Fiškal/XVI
← XV | Fiškal — XVI. Ovrha autor: Ante Kovačić |
XVII → |
Vanredni klijent je odmaglio. Podgorski zavukao se u svoju sobu i zaključao. Dugan odlunjao je u kuhinju. Stresao se sav i puhnuo kao zec: - Odmah mi bijaše oduran taj rutavac! Evo, evo skoro nesreće! Robija, pa po bijelom danu! Robija! O, animalia!
- Vanitas vanitatum! Taština nad taštinama! Sve je propalo! Smutnja, đavo, pakao! I ništa! - škrinu fiškal zubima i stisnu pesti. Nasloni se o divan te stade razmišljati.
- Sve moje osnove, toliko izdanje novaca, zatajivanje sama sebe i svoga imena vlastitoj kćeri, pa da sve to surva u bezdno, unepovrat ovakvo lunjalo i klatež! O ne! Sto puta ne! Ti ne živiš, varalica si, hulja! U zatvor s tobom! Ja, ja imam bjelodane isprave da ne nosiš više žive glave. Isprave su tu, a tebe ćemo zatvoriti i odagnati kano varalicu!
- Ali on će doći u njezine dvorove, ona će ga prepoznati - doda fiškal nakon kratke stanke - a tada... tada... prestaje sve...! - ušuti fiškal, a pred njegovom dušom pukla je neizmjerna praznina i pustoš. Njegove misli dođoše na neki rub, otkale upriješe vid u bezdan ponor...
- Ovako ili nikako! - prene se on napokon. - Pa puklo kud puklo!
Pozove adlatusa.
- Dugane - počne on tobože spokojno - oni su valjan i privržen.
Adlatus popravi naočale.
- Jesu li upamtili obrazinu onoga lopova štono me htjede netom porobiti?
- O, jesam! Takvim sokolima i ne rodi naš kraj.
- Pođite od krčme do krčme. Tražite svuda dokle ga nađete. A onda ga ne pustite s vida i pratite ga svuda. Možete mi i pismeno javiti da nađoste pticu. Mi ćemo joj onda već potpisati put preko granice. Letjet će znati.
Laca, ostavivši fiškalovu kuću, hitro nađe svoju drugaricu.
- Ne pozna me. Veli da je grof Laca mrtav... i bacili me velikom bukom napolje. Da mi nije stalo do tebe i da sam imao, kako nijesam, oružja, ustrijelio bih ga poput pseta! Moja draga, o što sada? Ti si mudra glavica! - sažme Laca bezbrižno ramenima. Drugarica se zamisli.
- A imaš li kakvih isprava u sebe za dokaz svoje osobe? - upita ona.
- Isprava! Pitanja li! Moje isprave bijahu banke. Njima sam dokazivao svoju osobu.
- Tada ti valja ići k svojoj supruzi, grofici Olgi, ona će te prepoznati!
- A baci li me i ona napolje?
- No Podgorski neće uspjeti sa svojom ženidbom. Ona ga neće htjeti kad se bude uvjerila da još treba s tvojim životom računati.
- On ima isprave da je grof Laca mrtav, odnosno ja, pa će je uvjeriti.
- Što još! Isprave! Papir nije krv!
- Pa što poslije?
- Ja još sama ne znam. Ali će doći svojim redom...
- A sada?
- Sada? Eh... takva pitanja rješavaš ti...
Laca i drugarica mu odvukoše se u posljednju krčmu mjesta Krapine.
Drugarica Lacina bijaše poznata nekada dražesna udovica Elvira. S padanjem njezine ljepote uzastopce je slijedila i praznina kese. Na licu njezinu stadoše se pomaljati jesenski dani ljudskoga života, a strasti, taj žar vrućega ljeta - mladačkoga života - razvorale pukotinama po obrazu, kano kada gledaš duboka korita davno presahlih rijeka...
