Dolazak Hrvata/V
| ← IV | Dolazak Hrvata — V. autor: Ksaver Šandor Gjalski |
VI → |
Prije no što je Sever dospio da pod vodstvom logoteta Zenobija izađe sa svojim drugovima iz zlatnoga triklinija, dogodio se u dvorani baš pred prijestoljem čudan slučaj. Car je bio upravo otpustio izaslanstvo Jevreja iz Adrianopolisa, koji su se u tome šarolikom i raskošno odjevenom mnoštvu isticali svojim crnim, dugim kaftanima, od kojih je svaki bio još označen širokom žutom vrpcom, znakom propisanim za Židove. Tek što su se Židovi, klanjajući se do poda, odvukli nešto dalje od prijestolja, stupi pred cara u široki, bijeli burnus odjeveni crnoputni Arapin. Nije se bacio na koljena niti poniknuo čelom do pola. Ostao je stojeći, i tek rekao caru da dolazi od božjega proroka i nuđa mu savezništvo protiv Perzijanaca i njihova cara Kosruja, koji neće da prizna da je samo jedan Bog, a Muhamed njegov prorok. Niti car, niti patrijarh, niti veliki logotet, ni prokonzuli, ni senatori, nitko nije toga drznika razumio, ni njegovu ponudu, iako je govorio grčkim jezikom. Nisu još dotle doprle vijesti, što se to dolje u beskrajnim pustarama pjeskovite Arabije i žarke Afrike dogodilo. A kamoli da bi bili mogli naslutiti da će za kratko vrijeme sva carska Afrika pasti pod vlast onoga, koji je poslao toga čovjeka, i da će u dalekoj daljini svanuti čas, kada će i taj carski grad pasti pod vlast toga proroka, a njegovi kalifi nastupiti nasljedstvo bizantskih bazileja, i da će na hramu sv. Mudrosti mjesto trostrukoga križa zasjati polumjesec toga proroka!
Zenobija je svoga prijatelja poveo s njegovom družbom prema unutrašnjim prostorijama carske palače, prema takozvanome posvećenom odjeljenju, koje je bilo opredijeljeno izročito za bazileja-autokrata i za njegovu Augustu suprugu te njihovu carsku obitelj. Morali su proći još mnoge duge i sjajne galerije, dvorane i triklinije, sve raskošno okićene i zlatom i srebrom i mozaikom. I ovdje su se redali visoki tanki stupovi s oglavinama, sličnim prekrasnim cvjetovima, dizale se uvis glatke i mozaikom obložene stijene, rasvjetljivane s dugih prozora, ugrađenih u visoke svodove kupola, koji su bili obloženi tamnomodrim mozaikom, sličnim nebu i njegovu plavetilu, pa je iz njega isto kao na noćnom nebu caklilo od zlatnih zvjezdica. Iz tih su se visina spuštali na pozlaćenim tankim lancima mnogokraki zlatni svjetionici, lusteri i kandelabri. Sever je s pravom nasladom promatrao sve te krasote i s bolom se u srcu sjećao svoje palače u Aspalatosu, taj čas zacijelo već razrušene od barbarske ruke.
Napokon dođoše Dalmatinci pred odaju gdje će se naći s imperatorom. Nisu dugo čekali. Naskoro je došao car u pratnji velikoga logoteta i protostatora i još nekih vojničkih i crkvenih dostojanstvenika. Pratila ga je također hrpa uškopljenika, koji su za njim nosili ne samo lepeze, nego toga puta čitave svežnjeve ispisane pergamene i uokrug zavijene ispisane knjige. Car je sjeo uz mramorni stolić i naložio eunusima da rasprostru donesene pergamene i knjige. Nato je pozvao Severa i izaslanike da pristupe bliže. Imperator nije više bio odjeven kao na prijestolju. Imao je na sebi laku dalmatiku, obrubljenu carskim purpurom, a na glavi sasvim tanki i lagani carski sarikij. Ušao je odmah u razgovor o samoj stvari, radi koje su Dalmatinci došli. Već prve njegove riječi pokazivahu da je posve upućen u stanje stvari.
