Fiškal/III
| ← II | Fiškal — III. Plus i minus autor: Ante Kovačić |
IV → |
Šta želite? - upita Podgorskoga ne baš preuljudnim glasom visok, plećat i jak gospodin kada je Podgorski prokoračio posljednju skalinu u prvi kat.
- Ovdje stanuje hrvatska grofica Olga... - odvrati hladno Podgorski gospodinu, gledajući ga kano da ga već odnekuda poznaje.
- Ovdje stanuje grof, bratić Olgin - uputi nešto prezirno gospodin Podgorskoga.
- Čast! - nakloni se Podgorski - ja tražim groficu Olgu, Hrvat sam, Jakob Podgorski iz Krapine, grofičin zemljak.
Onaj gospodin pogladi svoj gusti, lagano uzvinuti brk i pokaže Podgorskomu jedna vrata u prvom katu promrmljavši suhoparno: - Poznam vas. - Pa se spustio niz stube kojima je došao Podgorski.
Još nije Podgorski niti dohvatio označena mu vrata kad iz protivne mu strane, naglo otvorivši druga neka omanja vrata, izleti niska, okrugla i puna žena, zažarena oka, škripeći zubima i stisnute pesnice dižući uvis cikne nevoljno i potiho: - O, prokletniče jedan, opet ode! - No ista se osoba osupnu zapazivši Podgorskoga.
- Vi tražite? - umiri ona svoju bjesnoću i upita drhtavim glasom.
- Groficu Olgu.
- A! Izvolite na ona vrata i čekajte u prvoj sobi, ja ću odmah doći.
Podgorski uđe. Prostrana soba, u kojoj bijaše kod prozora u kutu ogroman, crno olašteni ormar s napisom: Knjige za prihodnike. Blizu vrata prostiraše se dugački divan sa stolom i više stolaca. Po zidovima redalo se nekoliko ukočenih dama i brkatih muškaraca, kojima je Podgorski, čim bi sjeo, lakonički govorio: - Ah, plava krv! Plemićke diplome!
Nije dugo čekao. Šum ženskoga odijela čuo se na vratima kroz koja je on unišao, a pred njim se pomoli ona okrugla i puna žena, sada preobučena, te će ga nagovoriti:
- Gospodine, vi ste naše gore list, Ilir tamo iz naših strana? Dobro ste nam došli! Ja ću odmah javiti svojoj milostivoj učenici grofici Olgi. O, i ja ću se s vama upoznati. Iliri mnogi koji uče u ovom gradu poznadu me. Ja sam spisateljica i pjesnikinja ilirska! Učiteljkom sam grofici Olgi već više godina. Molim ime, gospodine, idem grofici najaviti. Kasnije više!
- Jakob Podgorski.
- A! - osupnu se učiteljka i popostane. - Vi ste dakle... - Ona ga ostavi pošavši da ga najavi grofici.
- Kakva li je ovo hlapimuha? - promrmlja Podgorski stupivši dva koraka naprijed prema prozorima. - I onaj plećati aristokrat valjda je nekakav ilirski Paris, jer prizor od malo prije... Taj plećati aristokrat? Kolike sličnosti s otmjenim prijateljem naše gospođe! Možda je on...?
Možda...? Učiteljka se povrati:
- Grofica Olga ovaj čas dolazi.
Podgorski neznatno kimnu glavom.
Učiteljka pođe k prozoru i od nenužde popravljaše zastore. Jezik kano da joj ne bijaše onako razriješen kano s početka.
Podgorski sjedne na stolac i promatraše onizak okrugli stas učiteljke takvim okom kano da broji nešto. Činilo se da broji duljinu učiteljkina tijela od bokova do ramena.
- Dobro mi došli, gospodine Podgorski! - iznenadi ga glas grofice, koja se neopažena i nečuvena pojavi pred Podgorskim.
- Gospodična Karolina - grofica će prema učiteljki...
