Dolazak Hrvata/VI

← V

Dolazak Hrvata —  VI. autor: Ksaver Šandor Gjalski

VII →

Na veliko se zadovoljstvo Demetrija nije u prve dane nigdje nailazilo na Avare. No što se više skretalo i dolazilo u unutrašnjost zemlje prema zapadu, sve bi češće nailazili na tragove strašnoga avarskoga gospodstva, i sve bi češće sretali pojedine avarske divljačke čopore, od kojih su se morali otkupljivati teškim haračem i mnogim darovima. A što dalje, to gore. Upravo se strašno doimalo kada su vidjeli i gledali slavenske žene upregnute pod taljige, kako vuku teške balvane i gorostasna stabla iz dalekih, jedva prohodnih šuma; pri tome ih je avarsko muško ili žensko čeljade na konju tjeralo teškim, dugim bičem ili oštrim kopljem. Dapače, kad je poslanstvo stiglo u ravnine, gdje više nije bilo snijega, a toplijim se suncem javljao proljetni zadah, redovito su viđali pred plugove upregnutu ljudsku čeljad, tjeranu od avarske ruke teškim bičem ili oštrom sulicom. Pa i to nije bio vrhunac avarskoga bjesnila. Često su nailazili na čitave redove stabala i po njima obješena ljudska trupla, kojih su spuštene mrtvačke glave svojom plavom, dugom kosom svjedočile da su to slavenski mučenici. Naišli su štaviše i na rasječena sitna tjelešca dojenčadi. Uz njih su povješane ženske grudi jasno govorile da su to djeca ugrabljena s materinskih njedara u času kad su ih majke dojile.

Uz te strašne prizore i poglede, te uz vječnu napetost i uzrujanost od straha pred bandama i čoporima razbojničkih Avara, grčko je poslanstvo jedva jedvice ostajalo pri svojoj dužnosti, da putuje dalje. Najugledniji su se članovi poslanstva sasvim ozbiljno stali protiviti i zahtijevati od Demetrija da izda zapovijed i nalog za povratak, pa da Cara izvijesti o nemogućnosti daljnjega putovanja. Demetrije naravno nije posluhnuo. Usprotivio se najenergičnije toj malodušnosti.

- Kako možete s takvim savjetima meni dolaziti? Car mi je povjerio ovu zadaću i dužnost, a ja sam njegov vjerni sluga, kako morate i vi da budete! - govoraše Demetrije. - Zar vas nije stid, da samo i časak možete pomisliti na takvo što? Kud bi Carstvo - kud bi naša sveta majka Crkva došla, kad ne bi sigurno bilo da u svakom času može računati na vršenu dužnost svojih službenika. Ne - ne! Samo me smrt može zapriječiti da ne izvršim volju i zapovijed svoga velikoga Cara Gospodara! - Što se tužite na poteškoće putovanja? - Poteškoća svakuda ima. I stid bi me bilo kad ne bismo dospjeli do kralja Sama - ta - to nije beskrajno daleko - gotova je u susjedstvu Carstva. Baš mi sada nešto pada na um, što sam doživio u Carskome gradu, - malo prije našega polaska. Slušajte, pa da se onda još više stidite vaše malodušnosti. Izašao sam bio iz Velike Palače nakon dogovaranja s carem. Prođem već hipodrom i približim se crkvi sv. Mudrosti, kad opazim tri čudnovato odjevena čovjeka, sasvim neobična izgleda. Odjeća im je bila od žute i zelene svile. No najčudnovatije me se dojmilo što su bili s dugim perčinom na obrijanim glavama, pokriti tek čudnovatim nekakvim malim kapama. Od radoznalosti i zanimanja približim se i upitam ih odakle su. Nisu me razumjeli, ali su imali uza se nekog malog krivonosog židova, koji im je preveo moje pitanje. I tako sam saznao da dolaze iz daleka - iz daleka, tamo na najistočnijoj strani svijeta, gdje prestaje kopno i samo se bez kraja i konca širi ocean. To je tako daleka zemlja, ta njihova domovina, da je kod njih visok već dan, kad je kod nas još duboka noć. Zovu je sami carstvo sredine. Nisu kršćani, ali su rekli da ima i kod njih ljudi toga zakona, a znali su pripovijedati o rimskome caru Marku Aureliju, koji je prvi udesio da su mogli svoju trgovinu proširiti u zapadne strane i u samo Rimsko Carstvo. I oni su došli u Carski grad, da trže svilom. Mjesece i mjesece su trebali da su dotle došli, pregazili su najstrašnije močvare i najsilnije, najšire rijeke, prolazili su tjedne i tjedne beskrajnim pustarama i jednako su putovali među gotovo divljačkim, razbojničkim narodima. Sve su podnijeli, sve su nadvladali i stigli na svoj cilj. Naše su poteškoće gotovo šala i igrarija prema poteškoćama i daljinama što su ih oni prevalili. Oni nisu sustali - a vi - oh - vi dolazite pred mene s takvim zahtjevima! - reče Demetrije, pa se ponovno od njih okrene. Dakako, za kratak je časak prekinuo svoju šutnju, da ljubaznim načinom umiri svoje suputnike. No teško bi mu bilo nadvladati njihovo krzmanje, njihovu volju za povratkom. Na njegovu su sreću sreli čudnovatu povorku, što je išla prema istome nastanjenom mjestu, kamo su išli Grci. Bili su to starci duge bijele kose i duge bijele brade u dugim bijelim surinama s nekakvim glazbalima u rukama. Bijahu slijepi - a vodili su ih dječaci. Za njima su slijedile čitave povorke domaćih ljudi: Došavši u selo, smjestili su se pod staru lipu usred mjesta. U tili se časak sakupila oko njih sila svijeta, a oni su stali udarati na žice svojih glazbala neku i tužnu i opet snažnu melodiju, a onda zapjevaju dugu, dugu pjesmu. Sakupljeni ih je svijet gotovo pobožno slušao.

