Fiškal/V
| ← IV | Fiškal — V. Balada i zasada autor: Ante Kovačić |
VI → |
Bijaše tih, vedar i topal proljetni dan. Iz nedaleke šume razlijegaše se pjevanje ptica u nebrojeno mnogo glasova, tako da je to pjevanje sačinjavalo sada neki zajednički šumor, sada neki neopredijeljeni žamor i cvrkut. Najednom bi sve uminulo, prestalo. Tek bi čuo muhu zujalicu u najbližoj travi gdje lijeće i siše preostalu rosu koju još ne nađoše topli sunčani traci u njezinoj skrovnosti... A prodiralo bi ti do uha i strujanje potočića iz blizine, komu da se primakneš, rekao bi da se razgovara sa sitnom dječicom, svojim bjelukastim, modrastim i žutkastim kamenčićima, kojima blagodušno i kano njegom mlađahne majčice ispire drobno, ubavo lice... Uzdigne li ti se duša i od toga, opet te zaokupi stoglasno pjevanje ptica, a iza toga slijedi nešto novo, nešto mlado, ugodno, iznenađujuće... Sve je to u pomlađenoj naravi tako žustro, tako milo, tako tajanstveno, tako šareno... ti sada kano da sve razumiješ, sve znaš, a sada ti je opet sve zaogrnuto koprenom, a u tebe nema jakosti, ni smjelosti, ni pouzdanja samoga u sebe da koprenu odigneš... Srce ti čas gine u bespredmetnim željama, čeznuću i nekim sitnim požudicama koje se kreću poput kaleidoskopa u beskonačnim daljinama, a ti ipak ne bi znao riječju niti jedne jedine kazati, opisati, personificirati... Čas pak kano da si dohvatio stanovitu veliku želju, ti je znaš odavna i sada ćeš joj zaviriti u dno duše... no upravo na dohvatu rasplinula se... ti još kriliš rukama... no ona je izginula u ništa...
Četica mladića posadila se u raznim položajima na mekanu zelenu travu.
- Divno li ti je u naravi! Gledaš li iz toga zelenila na grad, pričinja ti se hrpom beživotnoga kamenja! Pa u toj hrpi, u toj spilji sablasti prisiljeni smo ovako mlad život tratiti!... Ah, onako, toplo, ubavo djevojče... pa krenuti s njim u krasnu narav... zar da pjesnici ne znadu što je lijepo i ugodno... - reče Mato. A kako je na leđima ležao, pomakne se dalje po travi i okrene na trbuh udarivši nekoliko puta po zraku peticama od čizama.
- Ne miješaj se, ti gola prozo, u narav te tople i ubave djevojke! O tim predmetima razgovarati se ima pravo naš Vilko, ta ionako je postao mučaljiv i turoban... - reče drugi.
- Vilko sada pjeva balade, a onda svakako treba tuge... - doda treći.
- Zbilja, Vilko, bez svake šale, jesi li već svršio onu veliku baladu... kako li se zove, već sam zaboravio - upita Mato.
- Slučaj i kob... - pomogne mu jedan.
- Da, Slučaj i kob! Već sam naslov pokazuje da može biti veoma dugačka pjesma - uzme riječ matematik Miško, koji bijaše poznat sa svojih sarkastičnih i pecavih primjedaba.
- Valja sa žalošću i negodovanjem konstatirati da se naš Vilko od neko doba jako zanemario. Svoju, kako je sam zove, "hudu sreću", kano i da sam podupire da bude još gora - počne opet Mato pa se upravno okrene k Vilku.
- Da ti, moj vitki pjesniče, dogotoviš već jednom svoju baladu, da bude tandem aliquando tiskana u našim ilirskim novinama, zar misliš da ne bi nikakva uspjeha odatle bilo? Hej?
Vilko, na koga su sva ta mudrovanja šibala, sjedio u travi, poduprvši o oba dlana svoje nešto dugoljasto lice.
- Molim te, ne zbijaj šale. Ona mi se baš danas ne rači.
- Tako mi, vidiš, onoga sunca gore koje danas naliči na pravi mjedeni kolač - pokaže Mato s komičnim patosom na sunce - ja se nipošto ne šalim. Ja velim da bi bilo uspjeha kada bi tvoja balada već jednom bila otisnuta u našim novinama... A ja ću ti odmah reći. Premda je grofica Olga napustila naše ilirsko kolo i zavoljela nazore Podgorskoga, to ona ipak još uvijek čita naše novine. Ona će u tvojoj baladi naći tvoje jade, tvoje visoke misli, tvoja plemenita čuvstva. U njoj će ujedno upoznati sebičnoga Podgorskoga. Samo ti trebaš stanovitu osobu koja će predstavljati u baladi Podgorskoga, što preciznije i razumljivije nacrtati. Ona je ćutljiva i misaona. Za Podgorskoga će najprije ohladnjeti, a napokon ga posve odnemariti. Tada pak možeš se ti opet primaknuti svojim ljubećim srcem k Olgi, no svakako opreznije nego prvi put. Jer ono otkriće ljubavi, priznat ćeš, bijaše ludo...
Vilko se udobrovolji. Tako vazda biva kod bolesnika i ljubavnika kada se na njihov predmet ozbiljno skrene govor.
- Ali, moj Mato, ona ljubi Podgorskoga. A tu se ne da nevinim baladama uspjeti.
- Ljubi vraga, ne Podgorskoga! Ta djevojka je tako čudan stvor. Koliko je poznam, ona ne ljubi nikoga, a najmanje Podgorskoga. Kaži mi što ima u Podgorskoga da se čovjek u nj može zaljubiti. Što?... Ništa! Nekoliko ironičnih dosjetaka. Ja ti kažem da za nju Podgorski nema apsolutno nikakve privlačnosti. Olga je stvor što za svaku novost postaje radoznala i upravo radi te radoznalosti priljubi se časovito ma bilo uz koga! Na primjer, ja sam stalan u tom: da sutra dođe u njezino društvo naš matematik Miško, Podgorski je izigran iz Olgine milosti, on je propao...
