Dolazak Hrvata/IX
| ← VIII | Dolazak Hrvata — IX. autor: Ksaver Šandor Gjalski |
X → |
Nastalo je svestrano i silno gibanje po svim zakarpatskim i povislanskim stranama i krajevima. Knezovi su razaslali među sva svoja sedmera plemena glasnike i starješine, da zovu ljude na oružje i na seobu. Dali su se dapače i sami na putovanje i pozivali narod pod svoje bojne znakove. Pa i kneginje Tuga i Buga nisu zaostajale za svojom braćom, te su plemena Tugomirića i Bužana bila jedna od prvih, koja su se odazvala kneževskom pozivu. A Krešimir pan Višević odmah je pohrlio u svoje krajeve, gdje mu se dom dizao upravo nad šumnim valovima široke Visle. Tu je skupio i digao gotovo sav svoj za oružje sposobni svijet i došao s mnogobrojnom četom i velikom množinom iseljenika do kneza Kosenca. Knezovi su poslali izaslanike i k srpskome plemenu, što nastavaše kraj, nazivan Bojki, i zvali ga da im se priključi u jednom dijelu, jer su čuli i saznali za nekakve razmirice među braćom, u tamošnjoj kneževskoj obitelji pa su mislili da će tako najprije biti razmirica uklonjena, a sama stvar kod kuće najbolje uređena odlaskom zavađenog dijela toga plemena. No odaslanici su se povratili bez uspjeha. Srpski im je knez poručio da sada baš radi tih razmirica neće i ne može na vojnu te da će počekati dotle, dok bude znao kako su Hrvati u naumljenoj stvari prošli i što su postigli.
Za nekoliko je tjedana bilo svih sedam plemena na okupu, spremno za seobu i boj. Svako je pleme imalo na hiljade i hiljade oboružanih ljudi, pa je vojska s Viševićevim četama dosezala preko stotinu hiljada bojovnika. Uz ove oboružane čete nizali su se dugi redovi svakojakih teških, nezgrapnih kolija s upregnutom teglećom marvom, na kojima se vozila mnoga i mnoga hrana, a bile su na njih smještene i žene, djeca i starci. Uz to su bila tjerana nedogledna stada i rogate marve i ovaca i koza, i čitava krda krmaka sa sitnom prasadi. Na sate je i sate trajalo dok je konac povorke stigao onamo, gdje je bio početak, a sunce je za to vrijeme prevalilo velike polukugle na nebu. Vodiči su neprestano nadzirali kretanje povjerenih im skupina, a dnevni je život svojim protjekom na raznim stranama u svome dnevnom poslu odmicao i svakud se ispunjao i vršio. A žene se nisu držale samo oko tih kolija i oko djece svoje; bilo ih je mnogo naoružanih sasvim na bojovničku. Kneginje Tuga i Buga bile su opremljene gotovo sasvim isto kao i braća. Stavile su se na čelo svojim pukovima. A u sakupljenoj množini bijaše toliko oduševljenja i tolika želja za što skorijim bojem i navalom na davnog protivnika i mučitelja, da su knezovi i svi panovi pojedinih četa imali pravu muku i težak trud da srčane bojovnike suzdrže i umire. Ti su vatreni i srčani nestrpljivi junaci htjeli ravno krenuti na jug, pa što prije zapodjeti boj s omraženim protivnikom. No knezovi su dobro vidjeli da to nikako ne ide i nikako ne smije da bude, mada bi to bio najbliži i najkraći pravac, kojim bi se najprije stiglo do južne Panonije i Dalmacije. Dakako, knezovi su znali da se malo dalje na jug Karpata stere već obarska vlast i država. Tako bi morali već u gornjoj pravoj Panoniji zametnuti krvav boj pak izgibati i padati za zemlju, koju nisu ni namjeravali osvojiti. Stoga su u svome ratnom vijeću zaključili da se krene najprije na zapad, pa da istom na zapadnim stranama Velike Hrvatske krenu na jug, gdje nema više avarske oblasti, nego se steru krajevi, vjerni kralju Samu i hrvatskoj državi.
