Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica/XI
| ← X | Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica — XI. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
XII → |
Tako oni počeše živjeti dan za danom na svetom jezeru. Sretan je Jaglenac, bolje mu sreće i ne treba.
Na jezeru ima vodice bistre i malina slatkih. Po livadi obdan cvijeće i leptiri, a obnoć krijesnice i rosa. U grmlju slavuji i grlice.
Rutvica Jaglencu uvečer stere posteljicu od lišća, a ujutro ga u jezeru kupa i opančiće mu veže. Misli Jaglenac: više svijeta i ne treba, negoli je ovo brazdom oborano.
Blago si ga Jaglencu, kad je mlad!
I Rutvici je dobro - al na njoj je briga, kako li će očuvati Jaglenca, kako li će ga prehraniti. - Jer je Bog tako odredio, da nikada mlađi ne pojede, što stariji ne promisli.
Tako je po čitavom svijetu, pa tako je i na svetom jezeru moralo biti.
Tare dakle briga Rutvicu: "Sutra će Petrov danak biti, hoće li ponestati malina, kad Petrov danak prođe? Hoće li ohladiti vodica i sunašce, kad jesen dođe? Kako li ćemo prezimiti u samoći? Hoće li nam propasti kolibica u dolini?"
Ovako se brine Rutvica, a gdje ima brige, tu najlakše dođe napast.
Jednoga dana pomišlja ona: "Bože moj, velike li sreće da možemo doći opet u našu kolibicu!" A uto zovne netko iz planine. Ogleda se Rutvica i vidi tamo s druge strane brazde stoji u šumi najmlađa Zatočnica.
Ljepšeg je lika nego druge Zatočnice i rado bi se nakitila. Opazila Zatočnica zlatan pojas na Rutvici i zaželjela se toga pojasa više negoli svega svijeta.
- "Djevojčice, sestrice, dobaci mi pojas" - zove vila preko brazde.
- "Ne mogu, vilo, pojas mi je od majke", - odgovori Rutvica.
- "Djevojčice, sestrice, nije pojas od majke, nego je od kneginje, a kneginja je davno umrla. Dobaci mi pojas", - govorila vila, koja je pamtila kneginju.
- "Ne mogu, vilo, meni je pojas od majke", - opet veli Rutvica.
- "Djevojčice, sestrice, iznijet ću tebe i brata u dolinu i ništa vam biti neće, dobaci mi pojas", - opet viče vila.
Ovo bijaše ljuta napast za Rutvicu, koja je toliko željela da izađe iz planine! Ali ipak ona odgovara i čuva majčinu uspomenu od viline lakomosti:
- "Ne mogu, vilo, pojas mi je od majke."
Ode vila sva tužna, ali se drugi danak opet vratila i opet doziva:
- "Dobaci mi pojas, iznijet ću vas iz planine."
- "Ne mogu, vilo, pojas mi je od majke", - odgovara i opet Rutvica i preteško joj je na srdašcu.
Sedam dana tako vila dolazila, sedam dana Rutvicu napastovala. Gora je napast od najteže brige, i mala Rutvica problijedila, kolika joj je želja, da sađe u dolinu. Ali ipak ona ne da pojasa.
Sedam dana vila dozivala, sedam dana Rutvica odgovara:
- "Ne mogu, vilo, pojas je od majke."
Kad i sedmi dan tako odgovorila, onda vidi vila, da pomoći nema.
Ode vila niz planinu, sjedne dolje na zadnji kamen, raspusti kose i proplače, kolika joj je želja za zlatnim pojasom kneginjinim.