- Oho! - skoči Miško. - Hvala lijepa! Pa kada bi tvoja mudrovanja nasjela. Ja, bogami, ne znam pjevati balada, da se onda njima tješim poput Vilka kada bi mi povratili "pašuš" da ga nijesu ni pročitali. Ta meni se čini, bez zamjere, da i Vilkove žice na liri poslije otkrića ljubavi rđaju, i skoro će ta lira morati u ropotarnicu među pokojne vile... A Vilka će izjesti melankolija... Uostalom, ja držim da se baladama ne da vojevati gdje se razmaše Podgorski. Ja bih vojevao s njim onako oživotvorenim baladama... mislim ovako... - šine matematik šakom po zraku.
- A, dakako! Lako je predlagati takvu poeziju. Ali mi smo već više puta iskusili da muževi prijedloga znadu posve "ironično-sarkastični" izmaknuti kada mi ostali privedemo tu poeziju na dnevni red - uštine Mato ujedljivim glasom matematika koji je vazda druge štipao svojim sarkazmima.
Na licu Vilkovu pokazala se potpuna smirenost i utjeha dok je Mato govorio o Podgorskom, no matematik razbije to blaženo čuvstvo koje poput svjetla prodire među ruševine melankolične duše...
- Što? - plane gotovo gnjevom matematik, a to je vazda bivalo kada bi se tko samomu njemu narugao. - Ja velim da Podgorskoga treba izlemati. On i bez te romantike s groficom, što uostalom za mene nije ništa drugo no puka tlapnja, vrijeđa nas ilirce gdje god mu dopušta zgoda. A duguje nam leđa, ili mi njemu batina još od one zimske večeri kadno bijaše ples... Evo vam moje poštene riječi da ću ja sam Podgorskomu zamku nastaviti i prvi pokušati svoju toljagu kako je u žilavosti daleko od drenovače Kraljevića Marka. Ovo neka bude balada. Novine našega protivnika leđa. A mi ćemo svi stihove po njima pisati. Ja se obvezujem za naslov i prvih nekoliko stihova!...
Ovo se očito sviđalo svima, samo ne pjesniku Vilku.
- To je dakako tek šala u razgovoru. A kada bi se o tom ozbiljno mislilo, ja sam vazda protivnik surovosti. Kada bi pak Olga saznala o tom, pala je i posljednja kocka... ona bi nas sve, napose mene, i prezirati stala - reče Vilko.
- I prezirati stala... - opetuje na nos posljednje Vilkove riječi matematik. - O, ti siromašna dušo svih poeta ovoga svijeta!... Kocka bi pala... o, filozofe od ilovače... A nijesi li čuo što rekoh? Sva je ta tvoja ljubav puka tlapnja. I još jednoć s velikim slovima: tlapnja! Valja ti jednom istinu, golu istinu reći, da se ne pretvoriš sav od glave do pete u opsjenu. Mi se svi smijasmo tvojoj romantici. Sin jednoga šijačkog pecirakije pak se zaljubiti ozbiljno u aristokratkinju, groficu! Kad nas jošte nije izravnana razlika stališa. Najmanje među kastom šijaka i kastom grofova. Deder pitaj samo svoje slavonske grofove. Poslat će te u konjušnicu tražiti groficu! Ili ti misliš taj jaz između kasta premostiti svojim stihovima i stihićima? Brajko, i tu s istinom na čist zrak. Dopustimo da i ti pjevaš, ali priznajmo i to među sobom kao prijatelji i znanci koji se u dušu i u srce poznamo, da ti nijesi niti Puškin, niti Mickiewicz... Slavonac ti nekako nije za veliku poeziju stvoren. On doduše može, ne budi zamjere s obzirom na tvoj poetički zanat, kao primjerice i ti, u znoju lica svoga navlačiti i izvlačiti stihove na inje, sinje i kopinje, na čar, žar, dar i bar. Ali to je poezija samo među nama... I ja bih ti mogao nastrugati i istančiti takve poezije koji sam za nju stvoren kao krastavac za paštetu!...
Matematik Miško običavao bi i u prodike udariti kada se njegovi prijedlozi ne bi suglasno primali. Napose pojedinca koji se protivio bilo razložno ili nerazložno, bez milosrđa gledao bi smrviti. Tako je sada nasjeo i siromah Vilko. A nepjesnika koji ipak stihove gradi nećeš nikada jače i osjetljivije uvrijediti nego kada mu ne priznaš da je pjesnik.
- Moji stihovi ne traže u tebe ni košte ni stana - žalobnim će glasom Vilko poput kmeta komu je "zemaljski gospodin" dječicu prošibao. - Ali i Podgorski nije s obzirom na stališ ravan grofici Olgi. Ja sam pak baš tim smjeliji mogao biti u očitovanju svoje ljubavi jer je grofica spadala, u naše kolo. Ona je bila ilirka.
- Da, bila je ilirka. U tom ti je vrijednost njezina ilirstva. Od radoznalosti bijaše u našem kolu, a nešto je tomu pridonijela i učiteljka Karolina. Pa već ti je kazano što vrijedi ljubav ili bolje priklonost prema Podgorskomu - reče matematik bez svake peckavice, kano da mu je neugodno bilo što je dirao u poetički element svoga druga.