Demetrije bijaše suviše radoznao a da se ne bi zanimao za tu stvar. Slavenski tumači, što su bili uz poslanstvo, morali su mu kazati što to pjevanje znači. Oni mu protumačiše da su to narodni pjevači, koji idu po slavenskim krajevima da pjevaju i pričaju narodu slavna djela narodnih junaka. To je još više uzbudilo u Demetrija zanimanje, pa je i on pristupio pod lipu i pozvao svoje drugove da budu uza nj. Tumačima je pak naložio da mu odmah prevode pjevane stihove.

Slijepci su pak pjevali dugom recitativnom pjesmom o velikim junaštvima što su ih izvodili Slaveni u ratu protiv Avara pod vodstvom kralja Sama, junaka iz dalekih najsjevernijih strana. Pri tome najviše spominjali sedmera velika i silna hrvatska plemena i njihove neprispodobive junake, koji su svojom hrabrošću i svojom žestinom, svojom nevjerojatnom smionošću natkrilili i nadvisili sve najpoznatije junake.

Umni je Demetrije upozorio svoje klonule i smalaksale drugove na sve što mu je tumač kazivao, i dokazivao im kakvu li će neprolaznu zaslugu steći pred bazilejom-autokratom, ako se ti junaci predobiju za stvar Carstva. Tako je posve odvratio svoje Grke od napuštanja daljnjega putovanja. Ujedno je sebi zapisivao imena opjevanih junaka i posebice se stao za njih zanimati. A na svako bi pitanje dobivao odgovore, iz kojih se je uvjeravao da će željama i namjerama svoga bazileja-autokrata najbolje zadovoljiti bude li došao u vezu s vođama tih sedam plemena.