Takva sastala se opet s Lacom. Toplim zagrljajem poletješe si u susret, kano rđa na gvožđe. Našla tuga bijedu, pa pjevahu zajedno. I ne rastadoše se.
Adlatus Dugan imao je drukčije dobar nos. Nađe napokon svoj predmet i dojavi fiškalu.
Premda u gradu Krapini ne bijaše bogzna kako uređeno redarstvo, ipak nije stajalo fiškala, najznamenitijeg čovjeka u gradu, mnogo truda da je bio odmah ulovljen grof Laca i doveden pred trbušata senatora u gradu, a prijatelja i pobratima Podgorskoga.
Senator Jurica, tako ga zvalo, bijaše obrazom i riječju sama strogost, apsolutist i stvoren za tiraniju.
Kada mu dovedoše supijana Lacu, nazdravi mu on ovako:
- Ej, delijo! Ti se klatariš ovuda i uznemiruješ našu gospodu! Kažider putni list, da ti poznamo obrazinu!
- U mene nema putnoga lista - smrsi Laca.
- Dakle ptica bez krila pala s neba u naše mirno mjesto! O, tada ćemo s pticom u krletku, pa s njom preko granice! - puhnu senator, a na sljepočicama mu probije znoj.
- Pa kakvo ime nosi vaše gospodstvo i otkuda je? - doda senator.
- Ne odgovaram!
- Bene, bene. Ne odgovaraš. Martine! - prikrči šerežanima - još noćas da odvedu tog ohologa svata u Zagreb. Pozorno da sapnu lisičine! U pritvor s njim dok mu napišemo putni list.
Onizak, debeo i crven čovjek pokaže ključe.
- Hajde! - naznači grofu Laci put pred sobom. - Da, još nešto - ustavi ih senator. - Kakva li ono bitanga bijaše u tvojem društvu, štono je umakla stražaru?
- Ne odgovaram.
- Bene, bene. Ne odgovaraš. Uhvatit će je drugi, umakne li nama. Ajde! - mahne desnicom senator krapinski.
Istoga dana uvečer bijaše u fiškalovoj kući obilna večera. Okolo puna stola sjedile četiri osobe: Podgorski, Dugan, Jelena i senator Jurica.
- U zdravlje, senatoru! Jurica, ti si na svom mjestu! - reče fiškal.
- Tri gunja sam dao šerežanima na put. Baš je ciča zima. Taj ptić bi dobio kijavicu! A gospoda u Zagrebu mogla bi me još za takva nitkova na račun pozvati. Do vraga! Ja danas ne shvaćam tih novih zakona i njihovih paragrafa. Tu trebaš na bitangu paziti kano na svoje oko u glavi. I to krste naši filozofi tamo u Zagrebu humanitet! Puf! Bog te živi, spectabilis! - dahnu silno senator, iskapi visoku čašu do dna i mljacne dva-tri puta jezikom, zadovoljan sam sobom.
- Ja ću odmah sutra krenuti u Zagreb i prikričati tim vrijednim humanitarcima da dobro paze na ovakvu vucibatinu. Amice, kakve su to danas pravice, mogli bi ga pustiti u svijet. A on bi lijepo na meni iskalio svoju osvetu jer stalno sluti da sam ja povodom njegovu hapšenju - pridoda tobože zabrinuto fiškal. Ali bilo je i drugih većih razloga za njegovu odluku putovati za grofom Lacom u Zagreb. - Spectabilis amice! Držim da ipak nije vrijedno u toj zimi putovati u Zagreb, pa za takvu bitangu! - upozori senator fiškala i začepi omašnim zalogajem razgovorljiva usta.
- Ah, dakako! Šta još? Da ja samo zato pođem na tako dalek put. Poslova je drugih radi kojih se već odavna spremam onamo.
- Kakav bi zemljak mogao biti? Ja sam razmišljao - započne opet senator otirući usta ubrusom. - Po koštrunjastoj glavi sudeći i po nečistoći rekao bih da je Mađar.
- Da, nešto ciganskoga ima u sebi - namršteno će Podgorski.
