Fiškal/IV

← III

Fiškal —  IV. Nepoznate oline autor: Ante Kovačić

V →

Tko je grofica Olga? Ona je nosila naslov grofice po ocu. Taj bijaše ekscentričan član aristokratičkoga tijela i zasukane glave čovjek. Kada je postao punoljetnim, plemićke diplome svojih pređa poslao je na tavan za hranu prastaroj demokratičkoj družbi, gospodi miševima i štakorima, dok je grbove mjedene salio u ključanice ili ih je dao pretvoriti u lance na koje je kopčao svoje goleme bundaše, stražare aristokratičkoga doma. A što bijaše dragocjenosti naslijedio od djedova, prodao ih je u velikom gradu i stao kupovati nova imanja onih koji su svoja dobra prodavali zato da kupuju barunske naslove, diplome i grbove. Brak je sklopio s građanskom kćeri, tim je pak dao crvenoj krvi istu znamenitost kao i plavoj, a poradi toga aristokratičko društvo isključilo ga je iz svojih "otmjenih i visokih krugova". On je malo za to mario, no gdje bi kakva barunčića ili grofića, napose koju nadutu damu dobio na zub, jao njihovim aristokratičkim diplomama i grbovima. A ovakvi sukobi donesoše mu i samu smrt.

Iz braka s građanskom kćerju rodi se žensko dijete Olga, i ona mu je bila jedinica.

Kada je to dijete navršilo tri godine, postradao je on u nekoj zavadi s aristokratima. Jedan od grofića spočitnu mu ženidbu. - Vaša je žena po svom podrijetlu - reče taj - da naše tanjure pere, a ne da među nama riječ vodi. - Da, ona će oprati svoje tanjure, a ti ćeš se, propali grofiću, jedva najesti onoga napoja ako misliš ne crknuti od glada u crvljivim diplomama svojih pređa. - Došlo je do uvreda koje se moradoše krvlju oprati - otac Olgin umre od hica kukavnoga pištolja, ostavivši sav golemi imetak svomu djetetu i ženi svojoj koja je za dvije godine preživjela plemenitoga druga i ostavila malu Olgu pod tutorstvom svoga oca i majke, neplemića i malih posjednika u Slavoniji.

Gospodar Martin i drugarica mu Mare bijahu grofici Olgi djed i baba po majci. Ovo je dvoje došlo iz Slavonije na golemo gospodarstvo malodobne Olge, i otada za sav odgoj i budućnost njezinu brine se to dvoje starih ljudi. Oni je, prate poput Filemona i Baucide čitavim mladim joj vijekom, oni ni za čas ne puštaju svoje unuke s vida i pažljivosti svojih staračkih očiju.

Kada je Olga navršila desetu godinu, postane Karolina drugom njezinom učiteljkom. Karolinina predšasnica bijaše visoka, koštunjasta žuteljiva Njemica nekud od Majnca. Zvali su je frajlajn Marijeta. Ona ju je imala poučavati u glazbi i u jezicima, u kojima je dakako na prvom mjestu slavila u svom materinskom Schillera i Goethea. A najposljednji prnjkar od Rajne preko Berlina do Beča ne bi propustio ma i najneznatnije zgode da doprinese žrtvu za prokrčenje svoje njemačke kulture, koja se narodima na kugli zemaljskoj narivava onom ugodnom delikatnošću kojom paraziti hoće usrećiti zdravo i srčano tijelo. Osim toga bijaše koštunjasta Marijeta vrlo sentimentalna i sanjive naravi. Dosta velikom neopreznosti zabavljala bi djetinji Olgin duh nedohitnom i mutnom apstrakcijom tamnih bajka i priča iz njemačke mitologije, kojima bi se dijete divilo, ali ih razumjelo nije. Narodi staroga vijeka imali su mnogo misli i čuvstva, ali malo riječi, tako da im nedostajahu riječi da izreknu sva čuvstva i misli što ih je nekultivirana narav svijeta i svemira rađala u njima. Zato i jest poezija i umni rad starih naroda sličan bujnomu plodu komu preuska i tanka vanjska ljuska raspuca od preobilja nutarnjega sadržaja ploda.