- Prijatelji! - skoči na noge novi član u družbi koji dosada još ništa govorio nije. - Da ne bude suviše prepirke i nepotrebita draškanja. Priznajmo mi Vilku da je on pjesnik, kao što faktično i jest, što mu je i Ljudevit Gaj priznao. A kada bi se išlo na sito i rešeto, moglo bi se i inače vrijednomu matematiku Mišku, s obzirom na njegov zanat, štošta prišapnuti i priuštiti. No takvim doskočicama lijevali bismo mi vodu kroz sito u rešeto. Ali na stvar. Miškov prijedlog je konkretan, temeljit i opravdan. Onomu žmukljaru krapinskomu treba već jednoć pokazati što vrijedi naša ilirska mišica. Na polju mu ruganja mi ne doskočismo. To bi tek mogao naš matematik. No on je satirik samo među nama. A prema stranomu dosjetka mu i ujedalica hramlje, kao da bi nečistu spužvu žvakao. Ja držim da smo svi za Miškov prijedlog. Vilko može baladu idealno ispjevati, a mi ćemo je realno izvesti. A matematik, kako je zadao riječ, udesit će čitavu stvar, napisati naslov i prve stihove početi...
- A onda neka tuži mudromu zboru slavnih i znamenitih krapinskih sudaca! - doda Mato.
- Nakon realizirane balade bit će možda gradiva i za tragikomediju! - netko će.
- Živjela realizirana balada!
- Živjela!
I mladići skoče na noge namještajući svaki svoj šešir i popravljajući ugužvano i na travi zaležano odijelo. Krenuše prema gradu...
- Od zapada uzdigoše se oblaci, pa kako naglo, kako mutni. Evo slutnje na buru, na oluju, na oživotvorenu baladu! - ishitri brbljavi Mato.
- Ja mislim protivno. Ovi oblaci predstavljaju poslanike iz slavnoga grada Krapine da gledaju žalostan prizor kako ilirci pjevaju baladu na leđima njihova sina. Ili su pak to sama gospoda suci... ta eno ovaj odlomak oblaka naliči na izvrnutu čizmu... i putuju ovamo da prouče čim je opravdan kriminalni nexus između leđa njihova unuka i naše osude, odnosno balade! - široke će volje matematik Miško. Široke volje, jer mu bijaše ovo jedini prijedlog od mnogih prijedloga u kolu iliraca koji su njegovi ovako suglasno usvojili.
- A, izvrsno, izvrsno smišljeno! Tomu se treba već unaprijed veseliti! - stade jedan od društva trti dlanove.
Duguljasta čupava glava matematika Miška od ponosa i sebeljublja vidno je rasla prema suncu štono je sa sredine neba sve to jače pripicalo.
Dok su ilirci do takve odluke došli na jednom kraju izvan grada, šetao je Jakob Podgorski sam poput duha na drugoj strani van grada. Bila je to duboka, tamna kotlina, nasađena krošnjatim stabaljem, među kojim se ovdje-ondje bjelucahu obiljeljene klupe, načinjene tu za odmor samotnomu šetaocu. Kotlina ova bila je od grada razdijeljena visokim brežuljkom, tako da si se morao popeti preko toga brežuljka, kojim je vodila uzana bijela staza, ako si htio ići na šetnju u kotlinu. Iz kotline zbog toga brežuljka nijesi mogao ništa drugo od grada vidjeti nego samo vrhunac najvišega zvonika u gradu. U ovoj kotlini našao bi rijetko kakva gosta, osim kada bi svi znaci u naravi svjedočili da će biti zadugo dugo lijepo vrijeme: tada bi iza kojega stabla ili gdje na klupi kašljucnuo kakav isluženi, grbavi vojnik. Ili bi pak susreo blistave plašne naočale kakva stisnutoga njemačkog filozofa koji bi za prazninu svoje civilizirane glave tražio mir i tišinu u naravi kakva se mogla naći u opisanoj kotlini. Najrjeđe bi zabludio ovamo fantastični dječarac da lovi i nabada leptire, premda ih je ovdje bez broja bilo. U najsparnije doba ljeta mogao bi natepsti ovamo i pokoji kandidat medicine da za svoja studija para žabe, kojih također nije manjkalo u malenom, plitkom i, čini se, umjetnom jezercu na sredini te kotline. Ali takav najrjeđi gost našao bi se jedva za dvije godine po jedan, i ta kakav "niderdajčer" da natkrili u anatomiji svoga učenoga kolegu "hohdajčera"...
Podgorski bijaše svečano i fino odjeven. Nekako se sam sebi pričinjao tanjim i višim. Narav što ga je okružavala toliko bi djelovala na nj što bi napolak zlovoljno udarcem štapa odlomio koju zelenu grančicu sa stabla, ili bi otrgnuo glavicu kakvom divljemu cvijetu što se baš u pupoljak savio.
Dolina bijaše tako mirna, tako tiha, tako tajanstvena a opet otvorena i bezazlena kano duša koja se dijeli sa životom pošto se očistila od grijeha. Samo bi kadšto sićušni lahor ustitrao travom i zelenim listom na grani, kano da je zemlja lagano uzdahnula prema nebu.
Podgorski je bio blijed u licu, a oči mu kazivale da je morao negdje čitavu noć probdjeti. Iz srca kano da mu se prostirala i pronicavala neka ledena hladnoća čitavim tijelom. To srce njegovo bijaše sunce od leda koje je po tijelu razgranjivalo trakove mraza i studeni mjesto trakova topline i žara...
Oči mu bludješe zelenilom trave i lišća, ali se ne zanimahu tim zelenilom. A kada bi ih iznenada upitao: - Što gledate? - u zbunjenosti bi po svoj prilici odgovorile: - Dolinu snijega ili pustaru pijeska. - Na stisnutim usnicama, koje su se časkom neznatno otvarale, čitao si zlovolju, nezadovoljstvo i ljutinu nad samim sobom.
Podgorski je u samoći običavao govoriti sam sebi. A to je značajka triju vrsta ljudi: luđaka, pjesnika i onih što duboko misle i vazda su spremni na nove osnove, a ujedno do skrajnosti sebični ljudi. Imadu li te tri vrste nešto zajedničko među sobom, da jedan te isti pojav nalazimo u sve trojice, može se prepustiti na razglabanje psiholozima, kojima je uvijek neograničeno polje za studijum, napose njemačkim psiholozima...
