Dolazak Hrvata/VIII
| ← VII | Dolazak Hrvata — VIII. autor: Ksaver Šandor Gjalski |
IX → |
Kad je Demetrije pristupio sa svojim pratiocima pred kneževsku braću, i tumač preveo poslanikove riječi, kojima je Demetrije izrazio carski pozdrav i želje bazileja-autokrata, predavši mu ujedno Samovu poruku, najstariji brat Klukas u sporazumu s ostalom braćom pozove poslanstvo u dvor, a i prisutnim starješinama rekne da pođu s njima. Unišli su u najbližu prednju odaju, ogroman, širok i dug prostor, u sredini kojega se dizalo veliko ognjište, a na ovom se žarko žarila žeravica. Do ognjišta bijahu smješteni dugi stolovi od teške hrastovine, okruženi teškim stolicama i klupama. Po stolovima se nizali ogromni vrčevi puni medice i drugih pića. Na pladnjevima je bilo bijela hljeba, meda i soli.
Prije no što je Klukas započeo razgovor, ponudi gostima hljeba i soli, i pozdravi ih vrčem medice u ruci. A na drugom se kraju dvorane javila u to skladna, mlada djevojačka pjesma, praćena cilikom tankih struna s glazbala, što ih nazivahu gusle i tambure.
Grci su bili upravo ushićeni ljubaznim dočekom i primitkom. Tumač je upravo teško nalazio riječi i izraza da točno prevede Demetrijev govor, kojim je zahvaljivao za usrdnost knezova. Na poziv kneza Lubela, ili kako je Demetrije sebi na svoje preinačio - Lobelosa, da poslanik sasvim točno izvijesti i saopći poruku cara Heraklija, prepreden je i umni Grk počeo izdaleka pripovijedati o velikim carevim pobjedama nad Perzijcima. Zatim je prešao da govori o slavnim pobjedama Bjelohrvata nad Obrima i konačno je došao da ponudi u ime svoga uzvišenog augusta imperatora savez protiv Avara, koji su carstvu netom ugrabili najljepšu pokrajinu Dalmaciju. Car bi bio sklon da prepusti tu krasnu zemlju pobjediteljima nad Avarima, ako bi mu time osigurali carstvo od daljnjih avarskih napadaja na Carski grad.
Kad je Demetrije spomenuo Dalmaciju, kneginja Tuga i Buga čisto su se uzrujano ispravile, a knez Hrvat upravo je skočio sa svoga sjedala, da živahno pokroči prema poslanstvu. Demetrije se već uplašio da je počinio kakvu diplomatsku pogrešku. No knez je Hrvat pitao poslanika, koju to zemlju pod imenom Dalmacije misli. Demetrije mu taj čas točno odgovori i navede dapače granice cijele pokrajine.
- Dalmacija! Dalmacija! - klikne kneginja Buga. - To je po tom ona ista zemlja, koju je naš stari ujak Teodorih predobio i ondje imao svoje kraljevstvo. Stara nam je majka toliko o tome pripovijedala, baš o junaštvima svoga brata i njegovih sinova, što su ih izvojevali u Dalmaciji i osnovali ondje gotsko kraljevstvo. Spominjala je mnogo i svoga bratučeda Ostrojilu. Da - da! Po tankoj smo krvi njihov rod - govoraše krasna djevojka prema tumaču, a njezine riječi potvrđivahu sva braća. Sada je Demetrije bio gotovo na konju i još je živahnije i toplije zagovarao rat protiv Avara u Dalmaciji. Bile su mu riječi uvjerljive i imale su u sebi svu snagu nagovaranja. U sve sedmero braće probudili se i uskrsli svi instinkti, koji čeznu za osvajanjem novih krajeva i raširenjem vlasti. Stoljetni se porivi javiše, u dušama se njihovim ganula daleka čežnja iz pradavnih dana, da se steknu krajevi manje izvrgnuti dugoj, teškoj sjevernoj zimi. Vatreni, najmlađi knez Hrvat upravo je zanosno prihvaćao misli i prijedloge carskoga poslanika. Dapače uze tvrditi kako njih sedmero braće i njihova plemena imaju djedovsko pravo na tu zemlju, koja je još donedavna bila njihova zemlja po tankoj krvi najbližeg roda.
No neki su od starješina ustali da se usprotive Demetrijevu prijedlogu i riječima kneza Hrvata. Pokazali su kako bi teško bilo i kolika bi šteta bila da ostave ravne, plodne, bujne šumovite povislanske, poodranske i potkarpatske krajeve, gdje im raž, pšenica, zob i proso toliko obilno rodi, gdje imadu za svoje obilne stoke vazdan dovoljne i blagoslovne paše, gdje im šuma daje građe i ogrjeva, koliko samo mogu da zažele. A ta im šuma sa svojim nedobrojnim pčelinjacima daje osim toga meda i voska, po tome i medice, kako i koliko možda nigdje nikoja više druga šuma na svijetu! Knez se Hrvat usprotivi tim riječima najodrešitijim načinom. Ali starješina Boleslav ipak nije popuštao.