Danas pak kada je svijet i svemir preobražen kulturom, kano da narodi imadu mnogo više riječi i na milje dugih perioda nego misli i čuvstava. Napose pak u tom prednjači ukočen i rastegnut njemački jezik. A njegovi nosioci, danas priznati tovaraši kulture na zemlji, sa svojim plodovima uma i srca najbolje pokazuju da je u njih tvrda i debela ljuska koju treba čovjek dugotrajnim trudom i znojem razbijati dokle dopre do ono nešto zrnca prave jezgrice. A često se, malone vazda, događa da je već i ono nešto jezgrice crv površnosti...

Zato, kada bi stari djed Martin i njegova drugarica, baba Mare, stali pripovijedati zdrave i slikovite naše pričice na one tamne Njemice Marijete, dijete bi postajalo bistro i živahno kano čovjek kada dođe iz vlažna podruma na svjež i čist zrak. Mala Olga upravo bi gladnom dušom i srcem hvatala teške prispodobe i tmaste slike iz usta Marijetinih, iz njezinih dugih priča, no dijete bi se kod toga umorilo i do glavobolje. Takvo nešto biva, ali dakako u mnogo većoj mjeri, i našemu današnjemu naraštaju, koji se izubija i izmrcvari njemačkim knjigama do - - do totalne glavobolje, koja konačno završuje gubitkom svakoga čuvstva, svih zdravih misli i pojmova - neizlječivom tupošću...

Zaman nude Nijemci silom i milom čitavi svijet svojom kulturom, napose gdje još vlada zdravlje i bistrina u narodima... Svidjelo se napokon sudbini da je koštunjastu Marijetu privela pred oltar i tamo je "svezala vječnom svezom" s nekim ostarim udovcem i pedagogom u penziji. Je li to bila ironija sudbine ili zbilja, no valja reći da je Marijeta posve hladne duše preuzela mjesto u novom stališu tvrdeći da je "sve to prerano", premda joj nitko nije znao godina bilo po njezinu kazivanju, bilo iz krsnoga joj lista koji je ona čuvala najvećom tajnom.

Iza Marijete postane, kako smo već spomenuli, Olginom učiteljkom gospodična Karolina, rođena Varaždinka. Ona kako bijaše već samom osobom kontrast prema svojoj predšasnici, tako joj bijaše kontrast i svojim nazorima u odgojivanju i poučavanju.

Marijeta nije dopuštala da djevojče ide kamo u svijet. Ljudi su svuda jedni te isti, lice zemlje također jedno te isto uz neznatne promjene. Čemu tada plandovati po velikim gradovima za tobožnju potrebu "svestrana naobraženja"? Velegrad od malena mjesta razlikuje se samo toliko koliko tamo imade za koju hrpu više ljudi, nešto više kuća, i na kućama nešto više katova. Takvi bijahu Marijetini nazori. A djed i baba držahu se u svačem onoga što je propisivala ona, jer bijaše Marijeta "učena i stroga i razumna", kako je sami priprosti starci držahu.

Protivnim pak pravcem udari gospodična Karolina. Mladoj grofici valja poći u svijet, vidjeti ljepote smišljene i oživotvorene velikim duhovima; valja joj vidjeti ljude, proučiti njihova nastojanja i težnje, ćućenja i zahtjeve. Marijeta je sunčano svjetlo na mlado djevojče pripuštala samo kroz prozor, dok je Karolina djevojku odvela na slobodu, na široko polje, da se užije sunčana svjetla i topline mu neograničeno, po širokoj volji.

Starci se isprva opirahu Karolininim nazorima, posve protivnima solidne Marijete, no napokon privolješe te se zaputiše zajedno s Olgom i novom joj učiteljkom u svijet.

Karolina bijaše podosta natrušena čitanjem, a kakav već biva ženski spol kada proštije koju knjigu, htjela je i Karolina imati glas u znamenitim pitanjima Evrope, ako i nije ova jošte saznala za nju. Kano takva bacila se i na polje crvene ilirske politike. Bila je jedna od onih mnogobrojnih ilirskih pjesničara kojih umni plodovi nijesu pokrenuli svijetom, ali zato su namazali silu božju papira. Vrijednost pjesama nije se cijenila po poeziji, već se mjerila na lakte i rifove. Citati bez kraja i konca sastavljali su pripovijesti, tako da su oni puno više prostora zauzimali nego sama izvorna stvar. Tko je znao ili čitao kakvu ideju iz tuđih djela; slobodno ju je predao ilirskom svijetu kano svoju vlasnost bez svake bojazni da će ga kritika uloviti i dovesti pred sud gdje se odmažđuju književnim smetateljima tuđega posjeda i vlasnosti. Dapače, ovakvi bi i slavu stjecali. Za Karolinu se može reći da je pjevala pjesme posve izvorno, a pripovijesti iščičkala groznim citatima iz suhoparnoga dubrovačkog pjesničarenja: ali niti njezina poezija niti njezine pripovijesti ne mogoše preživjeti niti same nje.

