Fiškal/VI

← V

Fiškal —  VI. Pisma autor: Ante Kovačić

VII →

Ovo je deseti list, moj idealni prijatelju, koji bilježim u svoj dnevnik, a šaljem na Vaše krilo. Duša mi je tako vesela kada pomislim da smo u izmjenjivanju naših misli, našega poimanja o svijetu i ljudima, u crtanju čuvstava naših, da smo doprli do broja "deset".

Vi znate da ja pedantičnom tačnošću vodim dnevnik. Svaki dan je u njem unesen. I za taj dan moje radnje, moji zamišljaji, moja čuvstvovanja. Prijatelju, već sam Vam natuknula u nekom od prošlih dopisa da se i Vi uhvatite dnevnika. Ljepše Vam spomenice doista nema. A ni boljega kompasa za sadašnjost i budućnost kada svu prošlost posjedujete tako reći stisnutu u šaci. Time ja želim samo da Vas nagovorim da se odmah latite dnevnika i ne zapustite ga više. Prijatelju, nećete se kajati...

Sama sam u svojoj sobi, tišina kano u crkvi. U ovoj kući nekuda se promijenilo otkada se dalo našim jednomišljenicima razumjeti da im u njoj pristupa nema. Ova promjena pruža meni priliku za razmišljanje, da upotrijebimo našu pjesničku oznaku "za fantaziranje". A moj dnevnik se širi...

Moja učenica, grofica Olga, kano da i nije više mojom učenicom. Ja joj ipak još nijesam apsolutorija podijelila. Izlazi iz kuće bez pitanja i iznenada. Dolazi natrag danas uzbunjena, sutra hladna i blijeda poput mramornoga kipa. Drugi put opet živahna, bezazlena i vesela kano dijete kada je primilo novih igračaka.

Doktor... A taj Laci je čudnovato i skroz čudačko biće... Srne naprasito u moju sobu i ljutito vikne: - Vi, učiteljko, sa svojim ilirstvom svemu ste krivi! Znate... - Ja skočim, ja pitam, ja zovem: - Doktor grof Laci, čemu da sam kriva, kažite jedanput! - A on je već pobjegao iz moje sobe...

On... mislim Laci... u našem kućnom životu dosada je sa mnom vodio opoziciju protiv staraca, zvao ih filistrima; dok Olga ne spadaše nikamo. Sada je on okrenuo kabanicu. Starci i on sačinjavahu areopag. Uvijek vijećaju. On se bubri i naduto puše. Starica boga moli i uzdiše. Starac klima, puši i kadšto prekrsti ruke na prsa te stane vikati u sav glas: - Molim vas, ne pripovijedajte mi toliko! Ja sve znam, sve razumijem! Ipak nitko ne pripovijedaše ni riječi. Svi su bili mirni i šutjeli mukom kano zemlja. Grofica Olga stoji nad strankama. Ah! U toj kući mi je tijesno. Ja sam puna neke želje. Nemam je komu otkriti. Jedan čovjek samo postoji komu bih je ja posve iskreno i nežalimice razgalila... Ispustimo ga zasada tko je... Gađajte... No, no! Samo polagano...

