Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica/X

← IX

Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica —  X. autor: Ivana Brlić-Mažuranić

XI →

A na jezeru pred crkvicom sjedi Rutvica.

Večer je, ali ne mogaše Rutvica zaspati od buke i nemira po planini, što muti tišinu na svetome jezeru. Čula je Rutvica, kako huje i cvile Zatočnice i kako mumlja Medunka. Čula je, kako puše Zmaje iz sutjeske i gledala kako sipa oganj po planini.

I sad gleda plamen goruć, što liže nebu pod oblake. Ali tada čuje nešto, mili Bože, što li čuje ona? Nasmijao se netko, ko praporac srebrni. Zakucalo srce u Rutvici.

Nasmijao se opet onaj glasić.

I ne može Rutvica da odoli, nego doziva sa otoka:

"Tko se smije u planini?" - milo pita Rutvica, al sve strepi: tko li će joj odgovoriti?

- "Tko me ovo zove sa otoka?"- odgovara malen Jaglenčić.

Spozna Rutvica tepanje Jaglenčevo

- "Jaglenče! brate moj jedini!" - kliče Rutvica i podiže se blijeda na mjesečini.

- "Rutvice! sestrice!" - kliknu Jaglenac i poleti lagan kao noćna ptica preko šaša, preko lopoča, preko trave vodene na otočić. Zagrliše se, izljubiše se, sjedoše na mjesečini pred crkvicom.

Nešto malo razgovarahu, al ne znaju puno da kažu. Nego metnuše ručicu u ručicu i zaspaše.