Za ilirsku ideju predobila je u kratko vrijeme svoju učenicu groficu Olgu, a sama se nije smatrala toliko Olginom učiteljkom koliko prijateljicom njezinom.

U gradu u kojem se sada nalazi Olga s Karolinom, za kratko vrijeme skupi ona oko sebe naše mladiće, s kojima je držala ilirske sastanke, dogovaranja i dopisivanja.

K ovim olinama pridruži se; kada je Olga navršila petnaest godina, jošte jedna muška olina, gospodin doktor Laca; veteran student a Martinov nećak. Bio to visok, lijep, širokoplećat, posve aristokratičkoga izgleda gospodin, onaj isti s kojim se Podgorski sastao kadno dođe u posjete Olgi. Kako oholu, tako prazne glave i srca, vanredno mu je laskalo, a tražio do pretjerane smiješnosti da ga zovu doktorom, a i gospodinom grofom, premda bijaše čiste plebejske pasmine kano repa. No taj naslov prisvajao je otuda što je njegova rođakinja Olga bila rođena grofica. Pala mu je ipak sjekira u med kadno mu je stari Martin dozvolio da stupi u obitelj, jer se otada nije trebao za drugo brinuti nego kako da mu svi dijele ime doktora i gospodina grofa...

On ne bijaše ilirac. Prije bi u njegovu inače lijepu glavu mogao usaditi kupus negoli pojam o ilirstvu i uopće o kakvoj narodnosnoj ideji. Pjesama ili drugih beletrističkih plodova nije nikada čitao. Ipak je on bio možda najpouzdaniji prijatelj učiteljke Karoline, više no ikoji ilirac...

O tom uskom prijateljstvu nije znao nitko do njih dvoje, dok bi se pred drugima kano posve strani sretali.

Ima ljudskih bića koja stanovite uske veze svojih ganuća i ćućenja pred drugim ljudima prikrivaju, a to valjda zahtijeva ili sadržaj ili forma ovakvih nagnuća, ili pak oboje, Među takva bića spadaju učiteljka Karolina i gospodin doktor grof Laca.

Osim toga bijaše čvrsta odluka pseudogrofa Lace stupiti u brak sa svojom rođakinjom Olgom i prema tomu joj polagano otkrivati "žarku i vjernu" ljubav. Valja nam spomenuti da prema toj tvrdoj svojoj odluci ne uči možda pseudodoktor Laca kakvu ilirsku pjesmu i ne čita možda kakav roman da udesi svoje riječi za otkriće ljubavi prema Olgi, već začudo, što nikada do te odluke pokušao nije, on proučava ženidbene ugovore i nasljedno pravo!...

Njegovoj odluci skloni su i starci te ne taje ni sami sebi ni komu drugomu da bi to najsretniji i najvaljaniji brak bio te da se tako ne bi nepoznata olina uvukla u njihovu obitelj...

A Podgorski se nije prevario držeći doktora Lacu, kada ga je sastao na hodniku pošavši u posjete Olgi, jednim od kućnih prijatelja svoje gospođe domaćice, vrlo otmjene, mlade i krasne udovice Elvire koja bijaše poznata sa svoje raskalašenosti i razuzdanosti u gradu.

Kadno se ilirski pjesnik Vilko rastao s Olgom, pošla je ova Karolini na svoj učevni sat.

Baba Mare doštapa u djevojčinu sobu, natakne na oči svoje krupne naočale, vrpcom prevezane okolo glave, i uhvati onu svilom vezenu knjigu spomenicu od pjesnika Vilka.

Bila je to niska, krupna starica, majušnoga punoga lica, oka oštra i pronicava.

- Stari, stari, dođider amo! - Ali baci spomenicu i pođe u drugu sobu te dovede svoju bračnu polovicu, djeda Martina.