Ovu noć sam Vas snivala. Ali slušajte, nije li to poezija? Nađoh se na otoku sama samcata. Bijaše onako polutama, kano ujutru kada zadnji mrak gine, a nebo je pokrito pustim, crnim i mirnim oblačinama. More okolo otoka stalo se dizati u silnim valovima, a ni da bi lahor duhnuo. Grozno je bilo u toj mirnoći čuti šum i pljusak valova koji su dopirali već i do mojih nogu. Ja sve uzmicah u brdo, a more, a valovi za mnom kano u potjeru. Najednoć sjedila i drhtala sam na neznatnom kusu zemlje, a oko mene šumi grozno more, dok valovi već pljuskaju po mojim nogama... Grozno... Krilih ruke, kričah, ali ne čuh ni sama sebe pred šumom... Spasa nema. Propadni. Tek bijaše toliko utjehe da sam se borila s mišlju: možda je to san, grozan san; možda ipak nije java. - Java je! čujem krupan glas. A na moje koljeno sleti crna ptica, gavran. Govorio je, pomislite, čijim glasom? Taj gavran bio je Podgorski!... Ja se strašno uplaših. Kosa mi se stala ježiti. - Ti se plašiš - reče on - a ja sam tvoj spas! Zašto me se plašiš? Što sam postao gavranom? Ludo. Pogledaj sebe. Ti si vrana. Ne ježi se to tvoja kosa, nego perje! Kakvo ti je samo, pogledaj se! Digni se i leti sa mnom, jer će te bučni valovi pokopati. - Gavran prhnu... i moja se krila odmotaše, i mi se vinusmo visoko, visoko pod oblake... Letjesmo. Ah, kako mi je lako bilo! Najednoć opazimo ispod nas krvavu zublju. Još uvijek letjesmo nad strašnim valovima. - Spustimo se k onomu svjetlu! - graknu moj drug. - Opet u more? - odgraktah mu ja. Ali on ne odvrati ništa. Spuštamo se niže i niže. Ono krvavo svjetlo bivaše sve šire i veće. - Gledaj ih! - graknu drug... Opazim čamac. Valovi kao klisure tik njega se dižu. Sad će ga zaliti... Crveno svjetlo zublje koja je plamtjela zijeva u tamu užasnu i nepreglednu kano oko zabludjela putnika u razbojničkoj šumi... Čamac se njiše i praska. Svjetlo se toči tamo-amo, sada ojačano, sada oslabljeno poput žiže što će evo ni utrnuti. Gavran, moj drug, sleti baš na sredinu čamca. - Tu ćemo se odmoriti - reče on. Ja uza nj. Ali koga ugledam! Na jednom okrajku sjedi moja učenica Olga, na drugom okrajku doktor Laci... Svako svoj kraj nagiblje u dubine morske, i oni se ziblju kano ono djeca na štapu. Pogledi su im strašni... Moj drug gavran skida pero za perom i baca u krvavi plamen. Od svakoga pera uzbukti vatra kao da si prilio ulje. - Neka im jače svijetli! - reče gavran. - Svjetlo ih raspiruje i draži, a to meni godi. Jedno će u bjesnoći svojoj prevagnuti i upropastiti čamac... Skidaj svoja pera! - vikne bijesno Podgorski u slici gavrana. I ne znadoh zašto slušah svoga druga. Valjda stoga što sam i sama gavranica bila... Čupala sam pero za perom i spuštala u plamen... On je obuzeo čitav čamac... Ono dvoje skoči na sredinu. U plamenu se borismo... Čamac se izvrnuo... Kano da svi potonusmo među valovima. Samo se razlijegao podrugljiv smijeh Podgorskoga nad nama. Taj smijeh bivaše slabiji i slabiji, kano da se taj gavran dizaše opet u visine nebeske... Okrenulo se sve, kako već to biva u snu. Ja se nađoh umorna u hladu krošnjasta stabla. Dan je vedar i veseo. Nigdje žive duše. Osamljenost me muči. Tu Vi dolazite. Upoznajem Vas i veselim se. Podajete mi ruku s posmijehom ljubeznosti i odanosti. Ja sam prijatelj Vaš. Prijateljstvo je najčistije čuvstvo. Nije pomućeno ni ljubomorom, ni zavišću. Ostajmo prijatelji do groba i preko njega... Meni je tako slatko Vaše očitovanje. Duša mi gori tihom ugodnošću, kano ono kada u proljeće oćutite miris prvih ljubica... Sjedate kraj mene... Stišćemo jedno drugom ruke... Sami smo na svijetu, tumačite Vi, ali nam je tako kano da se čitav svijet raduje s nama i uživa u prijateljstvu našem...

Probudih se, i žao mi bijaše. Vele da je tako mrtvacu tužno kada mu se opet duša vrati i on mora živjeti. - Zašto mi vratiste dušu, nesretnici, ah, kako sam bio sretan, kako sam bio sretan! - govorio on. A svi ga oblijeću: - Kažider što si vidio na onom svijetu! - A on: - Tko da vam kaže? Ne može se ljudskim jezikom izreći. Ja samo želim da se opet vratim u onaj život!

I meni je bilo ovako. Ne znam u koje doba sam se probudila, no dala bih po života bila da mi se povratio onaj san i lijepo dalje nastavio... Ali ja više ne mogoh usnuti. Čitav onaj san od riječi do riječi upisala sam u svoj dnevnik. A što Vi na to, Vilko?... Odgovorite mi, Vaša pisma, ah, Vaša pisma!

Prekinuti ondje gdje bismo najradije nastaviti ima nešto gorko zanimljivo u sebi. A može se mnogo razmišljati...

Za danas prekidam.

Draginja

Prijateljice moja! Jedno mi se čudno pitanje nameće: zašto nije baš niti jedan dosada Vaš list izmakao da ne spominje ime Podgorskoga? Što je napokon taj Podgorski? Suhoparan zvekan koji je jedanput postojao kadno je nekoliko rugalica sasuo na našu političku stranku i na našu probuđenu književnost. Drugi put kada je ovih dana matematika prevalio u vodu... A malone sva dopisivanja, ili ona među nama, ili ona koja idu tamo u naše krajeve, bave se tim imenom. Štaviše, prvak naš ne dopušta u svojem jednom dopisu da bi Podgorski bio kakav podmićenik mađarona, i kaže da nazori Podgorskoga imadu budućnost. A njegova politička težnja, što razabire iz naših listova, nema nipošto onoga cilja kao mađaroni. Štaviše, njegovi se nazori od mađarona više razilaze nego sami mi ilirci... itd., itd.