Tako krenuše sedmera plemena i Viševićeva četa iz svojih zakarpatskih, povislanskih i poodranskih krajeva prema zapadu, najavljujući unaprijed po posebnim glasnicima i telalima svoj dolazak i uvjeravanje da ne dolaze ni s kakvim neprijateljskim namjerama. Domaći svijet, kuda su prolazili, svagdje ih je prijateljski dočekivao. Prolazeći pak krajevima, nastanjenim od plemena koja se nazivahu Hrvati kao i oni, doživljavali su da su im se priključivale oružane zadruge i čitave plemenske općine, koje su onda polazile s njima dalje. Da je tako bilo, mnogo je pridonio i kralj Samo, koji je pozvao sav narod, da u svemu ide na ruku junacima sedmeroplemenog naroda; i pred cijelim je narodom objavio da će i on sam pozdraviti slavnu vojsku, kada stigne na bregove Vltave.
Ali, dakako, uza sve to taj je put bio i dalek i težak. Dugi su to putovi bili, dok su prevalili svoje povislanske, zakarpatske i odranske krajeve, a onda su naišli na visoke - visoke planine, koje su ih sjećale na visoke gorske vrhove, što obrubljuju s juga njihovu rođenu domaju. Radi tih gotovo neprohodnih gora morali su segnuti ponešto na sjever, gdje su stigli na široku veliku rijeku, koju je domaći svijet nazivao Labom, pak su potom znali da se još uvijek nalaze u granicama svoje države i Samova kraljevstva. S velikim naporom pređoše široku rijeku a onda segnuše opet na jug, gdje se naskoro nađoše pred rijekom Vltavom; tu ih je kralj Samo dočekao i najsrdačnije pozdravio sedmero braće i častio narod. Od Vltave krenuše ravno na jug, gdje su naskoro došli u krajeve kuda široke rijeke i brzi potoci nisu više tekli prema sjeveru kao njihova Visla, Odra, Laba i Vltava, nego skretali k jugu i istoku. Tako su se približili velikoj rijeci Dunavu, za koji su toliko toga čuli i slušali, znajući oko te rijeke na istoku širi glavna avarska vlast. No na tom mjestu nije bilo više ni traga avarskoj moći. Kralj Samo ih je zatjerao odatle daleko na istok, pa su Hrvati bez ikakve zapreke mogli prijeći široku rijeku. Domaće ih je slavensko pučanstvo prema Samovim napucima prijateljski primilo, dapače su im domaći ljudi pomagali rušiti drvo u šumama za građenje splavi i posuđivali im svoje čamce i lađe za prijevoz i za udešavanje splavnih mostova. Ali prešavši Dunav, došli su naskoro na najteži i najstrahovitiji dio čitavoga svog puta. Našli su se u gorskom predjelu, gdje je od surih i tamnih planina bježalo gotovo i samo nebo. Gledali su vrhove i visine, koje kao da svojim oštrim pandžama grabe i love nebeske daljine i rivaju se u samu nebesku grud. A ti su vrhovi usred ljeta bili pokriti debelim snijegom i ledom, pa su izgledali kao zločesti, opaki bjeloglavi starci. Došljaci su sa strahom u dušama osjetili i slutili da su se približili sjedištima i domovima zlih bogova. Većina je ljudi dolazila iz vislanskih i odranskih nedoglednih ravnina, pa su to više i jače bili uzdrmani, poništeni i tužni s pogleda tih gorskih grdosija. Ali i oni, što su dolazili iz zakarpatskih strana, morali su se od čuda snebivati, kad su zagledali ove dosada neviđene visine i visoke oštre vrhove pa uske i tamne klance s nedoglednim crnim ponorima, koje je svaki čas uz strašnu lomljavu zatrpavao snijeg s tih strmih visina, što je u silnim i ogromnim masama letio i srljao u nizine, da nosi sigurnu smrt i propast svemu što je u svomu padu dohvatio, pa je valjao sa sobom čitava gorostasna stabla, teško kamenje i ubijenu divljač. Već se nekoliko puta dogodilo da su čitave čete bile zasute od takva snijega s nebotičnih i nedoglednih visina. Stoga je s najvećim trudom i mukom tisućama ruku jedva jedvice pošlo za rukom da su čete spasile iz samrtna zagrljaja. Ipak je svaki put bilo po više usmrćenih žrtava! Jednom se dapače dogodilo da je povorka od kojih stotinu kolija s hranom, djecom i ženama propala u takvoj provaliji silna snijega, i nije bilo moguće da se ma što spasi. Ista vitoroga marva iščeznula je bez traga pod tim silnim snijegom, koji je zaprimio oblike gotovog pogorja, što se nalazi u gibanju i strašnome padanju. Jedva jedvice razabiralo se posljednje strašno mukanje kakva bika ili bivola. Od stanovnika iz obližnjih nastavanih krajeva saznali su da se takve provalije snijega nazivlju kod njih lavine, a oni sami nazivali su ih prokletim usovima i gazovima samoga boga Černoboga!
