Branka/5

← 4.

Branka —  5. autor: August Šenoa

Rječnik →

Dan prije večernje zabave na jalševačkom gradu šetao je grof Belizar po lijepoj šumici, stojeć pod gradskim brijegom, a pratio ga je starac župnik. Belizar bijaše vedar, gotovo veseo, al usto nekako razdražen. Prema tomu koracao je kadšto brže, kadšto polaganije, često bi se sustavio i poglednuo oko sebe. Smotku svoju motao je nemilo i odbijao jake dimove, a štapićem lupao je nemilo po grmlju i drveću. Drugačiji bijaše stari župnik. Koracao je polagano omjerenim korakom, da mu se i gornje tijelo posve matematički njihalo; desnicu bio je zadjeo za njedra, a ljevicu zataknuo u stražnji džep kaputa. I on je pušio, al posve drugojačije, pobožno naime prema svomu stališu, a i obzirno prema vanrednoj finoći amerikanske cigare, koju mu je grof poklonio bio. Katkad uhvatio bi cigaru te neizmjerno nježno puhnuo dim nebu pod oblake, zatim ogledao zadovoljnim okom fini dar, te ga zatako opet u usta.

- Dakle - reći će župnik - pobjeda je naša. Ja sam svojim izvještajem uklonio sve oblake iznad Brankine glave, a jeste, gospodine grofe, kako čujem i vi.

- Gledao sam da uradim što je moguće. Ja doduše ne imam sa školom i Brankom nikakvog zvaničnog posla i općenja, al vam već više puti rekoh da mrzim nepravdu. Bivši u Zagrebu, pohodih dakle gospodu kod školskoga odsjeka te im razjasnih cijelu stvar - štono se veli - nevezanim slogom, ne štedeći nikoga i ne sprežući svoj govor u plahe riječi. Gospoda slušahu me vrlo pozorno i imađahu, kako sam iz njihova govora razabrao, vaš izvještaj već u rukuh. Kad ja svoje pričanje dovrših, pokloni se gospodin školski savjetnik i reče nekim ceremonioznim tonom:

- Presvijetli gospodine grofe, izvolite se glede toga osobnoga pitanja - mislim naime učiteljicu Kunovićevu u Jalševu - posve umiriti. Vaša presvjetlost i gospodin župnik jalševački klasički su svjedoci, kojim bi se apsolutno vjerovalo, da i ne bude onih jasnih dokaza i pisama, koja Branku Kunovićevu ne samo opravdavaju, pače jasno pokazuju njezinu vrsnoću i vrlinu. Ta mlada djevojka, premda početnica, broji se već danas u najbolje učiteljice naše kraljevine, i mogu vašoj općini samo čestitati da je našla toli vrijednu osobu.

Zahvalih se gospodi na toj izjavi da je naime pravica pobijedila, i da podla denuncijacija nije imala uspjeha; nu pri tom nisam mogo prešutiti nekoje svoje misli. Rekoh gospodinu savjetniku kako se živim čudom čudim da među učitelji, koji su zvani da budu prosvjetitelji puka, imade toli podlih karaktera, i da je slabe nade da će čovjek, kao što je Šilić, oplemeniti dušu i jednog djeteta. Gospodin savjetnik reče nasmjehnuv se diplomatički:

- Dopuštam da ima dosta takvih primjera gdje prekipi zavist i bijes među učitelji istoga zavoda, a nam su pune ruke posla da uredimo i ugladimo sve te ćorave zavade i prepirke naših pedagoga. Najgore je pako kad se onako dvojica pograbe u novinah, te počmu po sebi lupati, tako da polemika zalazi čak i u kuhinju, te se pripovijeda koliko je gospodin učitelj dobio pilića za eminenciju ovoga ili onoga djeteta. To su dakako iznimke, al ima ih dosta; nu budite uvjereni da će Šilić pamtiti pritužbu "nekolicine jalševačkih žitelja", koja je skrpana u njegovu stanu.

Pošto sam se uvjerio bio da Branki ne prijeti nikakova pogibelj, preporučih se lijepo gospodinu savjetniku, jer nisam voljan bio slušati takove kukavštine. -

Župnik zaustavi se, izvuče polagano cigaru iz usta, ter se nasmjehnu:

- Vidite, illustrissime, da je naša zdravica koristila. Pobjeda je zbilja definitivno naša. Terribiliter confutavimus istas bestias infernales, dali smo tim šepikurtam po repu! Nego - produlji župnik potiše, staviv kažiprst na rt svoga nosa - nego ta naša žestoka obrana mogla bi daleko promašiti svoj cilj.

- Kako to? - upita grof u čudu.

- Iz toga moglo bi izići nešta nekorisna po Jalševo.

- Al molim vas, dragi župniče, ne okolišajte toliko, govorite jasno.

- Hoću, hoću, illustrissime! Doznao sam da u Zagrebu treba popuniti nekoliko mjesta učiteljica, a imade vrlo malo moliteljica koje bi vrijedne bile učiteljevati na kakvoj seoskoj školi, kamoli u glavnom gradu. Čulo se je za Brankin prelijepi napredak, a sad nam ju mame gospoda Zagrepčani u grad, te bi se vrlo lahko dogoditi moglo da ju izgubimo.

- Nikad! - planu grof i baci od ljutitosti cigaru - toga ne će biti. Ako su gospoda Zagrepčani toli ludi bili, pak pustili ptičicu iz svojega gnijezda, to ne ćemo se mi Jalševčani povesti za njihovom ludorijom. Mi apsolutno ne damo svoje učiteljice.

- Vi posve pravo govorite, gospodine grofe, ali Zagrepčani se po vraški napinju da tu svoju ptičicu povrate u zagrebačku gajbu.

- Al vam velim, da ne će. Morat ćemo, dragi župniče, opet u ime naše buduće pobjede ispiti čašu vina; vaša zdravice imaju osobitu čarobnu moć.

- E, pa zdravicu baš možemo piti; presvijetli gospodine, ali vam velim da tu buduću pobjedu već sada u džepu nosim.

- Pri tih riječih nasmija se starac župnik vrlo lukavo, prođe dlanom preko usta i upre svoje oči čvrsto u grofa da vidi kako će se ta novina njega primiti. Grof pogleda uistinu starca nekako čudnovato, uhvati ga za ruku i reče:

- Vi, moja draga Pitijo delfijska u crnoj reverendi jalševačkoga župnika, otvorite cijela svoja usta i nemojte da vam čovjek mora riječ po riječ ispukat.

