Dolazak Hrvata/VII

← VI

Dolazak Hrvata —  VII. autor: Ksaver Šandor Gjalski

VIII →

Na prijestolju je sjedio krupan i snažan muž, odjeven isto kao i svi drugi u dvorani. Približavao se već starosti, što su svjedočile duge, bijele vlasi i gusti sasvim sijedi brkovi. Demetrije je odmah pogodio da je to kralj Samo, makar ga je u neku dvoumicu tjeralo što nije vidio pred njim ono nisko, ropsko klanjanje, kakvo je poznavao sa carskoga dvora i kojim se sve, pa i on, moralo približavati bazileju-autokratu. Usuprot, ovdje se sve sasvim slobodno, gotovo druževno držalo u najbližoj blizini prijestolja. Ali, dakako, Demetrije se odmah dosjeti, i to mu se učini sasvim prirodno i opravdano! Gdje da takav barbarin prima i dočekuje isto klanjanje kao bizantinski bazilej-autokrat, kao rimski augustus imperator!

U dvorani se zamjećivalo da danas mora da bude neko posebno svečano raspoloženje, nekakva rjeđa svečanost. Demetrije nije to uzeo u obzir. On se turao sa svojim poslanstvom sve više naprijed i naprijed. U svojoj je grčkoj bahatosti i u svome preziru prema barbarima htio već stupiti do na pred sam prijestol i pred kralja. Ali ga tu sustavi mlado momče. Dade mu znak da ne prilazi dalje i pokaže mu mjesto među dva stupa, da ondje čeka. Demetrije je glasno kazao odakle dolazi i da ga šalje najprvi vladar svijeta. No mladić se nije dao smesti, nego je još odlučnije zahtijevao da ga Demetrije slijedi. Tumač, koji je pratio poslanstvo, saznao je da će kralj prije svega primiti dva vladara kneza, koji su izdaleka došli, da mu se poklone. To je umirilo Demetrija.

I dok se Demetrije na određenom mjestu sa svojim poslanstvom namjestio, došli su do prijestolja oružani ljudi, da prave mjesta i potisnu ljude iz najbliže blizine prijestolja. Za njima su išli mnogi ošišani robovi, odjeveni u svoja avarska i franačka odijela noseći klupe i stolove, da ih namjeste oko samog prijestolja na nešto nižoj ploštini. Kad je to bilo gotovo, uljezlo je na gornja vrata dvorane za prijestoljem četrnaest raskošno odjevenih žena praćenih od mladića, mladih djevojaka i male djece. Bilo ih je preko dvadesetero. Demetrijev tumač je odmah saznao da je to kraljevska obitelj, kraljevih dvanaest žena i dvije snahe sa dvadeset i dvoje njegove djece i dvoje unučadi. Sve je zauzelo namještene stolice i klupe, a iz skupine u dvorani priključilo se nekoliko odraslih muškaraca. Bilo je među njima muških glava koji su svojim dugim plavokosim bradama i dugim, ovješenim brkovima svjedočili da su već dosta daleko od prve mladosti, a uz njih je bilo i sitne djece, povezane u uskim rubeninama i nošene od mladih ropkinja - jedni pak i drugi Samova djeca.

Kralj je oštrim pogledom zaokružio po svojoj obitelji. Ali velike umne, svjetlosive oči sijevale su pri tome od radosti i zadovoljstva. Časkom je dapače preletjelo po tim oštrim, zamišljenim i ispaćenim crtama nešto kao nježan smiješak.

Na ulaz, što je onamo s protivne strane prijestolja naširoko bio otvoren, ušao je uto oružan čovjek, koji je mahao bijelom maramom na pozdrav i ravno se uputio do prijestolja. Za njim je uzastopce išla brojnija četa, koja je među natiskanim prisutnicima pravila mjesta, da bude slobodan i proširen prolaz od ulaza do prijestolja. Za toga je među Samovim ženama nastalo gibanje, pa su pridošavšim robovima davale kratke naloge, iza kojih su robovi odmah donosili vrčeve pune medice i pladnjeve s kriškama bijela hljeba i zdjelice sa solju. K samome pak ulazu krenula je hrpa bijelo odjevenih ljudi s tamburicama u rukama i sa zelenim omoričnim vijencima na glavama. Tu je hrpu pratilo široko kolo prekrasnih mladih djevojaka u bijelim, dugoskutim rubačama iskićenim i izvezenim raznobojnim, skladnim i pravilnim uzorcima. Bogati su im pasovi sapinjali široko platno oko tankih i strojnih djevojačkih strukova.