- Četiri mjeseca protekoše što se upoznasmo. Ja sam radio po matematičnim pravilima. No do rezultata doći ili me je zapriječila sama ona ili netko treći. Ona mi je sklona, ja to vidim. Ona je odnemarila ilirske težnje svoje učiteljke, zatvorila vrata ilircima koji me htjedoše izigrati. Prestala je biti ilirkom i sa mnom počela snovati antilirsku stranku, napose u višoj klasi, i to hrvatsku stranku. Ali ja još ni do čega nijesam došao. To je zaista mnogo čudnovatija ženska glava, napose ženska u aristokraciji, nego sam je u prvi čas svojih osnova zamislio. Danas je tako razborita, tako oprezna, tako umna. Najedanput pretvori se sutra u glumicu i predstavlja, ako je izdaleka motriš, s neopisivim čuvstvom, a kada joj pobliže u lice zaviriš: ništa nego maska, takva maska da ti sve do danas ne znaš pravo: tko je i što je... Kako mi je divljom obijesti kazivala o ljubavnom očitovanju onoga zelenoga ilirskog dečka Vilka. A kada si joj zdravo u oko zagledao, a ja joj, hvala mojoj duševnoj konstrukciji, i mogu zagledati, to oko njezino nekuda bludi po beskonačnim ravnicama tražeći predmet nama svima tuđ. A ti kano da si joj statist, sluga, koga moli da joj domakneš most preko koga će proći od tebe do onoga predmeta kuda upire oči. Ali danas ćemo povući potez i doći do konačnog rezultata. Zasada je valjana. Nigdje nablizu niti nadaleko živa krštena stvora. A ona će doći. Dosada je održala riječ. Koliko sam se samo namučio dok sam napunio svoju memoriju čuvstvima iz raznih romana i to sve složio u jedno zaista simetričko i skroz razborom svezano očitovanje. Nadam se da neću nasjesti kao što moj nuzljub, onaj ilirski pjesnik. No to bi mi trebalo, da pripovijeda komu trećemu onako obijesno o meni kao što ja o njemu. Razlika je među nama svakako golema. On je iz srca očitovao čemu ne bi mogao dati računa kada bi ohladnio. Ja sam napamet morao nabubati svoju lekciju. Jer moje je srce repa. Ako me ljubi i "padne jecajući na moje grudi", pripovijedaju romani i novele, bojim se da neće dosta kucati moje srce. No to je još lako prikriti. Samo, hoću li ja znati prema smislu ovako sastavljene komedije govoriti? I ovu teškoću ću svladati. Cjelivati i grliti valjda ću znati, a struk obujmiti? Upravo je divna struka i fina lica... Međutim...
Pogledao je naokolo sebe Podgorski kano da traži mirno i nikim nesmetano zaklonište ljubavi. Gušter dugačak, zelen prebježao je ispred Podgorskoga. On zamahnu štapom i zgodi živinicu, koja se preokrenula i umrtvila. Podgorski pođe dalje prema brežuljku nadnesavši ruku nad oči: još nema nikoga. Zatim se zaputi od brežuljka u kotlinu čak tamo do jezera. Žabe, štono se sunčahu u svojoj idili, poskakaše sunovrace u vodu kada se primaknuo do njih Podgorski. Možda su se sjetile, ako žabe imadu svoju literaturu i povjesnicu, crnih priča o svojim djedovima koje su iznenada običavali doći parati "niderdajčeri"...
Podgorski je sjeo na staru klupu kraj jezera, skinuo šešir i počeo trti znoj sa čela. Zatim se zagleda u mutno dno vode, a lice mu je naličilo na đaka koji se zadube u njemačku znanost... Nedaleko od mjesta gdje je sjedio Podgorski zatrta zmija od žala po vodi nadnoseći visoko glavu i drzovito sikćući. Pogled Podgorskoga na zmiju odavao je neku neopisivu odurnost. On uzme šešir i otputi se gologlav prema brežuljku. Dođe do mjesta na kojem je udario guštera, no žrtve svoga štapa ne nađe više ondje.
Niz brežuljak bijelim puteljkom spuštala se visoka ženska u širokom slamnatom šeširu u dolinu. Poradi šešira, štono je zaslanjao do ramena, nijesi mogao opaziti lica. Podgorski je pogledao prema brežuljku samo jedanput.
- Drži riječ. Ide. Dakle zasada se neka riješi ovaj čas ili nikada. Inače, Podgorski, nosi se do hiljadu vragova! Jer si bio ti mumija koji si nekakvim proračunanim svojstvima samo radoznalost pobuđivao u ljudima! - mrmljajući mahne Podgorski štapom po zraku. Komarac složi svoj sitan glasić s mrmljanjem Podgorskoga, zapjeva neugodno baš uz njegovo uho i sjedne najsmjelijom drzovitošću na vrat Podgorskoga. On ga je tekar onda osjetio kada se lukavo brundalo napilo njegove krvi i odletjelo tiho i spokojno poput praktičnoga politika kada napuni od rodoljuba svoje kese... Podgorski šikne prstima po vratu, ali bijaše već prekasno.
Ženska bijaše već na dohvatu u dolinu. Podgorski je to približavanje ćutio i ne gledajući onamo, pa se naslonio na najbližu klupu. Zasada bio mu je preneugodan onaj svrbež na vratu i podizanje mjehurića s komarčeva uboda.
Nije dugo potrajalo vrijeme i on se hvata šešira, diže se s klupe i hrli odmjereno u susret...
- Grofice Olgo, krasan je dan, a još krasnije ovo mjestance.
- Zdravo, prijatelju! - ona mu poda ruku i skine slamnati šešir. Lijepa, bujna plava kosa, čedno i glatko učešljana, tako je pristajala tomu mekanomu, nešto zažarenomu lišcu.
