Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica/II
| ← I | Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica — II. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
III → |
Prošlo je mnogo godina od toga doba, al kneginja se nije vratila niti u svoju zemlju, niti u svoj tvrdi grad.
Njena velika vojska i njeni slavni vojskovođe bijahu tako nevjerni, te odmah pristadoše svi uz neprijatelje. I zato neprijatelji oteše zemlju plemenite i dobre kneginje i nastaniše se u njenom tvrdom gradu.
Nitko nije znao ni mogao saznati, što se dogodilo sa kneginjom i sa malim kneževićem. - U onoj tamnoj noći mogla je bježeći pasti ili u more ili u ponor, ili je mogla inače poginuti sa svojim djetetom.
Ali pastirica Milojka vjerno je čuvala zlatan pojas kneginjin i zlatni križić kneževićev.
Dolazili su kićeni najbogatiji momci iz sela i htjeli uzeti Milojku za ženu, jer je zlatan pojas i zlatni križić na crvenoj vrpci bio toliko vrijedan, koliko deset sela. Al Milojka nije htjela ni jednoga od njih za muža, govoreći: "Vi dolazite radi zlatnog pojasa i križića, al to nije moje, i moram to bolje čuvati, negoli svoje ovce ili svoju kolibicu."
Tako je govorila Milojka i zato uze ona za muža nekoga siromašnog i tihog momka, kojemu bijaše svejedno za zlatan pojas i križić. Živjeli su oni kao sirotinja, a više puta ni hljeba ni brašna u kući ne bijaše. Ali oni i ne pomisliše, da prodadu pojas ili križić.
Za nekoliko godina razbolje se Milojkin muž i umre. A malo zatim uhvati teška bolest i Milojku, te ona spozna, da mora također umrijeti. Zato pozove k sebi svoje dvoje djece: malu djevojčicu Rutvicu i još manjeg sina Jaglenca, pak im dade svakome po darak: Rutvici prikopča zlatan pojas, a Jaglencu priveže o vrat zlatan križić na crvenoj vrpci. I reče Milojka:
- "Zbogom, djeco moja! Sami ćete ostati na svijetu, a nisam vas naučila velikim mudrolijama. -Al dat će Bog, bit će za vas nejake upravo dosta ono, čemu vas naučih. Ne ostavljajte jedno drugoga i čuvajte kao sveto, što vam je majka predala na čuvanje, pak ću ja ostati uvijek među vama." - Tako reče majka i umre.
Rutvica i Jaglenac bijahu tako maleni, da nisu znali, što to majka govori. - Nego sjedoše jedno uz drugo kraj mrtve majke kao dvije prave sirote i čekali su, što će s njima biti.
Malo zatim dođoše ljudi iz sela i rekoše, da Milojku treba sutradan pokopati.