Kralj se ispravi na svome prijestolju, uz koji su se otraga postavili stari, sjedoglavi i dugobradi žreci u dugim, širokim, sivim odjećama sa svakojakim pločama u rukama, na kojima su bile urezane svakojake mistične crte i rune. Toga istog časa udariše kod ulaza svirači u tambure i zamnije glasna i jasna pjesma mladih djevojaka. Na ulazu se pokazaše i uljezoše u dvoranu dva muža, ogrnuta u duge purpurne plašteve. Glave su im bile pokrite visokim šubarama iz najfinije kunovine, oko kojih su se šubara vijali sjajni, zlatni obruči, znakovi vladarske časti. U jednoj su ruci držali žezla, a u drugoj duge i teške mačeve. Za njima odmah iđahu mnogobrojne pratnje oružanih ljudi i mnogi žreci u dugim, širokim haljinama. Demetrije je s najvećim zanimanjem promatrao čitav prizor, a njegov mu je tumač odmah mogao priopćiti da su to srpski knez Dervan iz Lužičkih strana i slovenski knez Valjuh, dolje s juga, iz daleke zemlje Karintanije, tamo iz alpinskog pogorja, koji se silno već odlikovao u svojim borbama s germanskim Bavarcima.

Oba su kneza dostojanstveno stupali do prijestolja, a kralj je Samo pošao niz stepenice pred njih i s njima se bratski izgrlio uz zvuk glazbe i pjev mladih djevojaka. Poveo ih je do prijestolja, gdje je zauzeo svoje mjesto, da im odavde ponudi vrč s medicom, pladanj s hljebom i zdjelicu sa solju, te ih smjesti na stolice, postavljene nešto niže od njegove.

I knez Dervan i knez Valjuh izvršili su svoje poklonstvo pred moćnim kraljem Velike Hrvatske, da mu se ponovno zavjere svojom savezničkom vjernošću i ponovo se stave pod njegovo moćno okrilje i pokroviteljstvo. Kralj Samo kao ljutički Slaven sasvim je dobro razumio lužičkoga Dervana, ali i Valjuha je dosta razumio, iako je govorio nešto drugim i dosta različnim narječjem. Nastao je među njima razgovor, u kojem su se uglavnom bavili pitanjem kako da se što bolje osiguraju protiv silovitih Nijemaca. Dervan je pripovijedao da i u njegovu području stanuju plemena, koja se nazivaju Hrvati, a isto je i Valjuh kazivao, da i pod njegovom vladavinom ima plemena istoga imena, ali da su istovetna i po jeziku i po običajima i vjeri s ostalim slavenskim svijetom. Samo se je tome radovao i posebice istaknuo, kako je u ratovima protiv Avara i Franaka ponajviše sa svojim hrvatskih plemenima iz vltavskih, povislanskih i zakarpatskih krajeva postizavao pobjede i mogao osnovati kraljevstvo, koje su i prijatelji i neprijatelji nazvali Velikom Hrvatskom, a koju oni sami nazivaju Bijelom Hrvatskom, jer je riječ "bijel" izraz svega, što je prvo, dobro, snažno i lijepo. Demetrije je dugo morao čekati, dok je mogao stupiti pred Sama. Već se gotovo ljutio i bio donekle povrijeđen, da on kao poslanik prvoga i najodličnijega vladara na vascijelom svijetu mora čekati tako dugo. Ali mu nije bila muka ovo čekanje, jer sve, što je vidio, toliko ga je zanimalo i bilo za njega toliko novo, da mu je vrijeme brzo prolazilo, a tumač mu je morao sveudilj sve tumačiti. Napokon rekne ipak strogo i odlučno svome tumaču, da se pobrine kako bi bizantsko poslanstvo što prije stupilo pred kralja Sama. Tumač je odmah pohrlio onamo, gdje je vidio mladića koji im je bio odredio mjesto. Za kratak su čas Demetrije i njegovi drugovi došli pred kralja Velike Hrvatske. Samo je s velikim dostojanstvom, ali i izvanredno ljubazno primio carske poslanike. Ponudio ih je medicom i hljebom. Kako je nekoć po svima slavenskim stranama prolazio i prošao, tako je bio i na obalama "tamnoga mora" među pomorskim i baltičkim Slavenima, gdje se uvelike bavio trgovinom jantara, pa je dolazio u priliku da mnogo saobraća i posluje s grčkim trgovcima, od kojih je prilično dobro naučio grčki jezik. Stoga je sada mogao govoriti s Demetrijem bez tumača, što je sujetnog Grka posebice obradovalo. Samo je ipak Demetrijeve riječi dao prevoditi tumaču, naravno ne radi sebe, nego radi svoje pratnje i prisutnih boljara.