Napokon stigoše Bizanćani do krajeva gdje je prestala avarska vlast. Prestupiše granice i dođoše u krajeve gdje se počela prostirati slavenska država Velika Hrvatska. Demetrije je znao iz podataka, što ih je primio od bazileja-autokrata, da je to država koju je osnovao Samo, do kojega ga Car imperator šalje. Bilo mu je poznato da se ta država u kratko vrijeme proširila po krajevima Labe, Vltave i Visle, da je sezala na zapadu i jugu do nebotičnih Alpa, a na istoku da je obuhvaćala daleke karpatske vrhove i visine. Pobjedonosno je junački Samo rastjerao bijesne Avare čak na jugoistok k panonskim rijekama. Znao je Demetrije također da je Samo na zapadu slavno i moćno potisnuo germanske Franke, koje je posebice mrzio, jer su ga Germani lišili njegove slavenske Ljutičke domovine u nizozemskim nizinama na sjevernom moru. Bio je prisiljen da se odanle odseli. Nije htio ni mogao podnositi teški germanski jaram. Došavši ovamo na istok i videći muku ovdašnjega slavenskoga svijeta, a upoznavši među tim Slavenima plemena pod imenom Hrvati, koji su se jedini opirali avarskoj bjesnoći, odlučio je da s tim hrvatskim plemenima podigne bunu i ustanak protiv Avara i da sebi osnuje novu moćnu državu i domovinu. A nalazio je tih Hrvata kako na bregovima Vltave, tako i na bregovima Visle, kako pod bojenhajmskim gorjem, tako i oko gora Visoke Tatre i Karpata. Odmah je udesio svoja putovanja k tim plemenima. Da bude u svojim pohodima sigurniji, uzeo je posao i izgled trgovca, koji u trgovačkim poslovima prolazi onim slavenskim prostranim svijetom. U svojoj odluci bude još više učvršćen, kad je saznao da su ti Hrvati, osobito oni iz povislanskih karpatskih strana, izvanredni, izvrsni vojnici i bojevnici, koji su nekoć stajali u najužim vezama s Gotima i od njih naučili ratovanje i vojničku službu. I doista se nije Samo u svojim nadama prevario. Sva su hrvatska plemena pristala uz njega. Nakon prvih pobjedonosnih uspjeha pridružiše im se i ostala slavenska plemena. Nastao je teški, dugotrajni, krvavi rat u mnogim bojevima i bitkama, u kojima je Samo sa svojim Hrvatima uvijek i redovito pobjeđivao. Nakon više godina uspjelo mu je da je Obre konačno pobijedio, rastjerao i potisnuo ih k jugoistoku, a u gornjim stranama osnovao državu pod imenom Velike Hrvatske, sjedinivši dotada podijeljena i rascjepkana slavenska plemena. To dakako nije bilo po ćudi njemačkim pucima na zapadu. Osobito su se tome protivili Franci. Njihov je kralj Dagobert samo čekao zgodu i priliku da navali na Sama. Upotrijebio je zato slučaj, koji se dogodio s nekim franačkim trgovcima, što su putovali po Samovim zemljama, pa bili ondje porobljeni i oplijenjeni od neke slavenske družine. Dagobert je odmah poslao posebnog poslanika, imenom Sihara, k Samu, da zatraži zadovoljštinu i povratak porobljene robe, a posebice još poklonstvo sa strane Samove. Kralj Samo nije htio pustiti preda se franačko poslanstvo. No kukavi se Nijemac dosjeti varci, pa sebe i svoju pratnju preodjenu u ruho i odijelo kako ga nose lužički Srbi. Tako je preodjeven došao pred Sama. Svojom je germanskom bahatošću iznio Dagobertove zahtjeve i još je tražio da krivci budu odmah pred njim kažnjeni. Samo ga je mirno saslušao i obećao da će sazvati sud dobrih ljudi, koji će stvar izvidjeti i po pravici suditi. No Sihar se nije time zadovoljio. Tražio je dalje da krivci budu bez takva suda kažnjeni, a ujedno je zahtijevao da Samo iskaže počast Dagobertu po posebnom poslanstvu, koje se ima u ime Samovo i njegova naroda pokloniti Dagobertu. Samo mu još sveudilj miran odvrati da je spreman udovoljiti svakoj Dagobertovoj želji, ali samo onda, "kada bude naš prijatelj i naš saveznik!" Sihar bijesno vikne: "Ta - nije moguće da kršćanske sluge božje prijateljuju s psima poganima!" - Dobro! Ako ste vi sluge božje, a mi psi božji, onda nam je slobodno da vas ugrizemo, jer vazda radite protiv volje božje! - odvrati Samo, pa se dostojanstveno digne sa svoga kraljevskog prijestolja i rukom dade znak svojoj straži da pograbi Sihara, naloživši joj da ga baci iz kraljevskog dvora, a pred Svetovitovim hramom da mu dželat podijeli sramotnu kaznu šibanja.

Tako se Dagobertu ispunila želja da se može zaratiti sa Samom. Pozvao je u savez i Langobarde i Alemane, pa sa tri ogromne vojske navalio na Sama. Slavni je junak pripravan dočekao strašnu navalu i sa svojim slavenskim četama u groznoj, trodnevnoj bitki kod Vogatisburga ametom potukao Nijemce, otjerao ih nadaleko od svojih granica i lišio ih njihovih domova, da onuda naseli slavenske ljude. A slava, moć i ime Samovo sad se još više i dalje proširilo.

Demetrije je već znao za tu Samovu pobjedu, pa je to više izgarao od želje da zadovolji nakanama svoga augustusa imperatora, i da predobije kralja Sama za saveznika protiv Avara, toliko pogibeljnim Carskome gradu. Čisto mu je teško bilo dočekati čas, kad će stupiti pred toga junaka, pa mu je zato putovanje bilo predugotrajno. Trpio je sto muka što ne može požuriti po tim nemogućim putovima i prohodima svoje napredovanje.

