Fiškal/XIII
| ← XII | Fiškal — XIII. Skrbnik autor: Ante Kovačić |
XIV → |
Sunce nagibalo k zapadu. Zlatni su njegovi traci pršili u sjajnoj maglici zagorskim brežuljcima i cjelivali taj lijepi kraj. U daljini čuješ glas pastira. Odnekuda kao da lelija zrakom pjesma muškaračkih grla, pomiješana s tankim ženskim glasovima. Nedjelja je, pa seljak provodi vesele časove, časove odmora i svoje jedine zabave pri čaši vinca u seoskoj krčmi.
Putem prema brežuljku gdje je poznati ljetnikovac učiteljice Karoline, jaše na konju fiškal Podgorski. Bijaše upravo zaronio u svoje misli. Za njega niti je sjalo sunce, niti postojalo nešto takvo u naravi što bi razbudilo u njega ona slatka ćućenja i ustitrane misli s dragosti i divnoga sklada velikoga svijeta koje čovjeka sposobna da ih shvati razblažuju i zaljuljaju u bajni nepoznati i bezrječni život.
Kada je fiškal dospio k ljetnikovcu, sađe s konja i sam ga pripne o nizak stup pred malenom baščom. Grobna tišina vladala je u tom ljetnikovcu. Ni žive duše ne bijaše mu u susret. Fiškal uniđe u kuću. Laca je pogružena stasa šetao sobom. Na postelji blijeda i upala ležaše Karolina. Podgorski se muklo pokloni. Karolina baci na nj svoj mutni pogled. Bljedilo njezina lica obuzme iznenada rumen. Laca se ustavi pred fiškalom, složivši ruke na leđima.
- Prijatelju, Karolini nema spasa. Načinit ćeš nam neku ispravu, ugovor, kako li se to već krsti, ti ćeš znati. Tim ugovorom ja priznajem da sam ocem ovom djetetu, a tebe imenujem skrbnikom.
Dok je Laca govorio, stao je fiškal motriti dijete koje se nalazilo kraj majčine postelje. Njegovim je licem trgnulo nešta neopisano. Ispod oka kradomice pogleda Karolinu. Njoj tekoše suze niz uvele obraze. A kada se Laca udaljio po tintu i papir u pokrajnu sobu ljetnikovca, pritegne Karolina fiškala do svojih usta. Već i ne mogaše glasno govoriti.
- Budi Jeleni skrbnikom, jer si joj ocem... Ja - šapne ona.
- Pst... Mir... - prodre iz duše Podgorskoga u kojoj je nastala silna borba, onako po prilici kano kad se grabežljiva zvijer bori sa svojom žrtvom na život i smrt. Propinjala se savjest gospodina fiškala.
Laca pripremi potrebne stvari, a fiškal se lati pera. Pisao je hitro i dosta dugo. Na naborima njegova čela pomolile se sitne kapljice.
- Trebao bih svjedoke - dahnu on kada je dogotovio pismo.
- Sada ih pri ruci nemamo. Mislim da će uz moje priznanje i naknadno biti valjani - sumornom hladnoćom odvrati Laca.
Iza toga je pročitao fiškal pismo. Potpisaše ga. On, novi skrbnik, spravio je to pismo. Ukratko je utješio Karolinu, dok mu je ona domahnula živahno rukom i nešto progunđavala sama sebi. Fiškal ostavi ljetnikovac, zajaše konja i poleti put svoga sjedišta, put Krapine.
Drugi već dan zaokupila Karolinu posljednja nesvjestica. Starica, daleka joj teta, kada je užegla mrtvačku svijeću, Laca pobjegne na dvor i lutaše naokolo poput izgubljene duše. Užas i strava pronikla je čitavo njegovo biće... On više nije vidio ljubeznice svoje... Iza Karolinine smrti navalila je posljedica za posljedicom...
Ljetnikovac opustio, Podgorski, kano štitnik ženskoga djeteta, imenom Jelene, dao je vinograd s ljetnikovcem nekakvom Štajercu u najam. Ali Štajerac hitro napusti udoban stan jer da noću lupa po ljetnikovcu nekakva sablast, utvara, crna žena, šta li... Dapače, Štajerčeva su djeca od straha oboljela, kako je on kazivao. Iselio se iz ljetnikovca. I nitko se nije dao u nj. A po narodu stale kolati priče o tom ljetnikovcu, da te srsi prolažahu.
Podgorski je s Lacom usavršio i upotpunio ispravu priznanja očinstva. Laca je trebao neizmjerno mnogo novaca i propio se. Imanja grofičina što su nosila, ne bijaše Laci dosta.
Nekoliko mjeseci iza toga nahrupi on u pisarnu fiškala Podgorskoga.
- Šta je s tobom da si tako smućen? - susretne ga fiškal.
