Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica/IX
| ← VIII | Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica — IX. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
X → |
Ne vjeruje Zatočnica svojim očima, gleda za Jaglencem, a on ide i ništa mu nije od onolikog otrova.
Gleda ona, gleda - ali onda zacvili ljuto. Ne zna, kojim čudom se Jaglenac spasao. Vidi samo: uteći će joj dijete na jezero, jer je već blizu vrha.
Nema Zatočnica kada da leti na Razdijele i da vijeća sa drugaricama. Kad je prava nevolja, ne čine se vijeća. Nego ona poleti ravno do brata svoga, do glasatoga ptića Bukača.
Gnijezdi Bukač u planini na močvarici - ama baš tik do brazdice, kojom je sveto jezero oborano. Ni on, ptica goropadna, ne smije preko brazde na jezero, al ovdje ga hudobe na međi smjestiše da svojom vikom smeta tišinu na jezeru.
- "Bukaču, brate, rode!" - reče Zatočnica Bukaču. - "Ide dijete putem. Ustavi ga svojom vikom ovdje na brazdici, da mi ne uteče preko brazde na jezero. Idem ja po Zmaja Ognjenoga."
Tako reče Zatočnica i poleti kao strijela niz planinu po Zmaja Ognjenoga, što u sutjeski spava.
A Bukač jedva dočekao, da mu rikati kažu, jer je veoma ponosan na silu svoga glasa.
Već se mrak stao hvatati i bijaše večer. Jaglenac prilazi sve bliže brazdici, a preko brazdice vidi se jezero, na jezeru bijela crkvica.
- "Eto me nakraj svijeta, samo dok prijeđem onu brazdicu", - misli Jaglenac.
Ali se odjedanput začuje po planini vika tako strahovita, da se trese granje i pokreće lišće po drveću, a ječe stijene i klisure do najdubljih ponora. Ono Bukač riče.
Riče strahovito, uplašio bi se i sam Skender-beže silni, jer Skender-beže pamti riku turskijeh topova.
Ali se ne može nikako da uplaši nejaki Jaglenac, na kojega još nikada nitko od jada ili zlobe ni viknuo ne bijaše.
Čuje Jaglenac: nešto buči, da se gora trese, a Jaglenac ide bliže, da vidi što je ono veliko. Kad on tamo: a ono ptica, nije veća od kokoši!
Umače ptica kljun u močvaricu, pak podiže glavu i napinje vrat kao mješinu, te riče, mili Bože, da sve trepte rukavčići na Jaglencu. Dopalo se ovakvo čudo Jaglencu, te on sjedne, da malo iz bližega vidi, kako Bukač riče.
Sjedne Jaglenac upravo pod svetu brazdicu pred Bukača te zaviruje Bukaču pod vrat (jer bijaše mrak), da vidi bolje, kako mu se vrat napinje.
Da je mudriji Jaglenac, ne bi on ostao baš pod brazdom u planini, gdje mu sve hudobe nahuditi mogu, nego bi prešao korak preko brazde, da se spase, kud hudobe ne smiju.
Ali je lud mali Jaglenac, pa bi mogao poginuti još ovdje, gdje mu je spas pred očima.
Zabavio se dakle Jaglenac oko Bukača.
Zabavio se, prevario se.
Dok se on naime tako zabavio, dotle Zatočnica probudila Zmaja Ognjenoga, što u sutjeski spava.
Probudila ga pa ga vodi putem u planinu. Ide strašan Zmaj ognjonoša, sipa oganj na obje nozdrve, kida putem borove i jele: tijesna mu je šuma i planina.
Što bježiš, malen Jaglenčiću! Samo skokni preko one brazde pa si spasen, radosna ti majka!
Al Jaglenac i ne misli da uteče, nego mirno sjedi pod brazdom i kad ugleda, kako se kroz noćni mrak uzdiže Zmajev plamen, pomisli Jaglenac: "Što li se ono tako lijepo sjaji u planini."
Ono ide oganj, popalit će Jaglenca, a on, dijete ludo, još milo gleda i čudi se: "Što se ono tako lijepo sjaji!"
Opazila Zatočnica Jaglenca, pa govori Zmaju ognjonoši:
- "Eno dijete, Zmaju ognjonošo! Pripravljaj si ognja ponajboljeg."
Zaduhao se težak Zmaje, penjući se putem po planini.
- "Čekaj, sestro, da uhvatim daha", - odgovara Zmaj ognjonoša.
Dahne Zmaje do dva, do tri puta.
Al se u tom Zmaje prevario!
Kako li je teško odahnuo, tako duhne vjetar po planini. Duhne vjetar, prebaci Jaglenca preko brazde do jezera sveta! Ciknu Zatočnica, pade na zemlju, zavije se u svoja crna krila i plače kao ljuta godina.
Puše bijesan Zmaje, oganj sipa kao deset peći žarenih. - Al ni oganj preko brazde ne može, nego kako oganj do brazdice dohodi, onako se propinje nebu pod oblake, kao da se bije o mramorne stijene.
Frču, siplju iskre i plameni, vraćaju se nad Kitež-planinu: pol planine Zmaje popalio, al Jaglenca malog izgubio!
Kad je vjetar Jaglenca prebacio, nasmije se Jaglenac, što je onako brzo poletio. Nasmije se on jedanput, nasmije se dva puta.