute protiv pustolova, premda takve ptice još nijesu dolazile u ovaj kraj, napose u zimsko doba. Moj prijatelj grof Laca je davno umro. Ja imam jasna i nedvoumna svjedočanstva.

- A ha, ha, ha! Dakle ja sam mrtav! O, ti si mudra glavica. Skrbnik moga djeteta! Dakako! A kada tamo... o, prijevara!... - zakrvavile rutavčeve oči, i njegovo zgureno tijelo stade se dizati s divana.

- Ti me ne poznaješ! Dapače, dobro me poznaješ. Dakako! Ja živ Laca... živ... neću moći dokazati protiv tvojih svjedočanstava da sam živ! A ti... ćeš brak sklopiti s groficom Olgom... i skrbnik mojega djeteta... ha, ha, ha!... moje dijete... pogrofoviti... Ej, dijelismo dvoboj! Posvijetlit ću ti na tvojoj svadbi...

Rutavac dovrši i opet padne u naslonjač.

Podgorski trgnu sa stijene staru kuburu okovanu u srebro.

- Nosi se, pustahijo, bez traga! Drukčije... Da se nijesi više pojavio u ovoj okolini... Ja ću te dati uhapsiti i zatvoriti...

- E, nije šala! Uzjunačio se pod stare dane! - zagrokće stranac sumornim i kiselim glasom. - Molim te, kolega, pusti takve ludorije. Sklopi sa mnom nagodbu. Ja se ne otimljem za svoju bivšu ženu... Ja imam jedno kljuse koje me prati kano nečisti duh... ali... Nagodimo se... podaj mi ruku, spectabilis! Priznaj da sam živ, da sam tu... Nagodimo se. Daj novaca... novaca... znaš me... Samo ćeš mi reći je li tvoja kći, zarekoh se... ha, ha, ha, ništa, nego zarekoh se, ta štićenica, je li ono isto dijete štono ga je rodila Karolina?... Žene, dakako žene!!

- Apage, satanas! Pustolove! - Podgorski skoči k vratima i širom ih otvori držeći kuburu... - Dugane, Dugane! Amo!...

- Spectabilis domine! - ozove se adlatus plahim i drhtavim glasom.

- Napolje, pustolove! Razbojnik, hoće me porobiti... porobiti! Vičite ljude u pomoć... neka ga uhvate! - kriještio je fiškal. Duganu klecahu noge. Nije se mogao snaći, niti riječi dahnuti, a kamoli zvati u pomoć...

- Vivat, kolega! Dakle nema nagodbe među nama! Suvišno je zvati ljude u pomoć. Umirite se.