- Ah, Podgorski, hvala vam. Ja se upravo divim vašemu izboru današnje šetnje. Vi razumijete gdje djeluje na razvijanje misli čovječja narav kano toplina i svjetlo sunčano na procvat i bujnost njezinu. Ajte da se prošećemo ovim prodoljem prije nego počnemo raspravljati o našoj stranci...
Djevojka dosegne zelenu grančicu i zabode je u svoju kosu.
Podgorski je slijedio njezine sitne stopice ne progovorivši niti riječi. Ona se hladila slamnatim šeširom mjesto lepeze. Njezino tijelo svijaše se tako lagodno, tako graciozno.
Dođoše do jezera. Olga pođe tik do vode. Podgorski sjedne na onu istu klupu gdje bijaše malo prije.
- Vi ste umorni. Jeste li mnogo prije mene došli? - upita mekanim glasom djevojka gledajući u vodu.
- Po sata.
- Po sata? - odvrati se djevojka od vode, pogleda Podgorskoga i korači do klupe te sjedne tik mladića.
- Ja - reče ona - polazim sa svojima za koji dan u Zagorje. Vi također, jer navršujete nauke. Valja nam se dogovoriti o našoj stranci. Ondje je pravo zemljište našoj djelatnosti. Podgorski, povijest Katarine Zrinjskice, što ste je vi čitali u njemačkim spisima, sve me više zanima. Znate... ja vam ne mogu reći... ali...
Podgorski se okrene prema Olgi uprvši oči u nju.
- Što je vama? Nekako ste mi promijenjeni danas. Mučaljivi, Podgorski!
- Olgo! - tihim i nešto uzdrmanim će glasom Podgorski. - Četiri je mjeseca što se nas dvoje poznajemo. Vi me zovete prijateljem. Vi sa mnom stvarate stranku. A vi ste tako lijepi, tako mili, tako mladi... Ja? Ja sam mlad čovjek komu vi priznajete neka dobra svojstva pameti, ali, Olgo, ja nijesam niti drvo, niti kamen. Ja sam čovjek koji ne živim samo od prijateljstva takva ženskoga bića kakvo ste vi... Štaviše! Ovo prijateljstvo je za me od današnjega dana grob, taman i žalostan grob...
Olga je raširila svoje velike, modre oči i nepomično gledala Podgorskoga.
On se uhvatio za glavu. Okolo njega kretao se čitav svemir. Brežuljak, kotlina, drveće, trava, gušterica, jezero, zmija, Olga u širokom slamnatom šeširu, Olga plavih lijepo učešljanih vlasi, modrih očiju... najedanput žabe... žabe kako plaho skaču u vodu i kvakću po jezeru kano da izgovaraju "dajčeri, dajčeri!"... Sve se to vrtjelo okolo njega.
U čas kada je počeo govoriti svoju naučenu lekciju koja je imala značiti očitovanje ljubavi... u pustari njegova srca kano da je pukla pećina, a iz te pećine udarilo novo, nikad oćućeno vrelo, poput onoga štono ga Mojsija otvori svojim čudestvenim štapom izabranomu narodu... Zamrli stanari te pustare napojiše se žedni i oživješe... Riječi Podgorskoga se pometu, on nije ni četvrt izgovorio od onoga što je naučio i što je imao izdeklamirati... On je izrekao nešto i bez saveza, bez logike, bez razuma, bez računa... Samo se još jednoga sjećao: potez valja povući! Rezultat ispisati pravi ili krivi, propao ili ostao!... Potez! Potez! Potez!... Konačno je tek vidio modre, velike oči, zažarena iznenađena lišca... On je ta lišca, te oči pritisnuo na svoje grudi. Njemu se pričinilo kano da su dva velika, sjajna sunca ugasla u njedrima njegovim, a naokolo nastao mrak, vječan, nepodnošljiv mrak... Podgorski se nije usudio podignuti oči, on je zaista držao da je svuda mrak, da je sve to grozničav san, da ga nitko ne vidi, kano ono djeca kada se srame i pokriju oči...
- Podgorski! Vaš razbor, vaša pamet! - prodiraše ukoravajući glas iz toga mraka, a to bijaše glas Olgin. Dva njezina modra oka, dva sunca opet su sjala gledajući nepomično u Podgorskoga kano da su se vinula iz gustih oblaka na vedru pučinu neba...
"Vaš razbor, vaša pamet" - prodrlo je na uha Podgorskoga. Te kobne četiri riječi omatahu se okolo njegova srca, okolo njegove duše, okolo svake niti njegovih moždana kao ono zmija oko Laokoona.
A sve bijaše iza ovih riječi tiho i mirno. Ništa ne bijaše tako neugodno kano ta tišina...
Rana ne boli tako dok traje tutnjava topova, praskanje pušaka, dim, zvuk trublja, bijesna glazba i vika. Tek kada razbojištem zavlada mir, ćute se rane kako lako lakomim srkom srču iz čaše života, kako im ledeni kljunovi bodu... Takav ranjenik je duh čovječji u svojim borbama...
- Podgorski! Vaše lice je grozno, kano da smrt svojim kistom prolazi po njem! Osvijestite se! - utješljivo prihvati Olga njegove ruke.
Podgorski uzdigne oči prama njoj. Iz tih očiju gledaše groznica pomiješana sa stidom.
- Ako sam vas uvrijedila svojim čuđenjem i svojim riječima, to vam zadovoljštinu donosim: ja sam potpuno razumjela. Vi znate već od prije da sam vam posve odana i sklona. Nijeste trebali deklamacija. Evo vam moje desnice, pouzdajte se u mene!
- Ah! - uzdahne Podgorski kano da je dospio iz dubokoga mraka na svjetlo. - Olgo, ti si me razumjela! - i obujmi njezino tijelo... Olga se nije sustezala, a Podgorski bijaše uistinu sretan...