Dok se tako razgovarahu kod punoga stola i u toploj sobi krapinska gospoda, jurile su odugačke saone, proviđene slamom, put Zagreba. Dva dobrodušna šerežana i kočijaš pratili su Lacu u lisičinama i omotaše svoga gosta debelim gunjem. Laca se nije protivio toj usluzi, premda je gunj silno vonjao onim duhom kakav osjetiš kada stupiš u konjsku štalu. Gunj bijaše zaista iz senatorove štale. Saone penjahu se lagano uzbrdo nedaleko od Krapine. Ispred saona vukla se nekakva utvara. Ona kašljucne nekoliko puta, na što silno zagrohoće Laca i kano da pomaknu ruke u lisičinama.
- Ona je! Uh, samo tri riječi, ali kako? - šapnu sam sebi grof Laca.
Saone primakoše se do utvare. Ona se privuče i stane smiono i ponizno moliti.
- Niks tajč... - odvrati joj jedan šerežan. - Šta traži? Ja ne razumijem.
- Ni ja - promrmlja drugi.
- Uboga prosjakinja. Moli da je primite malo na kola do prve kuće jer već ne može dalje - umiješa se Laca tumačeći šerežanima.
- E, pa neka sjedne do kočijaša - dozvoli jedan šerežan, čemu se nije nitko protivio.
Grof Laca radosno dozvoli utvari da se popne na saone.
Popevši se utvara na saone, uštinu Lacu od svega srca.
- Sam đavo te donio! Kako si znala? Skuhao nam poparu.
- I mi ćemo njemu! - tako se razgovarahu Laca i utvara.
- Niks krobotiš?... Tu baba...? - zijevnu jedan od šerežana.
- Niks - lakonično odgovori ona.
- Kako može po našem kraju putovati i prosjačiti, a ne zna hrvatski govoriti? - reče drugi šerežan.
- A molim te! Klatari se u nas već svaki vrag! odvrati drugi nekom policajnom gorljivošću.
Zgoda je prijala Laci i onoj utvari da se mogu na tuđem jeziku do mile volje razgovarati.
- Kod prve krčme ja ću saći sa saona, u njoj noćiti i jutrom krenuti natrag u Krapinu.
- Ah, Elviro! - zamrmlja Laca. - Ne pusti me. Šta ćeš tamo?
- Ne budali. Mi ćemo se opet sastati. A ja moram njemu vratiti šilo za ognjilo. Polugu ću mu izmaknuti. Razoriti temelj na kom stoji u borbi protiv nas. Kada bude nestalo predmeta, prestat će i njegova borba i radnja protiv nas.
- Ne razumijem tvojih osnova. Dosada bijaše sve zaman. Promašismo!
- Ne razumiješ?
- Ne.
- Tim bolje. Niks dajč... - podrugljivo odvrati ona i kod prve krčme sađe iz kola.
Elvira se vratila u Krapinu. Već u seljačkim kućama blizu mjesta raspitala se potanko o stanju u kući fiškalovoj. Za nuždu je znala toliko jezika da je u njemu saznala što je tražila. Nabori njezina istrošena lica kano da se umnožaše. Neka stalna, paklena osnova plamtjela u njezinim očima iz kojih si čitao neopisivu zlobu, crnu mržnju i grdnu osvetljivost.
Odmah je saznala da je Podgorski otputovao u Zagreb. Sinulo je njoj u glavi koji je tomu uzrok. Đavola bi on na ledu potkovao, a kamoli neće svoje osnove privesti cilju. - Ali stani! - škrinu ona, stisnu pesti i naceri se.
- Baš si dao zgodu za moj naum! Uništit ću te! Uništiti! - zviždaše ona poput zmije. - Ako ti vraga potkivaš na ledu, ali je i đavolu lako u trski svirati! Baš si mi dao zgodu.
Niti sat nije Dugan proboravio u odvjetničkoj pisarni poslije podne. Principal je otputovao. Valjalo je i njemu nešto dulje disati na svježem zraku.
