Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica/XIII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XII Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica —  XIII.
autor: Ivana Brlić-Mažuranić
XIV


Ide tako Relja, nikad ne sustaje. Obdan ide, obnoć ne počiva, uklanja mu se s puta malo i veliko.

Daleko je od Kitež-planine, ali Relja lako puta saznavaše, jer je Kitež-planina poznata i u sedmom carstvu sa svoje strahote. Na Ivanje se Relja od majke oprostio, na Petrov danak pod planinu stiže.

Kad je pod planinu stigao, raspituje za kolibicu pletenu, za Pastiricu Milojku i za zlatan pojas i križić.

- "Kolibica eno u dolini. Milojku smo na mladu nedjelju pokopali, a pojas i križić su na djeci. Djecu odvabiše vile u Kitež-planinu", - odvratiše ljudi.

Velika jarost uhvati Relju, kad je dočuo, da su mu križić i pojas odneseni u Kitež-planinu. Ne zna od jara, bi li prije poletio u planinu ili bi prije za tvrdi grad saznao, za kojim ga želja najveća mori.

- "A gdje je tvrdi grad plemenite kneginje?" - povika tada Relja.

- "Eno ga, ima do njega jedan dan puta", - odvratiše ljudi.

- "A kako je u gradu?" - upita Relja, i sve mu sablja u ruci poigrava. "Kazujte sve, što znate!"

- "Nije nitko od nas u gradu bio, jer su tvrda srca njegovi gospodari. Postavili su oko grada ljute čaglje i nijeme straže. Niti se možemo kroz čaglje probiti, niti se znamo straži namoliti", - odvratiše ljudi. "A u gradu kićena gospoda, u dvorani rujno vince piju, a srebrne tamburice biju, ter se meću zlatnim jabukama preko saga svilom izvezenih. A u trijemu dvjesta poslenika: izrezuju srca iz sedefa, izrađuju gospodske nišane. Kad gospoda velik pir učine, tad alemom puške nabijaju i gađaju srca od sedefa." Tako pričaju ljudi, a Relji se zamaglilo pred očima od strašnoga gnjeva slušajući, kako se nemilo trati blago iz podruma njegove majke.

Malo postoji Relja, a onda kliknu:

- "Idem u planinu, da dobavim križa i pojasa, a onda ću se vratiti na te, tvrdi grade moj!"

Tako kliknu Relja i nad glavom sablju uzvitlao, pa poleti u Kitež-planinu. Kad ono tamo, al u sutjeski silan Zmaje spava. Bijaše se Zmaje ljuto umorio sipljući onoliku vatru na Jaglenca, zato bijaše duboko zaspao, da prikupi nove snage.

Al je Relja jedva dočekao, da se s kime pobije, da iskali jad i silu svoju. Dosadilo mu, što mu se putem uklanjalo malo i veliko, pa sada poleti do Zmaja Ognjenoga, ne bi li Zmaja na mejdan probudio.

Junak silni bijaše Relja, a strahovit bijaše Zmaj, zato im se mejdan u pjesmi kazuje, gdje je k Zmaju Relja poletio.

Sabljom Zmaja u bokove dira,
Ne bi li se Zmaje probudio.
Kad al Zmaje glavu podigao
I nad sobom Relju ugledao,
Skoči Zmaje, stijenu odvaljuje,
Sutjesku je drevnu proširio,
Za bojak im polje pripravio.
Pa se diže Zmaje pod oblake,
Sa oblaka na Relju se spušta,
Sa Reljom je mejdan učinio.
Grmi zemlja, a lome se stijene:
Bije Zmaje zubom i plamenom,
I udara glavom, ognjevitom -
A Relja ga sabljom dočekuje,
I kako ga sabljom dočekuje,
Tako sabljom plamen razmahuje,
Ne bi l' sablja mjesta ugledala,
Gdje bi Zmaju glavu doskočila.
U koštac se tako uhvatiše,
Pa se, more, već ne rastaviše,
Bojak bijuć ljetni dan do podne.
Al je Zmaju snaga oslabila,
A od one na srcu sramote,
Što uteče nejak Jaglenčiću, -
A Relji je snaga ojačala,
Bojak bijuć za očinstvo svoje.
Podiglo se sunce do podneva,
Diže Relja sablju prema suncu,
Sablju diže, a Boga zaziva!
Pade sablja Zmaju među oči -
Laka sablja, lako udarila,
Al na dvoje Zmaja rastavila.
Mrtav Zmaje u sutjesku pane,
Kako li se golem ispružio,
Sutjesku je drevnu zatvorio.