Ali sve ovo razglabanje o tom imenu bijaše suvišno i uzaludno trošenje papira i vremena. Podgorski je pronašao samo sredstvo u svojem hrvatstvu da nas otisne od grofice i postigne svoju svrhu koju je i postigao... Otada njegovi nazori i tobožnja stranka kano da je prestala raditi i živjeti. Dopustite nadovezati mi svoje nazore o promjeni u Vašoj kući. Ne poznajem osobno doktora Lacu. Znam samo po čuvenju da je on krasan i elegantan gizdelin, a njegov doktorat je veliki znak pitanja. Tko si utvara, sretan je; a ima ih koji plaćaju novcem tko takvo utvaranje podupire svojim priznanjem, plaćaju ga kano čovjek ulaznicu u kakav cirkus. U ove spada doktor Laca. Ali on ima pravo kada Vas krivi za Olgu. Budući da Vam on neće reći zašto, ja, Vaš prijatelj i istomišljenik, slobodan sam... Vaše odgajanje je krivo da je grofica Olga po svojoj samovolji okrenula stazama. Tko bi je htio smetati, nasjest će. A sebični Podgorski zna sve već tako udesiti da će ona ostati vazda njegovom lutkicom, ustrajnom prpošnicom prema svima neprijatnima njihovu risu. Da su starci s Lacom stvorili obiteljski areopag u koje vijećanje Vi pristupa nemate, naravno je da krive Vas, bolje reći Vaš način odgajanja za njezine stranputice. Zabrinuti su dakako za nju. I posve je pravedno... Tko zna onako vješto i hladnokrvna pljusnuti svojim neprijateljem u vodu u kritičkom momentu kao što je to s našim vrijednim matematikom Miškom uradio Podgorski, vrlo je opasan za ljubav djevojke koja je aristokratičkoga podrijetla, k tomu Vašim slobodoumljem odgojena. A nema li gospodin doktor Laca kano daleki rođak tako bogate grofice i svojih osnova? Vi ste međutim stari član kuće, k tomu pjesnikinja i spisateljica naša, dakle dušoslovljem proniknuta, onda ćete i znati o tom svoj sud izreći.

Vi ćete se začuditi da ja tako ranjen i melankoličan danas nekako ukočeno istiskujem sadržaj svoga mišljenja. No ja hladnim i pretvaram se u pepeo. Za mene barunica Olga postaje nešto obično. Ono nekadanje trepetanje čuvstava bijaše, kako mi se čini, više obmana negoli zbilja. Nekadašnje? Nasmijat ćete se! Sve to bijaše pred koji mjesec. Ali ja sam u duhu zadovoljan kada je već takvo stanje u njem da mogu napisati i reći: "nekadašnje"!

Vidite, idealna prijateljice i družice moja u pjevanju, iz ovog razglabanja držim da ćete se osvjedočiti kako imam pravo da ime Podgorskoga nije zaista vrijedno da ga u svakom svojem listu spominjete. A da se i Vaši sni bave njim? Znate... Ali držim se Vaše lozinke prekinuti ondje gdje bih najradije nastaviti. Vaše misli u snu o našem prijateljstvu su istinita java. Pošaljite mi posljednjih svojih pjesama i drugih radnja. Od dulje vremena ja se ničim ne bavim. Život među drugovima tako mi je mio. Oni su veseli i junački piju. Puni humora. A vino i humor tjera melankoliju i dosadu. Moja vila kano da je na umoru. To me bez dvojbe boli. A kada hoću da priskočim k njoj, da se porazgovorimo: eto drugova, veselih, brbljavih i obijesnih. - Mani se gusala, struna i pjesama. Pustimo to našoj prijateljici Draginji. Ona ionako ljepše pjeva od tebe. Ne ide ti. I strune pucaju i grlo hrapavo. Čemu se onda mučiti i natezati? Hajde!... Ah, to su ti vragovi, prijateljice moja! A kada se vratim. Glava šumi i buči. A ja? Ja počnem i stihove pisati i usnem na papiru i stihovima. Drugi dan sve poderem! Ti su stihovi, kako ono - opet taj Podgorski! - veli, za zamatanje kramarske robe.

Evo đavoli dolaze, kako lupaju po stubama... moram završiti, poslati... no, tu su.

Primi pozdrav. Gle! Meni se zareklo. E pa što zato da smo mi, jer prijatelji, i pobratimi?...

I ja prekidam gdje bih najvolio nastaviti...

Vilko

P. S. Lupeži ti naši ilirci! Našli su vrelo nektara i ambrozije! U špelunki nekakva sitnoga, dugonosa Švapčića koji na desno uho ne čuje a na lijevo oko ne vidi - ali imade izvrsno vino! Izvrsno? Švaba i izvrsno vino!!... Ironija. Piši tada pedantičnom tačnosti dnevnik svoga života i svojih radnja? Ludost. Oprosti - sve po prijateljski. Zbogom.