- Ukratko govoreći - udari župnik u smijeh i poče od veselja bubnjati po svom trbuhu - djevojka je bila kod mene, pokazala mi je pisma i ponude zagrebačke i reče mi da je posve kategorički odgovorila da se ne će nikako vratit u Zagreb, jer da bi kukavština od nje bila ostaviti Jalševo za toli kratko vrijeme, ono mjesto gdje je najprije svoju prehranu našla.

- Je l' moguće? - upita grof nekako zadovoljno - zagrebačko mjesto da je zbilja odbila?

- Ma jest, na moje poštenje. Pa ima tu još jedan razlog. Prije neg je djevojka ovamo došla, tražila je mjesto u Zagrebu, ali nije žalibože imala protekcije, te tako ju baci sudbina u naše gorsko gnijezdo.

- Čujte, župniče - odreza grof oštro, podbočiv se u isti mah pred starcem - ta djevojka ima ponosa, ima karaktera, a to mi se vrlo mili. Mala ta demokratska glavica prkosi ne samo neprijateljem kad grade spletke proti njoj, već i prijateljem, pače i cijelomu glavnomu gradu kad joj namjenjuje dobro.

- Istina, illustrissime, istina! Čudna, svoja glavica - potvrdi župnik - al vazda dobra i plemenita duša.

- Da, da! - opetova grof - vazda dobra i plemenita duša, pače ne samo to, već prava junakinja, velim vam.

- Istina, illustrissime! Za timi riječmi zapinjaše nekako razgovor. Rasprava o mladoj učiteljici bila je iscrpljena, a ni grof ni župnik ne dosjetiše se u prvi mah predmetu o kom bi mogli zapresti nov razgovor. Grofu bijaše doduše na srcu, to se je vidjelo po nekakovu nemiru, al taj novi predmet konverzacije nije nikako smio izići. Župnik šutio je smjerno, prepuštajuć grofu da počme nov razgovor. Tako koracahu oba šetaoca usporedo jednakim doduše korakom, ali nipošto jednakim srcem. Napokon izvadi grof cigaru.

- Dajte mi vatre, gospodine župniče - reče Belizar.

- Drage volje, izvolite, gospodine grofe - odvrati starac, pokloni se duboko, skinu šešir i pruži ostatak svoje goruće cigare grofu.

- Hvala, župniče! - progovori Belizar, zapaljujuć cigaru svoju na komadiću župnikovu, koju baci na stran u travu, primijetiv: - Ah, tko će to pušit, premalena je već. Evo druge, župniče.

- Hvala illustrissime - pokloni se starac; - sad molim ja za vatru.I opet zape razgovor. Ujedanput udari Belizar upravo stazom u šumu prema čistini gdje je Branka običavala predavati svojoj djeci pod vedrim nebom. Župnik pogleda ga čudno, al pođe za njim. Belizar spusti se na panj na kojem je obično sjedila učiteljica, i mahnu župniku rukom nek on sjedne na posječeno drvo što je ležalo na zemlji blizu grofa. Starac pokloni se smjerno, raskrili duge skutove svoga kaputa i sjednu vrlo obzirno na posječeno stablo.

- Nije li ovo krasno mjesto? - upita grof, baciv svoj šešir u travu i prošav dlanom preko čela.

- Jest zaista, gospodine grofe.

- Da, i cijela ta gorska okolica divna je, pravi raj, dragi župniče moj! Sad su mi se istom nekako otvorile oči, dosad ni ne opazih svih divota svoga zavičaja.

Župnik pogleda grofa postrance, stisnu cigaru u zubih i veđe na očih.

- Sad su vam se otvorile oči, illustrissime? Živili! Kad čujem takove riječi, sve mi igra srce.

- Šta? - nasmija se grof - srce vam igra zato od veselja da sam istom sada, to jest toli kasno progledao i toliko zanemario? Lijep ste mi rodoljub, lijep prijatelj.

- Ma, ma! - tepaše starac od neprilike, postaviv svoj šešir na stablo - vi izvolijevate moje riječi izvraćati. Veselim se da vam se plemenito srce povraća rodnomu kraju, od kojeg je vaše srce bila odvratila predsuda i nenaravski uzgoj. Da, klevetahu vam na tu siromašnu zemlju, na taj jadni narod, a ta predsuda ukorenila se duboko u vašem srcu; vi bijaste plemenitim kozmopolitom, al nipošto Hrvat, vi bijaste, da govorim botanički, genus, a ne species. Sada, sada je, hvala Bogu, drukčije, sad vam srce ipak hrvatski osjeća i usta hrvatski govore.

Zamišljen, gleđuć pred sebe u zemlju, slušaše Belizar župnikove riječi. Bilo je kanda se je nekako umirio, da je odlučio tvrdu odluku pred kojom se je silno borio. Kad župnikov ganutljivi glas umuknu, osovi Belizar, glavu, pogleda oštro svećenika i reći će u kratkih mahovih:

- Da, župniče, sad osjećam hrvatski, govorim hrvatski, al ću i radit za Hrvatsku. Odlučio sam tvrdo ostati ovdje, to jest, da me bolje razumijete, nastanit ću se zastalno u Jalševo.

Starac župnik pocrveni, zinu i udari od čuda dlanom u dlan.

- Ta je l' - je l' - je l' - poče uz sladogorak smijeh pentati - vi, presvijetli - - -

- Ma jest moguće, i bit će tako! Evo tvrde vjere - odvrati Belizar. - Al vi ste nekako izvalili na mene oči, kao nevjerovani Toma.

- Vjerujem, potpunoma vjerujem, illustrissime, te kličem iz dna duše svoje: "Deo gratias!" i "Te deum laudamus!" jerbo mi radost napunjuje srce, te sav gorim od veselja.

- Ha, ha ha! - nasmija se Belizar, skoči, ter zagrabi, izvadiv čašu iz džepa, kod izvora vode. Zatim pruži čašu župniku i reče dobroćudno: - Napijte se, velečasni, da ohladite malo svoje veselje, da vam ne padne kap. Ja vas želim još dugo imati uza se.

- Hvala! - nasmjehnu se župnik, iskapi čašu i potegnu dlanom preko prsiju - ah, to je upravo rajski napitak.