- Milostiva grofice, Draginja... - ispravi ova.
- Gospodična Draginja - dakle - ovaj gospodin nije ilirac, kako sam vam već kazala. Budite oprezni sa svojim pjesmama i pripovijestima jer imate posla s vrlo strogim kritikom.
- O, grofice - reče patetično okrugla učiteljka - ilirstvo kano i njegovi zastupnici spremni su vazda na oštre zube čangrizavih kritika. Uzvišena djela i velikani...
- Gospodično grofice, možda sam u nezgodan čas došao da vas posjetim - nakloni se suhoparno Podgorski, otkrenuvši se od učiteljke kano da je i nema - u takvom slučaju molio bih drugi put...
- Ne, Podgorski, baš ste dobro došli! - naglasi osobitim glasom Olga.
Učitelja se ugrize za donju usnicu gladeći svoju slabašnu žutu kosu.
Sada pođoše iz predsoblja u daljnje sobe.
Podgorski se zagleda u veliku otmjenu sliku, žmirnuv ispod oka na učiteljku.
- Krasan muž, možda kakav presvijetli gospodin rođak.
- Bratić, gospodine Podgorski - lakonički odgovori Olga.
- Vaš bratić, gospodin bratić? - nekako će preko srca Podgorski i sjeti se da je to onaj isti širokoplećati gospodin štono ga srete na hodniku i upre pogled pun pitanja u učiteljku Karolinu.
Ona bijaše okrenuta od slike gledajući sentimentalno kroz prozor.
Olga pođe do glasovira.
- Vi igrate glasovir, Podgorski?
- Ne.
- Ne? Učite, Podgorski, glasovir!
- Nedostaje vremena.
- Gospodična Draginjo, izvolite jednu ilirsku onako od srca.
Draginja se okrene od prozora.
- Nijesam danas voljna, milostiva grofice.
- Kako nijeste voljni za ljubav vašemu gostu, pa k tomu protivniku ilirstva. Pjesma prodire do srca. I što govor ne može, to može ilirska pjesma: od Savla stvoriti Pavla!
- Dakle mislite li, onako od srca? - kašljucne učiteljka.
- Jest, jest, od srca! - I grofica udari u akorde.
Učiteljka počne, ponešto prenavljajući se, pjevati o srcu, o ljubavi i o bogu Lelju... mašući rukama, tapkajući malenom nogom i posežući rukom često zaista k srcu...
Kad god bi ona uzvinula jače glasom i hvatala za srce, na ustima Podgorskoga pojavio bi se komičan smijeh, a pogledavao bi u onu sliku na stijeni.
Pjesma se svršila.
Olga skoči od glasovira:
- Vjerujete li, Podgorski, u srce, u ljubav? Vjerujete li u boga Lelja? Obožavate li njegovu moć? - upita Olga polunaivno, kano dijete kada hoće znati zašto muha može, a zašto ono ne može šetati površjem ogledala.
- Leljo bože, ne napinji luka,
Jer Ilira uhvatit će muka!
Srce dršće, već je strijela pala,
Lelju sve to - tek je šala mala!
- pjeva naš "nadobudni" mladi ilirski pjesnik Vilko. - O, to je duh, to je veleum, to je srce! - deklamira uzdignutim glasom učiteljka.
- Ala ste čedni, gospodična Draginjo! Dajte svoju koju pjesmu, a ne tuđu.
To je i očekivala učiteljka i stane:
- Leljo, Leljo!
Silni bože,
Što sve može
Strijela tva!
Kuda segne
Sve podlegne
Jao! ja sam
žrtva tva!...
Podgorski se nasmije, dignu se sa sjedala i korakne pred sliku grofičina bratića.
- Gospodična Olgo - otegne nekako na demokratičku glasom - vaš bratić ima lijepo uzvinut brk, krasan, doista krasan i pristao muž! U tom glasu bijaše toliko ironije.