Izgubilo je carstvo jednu od najljepših i najvrednijih provincija, plemenitu našu Dalmaciju i bogatu donju Panoniju! - bolno reče car-samovladalac. Na umnom i energičnom licu zatrepta bolna crta oko otvorenih usta. - I nije tek taj gubitak, mi moramo pomišljati na daljnju opasnost. Dobivam sasvim pouzdana izvješća da se Avari spremaju sa svojim saveznicima Slavenima opet protiv Carskog grada. Baš je nedavno prispio glasnik i donio pouzdane vijesti da se i u Traciji i u Meziji opažaju avarske i slavenske čete, a tamo više Hersoneza opet se viđaju u velikom broju i kao u nekom skupljanju male slavenske lađe. Opet nas čeka zlo kao ono prije nekoliko godina na početku našega vladanja. Perzijce smo doista sasvim potukli, no oni ipak neprestance podjaruju dalje Avare i Slavene. Zlo je, zlo! Vašoj želji, da vam pošaljemo čete u Dalmaciju, ne možemo dakle nikako udovoljiti na najveću našu carsku žalost - dovrši Heraklije, pa se prigne k stoliću i prihvati se raširenih spisa.
I Sever i svi ostali Dalmatinci gotovo glasno uzdahnuše. U svojoj skrajnjoj zabrinutosti nisu ni čekali carske dozvole, da odgovore, već su u svojoj uzrujanosti počeli zaklinjati cara da ih ne liši svake nade i utjehe, i neka za boga dragoga šalje vojsku, to više što su Avari uz osvojenu i držanu Dalmaciju još pogibeljniji za Carski grad.
- Ne - ne! O šiljanju vojske ne može biti govora. Ne možemo se lišiti ovdje ni najmanje čete. Trebamo vojsku ovdje u neposrednoj blizini Carskog grada. Opasnost od Perzijaca jednako tu reži na nas, a što je najvažnije, kako rekosmo, već se i Avari i Slaveni spremaju na navalu. Protiv Perzijaca možemo se donekle osigurati, jer im se u Aziji i Africi pojavio novi, silni protivnik. Malo prije, upravo prije no što smo ovamo pošli, saznali smo sasvim pouzdano da se dižu protiv njih Arapi na čelu s nekim novim, vjerskim prorokom. Nastojat ćemo da se mržnja i protivnost između Arapa i Perzijaca podrži. Na taj način mislimo da ćemo se osigurati protiv toga neprijatelja, ali protiv Avara - da - protiv Avara! Ne - ne! Zbilja ne možemo ništa.
Tu se veliki logotet usudi da prišapne nešto caru u uho. Imperator se naglo trgne i pronicavim se pogledom obazre na logoteta, i zadivljeno se u njega zagleda. Carevo je umno lice gotovo zasjalo od veselja. Velikome vojskovođi i državniku kao da je sinula neka nova misao, neko spoznanje, neko objavljenje.
- Jest - jest! Ta i danas bijaše pred našim carskim prijestoljem slavensko odaslanstvo, koje stoji u vezi s time, što si rekao. Jest - jest! I bazilej uzme premještati i tražiti nešto među razastrtim pergamenama i knjigama. Dugo je car gledao u te spise i čitao ih napo glasa. Našao je među njima i nacrte koji su predočivali oblike i granice pojedinih zemalja.
- Da - da. Tako jest. Ako je pomoći, ako je spasa, onda ga je samo ovako naći! - reče car nakon duge šutnje više kao sam za sebe, još uvijek zaduben u pergamene, poduprijevši glavu lijevom rukom naslonjenom na stol, dok je desnicom uzbuđeno poigravao sa srebrnim štapićem, koji mu je služio kod čitanja spisa. Nato se obrati k Severu i njegovim pratiocima.
- Zacijelo ste i vi čuli o novoj državi, ondje na sjeveru, o Velikoj Bijeloj Hrvatskoj i o njezinome kralju Samu. Taj je mnoge i prostrane krajeve među Germanijom i Skitijom oslobodio od avarskoga gospodstva i osnovao rečenu kraljevinu, - govoraše car prema Dalmatincima. - Čuli smo, tvoje posvećeno svecarsko samovladarstvo! - javi se Sever. - Dapače se govorilo da je kod posljednjega avarsko-slavenskoga opsjedanja Carski grad bio time spasen što su Slaveni pustili Avare, kad su saznali za Samove borbe na sjeveru.