Pobratime Vilko! Naslov kazuje da primam pobratimstvo. Budimo si "ti". Ja posestrima, ti moj pobratim.

Veliko mi je čudo da ti kriviš mene što je moja učenica takva. Nemaš pravo. Ne rasuđuješ stvari temeljito. Ja sam učenici davala slobodu u svijetu. U slobodi postaje čovjek samostalan. Upoznavanjem ljudi, njihovih borba; upoznavanjem odličnoga i plemenitog kao i surovog te pakosnog dijela čovječanskoga bića; ovim upoznavanjem čovjek pojedinac može se slobodno okrenuti na svom, ma onom mjestu štono mu je opredijeljeno među ljudima. U tamnici nema zraka i svjetla. Izađe li čovjek iznenada napolje, jak zrak će mu naškoditi, svjetlo oči pokvariti. Znaš li: kad bi slijepcu oči otvorili i umah pustili na sunce, opet bi izgubio vid. Dva su dakle puta. Onaj prvi, kojim sam ja vodila Olgu. Drugi: zatvori čovjeka u gajbište, ogradi ga jakim zidom od svijeta, od njegovih strasti i težnja. Ako pođeš ovim drugim putem, onda pusti čovjeka zavazda ostati u tom gajbištu. Goruća zublja svijeta nikada ne smije do njega doprijeti. Ukrade li se samo jedna zraka do njegovih očiju:: postradao je. Pustiš li ga svega iz gajbišta u svijet: on u velikoj brzini hoće sve upoznati, sve iskusiti, a tada posrne. I eto potpuna neuspjeha ovoga drugoga smjera uzgajanja. A sada računaj još na to da je čovjek po zdravoj logici i razredbi stvorenja u svemiru stvoren za ljudsko društvo; za njegove patnje i radosti, za njegove strasti i susprezanja. Jednom riječju, da čovjek pripada ljudima a ne nekom trećemu. Tada pak čovjek, jer je ograđen debelim zidom od ljudi, postaje otuđenikom,, izrodom. A jer imade već u svom biću kao takvom nešto što uvijek nastoji među ljude, u svijet: ta će ovaj neizbrisiv biljeg čovječanstva u čovjeku gledati produpsti ma i najsitniju škulju na onom zidu što ga dijeli od ljudi da tako dopre do njega barem neznatna zraka sunca koje ogrijava, hrani i uzdiže svijet. A čim se to dogodi, promašen je uspjeh ovoga drugoga smjera u uzgoju. Olga uživaše široku slobodu u svojim razmišljanjima i odlukama. Ja sam je uvodila u svijet i nijesam joj uskraćivala da ga razmatra i svestrano proučava. Da li je ona svojom sklonošću za Podgorskoga pošla baš stranputicom, ne može se još kazati... Ako je pošla, onda je tome kriva neka pogreška, neki nesklad u vlastitom njezinom biću, a nipošto moj način odgajanja.

Dakle, evo, kada bi ti tako mislio, ne bi onako sudio. Ja se pak na te ljutim jer mi ne odgovaraš na bitne stavke moga lista. Nedostaje ti dakako vremena. Prešniji je ambrozij i nektar u špelunki što ste je iznašli. Znaš da mi se to ne mili s obzirom na našu ideju. Vi se dadoste na vino, na bučne i prazne zdravice, napuštate radnju. Sam ti pak objesio si liru i žice na klin...

Sve što bi na tebe i na tvoj duh pogubno djelovalo upamti da se moga srca kosne više nego tvojih najbližih ti po krvi, nego vlastitoga oca ili majke ti. Za tebe trpi, ali se i raduje tvojoj sreći osim svih još jedno toplo srce: tvoje posestrime. Otkako se upoznasmo, neka tajna sila skopčala me s tvojim bićem. Meni ne prođe časak da se ne bih u mislima bavila tobom...

Molim te i zaklinjem, okani se vina i špelunke. Neka bude vlasništvo onih koji nijesu za drugo nego za nju. A ti se, Vilko, vrati k vili i k javorovim guslama i k meni. Nas troje zovemo te ozbiljno opet u svoje naručje.

A da ti kažem istinu. U našoj stranci je ljudi koji su u njoj da samo popunjuju broj. Ne bave se ničim ozbiljno. O samom ilirstvu razumiju toliko da se krste imenom "Ilir", a dalje praznina i mrak. To pak neće imati dobrih posljedica. Zlo vidim već sada u tom što se počelo za samu ideju malo hajati, odnemarivati je i hladnjeti za naše stvari. Ja ne čujem da bi se držali kakvi sastanci i dogovori; što bijaše prije toliko često i redovito. Van ako vi činite to sada u špelunki kod vina?... Skoro će se navršiti školska godina. Dogovor je nuždan kao i stalni nacrt našega rada. Dolje kod nas dolazite doduše na ognjište; među Ilire u srce, no čemu da već ovdje nije svaki načistu što mu je raditi u svom rodištu i u okolici za samu ideju u praznicima? Stoga, dragi Vilko, ostavi špelunku i pokaži se opet da si vrijedan vodstva ili raca u ovom tuđem gradu. I drugove naše otkloni od vina. Zar da samo u zimi odlučivamo i snujemo o našim stvarima, a sada napuštamo sve?