- Jelte, župniče! - udari grof opet u veseo smijeh - za svoga života nisam pio toli slatke, toli čiste vode, kao što je ova. A vi niste za nju znali? - Zatim skoči k izvoru te ispi nekoliko čaša.

- Vjere mi, nisam. A kako saznadoste vi?

- Ta jeste li već zaboravili moju pripovijest? Iz zasjede vidjeh kako na tom mjestu učiteljica časti djecu pogačom i vodicom.

- Zbilja, al sam kratke pameti. Al pustimo to, illustrissime. Govorimo o važnijem poslu. Vi dakle ostajete među nama, vi ćete našim vođom biti?

- Da, dragi župniče. Na ovom mjestu, pri ovom izvoru dozrela je ta odluka. Čitao sam starinsku pjesan o vodi zabitnici. Kad je se čovjek napije, zaboravi svu minulost i preobrazi se posve. Eto, to se je i meni ovdje zbilo. Otkriv taj čarobni zakutak, zašo bih često ovamo. Čista voda zabitnica krijepila me dan za danom, sve više i više ginule prošle uspomene iz moje duše, kao što o vjetru gine suho lišće: pred sobom vidjeh živu sadanjost, oko sebe živo zeleno lišće, i bilo mi je toli voljko i dobro da sam se sretnim osjećao. Po čitave ure sjeđah tu na tom panju i kovao i snovao sam čudne snove o budućnosti. Mojim tijelom prolazilo čudno čuvstvo, bilo mi je da moje noge zalaze dublje i dublje u zemlju, da sve moje tijelo zahvaća koren u tom tlu, i kad se jednog jutra digoh, okruživ sa svoga grada cijeli svoj zavičaj, kliknuh od svega srca: "Djedovi moji! Stari Hrvati! K vama se vraćam! Vidim na svojem licu tragove vašega, al moja duša, moje srce prevjerilo se, bilo je prestalo kucati za one svetinje za koje je vaše kucalo. Sada mi pada sa očiju mrena, progledo sam i vraćam se k vama; tu ću ostat, živiti, raditi i kraj vas leći u grob. Varka, prenavljanje, predsuda odvratiše me od vašega doma; narav, čista narav povraća me vam." To doviknuh svojim djedovom, na to se zakleh pred njima, na to zaklinjem se pred vama, dragi župniče moj! Jeste li zadovoljni, šta?

Starcu provrviše guste suze na oči. Lice sinu mu od silne radosti. Dižuć sijedu glavu raširi ruke, a grof Belizar klonu na njegova prsa te ga zagrli živo. Župnik pako položi mu ruku na glavu i šapnu blažen:

- Blagosovljena voda zabitnica!

- Da, blagosovljena, oče moj - kliknu mladi grof. - Bio sam se izgubio, al se opet nađoh. Mjerit ću koliko vrijedim, i gledat ću da mi cijena među narodom bude što veća.

- Bog vam dao k tomu silu i snage! - odvrati mu župnik, svejednako drhćuć od radosti.

- I dat će! - reče grof nekim neobičnim zanosom, koj je u veselom smijehu njegova lica, u suzah radosnicah njegova oka odsijevao. - Ufam se u Boga da će mi se opet otvorit svemu svijetu srce, koje je dosele stajalo u mojih prsih kao što leži zatvorena školjka na dnu mora. Nadam se da ne ću samo usrećivati svijet oko sebe, već da ću i sam sretan biti, jer je u školjku doprla zraka sunca i grije ga nebeskim - - - tu zape Belizaru riječ. Od zanosa bio se je predaleko zaletio, te mal da mu nije na usta iskočila tajna, koju bar zasada nije nikako otkriti htio. Kad spazi da ga župnik čudno gleda, dosjeti se odmah svojoj naglosti i okrene drukčije govoriti: - Pustimo to zasada još nije hora. Vi me u čudu gledate, dragi župniče, je l'? Vi me još i sada ne razumijete potpunoma, jer vam ne otkrih sve svoje prošlosti, navlaš jedne epizode koja se je silno primila moga karaktera, pače učinila da sam gotovo mizantrop.

- O tom uistinu ne rekoste mi ništa, presvijetli gospodine - odvrati župnik.

- Dobro. Imate li prešna posla?

- Ne imam.