- Podgorski, vi ste od kamena. Zar vas se ne doimlje ova nježna i duhovita pjesmica vatrene ilirke?
- O silnom Lelju?
- Da, o bogu Lelju - lupne noškom već srdita grofica.
Učiteljka se zarumeni misleći: "Sada će puknuti sud o čedu srca moga, o pjesmi mojoj."
- Leljo, Leljo - komičnom će tronutosti i sažaljenjem Podgorski - to je suviše opjevani idol ilirskih pjesničarki i pjesničara. A ipak je taj čitavi Leljo slabašno derište bez ikakve moći. Da sam slikar; ja bih ga samo radi bjesnoće bezazlenih nekih iliraca naslikao onako da bi mu mjesto tobolca i luka dao karakteristikom onoga blagog sisavca što je običavao proroke nositi na svojim leđima. Inače bih toga cijeloga Lelja poslao u krapinske ulice među dječurliju, da pravi od proljetnoga blata figure za personifikacije "veleumnih" ilirskih pjesnika!...
- O, to je krupno prostaštvo, gospodična grofice - planu ilirska učiteljka i ostavi Podgorskoga i groficu.
Olga pogleda svoga gosta na taj prizor.
Podgorski sleže ramenima.
- Ona je tako vatrena ilirka. Ona ne shvaća vaše ionako trpke šale, pa je odmah uvrijeđena.
- Otkuda je, grofice, taj lumen pedagogičkoga svijeta? - upita ravnodušno Podgorski.
- Ona je Varaždinka.
- Ja sam se već uvjerio susretnuvši se s grofom da su ilirske pjesničarke suviše vatrene... - promrmlja nerazumljivo Podgorski.
- Što ste kazali? Nijesam vas razumjela.
- Ja katkada i sam za sebe govorim što želim da me drugi ne razumiju.
Podgorski bijaše zadovoljan da je uvrijeđena učiteljka ostavila njega i groficu same.
Olga ponudi Podgorskomu mjesto kraj sebe.
- Karolina će vas tužiti našim ilirskim drugovima. Oni su vam ionako neprijatelji, štaviše, bijede vas da ste mađaron.
- Znam, gospodična grofice.
- Znate? Pa što vi na to?
- Ništa.
- A zadovoljština?
- U lutaka zadovoljštinu tražiti? Ne rači mi se besposličiti a s mojim zabludjelim zemljacima.
Grofica pođe do svoga stolića, izvuče sunjicu i donese Podgorskomu u svilenim koricama na plavoj hartiji niz dugačkih stihova.
- Ove su pjesme veoma dobre. Ima u njih duše i srca. A tako se lijepo sriču.
- Čije su?
- Onoga visokoga mladog Ilira Vilka. On mi je sa svojim drugovima znanac. Dobar prijatelj Karolinin. Posvetio mi je ove pjesme.
- To je pljeva u kojoj nema zrnja. Lijepi srokovi nijesu poezija. A kada se govori o duši, o srcu u tim pjesmama, to su fraze.
- Podgorski, vi ste pesimist. A zašto su te pjesme i uopće ilirske od tolika uspjeha? Zašto se ilirci i naša stranka dan na dan tako množi?
- Gladne muhe i prašinu jedu mjesto sladora. Grofice, sva črčkarija iliraca ne vrijedi više no da se lula dobra duhana njome zapali.
- Podgorski, vi ćete ostati osamljeni sa svojim nazorima. Žalit ćete kada se sami uvjerite kako su vaši vršnjaci daleko, daleko, dok ste vi ostali s konzervativnim starcima u zapećku.
- Volim tako nego upaliti svoju kućicu, svoju slobodicu. No, gospodična grofice, znajte da sam od dana našega upoznanja odlučio ustrojiti protivustranku među Hrvatima ovdje na sveučilištu, pa i u Hrvatskoj raširiti, naime hrvatsku protiv ilirstva, jezgru protiv pljeve, svjetlo protiv magle, zdravo tijelo protiv utvare. Ja ću biti Hrvat, to ime za me je ponosno, a bilo je i od starine svima onima koji bi danas radi to čuvstvo zatajiti u kozmogoniji izmišljena ilirstva.