Kod nas u kući je mrtvo. Tko bi znao što li hoće ljudi? Prije bi mene za sve pitali, o svemu me obavijestili što su zasnovali. Sada mi se pričinja kano da sam im suvišnom postala. Poučavanje s groficom Olgom prestalo je, dapače isti domjenci i razgovori... Selit ćemo se valjda na ladanje. Ili ću ja ostaviti ovu kuću; no ipak ne mislim da je već prispjelo vrijeme...

Urecite, jednomišljenici, sastanak. Ja već tako žudim doći u vaše kolo. Samoća mi postaje neugodnom, dosadnom...

Starici, babi Olginoj, pripovijedaju sluge da je pozlilo. Starac se zatvorio u sobu i puši dan i noć zabavljajući se dimovima svoje lule. Meni se nikako ne da do njih da prekinemo takvo životarenje. Jer ono naliči na družinu u kući koja međusobno jedno na drugo sumnja a ne zna samo radi čega.

U listu prilažem ovaj cvjetić što ga ubrah među svojim cvijećem na prozorima. Čim ga otrgoh, pomislih na tebe i šaljem ti ga. Posestrima tvoja

Draginja

Na silan, kožnati divan izvalio se matematik Miško, držeći kažiprst među zubima i fićukajući bezbrižno. Mato je u kutu čistio lulu na debelom i dugačkom kamišu. Vilko stajaše naslonjen kad prozora držeći list u ruci. Ostali lagodno polijegaše na podu i postelji.

- Baš ne bi bio loš posao! Nudi cvijeće, misli na tebe i šalje ti ga! Ocvalo je, doduše, ali kada nudi, čemu da se kratiš? Budući da grofice nijesu za naše brade, uzmimo ono što je tu, naše gore list! - reče Mato iza pročitana lista. Vilko smota papir i utisne u džep.

- Stara parta! - puhne Miško. - Hoće joj se u stranci kapitale praviti. Nema gorega od ženske kada je natepena pljevama što ih je na nju snesao vjetar iz kojekakvih knjiga. Sada će nam ona već prigovarati da nijesmo dobri Iliri! Otkuda joj to pravo? Što je nekoliko pjesmica namazala. Na jednoj nozi stojeći poplavit ću čitavu Iliriju takvim pjesmicama...

- U tom nemaš pravo! Ona je zaista prava pjesnikinja. Da je tvoj sud o tom pristran, dokazuje već to što nijesi nikada niti jedne njezine pjesme pročitao - uzme je u obranu Vilko.

- Nijesam pročitao! - uzdigne matematik glavu s naslonjača. - Nijesam pročitao! Ja i ne trebam čitati. Ja znam da žensko čeljade ne može apsolutno ništa pametno napisati. Prenavljanje, puko prenavljanje i neka naivnost u taštini, što je gore od himbe...

- A što je glasovit kritik u našoj ilirskoj književnosti napisao o njezinim pjesmama, ne znaš li? - javi se jedan s poda.

- Glasovit kritik! Bolje da si rekao službeni kritik u ilirskoj literaturi! Kakav je ono kritik? Poremećeni moždani koji vide u kablu vode Jadransko more! Njemu je sve uzvišeno, veličanstveno i dubokoumno. Gdje su drveni stihovi da ih ne bi ni preživači prokuhati mogli: njemu je to poezija tihe, mirne, blage i golubinje duše. Gdje ima bombasta, tamnih slika, nenaravnosti kano ono u jednoj pjesmi nekoga Ilira, čini mi se iz Podravine, kada pjeva o caru Lazaru kako jezdi na šarcu konju preko Kosova ravna u mraku i tmuši da ne vidi prsta pred očima, dok mjesečevi traci rasvjetljuju njegovu srpsku krunu koja sijeva da bi potamnila svjetlo devet sunaca... tu je u njemu pjesnik od silne plastike, prebujne fantazije, a može s vremenom natkriliti u slikama istoga Homera i ne znam koga još. Po tom slijedi da taj naš glasoviti kritik nalazi u pjesmama čega nitko drugi ne može naći. Ali on takve vlastitosti nađe samo u djelima naše kaste... Onda nije čudo kada proglašuje Karolinu velikom pjesnikinjom, genijem ženskim, jer je toliko pjesama načrčkala ako se gleda na silu papira, da Iliri ne trebaju barem za pedeset godina ništa pjevati...

- Meni se čini, otkako te je ono gospodin Podgorski umio u ribnjaku, da si se pretvorio u njegova učenika. Jedva da bi on sam tako pesimistično o našim stvarima govorio kako tebe slušamo ovo nekoliko dana - doda jedan Ilir koji sjeđaše na krevetu.