- Sjednite dakle, dragi župniče, i slušajte. Malo ima ljudi koje toliko štujem koliko vas, a želio bih da i ja vaše štovanje zaslužim. Zato pripovijedat ću vam sve posve kratko, al iskreno. Vi mislite da me je od moga zavičaja, pače od ostaloga svijeta otkinula predsuda moje majke i krivi uzgoj. Istina je to, župniče, al nije cijela. Dosta sam vam govorio o svom životu, al ništa o mojoj ljubavi; a ljubio sam živo, žestoko. Da, župniče, ljubav bijaše također motiv da se otkinem od svijeta. Bilo je to u ono doba kad je mladić pun fantazije, pun ideala, kad mu se srce kao pupoljak razvija u ružu. Ne ću se nimalo hvalit, al mogu punim pravom reći, da sam i kraj svoga idealizma i maštanja bio mladić posve ozbiljan, pa sam i svaku stvar primao posve ozbiljno. Bio sam već dospio do dobe gdje je mladić zrio, gdje se može i ženiti, a korisna, ugledna ženidba motala se je mojoj majci uvijek po glavi, pa je i danju i noćju o tom snovala. Naše financije bijahu međutim zaonda još prilično uređene, il je bar majka mislila da su u redu, pa nije toliko gledala na novce nego na staro plemstvo, na visoke sveze i prijateljstva, po kojih bi svomu sinu mogla utrti put do znamenite karijere. K mojoj majci - mi življasmo, kako znate, u Beču - dolažaše tada grofica L. sa svojom kćerkom Eleonorom. Grofovi L. stara su porodica, imađahu nekad silna imanja u Hrvatskoj i Štajerskoj, a njihovo je ime mnogo važilo i u najvećem društvu; zato je i mnogo ljudi gledalo da si steku prijateljstvo i pokroviteljstvo grofova L., ne bi li štogod polučili pod tom zaštitom. Po vremenu poče se bogatstvo grofova L. drobiti, tanjiti. Stariji nisu umjeli uzgojiti mladih kako treba, a grofići počeše sipati novce, tratiti očinu i djedovinu. Napokon ostade im samo imanje blizu našega, a i sama porodica bila je na malo osoba spala. Od mnogobrojnog plemena ostala bje grofica Amalija, udova grofa Ivana L., sa kćerkom Leonorom, i grof Đuro L., brat Ivanov, velik čudak stare žice, koj je svejednako kod dvora živio, te ne bi nikad ostavio Beča. Grof Đuro, imajući veliku plaću dvorsku, prepustio bje sav prihod imanja Amaliji i Leonori, pa im je davao i novaca, nu Amalija ne bijaše nimalo zadovoljna, te sve zabadala u šurjaka, dok ju ne uze k sebi u Beč, gdje se je nadala naći lijepu partiju za svoju Leonoru. Ne znam kako da vam označim točno tu grofovsku udovu. Jezik je imala kao britvu; jao si ga čovjeku, koj je došao poda nj. Nu ne bijaše prosta, nipošto. Rječitost njezina bila je čudesna; sad laskava, sad čuvstvena, gotovo do suza ganutljiva, sad oštra, žacava, jetka, puna satire i humora. Pri tom govorila je kratko, logički, al ujedno i plastički, pa sam se njezinim originalnim prispodobam čuditi morao. O pravoj naobrazbi kakovoj nije se dakako govoriti moglo. Grofica udovica bila je šljivarska kći, te je u seoskoj školi bila naučila čitat, pisati računat, nu zato je Amalija puno i puno toga znala pričati, govoriti vrlo drzovito o raznolikih predmetih, branit svoje mnenje neodoljivom energijom. Sve njezino znanje bijaše čudna mješanica koječega što je bila pobrala iz novina i knjižnice svoga šurjaka, jer valja znati da je upravo strastveno čitala. Bavila se je dakako ponajviše kronikom višega društva, a usto je živo politizirala. Mojoj materi bilo je to društvo ugodno: rječitost stare političarke bješe ju posve obujmila, te je ćutila neku tjeskobu, neku prazninu kad ne bi Amalija došla na urečenu uru k običnoj kavici, gdje se je krojila sudbina svijeta, gdje su se snovale bez obzira ženidbe i udaje. Grof Đuro L. bio je osobito pažen od dvorskih krugova i velike gospode; za njegovim savjetom rado bi se poveli, njegova preporuka bijaše za svakoga gotova sreća, Amalija pako umjela je, kako vam već spomenuh, divno okretati jezikom, pa je malo pomalo toliko spregnula miloga si šuru da ga je, štono vele, vodala na uzici, da je grof Đuro Amaliji posve pokoran bio. Po tom savezu i gospodstvu posta Amalija dakako još važnijom osobom, i komu je trebalo protekcije, nije trebao nego obratiti se udovi grofici, uz nju prođe svakako sretno. Mene je uostalom vrijedna udovica malo zanimala; bila je, za prvo, stara, za drugo, nije mi trebalo ničije zaštite. Više puti zape mi oko na Leonori, mladoj grofici. Čuh da je još neudata, da je jedinica zadnje obitelji, da je uostalom dosta naobražena, probaviv u zavodu dvije godine dana.

Leonora bijaše djevojka uistinu zanimiva. Pomislite si djevojku u punom cvijetu. Crte njezina tijela slagahu se začudo u divan sklad; ma ni najmanje nepravilnosti da ste opazili. Noge i ruke bijahu joj pune i male, stas vitak, suoblo lice izlazilo u okruglu bradicu, a sve crte obraza ono nevisoko žensko čelo, one zaokružene crne obrve, one pune rumene usne i fini ružičasti nosić, sve se je to pod okvirom sjajne kose slagalo u neko neobično milje. A tek oči, župniče! Bijahu tamnomodre, gotovo ljubičaste. Duge crne trepavice zastirahu te čudesne dvije zvijezde, iz kojih je obično sijevala neka melankolija; katkada samo digla bi djevojka oči, i tada sijevnuše, planuše toli žarko, al ujedno toli ljupko da se je srce nehotice potresti moralo, navlaš kad bi se pridružio lagani smiješak usta, i kad bi se usto lice Leonorino zarumenilo djevičanskim stidom. Kad bi istina bila da čovjek čarati može, zaista bi Leonora bila takova čarobnica, toliko bijaše sila tih, ljubičastih očiju, toga djevičanskoga posmijeha.

- Ele, ele - nasmiješi se župnik - kako vi, presvijetli, pjesnički umijete opisati djevojke.