- No - neće biti da je baš tako bilo. Božja Providnost, koja vazdan čuva carstvo, obranila je i onog puta Carski grad - odvrati Heraklije. - No slušajte! Ovi pobjednici avarske sile, koji su ih istjerali iz tako prostranih i mnogih krajeva, davaju najveće jamstvo da bi mogli i dalje savladavati Avare. Treba da ih Carstvo dobije u svoju službu, pa da nastave rat i progon protiv Avara. To dakako ne smiju saznati Avari, da Carstvo stoji u kakvu savezu s Hrvatima. Zato vam najstrože nalažemo da ni pred kim ne govorite o tome, što ćete od nas čuti. Svakako budite umireni i vratite se vašim kućama s punom sigurnosti da će Carstvo odmah poduzeti korake, kako će naša draga i odlična Dalmacija doći u krilo svemoćnoga Carstva. Poslat ćemo u najkraće vrijeme odaslanstvo Samu, da osiguramo Carstvu njegovu službu i pomoć i da ga pozovemo na daljnje vojevanje protiv Avara. Ali - zapovijedamo vam i nalažemo da to čuvate kao najveću tajnu! -
Car je milostivo otpustio Dalmatince, ali i odmah nastavio sa svojim doglavnicima vijećanje o obećanom odaslanstvu.
Heraklije nije bio samo velik i slavan vojskovođa, nego je bio i velik i uman državnik. Ako ga je njegova genijalna i smiona vojna protiv Perzije po uvjerenju cijeloga svijeta postavljala uz bok Hanibalu, Cezaru i Aleksandru, to je opet njegova državnička dalekovidnost i mudrost učinila i pridonijela da je već nekoliko puta spasio Carstvo od propasti svojim državničkim radom. Kao pravi državnik on je sigurnim i oštrim pogledom pogodio, i zaključio da se protiv silne avarske premoći pokraj njihova saveza s Perzijcima ne može obraniti i očuvati jedino vojskom. Zato je tražio njihove protivnike u njihovim stranama, i stvorio veliki savez Kozara, Pečenega, Mađara i Turaka u donskim krajevima protiv Avara. I nije mu to dosta bilo. Kako je kod posljednjeg avarskoga opsjedanja znao pred zidinama Carskoga grada razvrgnuti avarsko-slavenski savez, tako je nastavio dalje raditi na toj avarsko-slavenskoj neslozi, pa mu je uspjelo dignuti sve donjo-podunavske mezijske Slavene protiv Avara i potaknuti mnogogodišnju slavensku bunu protiv njih. Kad je pak doznao da se onamo na sjeveru i zapadu digao hrvatski narod pod svojim vođom Samom protiv Avara i osnovao veliko kraljevstvo pod imenom Velike Hrvatske, Megale Hrobatia, ujedinivši sva slavenska plemena od vltavskih, povislanskih, gornjodunavskih, karpatskih pak dolje do alpskih i karintanskih strana, onda je Heraklije odmah spoznao da bi tu mogao biti i spas za njegovo Carstvo, da bude oslobođeno od bahatoga, strašnoga i lakomog Avara, koji unatoč podvostručenom zlatnom haraču ipak neprestano hara i uništuje Traciju, Meziju i donju Panoniju, a sveudiljna je opasnost za sam Carski grad s vječno namjeravanim opsjedanjima. Odavna se bavio mišlju da stupi u dogovor s tima Hrvatima i pošalje svoje poslanike do moćnoga Sama, koji nije samo potisnuo Avare daleko na istok i jug, nego je baš u posljednje vrijeme dokazao germanskim Francima i Bavarcima, da s njim nema šale. Potukao ih je ametom u trodnevnoj bitki kod Vogatisburga.