- Dakako! Naučili ste se: tko hoće Ilirom biti, mora bezuvjetno sve u našoj kasti priznati svetim i nepogrešivim. Što je izvan nas, ne vrijedi lule duhana. To bi dakako moglo stajati kada zaista na svijetu, pa i u samoj Hrvatskoj ne bi bilo nikoga do Ilira. Ovomu neprestanomu hvalisanju i priznavanju samih nas treba na put stati; jer time se samo kvare koji bi mogli nešto valjano uraditi...

- Gledajte i slušajte vi našega matematika kako je on danas ozbiljan postao. Uopće se pak vidi da je Miško, otkako ga je Podgorski pokrstio u jezeru, nekako drugačiji, kano da je za njega ondje Jordan bio - reče Mato učvršćujući kamiš u lulu.

- Idite k vragu! - rasrdi se matematik i okrene se na naslonjaču prema stijeni. - Ne zavidim. Vilko je pjesnik, Karolina je pjesnikinja. A mi Iliri nijesmo tako strogi da pazimo na neznatnu razliku cifara u krsnim listovima. Ja ću joj sutra čestitati... posutra, ako hoćete, debelim kumom biti... ženio se vrabac iz živice sa sjenicom, gizdavom djevojkom! Nije li to stih, hej i te kakav, poete? Da me čuje službeni kritik, navijestio bi svijetu da sam već zajahao Pegaza i hitim na Parnas! Ah! - raširi matematik oči. - Sretan put, Miško, na Parnas!

Vilku se nije sviđalo da mu drugovi iskrenuše tajnu što im je otkrio, u ruganje. Već se stao kajati da im je priopćio pisma svoje prijateljice i posestrime. Pošeta sobom nekoliko puta poduprvši ruke o bokove. Matematik žmigaše okom tako lukavo kano da hoće reći: "Možda se već bojiš da ja ne bih zaista dojezdio na vaš pjesnički Parnas! Eh, dakako, onda bih barem vidio da li ti i Karolina sjedite među Muzama ili pak tamo negdje u kuhinji na Parnasu... Možda bi vam bilo kano onomu oholomu barunčiću koga sam netom našao gdje svoje kicoške hlače krpa... Ne bojte se, na Parnas ne vodim ići..." I Miško skoči na noge.

- Tko je moje misli, taj ide u špelunku k Švabi da srknemo u zdravlje pjesniku i pjesnikinji - vikne u sav glas.

Družba prihvati prijedlog uhvativši kape i šešire.

- Ajde, Vilko! - reče jedan.

- Ne idem.

- Oho! U špelunku da ne ideš? - začudi se Mato.

- U prvom listu će mu Karolina poslati papuče da iz njih proučava dužnosti svoga budućega zvanja - namršti čelo Miško pa počne pjevuljiti duljeći slovku po slovku:

Ženio se vrabac iz živice
sa sjenicom, gizdavom djevojkom.
To ne bila sjenica djevojka,
već ilirska naša Karolina.
Nit on bio vrabac iz živice,
nego Vilko pjesnik iz...

- Do vraga! Zapeo sam. Pomozi da napravim srok. No! Brzo!... ice... trice... vice... ... A! Nego Vilko iz parnaske... tmice!... Pa bi još netko rekao da i ja ne znam pjesme izvlačiti? Vidjet ćete kakvom ću ja knjižurinom od pjesama iznenada poplaviti ilirce. Onda neka se pripravi službeni kritik.

- Ajte naprijed, ne zanovijetaj sada! Tamo kod Švabe je za tvoje pjesničke pokuse mjesta?

- Šta? Pokuse? Gospodine, ne govorite vi meni da ja pokuse pravim! - okrene se komični Miško prema jednomu od drugova, uprvši palce obih ruku u prsa.

- Vilko, hajde! - nutkahu drugovi na odlasku.

- Nipošto - odvrati on.

- Rana papuča, kasni svatovi! - doda matematik.

- Do viđenja! - nazvaše drugovi napustivši Vilkovu sobu.

Iza odlaska drugova počeo je Vilko premetavati svoje bilješke, a iza ovih Karolinine listove. Nakon takva poslovanja malo se zamisli, a zatim stane pisati...

Pravo imaš, posestrimo. Baš sada odoše. Kamo opet? Lako pogađaš, dok ja s njima ne privoljeh jer ću te slušati i popraviti se. Istina je nedvojbena da se stranka zapustila. Tomu treba ispitivati razloge. Međutim o tom kasnije. Da me ne koriš s nehajstva da ne odgovaram na bitne tačke tvoga lista, slijedit ću ga sada redom.

Priznajem ti da ne mogu pobijati tvojih nazora o smjerovima odgajanja, ali što se grofice Olge tiče, osvjedočio sam se da je pošla stranputicom...