- Vidiš li, vidiš li šta je to? - šane ona njemu glasno tik uha.

Stari je gledaše, nakrivivši malo usta, a to bijaše znakom da još dobro nije čuo što želi.

Mare prikriča svomu staromu po drugi put iste riječi.

- Šta je to... šta je to... pitaš? Valjda molitvenjak? - slegne starac ramenima.

- Da, jest molitvenjak u koji djeca pišu vražićkovim slovima! - zažagri stara očima. - Znaš što ću ti reći. Mi trebamo malo pozorniji biti. Frajlajn Karolina mi se ne mili od nekog doba. Ovamo dolaze svaki čas djeca, i to, stari, muška djeca, a nekima već i brci pucaju - studenti! Frajlajn Karolina da je zasukana i mudra, da politiku nekakvu tjera! Ja se ne razumijem u te fabule, niti u njezinu politiku! Ali znam da ne valja posao niti k dobru ne vodi kada ti ovako muška djeca obilaze dom gdje je djevojka u naponu. Pa se tu smiju, pa šale, pa brbljaju i govore, kićeno poput popova na propovjedaonici. A vidiš, i u ovoj knjizi je nekakva politika te muške djece. Ja doduše tih popjevaka ne razumijem posve, no nalazim riječi koje mi se ne sviđaju, a i po tri puta trebam svoje naočale naravnati da ih razumijem.

Stari nije možda svaku riječ svoje bračne drugarice dobro čuo, ali je toliko razabirao da ona nije zadovoljna s frajlom Karolinom.

- Baš si mi, babika, dobro došla svojim nazorima o Karolini. Već kroz šest godina što je ona u nas htio sam ti reći da mi se ne mili kano ona stroga Njemica Marijeta. Vidiš, na primjer, čemu ovo naše klatarenje s djetetom od grada do grada. Imamo, bog i duša, novaca dosta, ali ipak zašto toliku silu prosipavati u vjetar! Dok je zaista po čitavom svijetu jednako kao i kod nas, što je mudro i pravo vazda govorila Marijeta. Mi, babika, ne skitasmo se po svijetu osim što smo sa svojom pokojnom kćerkom polazili u obližnja sela na proštenja i vašare pa, hvala budi bogu, doživjesmo poštenu i sijedu starost. Naša pak kćerka, dušica joj raja se naužila sa svojim vrijednim drugom, dobila je grofa za muža, i te kakva grofa, kojima ne rodi svaki čas ljudsko tlo! Aj, dobri bože, ne roptam protiv tebe, no da nijesi lišio naše unuke dobrih roditelja, ne bi je ni trebalo ovako predavati od ruke do ruke frajlama...

- Sad pak, moj stari, valja nam pokazati da smo mi prvi pozvani iza pravih roditelja uložiti svoju riječ. Pozvat ćemo frajlu Karolinu na račun, neka nam protumači i razjasni čitavu stvar. A iza toga ili ćemo krenuti dalje na put, ili pak kući u Zagorje gdje smo i najsretniji. Ne sviđaju li se na našim imanjima frajli Karolini priprosti naši običaji, slobodno joj budi birati, ionako dijete neće već za koje vrijeme trebati profesorica...

- No što ćemo s našim Lacikom? On mora na studijama ostati ovdje. A moja je misao da se to dvoje sljubi, da tuđin ne ulazi u naš hatar.

- Neka i on pođe s nama - umovaše Mare. - Krste ga svi doktorom, zato je valjda već svoja studija dogotovio. Ta, zaboga, on već studira tolike i tolike godine, a što novca uložismo u njegove škole, jedva bi izvezlo par volova same račune dugova koje isplatismo.

- Ipak je on mudro čeljade, moja draga - branit će svoga nećaka Martin. - Gledaj ti samo njegovo uvijek ozbiljno lice, njegovo ponosno čelo. Stvoren je upravo za gospodina. A njegova ustrajna mučaljivost najviše mi se sviđa. To je pravi znak pameti! Mare pritaji svoju misao na obranu Martinovu, ne hoteći nikada uvrijediti svoga druga. No za njega bijaše zato Laca mučaljiv jer mu se nije htjelo vikati da ga može čuti stric Martin koji bijaše, siromah, gluh...