- A treba misliti i na to da mi i ovdje kod kuće trebamo obrane. Nismo se mi zadnjom pobjedom, koju danas slavimo, riješili zauvijek Pečenega i sve one ostale skitske gamadi, onih Madžara, Turaka, Sikulaca, kako li se sve zovu. Opet će oni navaliti i provaliti. Ta - govori se već, evo baš sam danas čuo, da su te divljačke horde nedavno opet provalile u strane naših istočnih susjeda Meha i počinile nebrojena zla i nevolje.
- Pa baš to i govori za predloženi pohod na jug! - klikne mladi junak iz najgornjih povislanskih krajeva Krešimir Višević. - Tu nam vječno dodijavaju ti strašni Pečenezi. - I Goti su im se nekoć morali ugnuti, pa ćemo i mi tako. Što nam koristi to bujno polje, kad ga malne svake godine popali i pogazi pečeneški divljak sa svojim drugom Madžarom. Uostalom, ne puštamo mi zemlju pustu. Ne idemo svi. Ide nas samo dio, a drugi ostaju, pa ćemo tako i ovdje i ondje imati našu vladavinu, imati naših zemalja! -
Nato ustane opet jedan starješina. Priznao je da je skitska nevolja takva da opravdava želju za novim domovima, dalekim od tih divljačkih čopora, od Pečenega, Kozara i Sikulaca, sviju tih turanskih i skitskih razbojnika. Ali se opet ne smije ostavljati tako vrijedan kraj, kao što je ovaj. I baš radi tih skitničkih razbojnika dužnost je, da se čuva što jača snaga protiv njih i ne pušta plodna zemlja stvorena za poljodjelca, da bude igralište skitničkog razbojničkog pastira, koji niti ne zna što je plug, ralo i motika.
Drugi je opet starješina sasvim s druge strane uzeo braniti Boleslavov otpor. Spomenuo je kako ovdje imaju pristup do mora, punog jantara i ribe.
- Istina, daleko je to more. Mi ga zovemo "tamnim morem", no onomašnji ljudi zovu ga "bijelim morem", a i s pravom ga tako zovu radi njegova blagoslova, što ga donosi ljudima. Ali more uopće, svako more, dobrotvor je čovjeku. Imaš po njemu najbolju mogućnost da unovčiš svoj poljodjelski trud, a ovo gore more na sjeveru još ti daje jantara, ribe, riblje kosti - ta svega, što svijet najviše traži i ište. Pa onda, k tome moru dolaziš ravnim putovima i rijekama, nema tu neprohodnih gora do njega - svrši starac Mislav. Knez Hrvat klikne nato - Veliš, Mislave, more! Ta nas i zovu baš na more. Tvoje more, koje toliko uzdižeš, daleko je. Makar kako putovao, trebaš i trideset dana, dok do njega dođeš. A putovi, makar ravni, ipak su teški. Ili te guši blato, ili preduboki pijesak, pregusti prah, a ni Visla ni Odra ne trpe svaki put splava i lađa. Kad je najzgodnije vrijeme, trebaš, kako rekoh, najmanje trideset dana da do njega dođeš. Što govoriš dakle toliko o tome moru? A ona zemlja dolje sva je upravo na moru. Od najsjevernije njezine granice pak do najjužnije oplakuje ju more. Znadem to iz pričanja moje stare majke. I samo to more je omogućilo našim saveznicima Gotima da su svoje kraljevstvo osnovali i u toj Dalmaciji i u Italiji, za koju si valjda čuo da je prva zemlja na svijetu.
Demetrije je odmah po tumaču saznao o čem se knez Hrvat prepire sa starcem, pa je gotovo trijumfalno stao i on isticati položaj Dalmacije na moru.
- Jest - jest! - umiješa se Buga. - Ta onako je, kako veli moj brat knez Hrvat. Pripovijedala nam je naša stara majka toliko o tome moru! More - more! I slušaj, Mislave - nećemo ondje trebati trideset dana teška putovanja do njega, bit će nam jednako na dohvatu - bit ćemo na samome moru.