- Strpite se malko - reče grof živo - kad razabirete i sad zanos iz mojih riječi i kad saznadete što se je poslije zbilo, moći ćete prosuditi koliko je divna Leonora bila. Nu dosele govorio sam vam o njezinu licu; duše, ćudi ne dotakoh se nijednom riječi. Isprva nisam Leonore pravo ni gledao, izbjegavao sam društvo njezine brbljave matere, dakle naravski i njezino. Međutim plela je moja mati s groficom Amalijom mrežu u koju sam ja pasti imao. Moja mati snovala je ovako: Belizar mora se svakako oženiti da nam ne izumre staro pleme; uzet može samo djevojku rodom ravnu, Leonora mu je ravna; ne ima doduše imetka, ali glas njezina strica vrijedi puno kod samoga dvora, Belizaru otvara se pri tom lijepa državnička karijera. Tako je umovala i grofica Amalija, pače se je činilo da je to njezina najživlja želja bila, jer smo zemljaci, susjedi i tako dalje. Dvije iskušane žene odlučiše dakle jurišati na mene da me smotaju, da me predobiju za Leonoru. Pri tom odlučila se je dakako svaka drugim oružjem. Majci mojoj bijahu vazda suze u očih; govorila mi je malo, a kad bi progovorila, karala me i karala da kanim zatrti staro pleme grofova jalševačkih, buduć da se prkosito opirem ženidbi. Mimogred baci po koju riječ o Leonori, o njezinoj skromnosti i iskrenosti, o važnih savezih te obitelji, o njezinoj ljepoti. Drukčije borila se je dakako udova Amalija. Bože, previjala je svoj jezik nadesno, nalijevo, i ovako i onako. Dražila me da sam pustinjak, da mi se ljudi smiju, i da je šteta da ne postadoh kapucinom. Drugi put je opet pripovijedala da se je javio bogat prosac za Leonoru, ali ona da tvrdo sve partije odbija. Treći put donijela mi opet pozdrav od svoga šurjaka Đure, koj da često pita za mene te se čudi da mu se jošte ne predstavih. Katkad ne dođe Leonora, al me dade po svojoj materi pozdraviti, pače nekoliko puta cvijeća iz svoga vrta pošalje. Pitat ćete kako da se je sama djevojka preda mnom vladala? Djevičanski. Boljeg izraza ne znam. Gledala je obično šuteć u zemlju. Katkada bi me iznenada pogledala punim sjajnim svojim okom i usto se nasmiješila. Vi znate za latinsku poslovicu da će kaplja za kapljom izdupsti kamen. I ja vam budem takav kamen. Majčine suze, Amalijin jezik, Leonorine ljubičaste oči zakleše se proti meni. Počeh djevojku promatrati pobliže. Lijepa je, divna je, rekoh si, kao djevičanski cvijet na kojem jošte sijeva jutarnja rosa. Upitah se, ima li pametna razloga koj bi mi kratio oženit se. Ne ima, rekoh. Zaljubih se u Leonoru dovrh glave i to žarom prve mladenačke ljubavi. Pri tom čovjek dakako ništa ne vidi, ništa ne čuje nego svoj ideal, komu da na svijetu para ne ima. Poludih, uistinu, počeo sam rime tražiti, pjesme graditi, ja prozaista - pak pjesme. Danju i noćju držala me je čudna vrućina. Leonora izostala bi sada više puti no prije. Razljutio bih se kod takove prilike, na takov dan ne htjedoh dodirnut se ni jela ni pila. Lude, ljubomorne misli motale mi se po glavi, i na ulici pogledo bih svakog mladog čovjeka kao ris; bijah ljubomoran na sav muški svijet. Naše su matere vidile moje ludovanje pa se tomu smijale iz zakutka. Časak jošte, pa će stegnuti mrežu nad mojom glavom. Kraj svega toga ne bje jošte došlo do katastrofe, do formalne izjave ljubavi. Ta djevojka vladala se stidno i smjerno, premda je bila nešto zbunjena. Sirotica ne zna o svem tom ništa, rekoh si, pa joj je teško pri srcu. Ja pako, koj sam po pravilih pristojnosti svakako imao djevojci otkriti svoju ljubav, bijah u tom poslu dokraja nespretan i nevješt. Takav mladi ljubovnik uistinu je kao mlad medvjed. Nu led morao se probit, ja postajah sve nestrpljiviji. Jednog dana predstavih se Leonorinu stricu, koj me primi vrlo prijazno. Grofica udova sijevaše od radosti te me uputi da si pogledam Leonorin krasni vrtić. Siđoh u vrt. Udovica mi pokaza samo put i ne pođe sa mnom. Noga zapinjaše mi isprva. U jedan mah spazih među ružinim grmljem - bijelu haljinu - Leonoru - njezino milo lice. Baš se sagibala da ubere bijel pupoljak, a sunce ožarivalo djevicu čarobnim svijetlom. Srce mi zakuca silovito, krv mi udari u glavu, pohitih među ružino grmlje, djevojka ciknu, ja - ja sam nešto govorio, motao, al ne pamtim šta, a po posljedicah uvidih da je to morala biti neka izjava ljubavi. Puška mi se odapela prije neg što sam htio. Leonora, to pamtim, gledala me dugo, dugo svojim divnim okom, gledala me ozbiljski kanda mi hoće zaviriti do dna duše. Zatim rasplinu se ozbilje u blažen posmijeh, u kojem pozdravih zoru moga života. Klonuv na moje grudi, pokloni mi bijelu rosnu ružicu i žarki cjelov rumenih usana. Za dva dana bjesmo zaručeni uz silno klicanje matera, koje smjesta zakapariše sve moguće krojače, šilice, tapetare i stolare, jer se vjenčanje što prije obaviti imalo. Ono vrijeme prolazilo mi kao zlatno doba. Bijah zanešen prvom ljubavlju, koja ne poznaje oblačka na svome nebu. Leonora zaodijevala je svoje čuvstvo tolikim stidom, tolikom djevičanskom smjernosti da sam ju držao sveticom, anđelom, i bilo mi je više puti, da padnem u prah pred tim uzorom čistoće. Čevrljasmo kao ptice u gnijezdu, snovasmo zlatne sne, a ja pisah svomu providniku u Jalševo nek grad nanovo uredi, kako treba, jer da ću se odmah iza vjenčanja uputiti sa svojom groficom u Jalševo. Jedne večeri bio sam ureko sastanak u kazinu mladomu baronu M., momu negdanjemu drugu u zavodu, koj bje iz Praga, zavičaja svoga, stigo u Beč. U kutu salona sjeđasmo ja i moj Jaroslav, a oko nas skupi se hrpica mladih aristokrata na prijateljski razgovor. Preklapalo se o koječem; naravski i o mojoj ženidbi. Ja sam Jaroslavu opisao svoju zaručnicu i sve njezine vrline i to dakako žarkim istočnim koloritom, navlastito opisah naširoko djevičansko njezino milje, koje ženu toliko krasi. Jaroslav mi je svaki čas čestitao, drugi me pobožno slušali, samo mladi grof Levinski rastegnuo bi svoje lice u vrlo glup posmijeh i gurne svoga susjeda u rebra kad god bih spomenuo djevičansko milje Leonorino.

Jaroslav, umoran od puta, oprosti se od mene, te urekosmo sastanak na drugi dan da ga predstavim svojoj majci. Ne otpratih ga do njegova noćišta; ostah u kazinu, jer sam imao drugoga posla. Pristupiv grofu Levinskomu, upitah ga ozbiljski zašto da se svaki put nasmjehnuo kad sam počeo hvaliti svoju zaručnicu.

- Vi ste to opazili? - reče mi.

- Da, grofe, i tražim strog račun, zadovoljštinu.

- Vi me, čini mi se, kanite pozvati na dvoboj.

- I to, ako se ne opravdate.

- Dobro je - odvrati Levinski - grofe Belizare! Ne bojim se ja ni sablje ni kubure. Služio sam kod husara, bio sam nekoliko puti u ljutu kreševu, pa sam dobio krst za vojničke zasluge. Nadam se da me ne smatrate kukavicom.

- Nipošto, grofe!