Vjetar kano da je iz jezera duhnuo i ponesao s klupe Olgin slamnati šešir. Ona ga uhvati, stavi na glavu.
- Podgorski, do viđenja.
- Olgo...
- Ne. Ostanite ovdje. Ja ću sama u grad...
Ona je brzim korakom jurila put grada. Već bijaše premahnula brežuljak.
Podgorski se prene.
- Evo ga imaš! Titrao sam se i šalio, a što se to najednoć dogodi sa mnom! Bože moj, ali je čovječji život nešto ludo na svijetu. Što li sam ono buncao? Nikada mi se u životu dogodilo nije da ne bih znao što govorim. Otkuda ta promjena? Moje srce kano da gori. Nešto nova ćutim u sebi, nešto slatko, nešto tako ugodno. Zar se možda ta promjena zove ljubavlju? Onda moram priznati da ljubav imade neki nov, krasan život, pun čara i slasti. Barem ja u ovaj čas nešto takvo ćutim... Ha, ha, ha! Ne deklamiram li ja upravo sada iz romana?... Nov, krasan život, čar, slast... nije li ovo riječ po riječ u mom ljubavnom očitovanju štono sam ga imao danas izdeklamirati pa sam tako sjajno propao... ali ne... baš jer sam ludo govorio, uspio sam. I to je ljubav!... Ipak je zasada uspjela...
Podgorski lupi šakom o čelo i skoči s klupe. Žabe štono su se usmjelile dopuzati iz jezera na žal da se sunčaju, sunovrace opet poskakaše u svoju kućicu, svoju slobodicu, u vodu.
Podgorski uhvati štap i laganim korakom krene od jezera kotlinom put brežuljka.
Stane, a oko mu zape. S brijega u dolinu ganjala se rulja mladića.
- Samo naprijed! Ja vam velim da on mora ovdje biti. Sastanak je bio! Jeste li gledali njezino lice? Divna li slučaja ako danas oživotvorimo baladu, i to nakon možda slatkih časova! - vikao je jedan od družbe da se lako čulo u dolinu.
- Mužu prijedloga, veliki matematiče, samo naprijed! Do tebe stoji naslov, do tebe stoje prvi stihovi! - dovikne Mato.
- Prijatelji, mene tu ne treba. Jer će se onda znati da je to radi moje ljubavi!
- Ele, delije komarca! Bože moj, kako li je taj čovjek kukavan posto otkako boluje na srcu. Upravo valja znati razlog balade, intenciju! Hej, poeta, zar ćemo te mi učiti kako se balade grade? - dovikuje jedan.
- Ne prepirimo se. Možda uzalud letimo u kotlinu ako njega i nema ovdje. A ne valja vikati ako i jest ovdje, jer bi mogao razabrati našu namjeru i ugnuti nam se kuda - reče drugi.
- Ugnuti se neće, budi siguran. Podgorski se tako rado ne ugiblje...
Mladići su već došli u dolinu. Podgorskomu nije se sviđalo da se ma bilo s kim sretne. Stoga on okrene natrag k jezeru, sjedne na klupu, izvadi svoju bilježnicu i stade nešto čarkati olovkom.
- Ali smo budale ako ga nema! - soptaše Mato.
Ovo je Podgorski čuo i nemilo se trzne na svom mjestu.
- Pođimo dalje - vikne matematik - još nije sve izgubljeno...
- Dakako, da, pođimo dalje - potvrde drugi.
I poletješe naprijed.
Četovođa se osupne.
- Eno ga na klupi zadubena - šapne družbi.
- Hura! - krokne umah naprijed matematik. - Čemu šaptati? Eno ga! - vikne glasno. Tko neće poznati glasovitoga krapinskoga raka kako sa žabama mudruje kraj vode...
Podgorski okrene glavom prema četi koja je dolazila, upirući u nju oštre i nepomične oči neopisivom radoznalošću.
- A, dobro jutro i dobar dan, gospodin krapinski sudac! Dobar dan, spectabilis! - klanjaše se podrugljivo matematik kada se družba približila klupi na kojoj je sjedio Podgorski. A svi opetovaše za matematikom podrugljivi pozdrav: krapinski sudac!... Držeći da je time dan najzgodniji naslov zavadi, ne dvojiše o uspjehu.
Tolika se mrkost u oku, a namrčenost na čelu Podgorskoga pokazala da je izazivač, ne mogavši podnositi toga pogleda, skrenuo na stranu oči i nešto prisiljeno uskliknuo:
- A plemenita družica ostavila spectabilisa valjda na cjedilu da razmišlja ovdje kako bi se sve te žabe u jezeru pretvorile u glasovite krapinske rakove.
- Ha! ha! ha! - zaori smijeh ostalih...
- To mi je grofica! - uslobodi se pjesnik.
Podgorski ga porazno i podrugljivo promjeri od glave do pete shvaćajući otkuda duše taj vjetar. - Ljubomornost i ilirci! - prošapće sam sebi.
- Što želite, gospodo? - upita napokon Podgorski tako spokojno kano da su mušterije došle u dućan.
- Što želimo? - upravo će ispred njega matematik. - Gospodin krapinski sudac, baš smo se k vama potrudili. Znate već jedan posve sličan slučaj iz krapinske historije. Kadno su ono najbliži susjedi Krapinčana, ne znam kako su se zvali, neka bude: Rakovo selo, kada su dakle došli glasovite krapinske suce moliti da im pozajme svoja vješala da nekoga objese, a mudri su krapinski suci, među kojima su bez dvojbe i vaši djedovi bili, nakon trodnevnoga vijećanja odgovorili: "Budući da smo mi samo za sebe i za svoje vrijedne potomke vješala sagradili, to ih ne možemo ni pod kojim uvjetima Rakovu selu posuditi." Poslanici Rakova sela ukradoše po noći vješala, i kada nijesu htjeli Krapincima za to nedjelo zadovoljštine dati, vodili su dakako ponosni Krapinci svoju rakovu vojsku na to selo i zauzeli ga i otada istom prozvali Rakovim! Vidite, ako su već vaši djedovi u ime zadovoljštine, i to za kakva ukradena vješala, na kojima biste još i vi mogli visiti kao vrijedan potomak, čitavu rakovu vojsku vodili, to će te i nama oprostiti kada mi od vaše velemožnosti tražimo zadovoljštinu što ste uvrijedili i vrijeđate još vazda nas političke vam protivnike; nadalje, što ste uvrijedili našega vođu i prvaka pjesnika Vilka, i napokon... napokon... no to ćete kasnije znati!... Dakle zadovoljštinu, gospodine suče!