- To vi ništa nova ne osnivate. Mađaroni vele da su Hrvati.
- Ali ne Hrvati moga kova, moga mišljenja. Mađaroni su robovi svojih gostiju, ilirci su robovi svojih utvara. Obje stranke rade na uništenju imena Hrvata...
Olga je tako spokojno gledala Podgorskoga. Začas joj se obli lice neznatnim rumenilom.
- Podgorski, vi ste tako samostalni. Ilirci imadu autoriteta i uglednika te se na njih u opravdavanju svojih nazora kod svake druge riječi pozivaju. Da kano Hrvati boj navijestimo Ilirima, to mi se tako sviđa, ja ću još to promisliti... Podgorski! Mi ćemo početi stranku... - poda grofica Podgorskomu ruku.
- Grofice Olgo!...
Prvi put u životu planu u Podgorskomu nekim divljim plamenom oči. Krepko prihvati grofičinu bijelu ruku koja je ostala u njegovoj.
- Pjesnik Vilko, milostiva grofice Olgo! - nazlobno javi neopažena učiteljka vidjevši gdje Podgorski drži ruku njezine učenice a ona mu je ne uskraćuje.
Olga i Podgorski bijahu iznenađeni.
- Grofice Olgo! - ustane Podgorski s laganim poklonom. - Kada da nastavimo našu osnovu?
- Kada? Kada? Posjetite me.
- Najbolja zgoda?
- Sutra u tri sata poslije podne - uputi ga ona nešto tišim i povjerljivim glasom.
Podgorski i ne pogleda pridošlice, ali učiteljki će na rastanku prijazno ironički:
- Bez svake zamjere, gospodična! Podajte mi ruku, štitio vas Leljo!
Učiteljka mu nije sustegnula ruke, s ukorom: - Ilirožder!
Olga bijaše nekamo zamišljena kada je primila ilirskoga pjesnika. Vilko je opazio svoju pjesničku posvetu u svilenim koricama, a zamišljenost Olginu tumačio je na svoju.
- Krasna grofice, velikan Gaj mi je odgovorio. Kolike li radosti da je vaša visokorođenost stupila svom odlučnosti u ilirsko kolo! Raduje se velikan pjesmama i drugim literarnim proizvodima umne ilirkinje, gospodične Draginje i svima nama šalje prijateljski, ilirski, bratimski pozdrav.
Olga nije ništa odgovorila.
- Visokorođena grofice, opažam da ste nekako sjetni i sumorni.
Pjesnik se primakne do Olgine ruke i poljubi je.
- Prekrasna grofice - dahnu promijenjenim glasom - prekrasna grofice! Zgazite svoga roba kao crva! Da ne živi, da se ne miče, da ne upire oka u taj divni, božanstveni lik ilirske aristokratkinje!...
Pjesnik se našao na koljenima.
- Gospodine Vilko! Vi pjevate? - začuđeno će iznenađena Olga.
- Oj, ja pjevam, prekrasna grofice; ja pjevam, ja ću pjevati dovijeka i preko hladna groba o milostivom srcu vašem! Prekrasna grofice, posvetite tu moju pjesmu vašim odobrenjem, posvetite... ili zgazite roba... da ne gleda sunce vječne ljepote, zgazite ga, on će se sretan previnuti pod stopom vašom i blažen umrijeti u ljubavi... prekrasna grofice, pjesnik ilirski... pjesnik ljubi... kraljicu Ilira... ljubim vas...
Olga se nije zbunila, nije porumenjela, nije ni bljeđom postala. Ova izjava bijaše za nju novost, kano čovjeku kada putuje ravnicom u stanovito mjesto, a najedanput u sredini ravnice nagazi na široki potok preko kojega valja bilo kakvim načinom proći ili se vratiti natrag otkuda si došao...
