Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica/XII
| ← XI | Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica — XII. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
XIII → |
Međutim plemenita i dobra kneginja ne bijaše umrla, nego življaše već mnogo godina u nekoj dalekoj zemlji sa svojim sinom kneževićem.
Kneginja nije nikomu kazivala, kako je visoka plemena, a njezin sin bijaše odviše malen, kad su bježali, pa se nije ničega sjećao. I tako u onoj zemlji nitko ne znadijaše, pa ni sam knežević, da su oni roda kneževskoga. A po čemu bi se i znalo, da je ono kneginja, kad ne imađaše ni krune ni zlatnog pojasa, a što ona bijaše dobra, tiha i plemenita, zato nije morala baš kneginja biti.
Kneginja je živjela u nekoga dobroga gazde i tkala je i prela za njegovu družinu.
Tako je ona prehranjivala sebe i sinka.
Sinak bijaše odrastao velik i krasan momak, izvanredne snage i jakosti, a kneginja ga bijaše samo dobromu učila.
Ali jedno je zlo bilo: knežević bijaše vrlo nagle i okrutne ćudi. Zvali ga pak ljudi "božjak Relja", jer bijaše onako jak i žestoka ujedno onako siromašan.
Pokosio jednog dana božjak Relja gazdinu livadu i legao o podne u hlad, da počiva. Al onuda jaha neki gospodičić pak zovnu Relju: - "Hej, momče! Ustaj i potrči natrag cestom, da mi nađeš srebrnu ostrugicu. Ispala mi negdje putem."
Kad je to čuo Relja, u njega se uzbunila na zlo krv kneževska, krv naprasita, gdje ga onaj buni u počivanju te ga šalje da mu traži ostrugicu.
- "Bogami hoću", - viknu božjak Relja, "a ti ovdje lezi i počivaj umjesto mene." To reče i skoči do gospodičića, uhvati ga za konja i tresne njime u hlad, da je ovaj ostao ležeći mrtav.
A božjak Relja poleti onako bijesan do svoje majke te joj viknu:
- "Majko nesretna, što si me božjakom rodila, da me šalju, neka im tražim po prašini ostrugice!"
Sav se Relja od bijesa izobličio ovako govoreći.
Gleda majka sina, rastuži se jako. Vidi ona što je, izgubit će i sinak mir svoj, jer treba reći ono, što je dosad tajila.
- "Nisi božjak, sine moj", - progovori kneginja, "nego si knežević nesretni." - Ispripovjedi ona Relji sve, kako je s njome i s njim bilo.
Sluša Relja, sve mu oči sijevaju od neke vatre, a pesti mu se grče od jeda, te upita:
- "Majko moja, zar baš ništa ne osta od kneževine naše?"
- "Ne osta ništa, sine, doli jednog križića na crvenoj vrpci i jednog zlatnog pojasa", - odgovara majka.
Kad je ovo čuo Relja, on kliknu:
- "Idem, majko, donijet ću pojas i križić, ma gdje bili! Triput će mi ojačati snaga kneževska na pogledu njihovu!"
A onda upita:
- "A gdje si, majko, ostavila pojas i križić? Jesi li ih ostavila prvom vojskovođi, da ih čuva on i velika vojska tvoja?"
- "Nisam, sine, i dobro je da nisam, jer mi i vojskovođa i velika vojska moja privolješe uz neprijatelja, i piju i goste se sa neprijateljem i rasipaju kneževinu moju", - odvrati kneginja.
- "Jesi li ih možda ostavila na dnu svojeg tvrdog grada, u sedmom podrumu, pod sedam ključeva?"
- "Nisam, sine, i dobro je da nisam, jer je neprijatelj ušao u moj tvrdi grad, otvorio je i razvalio utrobu njegovu, pretražio mu devetore podrume i nahranio konje svoje biserom iz riznica mojih", - odvrati kneginja.
- "A da gdje si ostavila zlatan pojas i križić na crvenoj vrpci?" upita Relja, a oči mu se krijese.
- "Ostavila sam ih kod mlade pastirice, u pletenoj kolibici, gdje nema ni ključa ni sanduka. Idi, sine, možda ih tamo i sad nađeš." Ne vjeruje Relja, da bi ostao pojas i križić u pletenoj kolibici; kad nije moglo ni u devetom podrumu tvrdoga grada ostati sačuvano biserje plemenite kneginje.
Ali sve se više na zlo buni ponosna i silovita krv kneževska u Relji, i on govori majci silnim glasom:
- "Ele, majko, zbogom ostaj! Naći ću križić i pojas bilo gdje mu drago, i neka se ne šali onaj, koji mi ih ne htjedne dati! - Donijet ću ti pojas i križić, tako meni krvi kneževske!"
Ovako rekne knežević Relja, dohvati oštrac od kose, okuje ga teškim balčakom i srne u svijet, da traži svoju djedovinu. Pod nogama mu zemlja zvoni, kakav mu je korak, na vjetru mu se kose viju, kako naprijed srće, a na suncu mu ubojita sablja sijeva kao ognjem prelivena.