Elvira se zavuče u kuću. Stupivši preko praga, spopane je drhtavica. Pomislila je na neuspjeh. Ali se osokoli i potjera sama sobom naprijed.
Omašna gazdarica prva je susretne. Ali se nijesu razumjele dok nije gazdarica pozvala gospodičnu Jelenu da je došla strana žena i da nešto želi.
U tuđem jeziku i drhtavim glasom pitaše Elvira za Jakoba Podgorskoga i njegovu kćer. Jelena joj razloži da Podgorski nema kćeri, da je ona štićenica njegova, a skrbnik sam da je odsutan.
- Dakle tako je! - pomisli ona.
- No ja bih rada govoriti s gospodičnom Jelenom - reče Elvira nešto zagušenim glasom.
- Ja sam - odvrati djevojka i uvede neznanku u svoje sobe, a gazdarica ode po poslu.
Elvira i ne pitajući ništa posadi se umorna na stolac.
Jelena je plaho motrila.
- Oh, dijete! Dijete moje! - stade Elvira jecajući grliti djevojčine ruke.
- Uboga, strana ženo, šta vam je? Da li što trebate? - upita je čuvstveno i bezazleno Jelena, a na njezinu licu pojavi se začuđenje.
- Oh, da! Ja sam uboga! Preuboga! Ja sam strana, tuđa! Ja sam potrebna... o da! - lamaše rukama Elvira stenjući od tobožnje boli...
- Ja sam uboga - nastavi ona - jer ne smijem znati za svoje dijete, za svoju dragu kćerku koju sam pod srcem nosila... Ja sam joj strana, ja sam joj tuđa... jer moram biti... oh, ja sam potrebna! Potreba je moja velika: da pritisnem svoje dijete na srce, na ono srce pod kojim ga nosih! Jeleno, slatko dijete moje! Ti si moja kći! Rasla si pod mojim srcem! Oh, nazovi svoju majku majkom, nazovi je pa ja idem opet u svijet, i tamo ću blažena umrijeti...!
I ona privuče Jelenu na svoje grudi.
Djevojka se nije opirala. Noge joj klecahu, lice problijedjelo, a tijelo drhtalo nekom tamnom duševnom groznicom.
Neiskusnom djevojčetu stalo najednoć svitati i mračiti se pred očima. Njezin razum bio je sličan kugli štono se ispred svjetla okreće okolo svoje osi, te biva vazda jedna polovica sada u svjetlu, sada u tmini...
- Ti... ti... si moja majka?... - uzrujano će napokon Jelena.
- O, ja sam tvoja majka! Tako mi bog pomogao... ali tvoj otac, tvoj otac ne dopušta da ja budem tvojom majkom. On je preohol...
- Moj otac? Ali ja nemam oca, niti...
- Tko ti, dijete, tako reče? - zajeca iznova Elvira i sijevne lukavim okom po sobi, dok je djevojče posve smeteno piljilo u pod.
- Moj štitnik Podgorski...
- Jao, on! On! On! Dakle i on taji da je tvoj otac... Dakako! Jer sluti da ja još živim. A kada dozna da sam već otišla bogu na račun, tada će ti kazati da je grofica Olga tvoja prava mati, i onda će istom priznati svoje očinstvo! Onda... kada tvoja majka bude već gnjila u zemlji... - ridaše Elvira bez kraja i konca.
Iza toga posadila je tobožnja majka svoju tobožnju kćer uza se i počela joj tolikom živahnošću opisivati izmišljeni roman kako je ona postala majkom Jelene da je bezazleno djevojče potpuno bilo uvjereno o svojoj novoj sreći gdje upoznaje oca i majku, pa još oboje u životu!