Olga pođe odmah na drugo. Zamoli ga da čitaju pismo od Gaja zajedno. Ona je znala da će ovom temom izvući mladoga pjesnika iz neugodnoga stanja.
Izjavu zanesenog pjesnika nije mogla grofica smatrati drzovitošću. On je kolovođa iliraca, a ona spada u to kolo. Nije se ta izjava mogla držati nepravdom. Vilko bijaše doista lijep momak, od svih sudrugova priznat duhovitim i vatrenim mladićem, komu se smijahu velike i zlatne nade. Nije se mogla ta izjava držati prenaglom, preranom. Olga je s ilircima već dugo vremena općila, oni su dolazili danomice u posjete, napose se grofica pokazivala najpriklonijom pjesniku Vilku, u koga bijaše toliko srca, toliko duše i vanredne smjelosti.
Za odgovor Vilku trebalo je srce koje jednako ćuti... Olga je u običnom govoru rabila riječ "ljubav", ona je tu riječ čitala u mnogim pjesmicama svoje učiteljke Karoline, ona ju je dapače malo prije spomenula u razgovoru s Podgorskim - a eto, koja sudbina, sada je gleda na koljenima pred sobom, i to u kipu svoga jednomišljenika pjesnika Vilka...
Jedan uzdah, jedan pogled, jedan stisak ruke bio bi dostatan za odgovor koji bi se mogao crnilom napisati u hiljadu pjesama... ali za to se tražilo srce koje ćuti, koje se odazivlje ne s riječju "ljubav" u ustima, već u onom hramu slatkih i plemenitih ćućenja koji materijalistični prirodoslovci i liječnici dijele u dvije klijeti, a nazivaju "valjano sastavljenom mišicom" - srcem! Moguće da je Olga, odgovarajući Vilku, mislila i na Podgorskoga. A možda nije ni na jednoga.
- Vilko - reče ona, lagano izgovarajući riječ po riječ - razumijem vas. Odgovor ćete naći sami u svojim pjesmama što ćete ih od ovoga časa ispjevati... A vaše pjesme ja tako rado čitam...
Vilko iz ovih riječi nije znao na čemu je. On se ne mogaše razabrati.
Vilko je zaista svaku riječ Gajevu tumačio najopširnije. Što bi u pismima običnih ljudi nešto posve obično bilo, našao je pjesnik da je to u Gajevu pismu uzvišeno, nedobitno, genijalno. Olga je dopuštala sebi puno o tom govoriti premda su njezine misli drugom vodom brodile. Ona je prispodabljala Vilka s Podgorskim. Koliko je tamo razbora i hladnoće, a koliko ovdje plamena i fantazije. Podgorski joj se pričini puka negacija svega što ilirci obožavaju, na čemu grade stranku, budućnost. No u njegovoj negaciji ima prave istine, ima pozitiviteta. Jedan od mladića pričini joj se kano matematiku kod jednadžbe plus. Ta olina je Vilko. Drugi joj se pričini minus. To je Podgorski. Više i manje ili bolje reći: suviše i premalo. Što je u Vilka bilo previše čuvstava, žara, poleta do pretjeranosti, to je u Podgorskoga bilo svega premalo; dapače kano da u njega bijaše srce pustara bez života, bez cvijeća i topline, bez zraka i svjetla; a duša nekakva praznina kojom se samo razlijegala jeka ironije i gorkoga smijeha...
Pošto je Vilko pročitao i protumačio grofici pismo, rastao se s njom. Neopisivo neugodno čuvstvo okupilo mu je dušu kada se oprostio s Karolinom i došao na ulicu. Bilo mu je kano mokru čovjeku na vjetru.
- Ah, genijalni Vilko!... - uzdahne učiteljka na polasku. - Kolike li razlike među onim oniskim cinikom i ovim poput jele vitkim mladićem!...