Tako silan Relja Zmaja Ognjenoga savlada. Ali ga zaboljele junačke ruke i ramena. Zato govori Relja sam sebi: "Ako ovako dalje bude, neću nikad proći kroz dolinu. Treba promisliti, što da učinim." - Vrati se Relja pod planinu, sjedne na kamen i stade junak misliti, kako li će kroz planinu proći, kako li će strahote savladati i gdje li će naći djecu Milojkinu, a na njima zlatan pojas i križić. - Teško se bijaše Relja zamislio, al najednom čuje, kako blizu njega netko plače i nariče. Ogleda se Relja i vidi: sjedi vila na kamenu, kosu raspustila i ljuto se rasplakala.

- "Što je tebi, lijepa djevojko? Zašto plačeš?" - upita Relja.

- "Plačem, junače, jer ne mogu dobiti zlatnog pojasa od djeteta na jezeru", - odvrati vila. Kad je ovo čuo Relja, vrlo se obradovao.

- "Reci mi, djevojko, gdje je put do tog jezera?" - upita Relja.

- "A tko si ti, neznana delijo?" - uzvraća mu pitanje vila.

- "Knežević sam Relja i tražim zlatan pojas i križić na crvenoj vrpci", - odvraća Relja.

Kad je ovo vila dočula, pomisli ona u zlobnom srcu svome: "Dobre li sreće za mene! Samo neka Relja pojas sa jezera u planinu donese, lako ću ja Relju pogubiti i pojasa se zadobiti!"

Pa mudra vila Relji ovako slatko besjedi:

- "Hajdemo, kneževiću, provest ću te kroz planinu, ništa ti biti neće i pokazat ću ti, gdje su djeca. Zašto da ti ne dobiješ ono, što je tvoje od starine."

Tako slatko govorila vila, a u srcu drugačije misli. Relja se pak vrlo obradovao i odmah pristane da ide s vilom.

Pođoše oni kroz planinu. Ne diraju Relju ni vile ni hudobe, jer ga vodi mlada Zatočnica.

Putem divani vila sa Reljom i u srcu jad mu podjaruje:

- "Da vidiš, kako su prkosna djeca, kneževiću. I tebi pojasa dati neće. Al ti si junak nad svim junacima, pa se ne daj, Reljo, sramotiti."

Smije se Relja, gdje bi se njemu djeca oprla, njemu, koji je posjekao Zmaja Ognjenoga!

A vila mu dalje kazuje, kako li su djeca u planinu dospjela, a kako iz planine ne znaju izaći.

Od velike koristi, što će zadobiti pojas, vila se tako razgovorila, da ju je ostavila mudrost, te priča Relji i hvali se svojim znanjem:

- "Luda djeca mudrolija ne znaju, a da znaju, što mi znamo, već bi nam umakla! Ima u crkvi svijeća i kandilo. Da nakrešu ognja nepaljena, da zapale svijeću i kandilo, prošli bi sa svijećom i kandilom kroz planinu, kao da je crkva. Staze bi se pred njima otvarale i drveće krošnje naklanjalo. A za nas bi još i gore bilo, jer bismo poginule i mi vile i hudobe po Kitež-planini, kud god bi se širio dim od kandila i svijeće. Al šta znaju djeca luda i prkosna!"

Da nije Zatočnica tako radosna, ne bi sigurno Relji kazivala ni o svijeći ni o kandilu, nego bi čuvala tajne zatočničke. Tako oni stigoše do brazde i ugledaše pred sobom sveto jezerce.