No ujedno su saznali da tu nema više slavenskoga svijeta. Doznali su da su tu Nijemci, Samovi neprijatelji, i da im se zemlja zove Bagibarija. Za Hrvate je bila upravo sreća nedavna bitka kod Vogatisburga. Ametom potučeni Nijemci nisu ništa mogli, niti su se usudili napasti ogromnu vojsku i njenu veliku pratnju. Ipak su sedmera braća poslušala savjet susjednog slovenskoga kneza Valjuha, koji je pred njih poslao posebno izaslanstvo, da im poruči neka na svom napredovanju skrenu više prema istoku, i neka se što više ugibaju zapadnim stranama, makar i bio onuda put i prolaz lakši i manje tegotan, jer prema istoku prestaju najviše planine, pa se dapače pojavljuju daleki, ravni dolovi i ubave ravnice. Iako je ovo skretanje na istok prema izvještajima otposlanih izvidnica donosilo mnogo tegotnije putovanje i veće muke, knezovi su rado poslušali Valjuhov savjet, a narod se bez prigovora pokorio zapovijedi. I vojska i sva ostala pratnja upravo je požrtvovno podnosila sve teške muke i još teže neprilike. Upravo se junački dočekivale i susretale sve grdne i neprekidne pogibli tih nebotičnih planina, zavitih sada usred ljeta visokim, vječnim snijegom u svojim visinama, a dalje niže k podnožju isprekrižanih bujnim, svestranim, derućim potocima, potresanih od tutnjave i gromova. Njima je odjekivala gora te se činilo kao da te tamne, crnogorične šume vječnim i neprestanim jadom i srdžbom viču i galame, šta im se prekida njihov posvemašnji, daleki, nijemi mir. Žene nisu u srčanosti i odvažnosti nimalo zaostajale za muževima. Laćale su se i najtežih poslova, otkopavale prolaze, gradile mostove, polazile s muževima u lov na jelene i divlje koze, a mnoge su nosile na leđima tobolce pune oštrih strelica, a u rukama držale nategnuti luk i teški oklopni štit. Dapače su zanosnim riječima pozivale muževe da kreću što brže na jugoistok te se udalje od omraženih Franaka i Bagibavaraca. Naravno, mladi se pan Višević našalio jednom kod toga, pa sa smijehom ustvrdio da se ženama žuri toliko na jugoistok zato, što im ovdje smetaju prekrasne plavokose Germanke, koje nisu svoje divne, čvrste i tvrde grudi sapinjale pod teško platno i uske zobunce od gusta krzna kao Hrvatice, već su ih slobodno i razgaljeno puštale, da i hladni vjetar i topli sunčani trak po njima po volji titra i mili.
U tim vanredno teškim prolazima ispod nedogledno visokih planinskih vrhova s njihovim vječnim snijegom i ledom, od kojega se u suncu prelijevalo i rujnim i ljubičastim i modrim i zlatnim bljeskom i caklenjem, gotovo su svaki čas navaljivale strašne oluje i bure. Sav bi zrak pri tome bio zaduvan i zavijen od crnih oblaka, gustih sivih magla, iz kojih se spuštao, bacao, letio i vijao u sitnim i krupnim pahuljicama gusti ledeni snijeg, da se skoro ništa pred sobom nije vidjelo, a uske staze postajale pri tome potpuno neprohodne. Nailazili su na dolove i prolaze, koji su bili od leda sasvim sadjeljani, te se gotovo pričinjalo da taj vječni, debeli led nekud puže, nekud se spušta, valjajući sa sobom ogromno kamenje otrgnutih stijena. Bijesna hladna bura vijala je i lamala posvuda. Svojim je ledenim dahom gotovo umrtvila i ukočila sve naokolo. Čete su morale stati, da se prepuste bez obrane silnoj muci i pogibli, u kojoj nije samo padao i padao od bijesna vjetra nošeni snijeg, nego se uz to survala svaki čas s planina silna lavina, da u tili časak stvori duboki grob nedobrojnim ljudima.
