Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica/III
| ← II | Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica — III. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
IV → |
Ali se sutradan dogodilo još nešto. - Kad su se naime ljudi vratili sa pogreba, odoše svi u kuću da razgovaraju, samo Rutvica i Jaglenac ostadoše pred kućom, jer su sve još mislili, da će njihova majka odnekuda doći.
Ali se uto spusti sa visine među njih veliki orao, baci Rutvicu na zemlju, uhvati je pandžama za njezin zlatni pojas i odnese nebu pod oblake.
Leti orao i nosi Rutvicu u svoje gnijezdo, baš u Kitež-planinu.
Nije Rutvici baš ni teško, leteći ovako na zlatnom pojasu. Samo joj je žao, što je rastavljena od brata jedinoga i sve misli: "Zašto nije orao i Jaglenca ponio!"
Tako oni doletješe na Kitež-planinu, i tu odmah ugleda Rutvica, što još nikada ne bijaše vidjela ni ona ni drugi stanovnici doline, jer se svaki uklanjao strašnoj planini - a tko bi jednom u nju zalutao, taj se više nije vraćao. Vidi dakle Rutvica: na jednoj se stijeni sastalo sedam vila Zatočnica, što su u Kitež-planini dvorile Zmaja Ognjenoga. Zovu se Zatočnice, jer su se zavjerile, da će se, kao posljednje od vilinskog plemena, osvetiti ljudskome rodu.
Gledaju Zatočnice: nosi orao djevojčicu. A bijahu se dogovorile vile i orlovi, da će svaki svoj plijen donijeti na onu stijenu i tamo na stijeni održati sud, što će učiniti sa plijenom i kome će pripasti. Zato se ona stijena zvala "Razdijeli". Dozivaju dakle vile orla:
- "More! brate! Klikune! Spuštaj se na Razdijele." Nego na svu sreću: kakvi drugovi, onakav odgovor!
Orlu Klikunu dopala se Rutvica, pak se on ne drži ugovora i neće da se spusti na Razdijele, nego nosi Rutvicu u svoje gnijezdo orlićima za igračku.
Ali je trebalo preletjeti preko vrha planine, jer gnijezdo bijaše s onu stranu planine.
Navrh planine pak bijaše jezero, nasred jezera otok, a na otoku stara crkvica. Oko jezera bijaše livadica, a oko livadice brazda, davno izorana. Preko ove brazde nisu iz planine smjeli doći ni Zmaj ni vile ni ikakve strahote. Tu je oko jezera cvalo i mirisalo cvijeće, tu se zaklonile grlice i slavuji i sve umilno biće iz planine.
Ne bijaše ni magle ni oblaka nad svetim oboranim jezerom, nego se uvijek sunašce sa mjesecom mijenjalo.
Kad je Klikun doletio sa Rutvicom nad jezerce, opazi Rutvica crkvicu. A kad ona vidi crkvicu, sjeti se majke svoje, a kad se sjeti majke svoje, uhvati se za srdašce, a kad se uhvati za srdašce, raskopča se majčin darak, zlatni pojas, na Rutvici.
Raskopča se pojas, ispadne Rutvica orlu iz pandža ravno u jezerce, a za njom padne njezin pojas. Dohvati Rutvica pojas i prijeđe sve po šašu i topuču, po vodenoj travi i rogozu na otok. I tu sjedne ona na kamen pred crkvicom. A Klikun kao bijesan vihor odleti dalje, jer ne smije na sveto jezero.
Spasena je sada Rutvica, jer preko brazde nijedno zlo ne može k njoj. Ali koja hasna, kad je sama sirotica mala navrh strašne Kitež-planine, i nitko ne može k njoj ni ona ne može nikuda.