Od ovoga razgovora među Olginim djedom i bakom promijeni se u domu svakidašnja jednoličnost u nešto burniji život.

Starci su zaista pozvali učiteljku Karolinu na račun poradi posjeta mladenačkih k njihovoj unuci.

Učiteljka se s početka nađe duboko uvrijeđena, no ipak se skloni na razjašnjenje. Ona da je ilirske mladiće kao svoje političke jednomišljenike uvela u kuću jer su to ljudi velikoga uma, poštena srca i na glasu radi svojih pokretnih političkih misli koje su i samoj grofici Olgi toliko omiljele da je ona postala vatrena pristaška iliraca. Da se u konverzaciji s ovakvim inteligentnim ljudima može samo što veće naobraženje duha i okretnosti mišljenja u djevojke postići, a ništa kvarovati. Stara Mare je nato strogo upitala što znače one popijevke u knjizi sa svilenim koricama. To da su nevine misli jednoga od najdarovitijih mladića mladih iliraca i čista čuvstva njegova plemenitoga srca. Da poradi toga nema nikakva razloga toj bujnoj mladeži zapriječiti polaziti dom, to više što su to mladići iz naših krajeva. A ona drži, kada bi već bilo ovdje govora o kakvim stranputicama, da se mladoj grofici Olgi mogu prije takve otkriti u društvu s kakvim damama i razuzdanim djevojkama, napose u tuđini, nego s mladićima, jer u ovom drugovanju nema nikada one intimnosti kako to biva u društvu ženske sa ženskom. Uostalom, da je ona zato učiteljkom i odgojiljom mlade grofice da bude vazda oprezna na sve što se oko njezine učenice zgađa. Jedan da je samo mladić došao u posjete grofici koga ona nije uvela i koji ne spada u kolo njezinih ilirskih jednomišljenika, već ga je sama grofica pozvala kao svoga poznanca od plesa, a taj je neki Jakob Podgorski iz Krapine. Karolina da ne bijaše na tom plesu, već sam djed i baba, pa bi se mogli i sami sjetiti toga mladića. Ali da ona ne bi dopuštala pristup u dom tomu Podgorskomu, jer se uvjerila iz kratka razgovora da su u njega razvratne misli, srce bez plemenitih osjećaja. Uz to dosta primjese prostote i neuglađenosti.

Starici se pričini ovo učiteljkino razlaganje ponešto tamnim i neprozirnim kano i nekada starogermanske priče Njemice Marijete, dok je starac od svega malo ili ništa čuo te je istom trebao posebne upute od svoje bračne polovice o razjašnjenju frajle Karoline. Ipak, čuvši spominjati ilirstvo, zapita učiteljku što znači to ilirstvo i ilirska politika. Karolina se na ovo pitanje ponešto smete, jer kako god bijaše upućena o samoj ideji, definiciju na takvo pitanje dosta joj je teško bilo dati, napose staromu Martinu. - Ilirstvo je - reče ona - tako uzvišena ideja po sve slavjanske narode na jugu, tako genijalna i plodonosna politika po sreću i napredak tih naroda da će se, kad ono postigne svoj cilj, čitavo stanje naroda na jugu promijeniti. Zato se i toliko boje ilirstva svi mračnjaci živući u velikoj državi Ilira, kano i dušmani Ilira van naše domovine.

Starac sažme ramenima, jer ono malo što je od toga čuo pričinjalo mu se tako nedokučljivo filozofično kano i čovjeku kada iznenada padne na glavu u duboku, tamnu jamu...

Baba Mare pak odlučno izjavi da će skorih dana svi krenuti na imanje u Zagorje.

Potom se stvorile u kući dvije stranke. Konzervativci: starac i starica bijahu za povratak na imanje u Zagorje. Opozicija: Olga, Karolina i doktor Laca, da ostanu i dalje u gradu. Opozicija išla je dapače tako daleko da je doktor Laca dosta učeno prozvao konzervativce pukim "filistrima staroga kova". Konzervativna stranka dakako nije razumjela učenoga značenja tih riječi. Valja spomenuti da je svaki član opozicije sa svojih posebnih razloga i interesa bio za ostanak u gradu; dok se konzervativna stranka nije razilazila u interesima...

Potrajalo je ipak i dalje na starom.