- Svemu je kraj! - zalupi on, lamajući rukama. - Ali ja... ja... ja ću joj pokazati!
- Šta je? Komu?
- Ona, ona! - mahaše Laca - istjerala me. Veli, ako se neću dobrovoljno, da će se sudbeno raspitati sa mnom!
- A! Supruga, grofica Olga? Na to si valjda prije mislio.
- Šta sam mislio! Ja uopće malo mislim. Ali neka! Ja imam svoga imetka polovicu.
- Na papiru, brate - kratko će fiškal.
- Pa zar ta ne vrijedi?...
Fiškal sleže ramenima.
- E, dakako, vrijedi, ali bit će pravde. A grofica Olga naći će dosta zaštite.
- Ona sve zna, sve zna i za priznanje moga očinstva...
- Nije đavo, ako si držao da će tajnom ostati...
- Uh! uh!...
- Ništa uh, privoli na dobrovoljno raspitanje s groficom Olgom, a za svoju polovicu digni pravdu...
- O, o! Tko bi to bio mislio...
- Svatko u koga nije krumpir mjesto moždana u glavi - oštro i ugrižljivo će fiškal.
Za ove riječi nekada bi ga bio Laca pozvao na dvoboj, a sada kano da ni čuo nije.
- O, ja ću sve, sve promisliti, tada, prijatelju, ti ćeš mi biti na ruku?
- U svako doba.
- Molim te novaca.
- Deus ex machina! - u sebi će Podgorski. - Bene; ali nemoj sporo razmišljati. Kako vidiš, vremena su kritična...
I time se rastadoše.
Iza Lacina odlaska polagano je i ustrpljivo nešto bilježio Podgorski te bi kadšto duboko uzdahnuo, kano od teškoga napora.
- Napredujemo! - dahnu napokon i obazre se okolo sebe.
Prošla su dva tjedna što se nije vidio sa svojim prijateljem Lacom.
Nekoga jutra dok bijaše fiškal još u krevetu, pokuca Laca na njegova vrata.
- Bit će on. Protepao je valjda uzajmljeni novac - zamrmori fiškal.
- Brate Podgorski! Dolazim rano da zna tvoja fiškalska mudrost da sam kod zdrave pameti. Ja sam sa sobom dođoh načistac, sada do tebe stoji! - počeo je nekuda nestrpljivim glasom Laca stupivši do Podgorskoga postelje.
- Dakle načistac! - hladno odvrati fiškal.
- U tebe je moj ženidbeni ugovor?
- Jest.
- Polovina svega grofičina imetka pripada meni, stoji u njem?
- Da.
- Podgorski, kupi od mene tu polovicu; ja se selim iz ovoga kraja.
Fiškal se podigne iz kreveta.
- Ugovor da kupim? Kartu papira? Nacrt mjesto zemlje?
- Ti si rekao da se može ispravdati ta polovica. A znat ćeš da nešto više vrijedi od dva-tri groša.
- Da, pravdati se možemo, ali ja pravde ne kupujem. Pravda je lutrija, igra na sreću.
- Lijepo. Kolega, još nijesi ustao, zlovoljan si. Ja ću drugi put doći - namrgodi se Laca.
- Ne, ostani - zamisli se fiškal uprvši oči u strop. - Sjedi ovamo.
Laca sjedne na krevet.
- Ti bi dakle u svijet. A kamo, smijem li pitati?
- Daleko! U Mađarsku, u Italiju, dalje! Ovdje mi je sve dozlogrdilo.
- A tvoje dijete?
- Moje dijete? Ima štitnika. Da mi je muškarca rodila, neka bi joj bilo. Ovako ne marim za ništa.
- Ti moraš mariti! - viknu fiškal da se Laca trgnuo s postelje.
- Što si tako žestok?
- Štitnik sam djetetu. Ne diram u moralne prodike, ali dijete je nevino. Ako si bio ti grijeh, tvoja ljubovca grijeh, ne upropasti nevino dijete. Ono je plod vašega grijeha, ali tko će zaključiti da ono mora trpjeti za taj grijeh?
- Ja te ne razumijem.
- Tu polovicu prenesi na svoje dijete.
Laca se zabezeknu.
- A ja? Putuj, igumane, u bijeli svijet. Pa kako da prenesem?
- Na novac koji si već od mene digao odbrojit ću ti jošte trideset hiljada, a ti lijepo putuj u daleki svijet kada te je volja. Laca kao pomamljen ščepa fiškala i stade ga grliti. - O, ti plemenita i vrijedna dušo! Ta onda si kupio moju polovicu grofičina imetka!... - jecaše Laca. - Ja ne trebam više! Trideset hiljada! Trideset hiljada! Pa me nikada ne vidi već ovaj kraj!