Jučer, kako bijaše lijep božji dan, tako je i predvečerje podavalo duši koja razumije i razgovara se s naravi neki čar i neopisivu dražest. Sunce je zapalo za daleke gore. Još bijahu rumeni oblaci od njegova žara. Mreže prvoga mraka spuštahu se već na svijet. Srce mi je žudjelo na samotno šetalište izvan grada, u perivoj Se... Samoća toga šetališta prijala je godeći mi vanredno. Ne bih sada pogodio koje li su me misli i čuvstva zaokupljivala, ali se pravo tvrdi da su najslađa čuvstva i najljepše misli kojih čovjek ne može zaodjeti formom riječi. Samo znam da mi bijaše tako lagodno u duši, tako zadovoljan život sam sa sobom da nijesam ništa želio, ni za čim tužio, ni o čem snovao za buduće dane, po nikakvim uspomenama prošlosti prekapao. Bio sam poput djeteta koje su roditelji među se posadili u cvijeće i namakli oko njega sve igračke, a ono usnulo u toj potpunoj zadovoljnosti.

Iznenada ugledam u nedalekoj daljini preda mnom muško i žensko ispod ruke. Oni stupaju baš na susret meni. Sve bliže primakosmo se, i oni brzim korakom uminu mimo mene. Njezino lice pokrivala je gusta koprena... Ja se okrenem. Ona se nagnula prema svomu drugu kano da mu je nešto pouzdano priopćila, a on skrene neznatno glavom kano da se ogledao za mnom... Taj par, svakako sretan, bijaše grofica Olga i Podgorski...

Ne treba više nego da ti ovo priopćim. Pripisuj samo to "pogrešci ili neskladu u njezinom vlastitom biću" ili pak načinu odgajanja, o tom se ne radi, ali da sam joj ja roditelj, rođak, odgojitelj, uopće bliži: uveliko bih bio zabrinut za nju i za njezinu mladost... Ja neću Podgorskoga nikada inače zamišljati nego skrajnjim egoistom, komu će mladost, ljepota i milina ove prekrasne djevojke biti suštim uživanjem...

Mir moga života, sklad i ravnovjesje duševnoga raspoloženja bit će nakon toga posve poremećeno. Hrlim korakom pojurio sam naprijed. Moram iskreno priznati da se u meni pobudila neka zavist pomiješana sada s prezirom, sada sažaljenjem. Misli moje letjele su na prag našega upoznanja, na začetak razvoja ilirske ideje među nama u ovom tuđem gradu. Jedan plamen je tako lijepo gorio među nama, njegovo svjetlo podavalo je tako zamamljiv čar u našem društvu, a na prozor nasrnuo hlapat daha demonova i utrnuo svjetlo toga plamena, mi se pak nađosmo u mraku... Svima nama bijaše neopisivo neugodno... Ovaj plamen u našoj stranci bijaše nedvojbeno grofica Olga. Dah demonov Podgorski. Ne varam se kada tvrdim da nam je sada nekako onako kao da gledaš u metu kojoj je istrgnuto središte.

Dok ja još u ovakvim mislima, sastanem grofa Lacu gdje odmjerenim korakom ulazi za onima dvoje upirući oštre oči za njima. Sada mi je sve puklo pred očima... Jasno je da ih grof Laca uhađa. Da li danas prvi put? Ako tako, tada će valjda kano bratić i rođak tomu gledati na kraj stati da spasi ubogu i bezazlenu djevojku ako se još spasiti dade...

Ovoliko budi odgovorom na prvu riječ tvoga posljednjega pisma.

Tužiš se da je naša stranka, dakle ilirstvo, počelo nazadovati, bolje - venuti. Na žalost, ovaj žalostan pojav je istinit. Ali se varaš da mu je razlog tobože u tom što se članovi naše stranke pozabave ili koju progovore onako kod čaše vina. Nipošto. U tomu nije razlog. Mi smo u najbujnijem rascvatu naše ideje mnogo više proboravili kod vesele čašice nego sada u vrijeme pada. Posljednji dopisi svjedoče da je isti pojav i tamo u našoj kolijevci. Neka stagnacija u mišljenju i u čuvstvovanju naših ljudi da je nastala. Ta stagnacija naliči na tišinu prije oluje, na mir u vojsci tik pred bitkom, tik pred časom kad se imadu sraziti... Svakako tome valja tražiti dublje razloge. Ne može se kazati da smo mi došli s našom idejom na vrhunac, da smo postigli svoju svrhu i da sada, po vječnim zakonima u historiji, padamo, spuštamo se opet s toga vrška. Ovo se ne može tvrditi, jer smo se mi istom primakli na podnožje... Ne može stajati niti drugo, da naime nemamo ljudi koji bi znali voditi stvar k svojoj svrsi. A nije niti treće, da bi naši protivnici bili mnogo silniji od nas, i tako nas ima kao velike manjine nestati. Baš protivno. Mi zaokupismo čitav narod. Ali se čovjeku čini da ga zaokupismo ilirskom idejom na primjer onako prolazno kano jutarnje proljetne maglice što se razastru po dolinama, a čim sunce zaigra preko neba, nestalo ih netragom...