- Dobro. Nu ja mislim da je vrlo ludo tući se, a da čovjek prije ne razjasni uzrok svoga vladanja, koje se drugomu možda čini uvredljivo. Šta mislite vi, grofe Belizare?

- Slažem se s vami potpunoma - rekoh ja - nu molim vas, izvolite mi sada uzrok svoga porugljivoga potsmjehivanja protumačiti.

- Htjedoh s vama već prije više vremena govoriti o vašoj ženidbi, grofe Belizare, htjedoh vam nešto otkriti, al nije bilo prilike.

- Ali onaj današnji smijeh, molim, onaj smijeh! šta taj znači, grofe Levinski?

- Moj smijeh ne bijaše vam namijenjen, grofe Belizare, tako mi poštenja i imena, nije mi bilo nakraj pameti, da vam se narugam; nu bit će vam poznato da se komika sastoji u kontrastih, a komički dojmovi bude u nama smijeh. Zato sam se smijao.

- To je sve istina, al još niste ništa razjasnili - rekoh nestrpljivo.

- Oh, to ću učiniti u nekoliko riječi. Vi opisaste Leonoru kao bijelu rosnu ružicu, kao uzor djevičanske čistoće i prave ženske nježnosti i stidljivosti; vi ju, grofe Belizare, opisaste kao Dante Beatricu, ožarenu rajskim svijetlom, ledbeću u ružičastih oblacih.

- A šta imate tomu prigovoriti, grofe Levinski?

- Imam vam samo reći da je Leonora mati zdravoga dječaka, komu je nezakonski otac husarski kapetan. Vi ste žrtva spekulacije i mistifikacije. Ne bih vam svega toga reko, jer su tuđi poslovi, al mi vas je žao. Vi ste vrl, čestit čovjek, pravi kavalir, pa ste zaslužili bolju sreću nego da budete zakonitim zaklonom tajnoga grijeha -

Tu umuknu Belizar, pogleda u zemlju i prođe rukom preko glave, a starac župnik samo zinu.

- Župniče! - nastavi Belizar - ma da imate koliko živu fantaziju, ma koliko strastvenu dušu, nikad ne biste mogli ni s daleka oponašat ono čuvstvo, predstavljat onaj zdvojni bijes, koj uzavri i u zadnjoj kapljici moje krvi, koj kidaše nemilo i najmanji živac mojega tijela. Ćutio sam kako mi na sljepočicah trepeću žilice, kako mi na mahove krv šine u glavu. Htio sam grofa Levinskoga u prvi mah razderat na komade. U prvi hip smatrah sve klevetom, nu Levinski povuče me u kut, sjede do mene, ispriča mi sve potankosti, a sutradan povede me u župni ured jednog bečkog predgrađa, gdje je u krsnih maticah moj anđeo, moj uzor, moja Leonora upisana bila kao nezakonita mati dječaka. Levinski bio je istinu govorio. Stisnuv mu od srca ruku, rekoh mu: "Hvala vam, grofe, vi ste moj spasitelj." - "Vi se još srdite na mene, grofe Belizare, jer sam ispred vaših očiju rastjerao tu zračnu lažnu sliku koja vam je prikazivala raj. Vi se srdite sada na mene, kao bolesnik na liječnika radi teške bolne operacije; nu poslije je bolesnik liječniku zahvalan, a i vi ne ćete mi toga otkrića upisati u grijeh. Otkrih vam to da laž i himba ne okalja sjajnoga grba vaše staroslavne obitelji." Od onog dana posta Levinski velikim mojim prijateljem, jer me je uistinu spasio od propasti. Nu što se zbi u mojoj duši, dragi župniče moj! Prevrnula, dokraja prevrnula se. Pomislite si samo mlada, živahna čovjeka koj prvi put ljubi djevojku svim čistim mladenačkim žarom; djevojka je van reda divna, dražesna. Ni za tren ne će minuti slika njegova ideala ispred njegovih očiju, ne misli na ništa nego na nju, ne osjeća za nikoga nego za nju, uzdiše, prevraća se, smije se cijelomu svijetu, prezire ga i uči usto napamet ljubavne prizore iz "Romea i Julije", ukratko, mladac luduje. I ja stajah pred Leonorom kao pred sveticom kakvom i isprva se gotovo bojah dodirnuti se njezine ruke, al eto, muževna poštena ruka strgnu to uzajmljeno djevičansko ruho, na srcu djevojke pokaza se ljutica zmija, moja zvijezda ne bijaše nego plamečak smrdljive uljenice, moj rajski cvijet bijaše uistinu otrovan drač! U prvi čas ne rekoh materi ništa. Bio sam isprva odlučio ne viditi više one nevrijedne ženske, koja me prevari za najljepša čuvstva, koja mi ogorča toliko godina života, koja me stvori mrzisvijetom. Htjedoh joj poslat pismo, puno pravedna gnjeva i gorkih ukora, i već sam bio napisao prvu stranu. Razderah ga bijesan. Bilo je odviše ludo. Zalazio sam u očajne, elegične fraze, kojim bi se moja casta diva možda nasmijala bila. Nu bez osvete nije to smjelo minuti, svakako htjedoh griješnicu kazniti. Jednog pretpodneva - bio je to četvrti dan iza razgovora sa Levinskim - obukav se što pomnije, krenuh put Leonorinog stana. Bila je već jedno tri puta po mene poslala. Putem zakrenuh u kavanu da se ohladim sa nekoliko čaša ledne limunade, jer prava osveta mora da je hladna. Pođoh u dućan da kupim kojekakve sitnice, te napokon dođoh do stana svoga "ideala". Udovica mati obasu me čitavom plohom ukora, što me tri dana nije bilo kod njih. Leonora da je mogla međutim umrijeti, i da joj je srce uistinu silovito hlaptilo; nu svaki zločin da se kazniti mora, a moja kazna bit će blaga, da moram naime ostati kod objeda, i čitav dan do večeri da ne smijem ostaviti Leonore. Izjavih posve suhoparno da se ta kazna na koj drugi dan odgoditi mora, da mi je prijatelj iz Praga u Beču, koj je k meni pozvan na objed, pa ću se š njim po podne izvesti u Hütteldorf, gdje mu stanuje tetka. Udovici to dakako nije bilo po volji, a Leonora nekako se tuđila od mene i milo srdila, grozeći se kažiprstom. Ni ne odloživ šešira ni gornje haljine, pozvah Leonoru neka siđe sa mnom u vrt. Brzo razvedri joj se mračno tobože i srdito lice, za hip provuče svoju ruku pod moju i skakućuć uz mene kao nestašna djevojčica, slijedila me je radosno u perivoj, u to bujno cvijetno pozorište prve moje ljubavi, gdje se rodiše prvi moji cjelovi, prvi moji uzdasi. Oko srca svijala mi se ljuta zmija. Sve je naoko bilo, kao i prije, Leonora divna i krasna; nikad ne bijahu joj rumenije, milije usne, nikad ne plamćahu one modre oči sjajnije no danas. Kao prije guču eno pred kineskom kolibom grlice, tu se širi jorgovan, tu se žari rumena ruža na grmu, a ovdje nad kamenom klupom savija se bijela ruža i čemin. To bijaše naše pravo mjestance, tu okusih prvi cjelov od djevojke. Lišće šuškalo, grmlje šaptalo, ptice pjevale, kukci zujili. Sve bijaše ko i prije - samo jedno - jedno se je promijenilo bilo - ah, bilo mi je da pobjesnim, nu stisnuh zube, spregnuh svoj gnjev.