- Vidiš, dijete slatko moje, ti jošte ne poznaješ svijeta i njegovih boli. Ne poznaješ ljudi i njihovih ciljeva - zaključivala je Elvira svoj roman. - Tvoj otac, Jakob Podgorski, koji bi imao biti moj po bogu i pravu suprug, odbio me kano granu od stabla. Napustio me u tuđem svijetu i dao mojim tutorima silan novac, ali da nikada više ne pitam za njega i za dijete svoje - za tebe! Sve je to on uradio radi grofice Olge! Bacio moju vjernu i žarku ljubav pod pete. A kukavni novac je hitio podlim tutorima da za taj novac zaboravim tebe! Da se prebijam od nemila do nedraga, od tuđega praga do tuđega ognjišta! I kada posta grofica Olga udovicom, petnaest godina, dijete moje, čekao je na moju smrt da može nju dobiti. Ali bog je drukčije htio. Da ja prije još vidim svoje slatko dijete!...
I Elvira stade žarkim cjelovima opsipavati djevojku...
Napokon je bilo uglavljeno među Jelenom i novom majkom da će hrabro dočekati Podgorskoga. I kći se zavjerila majci da će prije s njom ići u svijet i napustiti očev dom nego da otac majku koju je evo našla opet otjera u bijeli svijet.
Tako je domakla i noć. Elvira je slavila pobjedu lukavosti i himbe. Djevojče je cvalo u licu. Ali katkad proburazila bi joj nevino srce neka tajna i nejasna slutnja... neka bespredmetna groza koja bi hitro iščeznula, kano grabilica što leti u beskonačnim ružičastim poljanama.
I nađena majka i nađena kći slatko večerahu. Gazdarica je doznala da je nova gostinja najbliža rođakinja gospodina Podgorskoga. Za večere iznenada zatraži Elvira kćerku da joj donese iz očeve sobe sliku Podgorskoga. Bezazleno dijete skoči u fiškalovu sobu. Čitav pakao sijevnu iz Elvirina oka. Strignu njime naokolo poput krvožedna tigra, nešto ispusti iz sitne kutijice u obližnju čašu. I sve se opet umiri...
Jelena donese veliku sliku na platnu.
- Ah, on! On! - uzdahnu Elvira.
- Oh, možda će mu omekšati oholo i tašto srce - nastavi ona, pa će jakim glasom:
- Dijete! Kćeri moja! Da bog živi našega oca Jakoba Podgorskoga! U zdravlje njemu! U sreću našu!... Ova čaša do dna!...
- Majko draga, ja u drugoj zgodi ne bih pila. Ali večeras ispunjam želju tvoju!
- Tako, dijete moje! - stade opet Elvira grliti Jelenu kada je ispila čašu.
Odvečeralo se. Gazdarica pospremila i otišla na konak.
Jelenu stade hvatati drijem. Ona se samo smiješila...
- Djeluje... nešto je prerano... slabo tijelo... mlado... slaba narav... Ali same smo... - šaptala zlotvorica...
- Majko... maj... oče... oč... - Jelena je usnula...
- Tako! Divno! Divno! Ej, Jakobe Podgorski! Ti si uništen! Temelj tvojih osnova... evo ti ga!... - pokaže Elvira na djevojku kojoj se stalo tamnosivo bljedilo prelijevati licem.
Elvira sunu u fiškalovu sobu.
- Sve je zaključano! Do vraga! Trebalo bi na put nakon tako lijepa uspjeha! Ej, moj doktore Laca! Kako će groktati od zadovoljstva! Ti si počeo dvoboj, ja sam ga svršila! Tko će sada pobijeđenoga liječiti? Ha, ha, ha!...
- Evo; tu će biti nešto... - pograbi grabežljiva žena lisnicu koju je opazila u nekom pretincu pisaćega stola... - Ej, dakako! Za put... za put!...
U mrkloj noći, kad je čitavu fiškalovu kuću obuzela tama, otvorila je tiho, tiho utvara jedan prozor u vrt. Isplazila kroz prozor poput zmije. Spustila se na zemlju i pritvorila lagano prozor.
Utvara uminula u noć...