Među prisutnima nastade živahna rasprava. Dvije sestre Tuga i Buga i brat knez Hrvat, a osobito mladi knez Višević, vatreno su i odlučno zagovarali da se prihvati careva ponuda te da se krene protiv stoljetnoga neprijatelja i tlačitelja Avara, pa će se zauzeti zemlja, koja je nekad pripadala rođacima knezova i prijateljima njihovih pukova. No neki su se starješine i dalje protivili tome pohodu. Sami knezovi Lubel, Kosenec i Muhlo nisu baš izričito i odlučno pristajali uz Bugu i Tugu. Najstariji pak knez Klukas nije se izjasnio ni za ovamo ni za onamo. Demetrije je gotovo uzalud isticao sve krasote južnih krajeva. Već je bio u brizi da će mu otkloniti ponudu. Uzeo je sada ponavljati ono što mu je Samo kazao, dapače i on je počeo isticati gotsko srodstvo kneževske obitelji. Posve ih je poistovjetio s Gotima.
No bog zna kako bi to bilo svršilo da se nije tog časa nešto novo dogodilo. Izvana se začula nekakva velika galama, povici i odjekivanje nekih mnogobrojnih glasova. U dvoranu uđe kneževski dvorski župan, koji javi da je došla odnekale iz daleka mnogobrojna družba ljudi, koji žele da dođu pred knezove i izreknu i podnesu nekakvu molbu.
- A tko su i što hoće? - upita Klukas.
- Govor im je slavenski, nešto različit od našega, ali se opet razumije sasvim lako, jer govore slično kao i naši susjedi Slaveni na istočnim stranama, a i nošnja im je ista kao i ljudima oko Dnjepra i Buga i onih tamo istočnih krajeva. Vele da su Hrvati, nazivaju se dakle kao i mi - odvrati starac vojnik. - Hrvati? Jest - jest - ima Hrvata i onamo prema istoku, baš u blizini istočnih Srba i Duljebaca, - odvrati Klukas.
- Ali oni vele da su od juga, kažu da su iz krajeva što su među dvjema velikim rijekama - čekaj - čekaj - kako ono rekoše? Mislim Sava i Drava - reče župan.
- Dobro je. Pusti ih u kuću i dovedi ovamo - reče Klukas.
Začas je došla pred knezove mnogobrojna skupina ljudi, odjevenih i naoružanih slično domaćemu svijetu. Na poklon i pozdrav odvratio je Klukas s braćom time da im je po običaju ponudio hljeba, soli i medice. Govor je došljaka bio doista različit od domaćeg govora, no zato su se ipak sasvim dobro sporazumijevali, i gotovo ni časak nije razgovor stao, niti je trebalo kakva tumačenja, kamoli pak tumača.
Došljaci su kazali da dolaze s daleka juga te da im je trebalo dane i mnoge dane, dok su ovamo stigli. Domovi su im u kraju što se stere među rijekama Savom i Dravom. Nazivali su se Hrvatima. Kazivahu da su saznali o pobjedama Bjelohrvata nad Avarima i o velikim junaštvima i slavnim borbama sedmero braće i njihovih sedam plemena u tom ratu. Pa kako oni, koji su također Hrvati, trpe upravo nečovječne muke od avarskog zuluma, a trpe još više otkad su Avari potisnuti na jug, došli su ovamo da kod istoimenog svijeta zamole zaštitu i obranu, obećavajući da će se vjerno boriti uz svoje branitelje.
Starac, koji je predvodio ljude, poče sada pričati sve avarske strahote i grozne muke što ih svijet pati od Avara.
Izazvao je pravu buru bijesa i ljutitosti od sakupljenog svijeta. Sami knezovi nisu mogli pridržati svog dostojanstvenog mira, pa su se i oni pridružili sveopćoj buci i galami. Bilo je među sakupljenima muževa koji su u svojoj jarosti potegnuli mačeve iz korica i mahali njima po zraku. A prisutna je ženska čeljad zapala u plač i gorko cviljenje, kad su došljaci počeli pripovijedati kako Avari u svome bjesnilu trgaju djecu s majčinih grudi i bacaju ih psima, da ih razderu. Kneginje Tuga i Buga jednako su morale da krasne obraze brišu od gustih suza, što su im se sklizale niz poblijedjela lica iz prekrasnih, plavosivih velikih očiju. Knez pak Hrvat upravo je uzrujano i ljutito mahao mačem kao i drugi starješine. Sada su se još više probudili u njima bojni i ratni nagoni, koji su se u tim dušama uzgojili diljem prošlih, tolikih godina Samova ratovanja. Do nedoglednih se visina uzdigla u tim srcima ona vjekovna mržnja protiv skitskoga protivnika i zulumćara.
- U rat - u rat! - klicaše knez Hrvat, da sva sakupljena množica zanosno prihvati usklik mladoga kneza ponavljajući: U rat - u rat!