Ja bih rekao da je naša vojska, primaknuvši se u svojoj zanesenosti do onoga podnožja, uvidjela prozaičnu istinu da nema hrane niti popudbine baš tada kada joj se valjalo penjati do vrhunca, te evo polagano uzmiče od svoga cilja. Ova pak prispodoba smjera onamo: da mi nemamo odista za ilirstvo podloge u narodu, u njegovu životu, u njegovoj povjesnici. Drukčije ne možeš protumačiti ovu ohladnjelost, ovu stagnaciju poslije tako burnog rada i smjelih osnova i pothvata, stagnaciju kano da si nam podrezao krila u najboljem letu. Nipošto ne bih želio da se primaknem ozbiljnim razmišljanjem onoj istoj tački na kojoj je već davno prije stao Jakob Podgorski sa svojim rugalicama... Ali...

Vraćam se k poeziji. Moram ti iskreno priznati da od neko doba pjevanje zapinje. Moja vila kano da je na umoru. Isto moje biće postalo je tromo i nehajno. Gdje da nađeš tomu lijeka? Možda u skorom odlasku iz ove hrpe kamenja tuđega grada. Ostaneš li iza mene ovdje: da jedno drugomu svakako reknemo prije "zbogom". Kada ili nikada opet. A tvoje društvo mi je tako milo. Što se sastanka tiče, neće biti uspjeha. U našem kolu nastalo je obilato ruganje na same nas... Dosta ti budi ovo rečeno. Primi moj pozdrav Vilko

Gospodine Laca i plemeniti gospodine doktore!

Već je dobrano minulo vrijeme što se među nama nalazi visok, jak i hladan zid. Otkuda je postao, s kojih razloga, tko ga je sagradio? Meni je nepojmljivo. Zašto mi se to ne kaže? Ti ćeš mu znati postanak i razlog postanku. A nijesam li ja zavrijedila barem toliko da mi se kaže? Vašemu doktorskom gospodstvu bila su u svako doba vrata otvorena. Dakako! Jer u ženskim moždanima ludost piruje.

Ja tražim od Vas razjašnjenje i ništa drugo, pa se onda neka zatvori slobodan Vam ulaz; neka se podigne vječni zid među nama, neka se raziđu naše staze, i mi sebi budimo kano da se nikada vidjeli nijesmo.

Ja Vas očekujem.

Tvoja guska! A to je i pravo za

Karolinu...

Čestiti i vrijedni gospodine i gospođo!

Ne mogu sebi protumačiti što znači Vaše mučanje i uklanjanje meni. Što sam u ovoj kući, jednoć samo bijaše neznatnoga sukoba među nama, i to prije nekoliko tjedana kada me upitaste za račun kako dopuštam da mladići dolaze u posjete mojoj učenici grofici Olgi. Ja sam sve razgovijetno razložila i držim da su naši računi vazda ostali čisti.

Nekakvo je nesporazumljenje zavladalo u ovoj kući. Ja nijesam bacila kamena smutnje. Ali ono se ima svakako protumačiti onima koji s toga nesporazumljenja nedužno trpe. Ako je s Vašom voljom da grofica Olga nije više mojom učenicom, molim neka mi se to javi. Karolina

Draga moja učenice,

Gospodična grofice Olgo!

Vlast moja nad Vama još mi oduzeta nije. Vi iz kuće odilazite i računa o svojim odlaženjima ne polažete. Najmanje meni koja odgovaram za Vaše naobraženje, za Vaše srce, za svaki Vaš korak. Kuda idu Vaši putovi, možda ružama posuti, ružama u kojima se krije zloban trn i otrovnica guja, svakako bi bilo delikatno da ih znade Vaša učiteljka, Vaša prijateljica, koju Vi nijeste imali uzroka do najnovijega doba ne cijeniti i uklanjati se njezinu oku.

Kuda i kako zavitlala sudbina sa mnom, uvijek će moja savjest pouzdano i iskreno svakomu znati reći da sam od srca vršila svoju dužnost zdušne učiteljice i odgojiteljice nad Vama; da moji nazori ne bijahu pretjerani, niti moji nauci neizdašni; a niti polje po kom sam sijala pusta klisura. Ja znam da sam sijala valjano sjeme, i znam da će biti obilata žetva i sretan, samo ako je vrijedan, onaj tko bude žeo...

Vjerujte, i bog zna da me srce boli radi Vas i Vašega ponašanja prema meni...

Završujem s nadom da ćete shvatiti ovo moje pisamce i prema tomu shvaćanju vršiti svoju dužnost učenice prema učiteljici i prijateljici svojoj...

Očekujem

Draginja