Starica kada je bila u društvu sa samim svojim Martinom a to bijaše malone uvijek, vikala je i rogoborila u sav glas da imadu na svaki način ostaviti grad i putovati na imanje. Dok u društvu s opozicijom, a to bijaše tek kod stola, starica ne bi se usudila o povratku na imanje govoriti premda je bila uvjerena da samo ona i stari imadu odlučnu riječ u tom pitanju. Bojala se nekako ohologa gospodina doktora Lace. Starac je konačno, na staričino neprestano rogoborenje i dokazivanje na prste, po koji put kimnuo glavom i upalio staru filistarsku lulu pričinjajući se jače gluhim nego je doista bio.

Neke večeri padala je napolju kiša kano iz kabla. Vrijeme i narav bijahu neopisivo sumorni. U takvim časovima čovjek biva zlovoljan, dremovan i nezadovoljan.

U domu gdje stanovahu naše osobe vladala je tako crna tama, tako grobna tišina u najklasičnijem smislu. Samo su se čuli pljuskavci kiše štrapajući i šumoreći po krovu.

Baba Mare već je blagoslovila zlatnu glavicu "djeteta Oljuške" u krevetu, a sama se povukla u svoju sobu koja bijaše vratima razdijeljena od Olgine spavaonice, zaključavši prije vrata koja vode u posjetnu i jedaću sobu. Starica je običavala svaku večer brižno spremiti groficu Olgu u krevet, odvodna vrata u druge sobe zakračunati i ključ sebi pod glavu ispod jastuka metnuti. Ona je još tiho, tiho šaptala molitvu za svoju pokojnu kćerku, majku Olginu, za "dijete Oljušku", za svoga staroga i za samu sebe. Znalo je to trajati i po čitav sat. Kada bijahu blagdani, veliki postovi, kvaterni petki, trajalo bi to i po više sati...

Starac Martin ležao je u svojoj sobi na krevetu, omatajući prsa pamučnim platnom navlaženim rakijom. Kada bi taj posao dovršio, napunio bi svoju veliku lulu, zapalio je i polako počeo izvlačiti duge tmaste dimove koji baš svojim vonjem ne odavahu da stari slavonski vlastelin puši najfiniji duhan. Tako bi on običavao pušiti po prilici onako dugo kano i njegova bračna pola moliti, gledajući neprestano u svod sobe iznad kreveta. Kada bi u takvom položaju više oduljih dimova ispustio prema svodu, jedva mu se u fantaziji na svodu pričini onako velik kolobar kano kada djeca bacaju kamenčiće u zelenu vodu, a na vodi se naprave maleni pa sve veći i veći kolobari, dok ih napokon nestane... Pred starčevim okom na svodu bivalo baš obratno. Najprije bi postao velik, velik kolobar, opsežući čitav svod. Zatim bi postao sve manji i manji, dokle se ne bi pretvorio u tačku tako veliku kano npr. lastavičino gnijezdo. I tada, tada bi pala jedna jedina misao starcu na um... kako je u Starom zavjetu nekomu pobožnjaku - on ga ne bi bio pogodio za čitav svijet - kadno je zaspao ispod krova, lastavičino gnijezdo zasulo oči, i on je oslijepio pod stare dane... Martinom bi u tom trenutku trznula neka tajna groza, lulu bi odložio, naširoko se prekrstio, zijevnuo, okrenuo se k zidu i... vazda usnuo... O ovom kolobaru i lastavičinu gnijezdu pripovijedao bi jutrom svojoj ženi starac djetinjom iskrenošću, bezazlenošću i odanošću. Starica je po svoj prilici već dovršila svoje molitve, a starac odložio lulu, kada već u kasnu noć preko stuba dogazi kući gospodin doktor Laca.

Učiteljka Karolina u noćnom odijelu, napolak naga, udobno legla na divan. Bose noge u belajicama prekrstila jednu preko druge, a na čvrstim grudima ljevicom je držala knjižicu, a na njoj hartiju papira. Pjevala ili bolje pisala je pjesme. No kako je neprestano griskala olovku, vidjelo se da joj baš ne kumuje posestrima vila i da se za taj čas ne bi mogla pohvaliti onom latinskom Deus est in nobis et nos agitante calescimus illo... Međutim, njezin lik onako na divanu, kako bijaše puna stasa i oblih te jakih grudi, bio je odista graciozan. Pa bile one pjesme što ih je mukom i trudom sisala iz svoje olovke te stavljala na papir loše ili dobre, zato se ipak može reći da njezine male noške bijahu nešto zamamljivo svoje vrsti.