- Ta - moramo ih uništiti. Nije bilo dosta što smo ih odavde otjerali. Muče oni naš svijet, ta - naši su to ljudi, ista im je riječ kao i naša. Slaveni su i zovu se Hrvati kao i mi! - glasno govoraše mladi Višević iz povislanskih strana, kojemu su također prisutni davali naslov pan, kao i knezu Hrvatu. Došljaci su taj naslov zapamtili i shvatili ga kao neki vojvodski i kneževski naslov. Tek su kod izgovaranja promijenili riječ. Umjesto pan izgovarali su ban.
Lukavi je Demetrije odmah pogodio i spoznao da je sada, ako ikada, nadošao čas da postigne uspjeh i ispuni želju i nalog svoga bazileja-autokrata. Ponovno je pristupio pred knezove i opet poveo riječ o carevoj ponudi i Samovoj poruci. Tog su ga puta i knez Klukas i knez Kosenec i Lobelos i Muhlo - kako ih je on po iskvarenom svom i greciziranom izgovoru nazivao - većim, življim i zadovoljnijim izrazom u mrkim obrazima slušali i tumačenje njegove riječi pratili upravo s najvećom pažljivošću.
- A silni moj car i samovladalac rimski ne nudi vam savez samo radi svoje koristi. Njegova je čitava ponuda gotovo više na vašu korist. On vam nuđa i daje, kako već spomenuh, najkrasniju svoju pokrajinu, čitavu Dalmaciju, koja ide od Dunava sve do mora, pa se njezina zapadna granica sva drži toga mora. On vam dopušta da se tu nastanite, da uredite zemlju po vašim zakonima i običajima - dapače on će vašega vrhovnoga glavara počastiti kakvim velikim rimskim dostojanstvom, pa će u cijelome carstvu zapremiti ugledno mjesto. Osim Dalmacije daje vam i donju Panoniju, dapače i Ilirik - bar u jednome dijelu. Sve to može da bude vaše, ako odatle istjerate strašne Avare. A evo iz riječi ovih ljudi, što su došli do vas, vidite da ne dolazite među strani svijet. Naći ćete vaše ljude, vaše pukove, vaš slavenski narod! - govoraše Demetrije, da pozove izaslanstvo s juga, neka i oni kažu kako je krasna i plodna zemlja, o kojoj je riječ.
Ovi se odazvaše njegovoj želji. Stali se gotovo gubiti u zanosnim riječima, govoreći o dragoj domaji, a toliko mučenoj od skitskoga zla, od avarske muke!
Sva je gotovo skupština izjavljala želju, stvorila dapače odluku da se ponovno pođe u rat protiv Avara. Tuga i Buga stale su opet isticati svoje srodstvo s Gotima i uzele dokazivati kako imaju i pravo kao rod po tankoj krvi na te zemlje, a onda opet i dužnost da ih osvoje.
Demetrije, premda je znao da je bizantinski bazilej-autokrat Justinijan skršio i uništio moć i vlast gotsku u tim stranama, pak uspostavio posve rimski imperij, ipak je prihvatio tvrdnje kneginja i odobravao njihove riječi. Sva je skupština prihvatila, te bude jednoglasno zaključeno da se idu osvojiti zemlje, što pripadaju knezovima kao rodbinsko im nasljedstvo. Odmah nakon tog zaključka pristupi grčki poslanik knezovima i predloži ugovor, kojim se Dalmacija i najbliža područja u donjoj Panoniji i Iliriku daju u vlast i posjed sedmerih plemena i njihovih knezova, čim odande istjeraju Avare, i to tako da će rimski car imenovati hrvatske knezove svojim velikim stratezima i senatorima carstva. Knezovi su prihvatili taj ugovor, pa su i grčki logoteti i bjelohrvatski žreci odmah pristupili poslu, da se ugovor pismeno utvrdi i potpiše.
I tako je Demetrije mogao još istoga dana poslati skoroteču u Carski grad imperatoru i augustu Herakliju, da mu javi svoj uspjeh i željenu vijest, da će sedmeroplemeni narod hrvatski udariti na Avare u Dalmaciji i započeti s njima rat do istrebljenja. Ujedno je javio svoj skori povratak, kada će predati ugovor s Hrvatima samome bazileju-autokratu u ruke, po kojemu ugovoru uzimlju Hrvati ove zemlje kao nasljednici Gota. Sam Demetrije nije mogao sa svojim drugovima odmah otputovati, jer ga knezovi nisu nikako htjeli pustiti nepogošćena. Zadržali su ga na slavi, što se taj dan obdržavala, na podušju za pale junake - a onda je morao još ostati jer su gostoljubivi Hrvati priredili još posebnu slavu i gozbu njemu u čast, gdje se pekao vol na ražnju, a medica gotovo na potoke tekla. Grk se nije mogao dosta načuditi toj dalekoj i širokoj gostoljubivosti.