Dolazak dalmatinskoga poslanstva nije dakle prouzročio Heraklijeve odluke. Odavna je car na to mislio, ali dalmatinsko poslanstvo bilo je odlučno, što je po njemu slijed carevih misli došao u drugi pravac. On je neprestance mislio da u savezu sa Samom dolazi najvećma i jedino u pitanje Panonija pa da se od tih strana nastavi rat s Avarima. Povodom dolaska dalmatinskoga poslanstva on je došao na misao da se udari na Avare s dalmatinske strane. A svakako je dolazak toga poslanstva pospješio da se odlučno pristupilo tomu pitanju. Heraklije se dao još isti dan na najtočnije i najozbiljnije prosuđivanje stvari. Brzo je uvidio da o potpunom ispunjenju Severove želje, da Dalmacija bude vraćena carskoj vlasti, ne može biti ni govora. Njemu je glavno bilo da avarska sila bude skršena u takvoj blizini Carstva i Carskoga grada, u koju je ta strašna vlast došla podjarmljenjem Dalmacije i donje Panonije. Radilo mu se uglavnom o tome da Carski grad i Carstvo bude u svojoj matici oslobođeno od ove vječne, grozne avarske opasnosti. Dakako, dok je došlo do odaslanja poslanika k Samu, ipak je potrajalo dosta vremena. Već je prolazila jesen, kada je car napokon dospio da složi poslanstvo. Stala se već i zima javljati, pa su hladni vjetrovi s istoka i sjevera snijegom pobijelili visočine u blizini Carskoga grada. Dapače su donosili vjetrovi snježne vijavice i visoke guste zapuhe. Došlo je gotovo do pitanja može li se u takvoj pogodi i putovati prema sjeveru. Ali se energični i odlučni Heraklije nije dao smesti u svojim odlukama i nakanama, određeni su se poslanici morali odvažiti na put. Na čelo poslanstva stavio je logoteta Demetrija, čovjeka pametnog i caru slijepo odanog, kojega je car već nekoliko puta u takvim diplomatskim poslovima upotrebljavao i svaki put bio zadovoljan njegovim poslovanjem. To se dakako moralo sve urediti u najvećoj tajni, da za to ne sazna kagan avarski Bajan, jer je bazilej-autokrat dobro znao da bi se u Carskome gradu vazdan našlo ljudi koji bi u pohlepi za zlatom prodali tu vijest Avarima. Tako je u najvećoj tajni carsko izaslanstvo iz Carskoga grada otputovalo jednoga zimskog dana. Car je odredio da se ne putuje skupa niti u jedan mah, već u nekoliko manjih skupina, da bude manje napadno. I zbilja je Herakliju pošlo za rukom da otpravi svoje poslanike iz Bizanta a da se nije o tome u javnosti ništa saznalo. Dapače ni visoki dostojanstvenici nisu ništa o tome znali. Sam je car točno i minuciozno odredio kuda i kojim putem ima koja skupina da pođe i gdje da se sastane čitavo izaslanstvo. Isto je tako sam odlučio i odabrao darove za silnoga Sama. Bojeći se avarskih razbojničkih čopora i četa, pomišljao je car neko vrijeme da radi veće sigurnosti pošalje izaslanstvo morskim pravcem na Pontus Huxinus, gdje bi se onda u blizini dunavskoga ušća iskrcali na kopno i put dalje proslijedili prema sjeveru. Ondje nije bilo više avarskoga vladanja ni avarske sile, a sjedjeli su barbarski narodi, koje je car Heraklije sjedinio u savez protiv Avara. Osim toga, ondje dalje k zapadu nastavala su slavenska plemena, što ih je Carski grad znao poticati i dizati na bunu protiv Avara. Dakako da bi se put po tome bio dobrano oduljio, a i Crno je more u to doba godine sasvim nesigurno, gotovo je nemoguće da se po njemu plovi. Stoga je car napustio tu misao i odredio da izaslanstvo u omanjim skupinama prođe Traciju i Meziju, i da uznastoji te bi što prije stiglo u Daciju, gdje je već bila potpuna sigurnost od Avara. No ipak i ovako odabrani pravac bijaše i dugotrajan i težak. Mada su uglavnom sve skupine izabrale građene carske drumove, ipak nisu drumovi bili u dobrom stanju, a s visokih su planina pirili vjetrovi, tako da su svakud nastajali visoki nameti snijega i zatrpavali putove. Mnogo i mnogo se puta dogodilo da nisu ni konji pa ni mazge htjele ni mogle naprijed, pa da se moralo dane čekati, dok je bilo moguće nastaviti putovanje. Mnogo je također truda i muke stajalo što su mnoga mjesta bila razrušena, pa se nije naslo noćišta pod krovom i moralo se noćivati pod otvorenim nebom, a s bližnjih brda i šuma odjekivalo urlanje i lavež vukova, da su konji i mazge bile u neprestanom nemiru. Kad se pak promijenilo vrijeme i zaduhali južni i zapadni vjetrovi, onda su sa brdina i planina čitavi potoci rastopljena snijega jurili prema nizinama i natapali ceste i putove, ako su tekli ravninama i dolinama. Tako je prošlo više tjedana dok su se napokon sve tri skupine izaslanstva sjedinile u blizini dačke Sarmigezetuze. Ovdje su Bizanćani morali pravac svoga putovanja skrenuti dosta na zapad, pak su se potom približili avarskim područjima. Predvoditelj izaslanstva logotet Demetrije bio je stoga dosta, uznemiren i zabrinut, ali si nije mogao pomoći, morao je sveudilj više i više na zapad, dapače je nadošao čas kada je bizantska dosta velika povorka morala prijeći na stranu, kud je počinjala avarska moć.