- Ja ništa ne kupujem od tebe. Hoću samo polovicu grofičina imetka za svoju štićenicu, za tvoje dijete. Ja i ne želim tolikoga imetka...
- O, ti uzvišeni fiškale! Ali kakvim načinom? Ja ne razumijem.
- Ele, ženidbene ugovore si znao sklapati, a toga ne razumiješ. Ne brini se, ja ću načiniti pismo. I koliko bude tebi moglo pripasti iz tvoga ugovora, toliko će zaista dobiti i tvoja kći.
- A umre li dijete?
- Zaista domišljan. Umre li, tada prelazi tobožnja polovica na mene, ali ti ćeš onda, uspijem li s pravdom, dobiti jošte trideset hiljada...
- Blaženstvo!
- I ti ćeš o svemu tomu načiniti pismo koje će biti valjano? - kliktaše Laca mjereći širokim koracima usku fiškalovu sobu.
- To je moja skrb. Za tri dana je svršen posao među nama. U tri godine dobit ćeš trideset hiljada. Svake godine po deset.
- Hm - zamisli se Laca. - Prijatelju, ja ti puštam ispod trideset, ali daj mi odmah sve. Pa niti se imaš ti brinuti za mene, niti ja za tebe.
- Ali ja ne bih smogao zasada toliki novac - odvrati Podgorski.
- Ah, vjeruj, amice, govorim od srca, to bi me jako žalostilo. Znaš da ja volim onu: Clara pacta, boni amici - smiješnom tronutošću reče potiše Laca.
Na latinsku frazu pojavio se na fiškalovu licu trpak smijeh, kano da će reći: "O, ti bezobrazna huljo, to je jedina fraza što si je jošte sačuvao u svojoj tikvi..."
- Grofe Laca! Za tri dana uredismo stvar! A sada dopusti da se obučem, noćas sam dugo radio.
- Radio! Radio! Vazda radio! Sama uzvišenost i mudrost! Dakle za tri dana? Servus, zlatni moj fiškale!
I podaše si ruke i rastadoše se.
U obrečenom roku Podgorski je održao svoju riječ. Omašno pismo potpisale su stranke i svjedoci. Laci budu odbrojeni obećani i traženi novci. Izgrliše se nerođeni prijatelji i pobratimi. Kakav li bijaše to zagrljaj! Jedan je poljubio svoga prijatelja kano što je Ezav za zdjelu leće svoga brata Jakoba. Drugoga zagrljaj bijaše sličan kljunu gavrana, štono lupka po polumrtvoj žrtvi svojoj.
- Dakle sada, pobratime Laca?
- U zemlju prosvjete, u zemlju "kulture", u ravnu, plodnu i široku Mađariju, a tada onamo u Njemačku i dalje, dalje...
- A piši mi, da se znamo... - smrska gluho fiškal kano da kaže stranci da se potrudi pitati katkada za rezultat svoje parnice...
- Razumijeva se da neću zaboraviti na tebe... Servus!
- Zbogom!
Mahali dugo rukama jedan prema drugomu na konačnom rastanku.
Još istoga dana navečer dao je fiškal Podgorski po dojilji, donijeti prekrasnu zipku u svoju spavaonicu.
- Da li to ubogo sirotanče napreduje? - upita kršnu i mladu ženu kada je položila zipku u njegovu sobu.
- E, dijete je zdravo, budi bogu hvala.
- Kako li se zove?
- Jelena, milostivi gospodine.
- Vidiš, tutor, pa mu ni imena pravo ne znam - ukori tobože sam sebe fiškal. - A vi pođite sada u služinačku sobu, ondje će vam dati večeru, a nakon večere vratite se po dijete.
Dojilja se udalji.
Sada je Podgorski primaknuo stolac do dječje zipke i zagledao pozorno u dijete. Ono je također velike očice uprlo u nepoznato lice.
- Oh, ja ćutim, tako ćutim! Moj obraz, moje oko! - I fiškal se sagnu i stane cjelivati dijete... - Ti, ti zaslužuješ grofovski imetak, a ne ovakve blune i zatepikruhi... O, ja ću raditi, ja ću skrbiti za tebe! Čekaj ohola grofice Olgo! Život fiškala Podgorskoga sad je istom zadobio pravi cilj! Ej, a ti... ti si obudovjela! Vidjet ćemo se, vidjeti! - grozio se pesnicom i opet se nagnuo do djeteta. U lice mu je udario jedva vidljivi žar i stao cjelivati sitne dječje ručice. Na ustima djeteta sinuo voljki smiješak - - Oh, otac!... - dahnu fiškal, i prisloni svoje lice do sitnoga i mekanog obraščića... - Prva neopisana slast... - šaptaše... i poput hitre munje kano da mu je mozgom proletjelo: "To nije lijepo - to nije lijepo..."