Demetrije mu je pripovijedao kako su Obri osvojili Dalmaciju. Samo je već znao za to, i priznao da mu to zadaje velikih briga, jer je time avarska moć opet silno podignuta, makar i daleko od njega. Kazao je Demetriju da mu je osobito milo što rimski car također misli na obranu protiv Avara te nuđa savezništvo i traži pomoć. Osvojenjem Dalmacije nisu mu više Avari tako daleko, kao što su mu bili dok ih je satjerao daleko onamo niže od Dunava. Valjuh je potvrdio ove riječi i spomenuo, kako je pogibeljno to njihovo prodiranje preko Drave i Save čak na Jadransko more, jer bi se Avari mogli još složiti s Bavarcima i Langobardima, tim vječnim slavenskim neprijateljima. - To i jest, da ne možemo ni misliti da bismo nastavili rat s Obrima! - primjeti na ta Samo - naša je glavna dužnost ovdje da smo na vječnoj straži prativ lakomnog Nijemca. Knez Dervan i knez Valjuh mogu o tome dosta pričati i kako su u danomičnoj pogibli od nezasitnog Franka i lakomnog Alemana. A ja sam - ta gotovo nije mi se još osušio krvavi mač od germanske krvi, moram neprestano paziti na zapadne granice. Ne mogu dakle ni pomisliti da opet zapodjenem rat s Avarima - govoraše Samo grčkim poslanicima. Demetrije je već očajavao. Ta - veliki njegov i slavni bazilej-autokrat gotovo je odredio da mu Samo pritekne u pomoć i da ponovno navali na Avare. Uzbuđeni je Bizantinac upravo stao zaklinjati moćnoga kralja da navali na Obre. Spomenuo mu je kako su putujući ovamo na vlastite oči vidjeli kakve li strašne muke trpe baš slavenski ljudi, dakle ljudi njegove krvi, čisto zvjerske i paklenske muke! Kod toga se sjetio Demetrije onih slavenskih pjevača i njihovih pjesama, u kojima su slavili junaštva neke sedmero braće i njihovih junačkih plemena.

- I kad imadeš, moćni kralju, takve junake uza se, kako da trpiš dalje ona strašna mučenja ljudi tvoje krvi i tvoga jezika! - zaključi Demetrije, da ponovno spomene sedam plemena.

- Eto - sad si nešto kazao! - klikne Samo, pa se uzbuđeno digne s duboke stolice prijestolja, da pokroči dva, tri koraka naprijed. Onda se časkom sustavi i duboko zamisli.

- Da - da! Tako bi bilo moguće da tu divljačku skitsku gamad ukrotimo - govoraše kralj kao sam za sebe, da si pri tom rukom pogladi duge, ovješene bijele brkove. Tada se obrati najbližim starješinama i žrecima. Uzme se s njima potiho ali veoma živo razgovarati.

- Slušaj! - obrati se Demetriju. - Tamo u krajevima rijeke Visle pa do visova Tatre i karpatskih gora prebiva tih sedam plemena. Veliki su to junaci među njima - a osobito sedmero braće, koji vladaju nad tim plemenima. Znam ih dobro cijeniti! Meni su mnogo pomogli, da sam ovdje skršio avarsku silu. Izvrsni su vojnici. Naučili su to još od svojih negdašnjih prijatelja i saveznika Gota. Za Gote pak znadeš kakvi su junaci i vojnici i kako su čitava carstva i kraljevstva posvojili, da na njima osnuju svoja kraljevstva. Ta naša bjelohrvatska sedmera plemena upravo su kao Goti, pa ih mnogi susjedni narodi i nazivaju Gotima. Da - da! K njima ti idi i kaži im da te ja, njihov vrhovni vladar i vođa, šaljem k njima i zovem ih da posluhnu i prihvate poruku tvog moćnog rimskog cara i kralja! I Samo, ne čekajući poslanikova odgovora pozove k sebi jednoga od žreca i naloži mu da na lipovoj glatkoj i tankoj korici ureže i nacrta njegovu poruku knezovima sedmerih plemena, kojom ih pozdravlja i preporučuje im Demetrija i njegove želje.