Napokon, što god je napisala, iskriža olovkom i baci knjigu i hartiju pod noge, desnu oblu ruku stavi pod glavu, ljevicu pusti niz tijelo, upre zažarene oči u svijeću i tako je ostala nešto otvorenih usta... dok joj se nijesu oba oka sklopila...

Vani je sve jače šumio pljusak kiše uz dosta silan vjetar.

Na učiteljkinim vratima začuje se tiho kucanje...

Karolina podigne oči i makne ispod glave desnu ruku.

Kucanje se opetovaše.

- Tko je? - hladna srca upita učiteljka kano da je znala tko je.

Opet: kuc... kuc...

Ona skoči s divana. Knjižica i hartija padnu na pod. Otključa i nausko otvori vrata. Ali ih odmah stade tiskati da natrag zatvori. No među vrata bijaše već urinut debeo štap, tako da se nijesu dala zatvoriti. Nastane slabo rvanje.

- Ne budali, molim te! - šaptaše jak muškarački glas.

- Ne budali, da - tobože će tugaljivim glasom Karolina rvući se sve slabije sa štapom među vratima. - Molim, gospodine doktore, da u miru pustite moju sobu i da se odmah odnesete u svoju ložnicu! - drhtavim će ona glasom kada bijaše nadrvana.

Doktor Laca sune u sobu, zaključa vanrednom brzinom vrata i metne ključ u svoj džep.

- Tako! Sada smo mi gospodari u kući! Groficu Olgu zaključava i čuva stara baba, a gospodičnu Karolinu čuvat će i zatvarati gospodin grof Laca! Ha... ha... ha! Čudni zatvori i čudna čuvanja!

I gospodin Laca počne žarkim cjelovima gušiti frajlu Karolinu, zatim je obujmi okolo tijela, digne poput pera iznad poda i ponese na divan.

Ona mu se posve lagano ali samo za šalu suprotstavila.

- Znaš ti, dragi moj gospodine doktore Laca, da ja zaista ne znam čemu to sve vodi? Ja bih jednom rada znati račune. Već suviše dugo sve to traje. Doći će najedanput nesreća, a ja, sirota propast ću, ubit ću se... - stuži se Karolina.

- Budala! Kamo sve to vodi? - zahohoće Laca i promjeri učiteljku od nogu do glave. - Pa ti se krstiš pjesnikinjom? Ti nijesi ništa drugo doli obična Abderićanka kada tratiš pamet tako sentimentalnim mislima! Van ako me nije izigrao već koji član tvoje političke stranke.

- A onda, kada bi te izigrao? - okrene učiteljka svoje rumeno lice prema Laci.

- Pa onda... onda bih ja i dalje igrao svoju ulogu, dok ne bih kod prvog sukoba svomu suparniku iščupao ušesa...

- A, mi bismo to istom vidjeli, gospodine doktore Laca! Mi bismo to istom vidjeli! - uzdigne glavu učiteljka.

- Šta biste vidjeli? - razljuti se tobože Laca te omota svoje ruke oko Karolinina tijela, a lijepe brke pritisne na njezine grudi.

- Dederte, pomozite sebi sada, milostiva gospodična pjesnikinjo, pomozite sebi ako možete - šaptaše Laca u rub njezine snježne košulje. - Šta biste vidjeli sada, ha? Šta biste vidjeli?...

- Zlotvore jedan!... - otimaše se voljko učiteljka čupajući od šale bujnu vranu kosu...

- A što će biti kada se rastanemo? - pitaše slatko upokorena Karolina.

- Kako rastanemo?

- Danas nijesi bio kod kuće na objedu. Stara je naručila da se počnemo već jednom spremati na put u Zagorje. I o tebi bijaše razgovora, da i dalje ostaneš u gradu dok potpuno navršiš nauke. A to će biti i po me dobro.

- Ilirska gusko! Da navršim nauke? Ja sam ih već navršio. Sada sam u trinaestoj školi! - ironično se nakesi Laca. - A ja sam uvjeren da bi ti radije ostala od same ljubomornosti sa mnom u gradu mojom učiteljkom nego Olginom na selu, udaljena od mene...

