Fiškal/XIV

← XIII

Fiškal —  XIV. Međutim... autor: Ante Kovačić

XV →

Doktor i grof Laca napustio je dom svoje supruge grofice Olge. Prodao ženidbeni ugovor i s fiškalovim novcima zaputio se u prostrani svijet. - Olga je ravnodušno isprva snosila obrat u svom životu, a za koje vrijeme stala na nj i zaboravljati.

Fiškal je Podgorski jednakom marljivošću radio u svojoj kancelariji. A godine prolažahu tokom kakvim se rijeka toči preko vrleti u doline. Prvih godina pratio je on Lacina klatarenja svijetom, pa i pisali su jedan drugomu, i fiškal svome prijatelju slao jošte novaca. Kasnije nije htio odgovarati na pisma Lacina, jer su odisala samo novčanom žeđom. Ipak je fiškal znao što se s Lacom zbiva i gdje se nalazi. Napokon mu se zameo trag. On nije mogao ništa o njemu saznati. Desetak godina prošlo je od njihova rastanka, a fiškal bijaše uvjeren da je Laca, žrtva svojih strasti, negdje zaglavio.

Kako je fiškal jednim okom pratio Lacu, tako nije propustio drugim okom što pozornije paziti na groficu Olgu. On je dobro znao za svaku malenkost što se zbiva u njezinu gospodarstvu; svaku parcelu koliko nosi; svakoga slugu kako i šta radi za svoju gospodaricu, za njezin silan imetak. Dakle bijaše nekakav općeniti skrbnik; ipak se nije nikada približio grofici Olgi. Sve pak godine snovao je samo o tom kako će podignuti parnicu protiv nje. Deset godina je radio na njoj. Stvorio je i čitavu zgradu od parnice. Bila je ona razvita od početka do konca. Sastavio je sam Podgorski tužbu i odgovor te daljnja alegata. Osudu i pravne lijekove. Sam ispitivao i predvidio na što bi mogao njegov protivnik doći i kako će ga on opet s njegovih pozicija oboriti. Čitav bijaše to ratni plan u kojem on mora svakako izaći pobjednikom.

Kada je dijete komu on bijaše tobožnji skrbnik, Jelena, navršila jedanaest godina, navijesti fiškal kratko i suhoparno grofici da po ženidbenom ugovoru za svaki slučaj pripada od čitavoga njezina imetka polovica grofu Laci, bivšemu joj suprugu. Da je Laca tu polovicu prenesao na svoju kćer Jelenu, a on kao skrbnik djeteta da sada dječje pravo traži. Neće li grofica zdobra, da će udariti parnicom. To bijaše navještaj rata grofici Olgi. Ona se presenetila, no konačno je Podgorskomu preko svoga zastupnika isto tako lakonički odgovorila da ona ništa ne priznaje i ne daje, i da mu prosto stoji podignuti pravdu.

Podgorski se na ovaj odgovor nije zatezao. Tužbu je podigao, i parnica je tekla četiri godine te je došla do onoga stanja kako je u početku pripovijetke istaknuto.

Grofica je Olga nakon tolikih godina poklonila glavu i navijestila Podgorskomu svoj posjet i dolazak poradi parnice. Ponudila mu nagodbu. To bijaše pak toliko koliko dobiti pravdu.

K tomu je pripomenuti da je fiškal Podgorski, isplativši Lacu, prodao Z...sko imanje i tako bijaše samo posjednikom i vlasnikom kuće u Krapini koju mu je namro otac i u kojoj je stanovao. Ljudi ga držahu stoga bogatim uveliko i mišljahu da drži na kupu čitavo blago. Vratimo se k početku ove pripovijesti.

Fiškala ostavismo u njegovu razmišljanju iza objeda kadno je njega i adlatusa mu prevarila "crvena ptica".

Već se hvatao mrak kada se fiškal prenuo iz svojih misli.

- Jeleno, dijete! - zovnu on.

Plaho djevojče pritrča.

- Što želite, gospodine skrbniče?

Fiškal je blagim i vlažnim okom motrio djevojčicu.

- Dijete moje, bit ćeš sretno. Našla ti se majka. Ako bog dade, danas-sutra bit ćeš groficom. I oca ćeš upoznati... Djevojče porumeni.

- Kako, skrbniče? Ja vas ne razumijem. Do danas sam toliko od vas doznala da ja nemam više oca ni matere. Da skoro iza poroda moga uminuše sa svijeta...

- Muči, muči, dijete moje. Svemu će doći hora... A sada pođi u moju sobu i upali mi svjetiljku. Puno, puno mi valja još noćas raditi... - I fiškal ustane sa sjedala, priđe do prozora i stade zuriti kroz stakla, na koja se hvatao led, u mrak zimske večeri...

- Spectabilis... spectabilis domine! - zinu u mraku sobe Dugan, koji se bijaše tiho dovukao na vrata da ga fiškal ni primijetio nije.

Fiškal se okrene od prozora.

- Uh, spectabilis, malum omen! Malum omen!

- Šta je opet? Kakav malum omen? - otresne se fiškal kriještećim glasom.

- Spectabilis, molim, ako smetam, ja ću sutra nastaviti...

- Dakle šta je?

- Spectabilis domine - nakašlja se Dugan, popravljajući naočale. - Animalia, animalia. Danas crvene ptice. Tko bi bio to mislio...

- Samo kratko, domine Dugan!

I adlatus je ispripovijedao što je najbolje znao prijevaru mužeka te završio: - Animalia. Bestiae... Asini in pelle leonis...