Napokon je dočekao čas, kad mu rekoše da se približuje Samovoj prijestolnici. I zbilja, na bregovima šumne Vltave ugleda kraljevski dvor. Uvis su stršale ogromne, bazaltne hridine, a na najvišem se širokom vrhuncu podizao prostran, dalek, gotovo nepregledan dvor, sazidan iz kamenitih temelja, a građen iz debelih hrastovih i jasenovih balvana i trupova. Visoki krovovi dugih, dosta niskih stijena sastojahu se iz dugih, čvrsto složenih dasaka, ovdje - ondje pocrnjelih od sunca i nevremena, ali u velikim plohama obojenim crvenom, modrom, srebrnastom bojom. Iz tih su krovova gdjegdje iskakivali vitki tornjići, a iz crnih i smeđih hrastovih stijena provirivale tik pod strehom svakojake glave i tjelesa čudnih iz lipova drva izrezanih likova, koji su predstavljali bogove i vile i podzemne zloduhe. S krovova, još više s dugih tamnih stijena bljeskali su se i sjajili u svijetlom danu svakojaki nakitni uzorci, sastavljeni iz žuta jantara i iz tamnocrvena, modra i zelena prozirna kamenja. Taj je nakit najviše bio izrađen oko sitnih prozora okrugla oblika u stijenama, kojima su okna bila prevučena svijetlim prevlakama iz ribljih mrena i sasvim na tanko prerezanih ribljih kostiju. Tik uz taj dugi, ogromni dvor dizalo se u neposrednoj blizini mnogo više zgrada, jednako građenih iz kamena, hrastovine i jasenovine. Tu su stijene bile još bogatije i raskošnije okićene svakojakim uresima iz jantara, dragog kamenja i sjajnih kovina. Po izgledu se odmah raspoznalo da je to hram. I doista bijaše to hram boga Svetovita, čiji se posvećeni kip ovdje nalazio, i koji je bio sasvim onako iz drva, jantara, zlata i srebra sadjeljan kao kip Svetovita u bajno krasnoj varoši Vineti na sjevernom moru, na otoku Bulinu, koju je varoš Samo u svojoj mladosti često i često bio pohodio.

Bizanćani, naučeni na svoje mramorne, zlatom i draguljima okićene crkve i palače, u čudu su gledali ove drvene i crne, sasvim drugačije zgrade. No ipak nisu mogli da s prezirom gledaju na njih, dapače su se morali diviti velikoj, posebnoj, neobičnoj krasoti i posebnome sjaju. Njihov prezir prema barbarima i poganima kao da se nije smio javiti. Još više pak zatomio se on kad su uljezli u vladarski dvor i došli pred samoga kralja.

Ušli su u dugu, ne previsoku dvoranu, okruženu tankim drvenim stupovima, iskićenim svakojakim lijepo i ukusno izvedenim rezbarijama, koje su bile obojene u mnogim, različnim, ali skladnim bojama. Nalikovalo je to mnogo na uzorke što su se vidjeli po rušicama i surinama ženskih odjeća. I ovi su stupovi bili obloženi jantarom, raznobojnim svijetlim kamenjem, a naglavci su im bili obloženi sjajnim kovinama, među kojima se isticao crvenkasti bakar. Na stupovima su počivali teški i dugi trijemovi, koji su unakrst prekrivali dvoranu. S prostranih su stijena iza stupova bili narijetko dosta dugi no uski prozori, koji su bili otvoreni, pa se kroz njih u gustim pramovima sipalo vanjsko svjetlo, da u njem trepere pramovi fine prašine, od koje se lomilo svjetlo u duginim bojama. Iako je napolju strujalo toplo proljetno vrijeme i sve zalijevalo sunce, u dvorani je ipak bilo smješteno nekoliko ogromnih ognjišta, ali na njima nije sukljao plamen niti se iz njih dizao dim, nego su bile samo nabačene čitave hrpe žarke žeravice, koju su robovi neprestance donosili i po ognjištima razmetavali, odnoseći nastali pepeo.

Čelo dvorane zauzimaše ogromno prijestolje sadjeljano iz nekakva fina drva, jantara, srebra i zlata, a natkrivaše ga purpurom obloženi pokrov, usađen u tanke metalne stupiće.

Kada je grčko poslanstvo stiglo, bijaše dvorana puna i prepuna ljudi svakog staleža i svake dobi. Bilo je tu i staraca i mladića i žena, sve odjeveno u bijelo platno ili bijelu vunu, a ta bjelina bila je nakićena raznobojnim i skladnim vezovima i našivcima. Preko tih haljina nosili su teške kožuhe, krznom opšivene zobunce i duge debele surine.