- Dakako zadovoljštinu! Zadovoljštinu! - derahu se ostali iz svega grla.
Matematik se primače do vode.
- Zadovoljštinu! - vikne on još jedanput iz svega grla i udari štapom po vodi tako promjereno da je voda šinula baš u lice Podgorskoga.
- No, tolika glupost i surovost posve dolikuje takvim ilircima kakvi ste vi; i takvim ilirskim pjesnicima kakav je tobože uvrijeđeni iz vaše sredine. Deriščad besramna! Baš se odlikujete u tuđem svijetu!...
To je matematik jedva dočekao...
- O, pa mi se damo jošte vrijeđati! Balada! Junaci! - i on se zaleti sa štapom na Podorskoga.
Ali iznenada okrenu se list, kano kad pade šaka na oko.
Matematik pljusnu u vodu kako je dug i širok...
Voda bijaše plitka, zamuti se blatom, a matematik se praćkao u mutežu poput ranjena piškora dok se konačno ne uzdignu na noge, grozno kišući i iskašljujući vodu.
Bijaše to tako komičan prizor da sama matematikova četa nije mogla zadušiti smijeha...
Matematik je počeo puzati iz vode, a drugi priskočiše da mu podadu ruku.
Podgorski se netaknut odmjerenim korakom udalji. Nitko nije više mislio na zadovoljštinu. O ratobornosti ni traga, a najmanje u nesretnoga matematika... Iz njega do pasa curilo je blato, a od pasa do glave i sa same glave točila se voda... O šeširu ni glasa, ni traga...
Lice mokroga matematika bijaše kiselo i žalosno, u sredini među plačem i smijehom punim jada i sramotno poražena junaštva. Vidjelo se kano u čovjeka koji u brzini zamijeni smradnu kiselinu s tokajskim vinom...
Pogledavši ga u lice, nije se bilo moguće uzdržati a da ne pukneš od smijeha.
- Prokleta balada, kako se naopako svršila! - kroz smijeh je žalio Mato.
- Ja bih te ćušio! Šuti, kukavico jedna! - vrisnu matematik otipljući ruke a đipajući nogama da otepe blato i vodu. Zubi mu neprestance cvokotahu od zime.
- Vi... vi... s vama što započeti? Kakvi ste vi ljudi, kakvi drugovi? Njega pustiti onako neozlijeđena... O, da je koji od vas mjesto mene ljosnuo u ovo prokleto blato, vidjeli biste što bih ja od njega stvorio... vidjeli biste... vikaše i jecaše matematik.
- Što bi stvorio? Išao bi lijepo za svojim prednikom vodicu srkati... - reče jedan od družbe.
- Tako li? Rugaš se, huljo, sada? A što ću ja ovako krasno uređen?...
- To je drugo pitanje - osokoli se Mato napinjući lične mišice da se uzdrži od smijeha. - No valja ti znati da bi nas on bio još nekoliko otpremio za tobom u kupelj, a i povukao sa sobom kada bismo ga bili htjeli baciti u vodu. Jer napadnut se brani upravo bjesnoćom ne štedeći svoga protivnika, dok u onoga tko napada nema tolike sile. Osim toga, u njega moraju biti vraški jake mišice. Ja sam mislio da te samo hoće pogladiti po trbuhu, a ti si već grcao vodu...
- Jest! Sada je lako ovdje razlagati i deklamirati na suhu i čistu! - otresne se ponešto krotkijim glasom nesretnik.
- Valjda ti mora rastumačiti kolikom brzinom si ljosnuo u vodu; tu se ne bi ni najiskusnija vojska snašla. - doda drugi od suhih.
- Ali ovako lijepo smišljeno! Ona pripovijest o vješalima! To bijaše naslov od koga je svaki zastalno držao: evo, sada ćemo ga lemati. A kako je samo spretno na klupi čekao da mu pospemo leđa ljeskovim praškom! - klimaše sažalno pjesnik Vilko.
- A on, on je umaknuo tako hitro! - reče netko.
- Mudra je to tikva. Računao je on da bismo se mi brzu mogli osvijestiti od čuda nad tako nenadanim prizorom - doda drugi.
- Znate što? Mi bismo ga još mogli stići! - vikne Mato. - Hajde u potjeru!
- Dakako! - nakesi se mokri - a mene ćete ovdje ostaviti ovakva da me sunce suši i vjetar propuhava...
- Pravo imaš. Tebi treba brze pomoći. Njega ćemo već naći makar i nakon godinu dana - odustane od svoga prijedloga Mato.
- Gdje je šešir ostao? - opazi netko.
- Valjda u vodi...
Svi upriješe oči u vodu.
- Eno, đavo ga baš u sredinu odnio. Kako ćemo sada do njega doći? - ugleda Vilko crnu tačku u jezeru.
- A je li ono upravo šešir? - primijeti drugi.
- Dakako da je šešir. Trebaš još naočale da upoznaš matematikov šešir!
- Do vraga! Ne prepirite se istom o šeširu! - cvokotaše neprestano zubima mokri. - Poskrbite se da se ja preobučem od glave do pete te da ovu groznu mokrinu skinem jedanput sa sebe!
- Ah, valja u grad po drugo odijelo!