Bilo je trenutaka kad je u svoj toj silnoj množini ljudi prevladao očaj i strah, te se podizale i javljale tužbe što su ostavili svoje pitome i drage ravnice, u kojima bi tek gdjegdje kakav sitni humak uzdizao svoj čedni vršak. Ljudi su počeli gotovo sumnjati u svoje bogove, strašeći se i bojeći da su dospjeli pod vlast tuđih, neprijateljskih bogova. U toj su nevolji prvi knez Hrvat i kneginje Tuga i Buga dizale ostale duhove. Sjećali su ih da idu u krajeve gdje su nekoć vladali njihovi prijatelji i rođaci kneževske obitelji. Spominjali su im veliko ime velikoga kralja Teodoriha, pa junačkoga Ostrojila, a onda im pripovijedali kazivanje svoje stare majke o ljepotama zemlje, kojom vladaše Teodorih. U tom nastojanju, da pridignu duhove, knezove su podupirale žene i djevojke, koje su vazdan pjesmom sokolile izmučene junake i pozivale ih da ne zaborave svoja junačka djela u vojni velikog i slavnog Sama. Tako su napokon došli u kraj, gdje je pred njima puklo prekrasno veliko jezero. Tu ih je opet dočekalo izaslanstvo kneza Valjuha, od kojega su doznali da se nalaze u oblasti pod Valjuhovom vlašću, i da se pleme, što prebiva u blizini jezera, također naziva Hrvati To je sasvim pridiglo duhove u četama i povorkama iseljenika. Izmučeni od tolika naporna puta, a razdragani prekrasnim predjelom, punim gustih i bujnih livada, i gledajući pri tom plavo jezero s njegovim modrim valovima i svježim vodama, bili su svi očarani i željni da se naužiju plandovanja, plivanja i sve davno već nedoživljene radosti. Prema tome, knezovi odluče da se ovdje ljudi odmore. Podigoše logore i pustiše mnogobrojna stada i konje na tuste pašnjake. Na okolnim su visovima još prve večeri zapalili ogromne kresove u slavu svojih bogova, a oko tih ognjeva u tili se časak skupila mladež, da povede veselo kolo i zapjeva svoje dugozvuke napjeve. Muževi pak preskakivahu s kopljima i sulicama u rukama visoke plamenove. I plavo ih je prekrasno jezero tako začaralo, tako ih razveselilo da im je u pogledu na njega bilo slatko i prelesno, kao da ih cjeliva i podraguje i nosi svu slatkoću toploga ženskoga cjelova, pa ga i nazvaše od milja cjelovom! Sveopćem se veselju pridružiše i knezovi i kneginje i svi vojvode i panovi i svi župani. Povislanski vojvoda pan Višević dapače se umiješao u najbliže kolo, da igra skupa s narodom, a njegov su primjer slijedili i ostali knezovi. Čitav kraj i okolišni svijet toliko se svima svidio da su čete i iseljenici ostali nekoliko dana više i dulje no što se bilo u prvi čas mislilo i odlučilo. I kad napokon dadoše knezovi odredbu da se naprijed pođe, nije se opet odmah išlo, jer je bio došao u pohode domaći knez Valjuh, kojega su slavno dočekali i pripremili svečanosti i gozbe u znak hvale, što im je bio toliko na ruku. Gozbe su potrajale dva, tri dana, a Valjuh je htio da uzvrati gostima. I tako se ni nakon svršena Valjuhova pogošćenja nije dalje krenulo. Knez ih Valjuh zamolio i pozvao da prisustvuju slavi, koju će skorih dana držati na bliskom polju i kojom će preuzeti vlast nad nekim slavenskim plemenom, što se nedavno oslobodilo ispod bavarskog gospodstva i izabralo Valjuha svojim knezom.