- O, gospodine doktore... ali ne, ne možda od gusaka... ne utvarajte sebi da sam baš toliko ljubomorna... - kimaše glavom sada već razdragana učiteljka.

- Kakva je to hartija na podu? - skoči Laca od Karoline i hitro digne papir.

Karolina također pohiti s divana i počne se onako u košulji trgati s Lacom za papir.

- A i vi ste, gospodine doktore, ljubomorni! Baš ga nećete čitati, baš!

- Šta? Ovo su iskrižani stihovi! Tu nemam biti na što ljubomoran. Kako vidim, Muza bijaše opet daleko od svoje miljenice! Vi ilirski politici morate negdje nemilostivo navlačiti i natezati tu Muzu!... Međutim, ja uviđam zašto danas nijesu stihovi tekli. Ružno i dosadno je vrijeme. Kiša lijeva, a nekakav tako hladan vjetar piri... U takvim noćima je poezija u krevetu gdjeno se dade preslatko, preugodno spavati... i snivati o ilirskim vješticama, hoću reći... vilama...

- No ti ćeš valjda još postati drugi Podgorski svojim ruganjem.

- Tko je taj Podgorski? A, onaj mudrac! Zbilja. Ali je doista pametan čovjek. Na vagi uma važe više nego svi vi Iliri ovdje...

- Dakle, vas se dva možda sprijateljiste?

- Idi k vragu! Ja ga mrzim kao nikoga još do njega.

- I ja ga mrzim! - reče učiteljka.

- Dakako, tvoja je mržnja opravdana. On se javno ruga vama ilircima i vašoj politici. Dapače, osniva stranku proti vas. A sama grofica Olga kano da već ne mari za tvoja predavanja o ilirstvu. Napose, on do bezdušnosti izmeće na ruglo tvoje pjesme i nekakva Vilka...

- A zašto da ga gospodin doktor mrzi?

- Imam svojih posebnih i osobitih razloga - naškubi usta Laca.

- Možda bi i tko drugi znao te osobite razloge - doda sumnjivo Karolina i povrati se na divan.

- Na primjer? - sijevnu oči Lacine.

- Ja! - nasloni se na lijevu ruku učiteljica te ispruži jednu nogu do konca divana, dok drugu pusti s divana na pod.

- A to bi bilo?

- Udovica Elvira...

- Evo ti je na! Pa da nije ljubomorna!

Laca pohrli natrag na divan do Karoline.

- Kada bi i stajale tvoje lude sumnje, ja ne bih zašto imao onda mrziti Podgorskoga. On zastalno nije delija koji bi mogao meni suparnikom biti! - privinu doktor Laca oholo svoj brk; pak nastavi iza kratke stanke položivši oprezno obje ruke na Karolinine grudi.

- Ne znam što bi značilo zabavljati fantaziju s udovicom kraj djevojke kakva si ti. Napokon, zar ti sama sebe tako zlo sudiš da možeš sumnjati? Ta nije lijepo, nipošto ne... - postajaše Laca krotak poput janjeta i udvoran poput krivca koji se počinje kajati pred onim komu je štetu nanio...

To je učiteljki toliko laskalo i mililo se da je obadvije Lacine ruke privukla k sebi, sama ih omotala oko svoga vrata i strastvena privinula doktora na svoje grudi...

- Ah!... Nijesi li zbilja ničiji nego moj?

- Hm... gusko!

Svijeća je dogorijevala. Njezin plamen čas bi se dignuo, čas padao, padao, boreći se sam sobom za opstanak, poput ljudskoga života što izdiše. Vjetar je stao tako grozno zavijati ulicama da su isti krovovi od kuća škripali. A čulo se negdje daleko zvečati i staklo koje je padalo na zemlju. Krupna kiša, nošena vjetrom, silno je tukla po prozorima, kano da tuča pada. Vrijeme se pretvorilo u pravu buru i mećavu. Tama je postajala sve to gušća, napose u domovima. Tada je izdahnula svijeća što je dogorijevala u Karolininoj sobi i napokon utrnula...

- Ah... strašna tama, a kakav vjetar, kakva kiša!... - trzne se Karolina.

- To su najslađe noći ljubavi... - tiho progunđa doktor Laca.