- Naravno. Valjda mu nećemo od lišća stvoriti pokrivala kano Adamu u paradizu! - primijeti ujedljivo Mato.
- Strijela vas odnijela! Ne snujte i ne mudrujte! Meni nije do obijesnih šala. U koga su najdulje noge neka trči do moga stana i donesite drugo odijelo. Ostali ostanite sa mnom.
- Najhitrije i najlaganije su noge u pjesnika!
- Ma u svetoga Petra! Neka trči! Mokrina i studen prodire već u kosti! - kiselo povikne matematik. - Morao me taj lopov čvrsto udariti u trbuh kada me tako boli - namrgodi se mokri.
Vilko je već uzeo put pod noge u grad.
- Ima dobar prostor prevaliti do grada i natrag - hoće netko od družine dodati gledajući za Vilkom.
- Tako i treba. On je povod današnjoj prokletoj baladi kojoj sam ja tako nesretan junak... - reče matematik ogorčeno i prisloni se na klupu gdje je malo prije sjedio Podgorski.
Drugovi pođu u potjeru za šeširom koji se nije nikako htio maknuti sa sredine jezera, kano da prkosi ionako nesretnoj sudbini.
Matematik je ostao na klupi upirući ljute oči na ono mjesto u vodi kamo ga sudbina, bolje reći ruka Podgorskoga, malo prije položila bila. Zamućena voda već se očistila, a žabe bi plaho površjem vode domiguljile do onoga mjesta, nečega se ustrašile i zaronile opet u vodu...
Drugovi su stali bacati kamenje prema sredini jezera da dadu poleta otuđelomu matematikovu šeširu prema obali.
- Hodider bliže, ne plaši se! Gospodaru tvomu je još živa na ramenu glava! Hodider da te lijepo osušimo na suncu zajedno s tvojim gospodarom! Hodider, prijane, ne puntaj se! - zbijao je šale Mato obzirući se da ga ne bi čuo mokri.
Ali malo koji bačeni kamen bi dopro do šešira. Ovaj niti je čuo niti se micao.
Družba je otišla okolo čitavoga jezera, no trud joj ostade bezuspješan. Povrate se opet k matematiku.
- Miško, znaš li ti plivati? - upita Mato.
- Čemu to ludo pitanje?
- Nije baš posve ludo. Ako znaš plivati, najbolje bi bilo, jer si već mokar, da se svučeš i da sam pođeš po šešir - razloži Mato.
Miško ga gledaše staklenim očima, sažme ramenima i ne odgovori ništa.
- Ja se ne šalim. Posve ozbiljno mislim. Zašto mi ne odgovaraš, Miško?
- Čini se da upotrebljuješ današnju moju kob za osvetu za nekadanje moje rugalice i bockanja. Prosto ti bilo, neću ni ja uvijek mokar biti! - nešto gorko, a nešto milokrvno odvrati matematik.
- Mislio sam da ćeš kazati da će i pred tvoja vrata sunce sinuti - okrene na drugu stazu Mato.
- Hm! Nadao si se valjda i tu kojom dosjetkom nas iznenaditi!
- Samo bih bio dodao da suncu krivicu činiš, jer baš sada sja pred tvojim vratima dok samoga tebe tako čvrsto grije da se iz tebe puši kano da si se dolje u blatu tamjanom pretvorio... - ispuni Mato što mu je na jeziku ostalo.
Matematik se na klupi okrene od zanovijetaoca i upre oko k onoj strani otkuda je imao doći pjesnik Vilko sa suhim odijelom.
- Eh, sada ga imam! - kliknu Mato veselo. - Matematikov šešir je spašen. Sinulo mi u moždanima. Ovako ili nikako!
On poleti naprijed, ugledavši šiljat, dosta težak kamen, podigne ga sa zemlje svezavši na nj kratku, kukastu šipku.
- A sada mjeri i ciljaj, Mato, da ga pogodiš! - mrmljaše on sam sebi.
Družba napusti mokroga matematika i poleti za Matom da vidi da li će biti uspjeha.
Mato smjeri onako ravno od nosa, kano djeca kada gađaju novčićima u dno šešira kod igre. Zamahne rukom što je igda mogao, kamen s privezanom šipkom poleti kano da je repat...
- Ništa! Pao je nedaleko od šešira. Pljusak kamena neznatno je uzgibao šešir, i opet je sve ostalo na starom.
- Do trećega puta! - vikne Mato. - Već se primakoh! - nastavi sličan pokus, a isto poprimili i drugi za njim.
Kamenje opet počelo letjeti na prkosan matematikov šešir.
Napokon ga je zgodio jedan dosta težak upravo u sredinu. Bacio ga Mato. Šešir se okrenuo okolo svoje osi i utonuo zajedno s kamenom...
- Sada ga imaš! Je li poludio? - razgnjevio se od srca Mato. - Pa ja baš sam ga morao potjerati na dno jezera. Mokri, kako je sam na sebe čangrizav, reći će da sam hotimice i od obijesti to uradio.
Matematik je još vazda upirao oči prema onoj strani otkuda je imalo doći suho odijelo.
- Danas nas upravo nemilosrdno sudbina proganja! - dojavi Mato. - Kada smo se svi opetovano napregli da spasimo šešir, pogodimo ga napokon kamenom. A on? Hulja veća nego isti Podgorski mjesto da lijepo pohrli u naše naručje, a onda na časnu glavu matematika, on se otisnu na dno vode kano da ga vodene vile odvukoše...
Mokri ne reče ni crne ni bijele.
Pjesnik je napokon došao. No dogodi se nova nezgoda. On je donio samo gornje odijelo. Pri tom je zaboravio i na šešir. Uz pravdanje i smijeh presvuče se napokon matematik.
Balada bijaše svršena protiv intencije svoga zasnivača.
Zasada je dobro uspjela.
Kada se Podgorski vraćao iz doline, oćuti kano da bi mu težak kamen legao na srce...