Sjedosmo pod djevičanski zaklon bijeloga cvijeća. Leonora bijaše ljupka, milostiva kao nikada prije. Smijala se toli milo, toli stidno. Naheriv svoju glavicu, pričaše mi tepajuć kako je o meni snivala čudan san. Kako su zli divovi došli te me trgli iz njezina naručja, kako ih zaklinjala neka me ostave, jer da je to prva njezina ljubav, i tako dalje. Ujedanput doleti joj grlica na rame. Leonora krenu glavom, poče pticu ljubiti, uhvati ju pako i dade meni da ju poljubim. "Pomisli", poče me prvi put tikati, "da sam to ja." Zatim se zažari: "Što učinih luda? Rekoh vam "ti". Kako je to čudno? Ti si prvi muškarac, izim oca, koga tičem." Ja sam sve šutio, Leonora skoči: "Zbilja", reče, "moram ti dati tvoj svagdanji dar, kiticu bijelih ruža. Oh, dobit ćeš ju svaki dan i poslije svadbe, al onda će biti kitica rumena. Razumiješ?" Brzo savi kiticu bijelih ruža, a na vrhu u sredini postavi prekrasan pupoljak, rekav: "Evo, to sam ti ja. Uzmi!" Uzeh kiticu drhćućom rukom. Koli divan činjaše mi se taj prizor prije, koli gnjusan sada, koli milo to lice, a sada - izvježbana krinka besramne komedijašice. Duša mi se potrese od jarosti. "Nu, zar mi ne ćeš vratit dara za dar? Gdje je moj svagdanji cjelov?" tepaše Leonora. "Leonoro", odvratih mirno, "danas donesoh vam drugi neobičan dar, koj će zaista mio biti." - "Da vidimo", reče radoznalo djevojka. Izvadih iz džepa drvenu kutijicu, predah ju svome idealu. Leonora ukloni poklopac. "Šta! Igračka! Škatulja drvenih husara! Šta je to? Kakva je to šala?" viknu Leonora pogledav me u čudu. "Nije to šala. Kupio sam tu igračku, da razveselim vašega sinčića Artura!"

Leonora zavrisnu kao da ju je ujela zmija i sruši se na kamenu klupu, husari se prosuše na nju, a ja joj bacih kiticu pred noge, rekav:

- Zbogom, Leonoro! Pozdravite mi husarskog kapetana R.

Onog dana zamrzih na svijet, na žene, na ovaj kraj, jer eno ondje stoji Leonorina kolijevka. -

- A sada? - upita župnik - je li se ta silna antipatija proti svijetu, proti ženskim, proti ovomu kraju promijenila?

- Jest, župniče! - potvrdi grof.

- Tu se je dakle ili zbilo nekakvo veliko čudo, il ima velevažan razlog toj promjeni.

- Bit će ovo ili ono - nasmjehnu se Belizar - al videći, dragi duhovni pastiru, da ste radoznali kao kakova ženska, ne ću vam ništa reći, već se lijepo strpite. Nu vrijeme je, župniče, da se maknemo odavle. Čuli ste povijest mojega života, koje ne otkrih još nikomu; sad mi možete suditi sud. Ajdmo na moj grad!

- Ne mogu još izreći pravoga suda, prave ocjene, jer ne poznajem ni predmeta ni katastrofe u drami vašega života, gospodine grofe; da je vaš karakter motiviran, opravdan, ne ima dvojbe. Skrajna ona lopovština, kojom vas htjedoše zaplest u mrežu lakoumne ženske, opravdava potpunoma vaše vladanje.

- Drago mi je da to priznajete, župniče!

Obojica digoše se da krenu na grad, gdje se je grof još dugo zabavljao sa župnikom. Nije više bilo govora o prošlosti grofovoj, već se je govorilo o politici, umjetnosti, o gospodarstvu i o književnosti. Belizar, da se uputi u razvitak i napredak svoje domovine, ispitkivao je redovito prijatelja si župnika i za ovo i za ono.

- Oprostite - znao bi reći - da vam ispitkujuć dosađujem. Čitam doduše i knjige na koje ste me naputili, drugi je komentar živih usta, a najbolji komentar za zgođaje u našoj domovini sigurno ste vi, dragi župniče moj!

* * *

- Što je to? - reče nekog pretpodneva Hermina svojoj materi - od Branke ne ima ni glaska. Ne znam šta je s tom djevojkom? Evo, prođe nekoliko mjeseci da sam od nje primila posljednje pismo, gdje mi obeća da će mi za koj dan obilno pisat.

- Ah, to bijaše onda kad je toli lahkoumno odbila mjesto zagrebačke učiteljice? - upita majka.

- Da, da! - potvrdi Hermina - upravo onda stiže mi zadnje pismo od njezine ruke.

- A kako si se najedanput sjetila Branke? - opet će mati.

- Nije mi to iznenada ušlo u glavu, majčice - odvrati Hermina. - Ti znaš da ne imam bolje prijateljice od nje, premda se u mnogom ne slažemo. Bijah vazda zabrinuta za njezinu budućnost, želeći joj najbolju sreću, koju je i zavrijedila po svojih vrlinah. Kad je odbila zagrebački poziv, plakala sam od srca. Izmučih si glavu, tražeći uzrok tomu otklonu. Znam da je Branka čudakinja, al ne mogu nikako vjerovat, da je odbila mjesto samo s onih razloga što ih u pismu navede.