Još isti su dan Demetrije i njegovi drugovi otputovali, mada ih je Samo pozvao da ostanu na slavi i svetkovanju, što ga priređuje u čast srpskog kneza Dervana i slovenskog kneza Valjuha. No Demetrije je gotovo izgarao od želje da što prije udovolji zahtjevu svoga cara i osigura ratnu pomoć i savez Bjelohrvata. Od Vltave krenuše prema sjeveroistoku. Bijaše to težak i pogibeljan put. Tumači su mu jedva jedvice ostajali u službi, i morao ih je neprekidno mititi bogatim darovima osim ugovorene naplate. Guste šume, daleke močvare, visoka, gotovo neprohodna brda, pa daleke, nedogledne ravnice, moralo je bizantsko poslanstvo prolaziti, a da dane i dane nije naišlo ni na kakva mjesta i obitavališta. Sve prazno, sve pusto bez ljudi. Mnoge široke i brze, deruće i lijene rijeke, brze i šumne potoke bilo im je proći i pregaziti ili preploviti, a teško su dobivali splavi i lađa, pa su dva, tri puta morali sami sjeći i rušiti u šumi drveta, da si sagrade prijevoze i da pređu vodu. Nekoliko su puta naišli na plemena, koja su se nazivala Hrvati, no to još uvijek ne bijahu oni Hrvati kojima ih je Samo poslao. Sreli su Duljepce, Srbe, Čehe, Moravljane i Lehe, i bog bi znao kako su se još nazivala ta plemena. Demetrije nije gotovo mogao ni upamtiti sva ta plemenska imena, no svagdje je našao da se sva ona računaju k Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj, te priznavaju Samovu vrhovnu moć i nazivaju ga svojim ocem, svojim spasiteljem i dobrotvorom!

Već je davno zavladalo proljeće svojim blagim i mirisnim dahom, kada je poslanstvo stiglo u krajeve gdje su imali nadoći u područje sedmero braće. Prema jugu pokazivale su im se velike planine, za koje je Demetrije odmah pogodio i znao da su to Karpati i Tatre, a prema sjeveru širile se daleke, nepregledne ravnice, po kojima je tekla, spuštajući se s karpatskih visina, široka i mutna rijeka Visla. Čim su Grci čuli ime ove rijeke, bili su sigurni da se približuju postojbini sedmero braće i njihovih plemena. I zbilja nisu morali više dugo putovati, te dođu pred oveće mjesto, gdje je stolovao knez. Po svome izgledu bilo je mjesto veoma nalično Samovoj prijestolnici, koje također nije sačinjavalo nikakav grad ili varoš, kako su to Grci bili naučeni iz svoje domovine. Nije bilo dugih kuća i ulica kao u Grčkoj, Italiji ili Galiji, već je kneževski dvor stajao sam za sebe, okružen tek zgradama koje su k njemu spadale. Iz daleka su se pokazivale kamene, zemljane i drvene utvrde u širokome, dosta visokom pasu, iza kojeg su provirivali visoki, drvom pokriti crni krovovi ogromnih i dugih zgrada. Od čobana, što su pasli u blizini bezbrojna stada rogata blaga i mnogobrojna krda ovaca i koza, saznali su Grci da se to mjesto ili, bolje, taj dvor nazivlje Bijeli Grad, te da u njemu stoluje knez Klukas, najstariji od sedmero braće, čija se vladavina prostiraše onamo od karpatskih visina do daleko u ravnine i dolove kraj rijeke Odre, i još više diljem nizina, kuda teče široka i valovita Visla.

Grčke su poslanike sjećale ove građevine i utvrde veoma mnogo na utvrde i zgrade što su ih nekoć silni Goti bili ostavili za sobom u Dalmaciji i gornjoj Italiji, koji su u stara vremena u tim krajevima gospodovali i odavle krenuli na jug. Gotovo im se pričinjalo da se približuju onome silnome gotskom svijetu, od kojega je njihovo Rimsko Carstvo toliko bilo prepatilo, i od kojih je patnja carstvo obranio i spasio veliki njihov bazilej-autokrat Justinijan, kojega se spomenik ponosno diže usred Carskog grada. Zato su se gotovo s nekim strahopoštovanjem, malone strahom, približavali nedogledno dugoj, oniskoj zgradi, pokritoj visokim crnim krovom. Zgrada je bila sagrađena iz debelih hrastovih klada i balvana. Isto onako kao i kod Sama stijene i zidovi bili su okićeni mnogim uresima, izrezanim iz lipovine i jasenovine, a i po tim uresima i po glatkim kladama i prosjecima zidova bljeskalo se i svijetlilo od uložena jantara, metalnih tankih i širokih ploča, kojih se bakar žario crvenim žarom, a platina se bijeljela i srebrnim bljeskom odbijala.