Fiškal se tiho nasmije. - A gdje su, domine Dugan, taj latinski citat naučili? Zbilja vragometna glava.

Dugan se opet nakašlja i poravna naočale pa će u silnoj čednosti i komičnoj sramežljivosti:

- Spectabilis domine, iz vaših glasovitih alegata u parnici protiv grofice O... E, kako sam ih dugo i pomnjivo pisao! Mnogo li je znoja proteklo s moga čela... Zato baš, spectabilis, jer vjerujem u slutnje, ova muška prijevara s crvenim pticama na današnji dan kada je grofica Olga bila u našoj kancelariji, ova muška prijevara jest malum omen...

- Idite, idite... ... eto na čašu vina pak, domine Dugan, neka okrijepe svoju bablju dušu koja vjeruje u slutnje i sanje. Sreća da nijesu "jus študirali", kakav li bi to bio fiškal koji bi u slutnje vjerovao i možda još na lotriju stavljao...

- Spectabilis, dobri domine spectabilis, gratias... spectabilis...

I Dugan se odvuče na vrata s veselom skromnošću da mu se i kapa na hodniku skotrljala iz ruke. Stao u mraku pipati i tražiti je. Ali kakva je već sudbina u nesretnika, za živu glavu nije mogao napipati... Šunjanje i tapanje po hodniku dopre i do fiškalova sluha.

- Tko se vuče hodnikom? - povikne on, otvorivši širom vrata i držeći svijeću.

- No?

Dugan se nije usudio...

- Ja, ja sam, spectabilis domine... kapa mi je ispala... i nikako je ne mogu naći... Vani je tako hladno - drhtavim i napola plačnim glasom šapće Dugan.

- Ah, moj Dugane!

- Ah, spectabilis... - On je opazio kapu i umaknuo iz hodnika.

Kada je fiškal u svojoj sobi počeo raditi, padnu mu na um riječi njegova adlatusa da su crvene ptice malum omen. On nije možda nikada u životu razmišljao o riječima svoga pisara; niti ga je kada u noćnim bdjenjima i radnjama zaokupila moć fantazije da mu kvari jedinstvenost radnje. Sada te crvene ptice - malum omen - stadoše sve više rasti. Fiškalom počeše drmati u pravom smislu slutnje. On im je često zamahnuo rukom. - Manite me se, ja vas se ne bojim. - Ali one, poput sablasnih, eteričnih bića, na zamah njegove ruke časovito bi se odmicale, ali ga iza toga još većom silom opkolile.

- Kako li sam nadomak lijepa uspjeha... Oh, moje dijete, moju krv, moju Jelenu ona će pokćeriti, dati joj svoj naslov grofice i dakako polovicu svega imetka... I sav imetak bit će naš, zajednički naš, jer k svemu tomu ona postaje mojom suprugom! Mojom suprugom grofica Olga!... Ah, najljepša parnica... pa posljedak... tako skladna, tako povoljna nagodba!... - meditiraše, i srce mu je stalo igrati i opet se po sobi stao šetati. Ali iznenada saletješe se crvene ptice - malum omen - zlokobne slutnje... Njihov sablasni lik dobivaše sve izrazitiji oblik, čitavu obrazinu: - Pa ipak, ako Laca jošte živi, ako se vrati... a dijete, dijete Jelena... ta i slijepac bi na crtama njezina lica napipao moju sličnost...

- A da - odagnao bi fiškal opet rukom dosadne goste, tlapnje... - Ja ćutim, ja znam da je dijete moje. Ali tko bi sada moje lice mogao prispodabljati sa dječjim? Nitko! Ništa! A on? Laca? O njemu nikakva glasa već tako dugo! Zaglavio je ili od nužde ili od preobilja... To je tako stalno... O i ja ću o tom pridonijeti jasna i nedvoumna svjedočanstva!... Pa da mene smetaju i uznemiruju nevrijedne, slaboumne, bablje slutnje moga pisara?... Mene, fiškala Jakoba Podgorskoga!?... Idi! Idi! Idi!

I Podgorski opet sjedne k pisaćem stolu.

Radio je do zore. Oči su mu pocrvenjele od bdjenja. San je zametnuo s njim bitku.

- Slobodno! - spokojno mu progovori fiškal. - Slobodno! Ti ćeš pobijediti, ti ćeš me srvati! Baš si ugodan, sladak gost. I ja sam pobijedio! Odrvao i srvao! Eh, ti me nadvlađuješ da me opet okrijepiš i novom mi silom nahraniš duh i tijelo... Eh, ja sam nadvladao i poslije pobjede dolazi nov, sjajan život!... Dakle, ave, amice! Slobodno. Ja sam spreman podleći... hoću reći legnuti na počinak... - završi fiškal razgovarajući se sa snom koji mu je zatiskivao umorne oči. Pa tiho spremi papire i utrne svijeću. Usnuo je sa smijehom na ustima. Ali u snu ga opet saletješe crvene ptice, doktor Laca, dvoboj, malum omen kano neko posebno crno nejasno biće, i isti adlatus Dugan nalazio se u toj zlokobnoj smjesi. No to bijaše samo razlika među snom i javom... Posljednja je nadvladala. San je otpršio s čitavom svojom maglovitom, nejasnom četom prikaza, a na obzorju fiškalova života sinula posljedica radnje i napora zadnje probdjevene noći te najljepši uspjeh najveće njegove parnice - najpovoljnije.