Evanđelje po Ivanu (Šarić)/Glava 11.
| Evanđelje po Ivanu (Šarić) |
1 A bio je jedan bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i njezine sestre Marte.
2 - A Marija, kojoj je brat Lazar bolovao, bila je ona, što pomaza Gospodina pomašću i otrla noge njegove svojom kosom. -
3 Tada mu poručiše sestre njegove: "Gospodine, evo, koga ljubiš, bolestan je."
4 Kad je to čuo Isus reče: "Ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji."
5 A Isus je ljubio Martu i sestru njezinu Mariju i Lazara.
6 Kad je dakle čuo, da je bolestan, tada ostade još dva dana na mjestu, gdje je bio.
7 Istom tada reče učenicima svojim: "Hajdemo opet u Judeju!"
8 Učenici mu odgovoriše: "Učitelju, sad su Židovi gledali da te kamenuju, pa opet hoćeš da ideš onamo?"
9 Isus reče: "Nije li dvanaest sati u danu? Tko danju ide, ne spotiče se, jer vidi svjetlost ovoga svijeta.
10 A tko ide noću, spotiče se, jer mu fali svjetlost."
11 Tako reče. Onda nastavi: "Lazar, naš prijatelj, spava. Ali idem da ga probudim od sna."
12 Učenici mu odgovoriše: "Gospodine, ako spava, ozdravit će."
13 A Isus im reče za smrt njegovu; a oni su mislili, da govori za spavanje sna.
14 Tada im Isus reče otvorene: "Lazar je umro,
15 I radujem se zbog vas, što nijesam bio ondje, da vjerujete. Nego hajdemo k njemu!"
16 Onda Toma, koji se zove Didim, (znači blizanac) reče suučenicima: "Hajdemo i mi, da umremo s njim!"
17 Kad dođe Isus, nađe ga, da je već četiri dana u grobu.
18 Betanija je bila blizu Jerusalema, jedno petnaest stadija, (potrkališta) udaljena od njega.
19 I mnogi od Židova bili su došli k Marti i Mariji da ih tješe za bratom njihovim.
20 Kad je Marta čula, da dolazi Isus, izađe mu u susret. A Marija je sjedila kod kuće.
21 Onda reče Marta Isusu: "Gospodine, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat.
22 Ali i sad znam, da štogod zaišteš od Boga, dat će li Bog."
23 Isus joj reče: "Brat će tvoj uskrsnuti."
24 Marta mu odgovori: "Znam, da će uskrsnuti o uskrsnuću u posljednji dan."
25 Isus joj reče: "Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.
26 I ni jedan, koji živi i vjeruje u mene, neće umrijeti dovijeka. Vjeruješ li to?"
27 Ona mu odgovori: "Da, Gospodine, ja vjerujem, da si ti Krist, Sin Božji, koji je imao doći na ovaj svijet."
28 I kad to reče, otide, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj tiho: "Učitelj je ovdje i zove te."
29 Jedva je ona bila to čula, ustade brzo i ode k njenu.
30 Isus naime nije još, bio došao u selo, nego se je još nalazio na onom mjestu, gdje ga je bila susrela Marta.
31 Kad Židovi, što su bili kod nje u kući, vidješe, gdje Marija brzo ustade i izađe, pođoše za njom; jer su mislili, da ide na grob, da plaće ondje.
32 "Čim Marija dođe na mjesto, gdje je bio Isus i kad ga vidje, pade k njegovim nogama i reče mu: "Gospodine, da si ti bio ovdje, ne bi bio umro moj brat."
33 Kad Isus vidje, gdje ona plače i gdje plaču Židovi, što su bili došli s njom, u duhu se potrese i uzbudi se.
34 I upita: "Gdje ga metnuste?" Odgovoriše mu: "Gospodine, dođi i vidi!"
35 Udariše suze Isusu.
36 Tada rekoše Židovi "Vidite, kako ga ljubio!"
37 A neki od njih rekoše: "Zar nije mogao on, koji otvori oči slijepcu, učiniti, da onaj ne umre?"
38 Opet duboko potresen dođe Isus na grob. Bila je pećina, i kamen ležao na njoj.
39 Isus zapovjedi: "Odvaljajte kamen!" Marta, sestra pokojnoga, odgovori mu: "Gospodine, već zaudara, jer već leži četiri dana."
40 Isus joj reče: "Ne rekoh li ti: "Ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju?"
41 Tada odvaljaše kamen. Isus podiže oči gore i reče: "Oče, zahvaljujem ti, što si me uslišio.
42 Ja sam, istina, znao, da me svagda uslišiš. Ali rekoh zbog naroda, koji ovdje stoji, da vjeruju, da si me ti poslao."
43 Iza ovih riječi povika iza glasa: "Lazare, izađi van!"
44 I odmah izađe pokojni, obavit povojima po rukama, nogama i lice mu povezano ručnikom. Isus im reče: "Razvežite ga i pustite da ide!"
45 Mnogi zidovi, što su bili došli k Mariji i Marti i vidjeli što učini Isus, vjerovaše u njega.
46 A neki od njih otidoše k farizejima i rekoše im, što učini Isus,
47 Tada glavari svećenički i farizej sazvaše visoko vijeće i rekoše: "Što da činimo, jer čovjek ovaj čini mnoga čudesa?
48 Ako ga ostavimo tako, svi će vjerovati u njega, i doći će Rimljani i uzet će nam zemlju i narod."
49 A jedan od njih, Kaifa, koji je one godine bio veliki svećenik, odgovori im: "Vi ne znate ništa,
50 I ne mislite, da je bolje za vas, da jedan čovjek umre za narod, negoli da narod sav propadne."
51 A ovo ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine proreče, da Isusu valja umrijeti za narod.
52 I ne samo za narod, nego da i razasutu djecu Božju skupi u i jedno.
53 Od toga dakle dana bili su nakanili da ga ubiju.
54 Zato se Isus nije više kretao javno među Židovima, nego odanle otide u kraj blizu pustinje, u grad po imenu Efraim. Ondje je boravio s učenicima svojim.
55 A bio je blizu židovski blagdan Pashe. Mnogi iz onoga kraja uzađoše u Jerusalem prije blagdana Pashe, da se posvete.
56 Tada su tražili Isusa, i dok su zajedno stajali u hramu, govorili su među sobom: "Što mislite, neće li doći na blagdan?"
57 A glavari svećenički i farizeji bili su izdali zapovijed, ako tko dozna, gdje je, da javi, da ga uhvate.
| Evanđelje po Ivanu (Šarić) |