Za tu su ogromnu zgradu saznali da je to dvor i kneževa kuća. Malo podalje ugledaju mnogo više zdanje, također sagrađeno iz drva, kamena i zemlje. I ta zgrada bijaše okićena kovinama, jantarom i svakojakim izrezanim likovima, koji su najviše prikazivali cvijeće, golube i grlice. Grci su odmah pogodili da je to hram. Tumači su na pitanja saznali, da je to hram božice Lade, zaštitnice ljubavi i plodnosti. A onda dođoše pred nekakav umjetno podignuti humak, obrastao i okružen lipama, a na vrhu mu je stajao ogroman, širok, četverouglast žrtvenik, s kojega je lizao plamen i dizao se tanak, proziran dim. Rečeno im je da je to brdo posvećeno bogu Perunu, koji ne voli građenih hramova pa ih često uništuje svojim nebeskim strijelama, jer je bog gromovnik i gospodar neba.

I pred kneževskim dvorom i pred hramom, a i na posvećenom humku bilo je mnogo naroda. Glasne pobožne pjesme i molitve sakupljenog svijeta kazivahu da se održava nekakvo vjersko slavlje. I zbilja se vidjelo kako u bjelini odjeveni žreci i svećenici, okićeni vijencima, prolažahu među svjetinom, da svaki čas podignu ruke k nebesima, glasno pri tom pjevajući. Uz njih i za njima iđahu duge povorke poslužitelja, koji su mahali zapaljenim lučima, njihali ovješenim zdjelicama sa žarkom žeravicom, po kojoj bi sipali miomirise, da se zrakom pronio mirisav dim. Drugi su opet bacali pred sebe čitave pregršti žita i škropili oko sebe krvlju zaklanih golubova i grlica, žrtvovanih božjoj milosti.

Poslanstvo nije trebalo dugo čekati da dođe pred kneza. Pred samim dvorom, pod velikom ogromnom starom lipom stajaše knez Klukas, okružen braćom Lubelom, Kosencem, Muhlom i Hrvatom i sestrama Tugom i Bugom. Sva su se braća sastala k proslavi boga Peruna i zahvalnome slavlju sjajne pobjede nad Pečenezima, što ju je prije kratkog vremena izvojevao njihov rođak Ostrojilo Višević, knez iz gornjih povislanskih krajeva, koji je, kao i sedmera braća, priznavao velikog hrvatskog kralja Sama za vrhovnog vladara i svoga vođu. Uz ovo se slavlje imalo još održati i veliko podušje na čast i spomen palih u boju junaka.

Kneževa se braća nisu ni po čemu razlikovala u svojoj vanjštini od drugih ljudi, što su ih okruživali. Svi su bili zaogrnuti sličnim, bijelim surinama, pod kojima se prokazivali kožnati vojnički oklopi, usko prilegnuti uz tijelo. I oružje je u sviju bilo jednako i isto. Samo u visokim, četverouglasto složenim šubarama bila je razlika. U kneževske braće bijahu šubare iz kunovine i obrubljene zlatnim obručima, a u drugih muževa bijahu iz ovčjeg, lisičjeg ili vučjeg krzna. No i u knezova i u ostalih bijahu u šubare utaknuta jednaka orlova ili sokolova pera. Po dobi knezovi nisu više bili u prvoj mladosti, pa je i najmlađi brat Hrvat sigurno imao već preko trideset godina. Kneginje su bile mnogo mlađe, no već su sjajile potpuno razvitom ženskom krasotom, u njezinom najjačem rascvatu. I one su imale na sebi oko divnih grudi i tanka strojna struka uske, kožnate oklope, koji su bili iskićeni zlatom, srebrom i divnim vezivom, te su više izgledali kao zobunci. Uz bok su im visili na bogato izvezenim širokim pasovima kratki, široki mačevi, a na plavokosim su glavama nosile također zlatom obrubljene male šubarice iz kunovine, oko kojih su bile uokrug opletene debele pletenice plave, bujne nešto kovrčaste kose. Krasni, svježi i rumeni obrazi svijetlili su dobrotom, milinom ali i dostojanstvom kneževske samosvijesti. I Demetrije i sva njegova družba morade gotovo da ponikne pred tim veličanstvom, pa je malone isto strahopoštovanje svaki od njih osjetio kao ono kada bi stupio pred uzvišeno lice supruge auguste u Carigradu.

Knez Klukas nije odmah zamijetio dolazak novih neobičnih gostiju, koji su svoju veliku pratnju ostavili nešto podalje od dvora. On je baš u čas njihova dolaska pozdravljao neke ljude iz dalekih strana i s njima se živahno počeo razgovarati. Tumač je saznao da su to poslanici iz istočnih strana. Ali čim je knez spazio Grke, odmah je prekinuo razgovor i odredio da Grci dođu pred njega.