Na urečeni dan pođoše sedmero braće, Višević i ostali župani i panovi na tu slavu. Valjuhovi su ih vodiči odveli na neko široko i daleko polje, okruženo visokim gorjem. Usred toga polja bijaše postavljen ogroman, četverouglasti kamen. Kad su kneževska braća prispjela sa svojom mnogobrojnom pratnjom, bio se baš taj čas popeo na taj kamen stariji čovjek u običnoj nošnji s motikom u ruci. Od drugoga je kraja toga polja dolazio uto knez Valjuh u svome kneževskom odijelu s prebačenim kneževskim plaštem preko leđa. Sjedio je na konju bijelcu, opremljenom i iskićenom bogatom ormom. Spazivši poljodjelca na kamenu, stao je knez sa svojom sjajnom i bogato odjevenom pratnjom pak je nešto podalje svukao i skinuo svoje sjajno odijelo i kneževske znakove te se preobukao u isto onakvo seljačko i težačko ruho i surinu, kakvu je na sebi imao seljak na kamenu. Tada je jednako dao skinuti sa svoga konja bogatu ormu i zauzdao ga tek običnom uzdom. U desnu je ruku uzeo da vodi konja, a uz njega vitoroga vola, dok je ljevicom primio dug, seljački, gotovo pastirski štap. Takav je pokročio i krenuo prema kamenu, na kojemu je sjedio seljak. Ovaj učini kao da je sada istom opazio došljaka, pa upita glasno, da se nadaleko čulo: "Tko odanle dolazi?" Sakupljeni mu svijet odgovori jednodušno: "Ono je knez vojvoda!" Seljak sada nastavi s pitanjem, je li knez pravedan sudac? Je li mu na srcu dobro zemlje? Je li po rodu iz pravoga plemena? Je li poslušan bogovima i prinosi li im žrtve? - Kad mu puk na sve odgovori jasno, onda upita seljak: "S kojim pravom može on da od mene uzme ovo mjesto?" Narod mu odgovori da će knez kupiti od njega to mjesto za šezdeset dinara i za konja i vola, što ih vodi sa sobom, a prepustit će mu i haljine, što na sebi ima. Seljak ustane, lakim se udarcem dotakne kneza i prepusti knezu kamen. Taj se umah posadi na nj, prihvati mač što mu ga je dvorjanik pružio, pa zamahne mačem na sve četiri strane svijeta, da se poslije toga pred čitavim narodom glasno zakune da će biti i pravedan sudac i brižljiv vođa narodu. S glave skine svoj široki seljački klobuk pa zahvati njime svježe vode, da se napije. Nakon toga povede sa sobom sakupljeni svijet najprije pred zapaljeni žrtvenik, na kojemu prinese žrtvu bogovima, a onda na široko polje, gdje su gorjeli ognjevi s ražnjevima nad njima, na kojima su se pekli jaganjci i volovi, i tada knez pozove svjetinu da se gosti i veseli. A narod mu prije započete gozbe položi prisegu vjernosti. Prisutnih hrvatskih knezova i ostalih starješina veoma se ugodno dojmilo sve, što su vidjeli, te su svoje veselje glasno izricali. Upravo su zanosno pripovijedali da je kod njih gotovo isti običaj, te da se i kod njih njihovi župani, vojvode i panovi na isti način ustoličuju. Pri tom ih je obuzimalo čuvstvo sigurnosti i spoznaja da dolaze među svijet i ljude, koji im nisu nipošto daleki i tuđi. Naravno, u prvi im se mah činio jezik, što ga je ovdašnji narod govorio, dosta različit od njihova govora, no ubrzo su se mogli sasvim lako sporazumijevati, osobito s knezom Valjuhom i njegovom okolinom. Ovi su naime na svojima češćim putovanjima kralju Samu imali dosta zgode da se nauče sjevernome slavenskom govoru.
I Valjuh je teškim srcem pristao na skori rastanak.