- Da kakvi bi to drugi razlozi biti mogli? - primijeti majka.

- Čujem da idu kojekakvi glasovi po Zagrebu, koji me vrlo uznemiruju. Znano ti je da se bivši učitelj Marić otimlje za Brankinom rukom.

- Znam.

- Ne znajući da je već moj otac radio da dobije Branka zagrebačko mjesto, al da ga je ona odbila, pokuša Marić još jednom sreću; pohiti u Jalševo, obeća Branki da će joj kod vlade ishoditi namještenje ako pođe za njega. Branka nasmija mu se u brk i reče da Marić govori o lanjskom snijegu, ona da će ostati u Jalševu, a gospodin Marić neka si traži drugu ženu. Ujeden i uvrijeđen u srce, povrati se popareni prosac u Zagreb, te pripovijeda svuda u sav glas da je saznao pravi razlog s kojeg se Branka ne će povratiti u Zagreb.

- Da čujemo! - dignu majka pozorno glavu

- Veli da je Branka milosnica grofa jalševačkoga. To da je poznato po svemu kraju, i ljudi da djevojku preziru.

- To će po svoj prilici biti pusta laž, kleveta, koju je zlopaki Marić smislio.

- Da Bog da da bi tako bilo; nu čula sam i s druge strane, od osobe koja dobro poznaje Jalševo, a ne pozna Marića, da mladi grof goji osobite simpatije za novu učiteljku, te da ju svakom prilikom toliko odlikuje da su ljudi već koješta šaptat počeli. U Zagrebu pripovijeda se to na sva usta, a osobitom vještinom bubnjaju o tom bivše suučenice Brankine. Bože! Bože! Da je to istina da se je Branka -

- Strpi se, Hermino - reče gospođa - istina mora izići na vidjelo. Takova šta ne može se dugo pritajivat, a ja ti još i sad velim, sve mi se čini da je to pusta kleveta.

Hermina bijaše djevojka, istinabog, nestašna, al vrijedna, a u nje srce dobro, da ne može bolje. Zli glasovi o Branki, kojih bje bez sumnje prosuo Marić po gradu, toliko uzrujaše dušu djevojke da nije imala mira ni danju ni noćju, a ujutro bilo je na njezinu uzglavju vidjeti tragova gorkih suza. Prošle noći ne htjede joj san na oči. Razmišljala je dugo, te napokon smislila da će sutradan pisat Branki odrešito pismo, da će ju pozvat na račun; ona želi znati da li je Branka još vrijedna Herminina prijateljstva. Moglo je biti deset sati pred podne, Hermina bila je upravo stavila papir na pisaći stol i zatakla pero, kad netko na vrata pokucnu. Uniđe listonoša, preda Hermini debelo pismo, te dade joj povratnicu nek ju potpiše. Hermina zadrhta, zažari se, čim se dotaknu pisma. Bijaše Brankina ruka. Od nemira mal da nije brbljavog listonošu gurnula na vrata. Čim ga nesta, zaključa djevojka za sobom vrata, razdera silovito zamot, baci se u naslonjač, pa da čita. - Bože - šapnu - ta to je čitava knjiga. Mora da je nešta važna. Da vidimo: -

"Draga Hermino!

Vazda sam rado pisala, lahko pisala. Ovaj put imam ti toliko toga javit, a ne znam kako da ti pišem. Srce mi kuca silovito, žile mi poskakuju jače, glava mi gori, misli plivaju mi u nejasnoj, al zlatnoj magli. Hoću da ti sve pišem; puno je toga, morala bih napisati čitavu knjigu, a ne imam kada. Tražim da sve misli, sve osjećaje stisnem u što manje riječi. Noć je sada, po danu ne bih ti mogla pisat, odviše sam smetena. Unapred velim, ne plaši se. Nešta ćeš neobična čuti, al nije zlo. Gdje da počmem? Da, zbilja! Otmeniji Jalševčani bješe pozvani od grofa Belizara k večernjoj zabavi, š njima i ja. Za grad sam ti već pisala kakov je. Komad stare romantike sa elegantnim novim pokućstvom, epizoda hrvatske povijesti, prikazana slikami slavnih gospodara i gospodarica jalševačkih. Tu se stiče srednji sa novim vijekom, al opet ne opažaš nesklada niti oštra prelaza; spretna ruka znala je te dvije protivštine čudnovato svezat u divnu harmoniju, gdje možeš uživati sve udobnosti života, al usto prenosi ti sto očitih uspomena živu maštu u prošla vremena. Nu miliji od samog grada svakako je engleski perivoj. Ne mogoh ga se sita nagledat, kako je vješto i čarobno zasađen. Kroz bujnu zelen, obasutu hrpicami najređeg egzotičnog cvijeća, vijugaju se poput zmija bijeli puteljci, tu se dižu tamne omorike ondje se poredale u kolo starinske lipe, ovdje drhće bijela breza uz javor, topola izvila se visoko, al ima tu i aloja, paoma, datulja, kaktusa, naranča, limuna i puno južnoga bilja; tu miješaju se kipovi od kamena, umjetni mostovi preko potočića, vodometi, slapići, golubinjaci, kineske kućice, špilje, i šta ja znam. Ala sam brbljava, velim ti, trebalo bi cijelu knjigu napisat. Društvo bilo se već po podne skupilo k užini, među ostalimi i Šilićevi, a i "vitez de birsa". Gospođa Šilićka imala je haljinu da si joj mogla razabrati sve obrise njezina tijela, a na šeširu, velikom poput napršnjaka, perjanicu kao husar. Kava, čokolada i hladna užina za gospodu uz vino u ledu bude ponuđeno pod nekom verandom, obraštenom gustim bršljanom. Načelnikovica zastupala je gospodaricu. Društvo bijaše osobito veselo, načelnik zibao se je od samoga zadovoljstva amo tamo, lupajuć dlanom po koljenih, župnik sijevao je poput sunca, kapelan poput mjeseca; prvi bubnjao je objema rukama po stolu, a drugi se vazda nakašljivao da si očisti glas, jer je pred društvom svakako htio pjevati veliku ariju iz "Nabuka". "Vitez de birsa" toli je malo mario za ostali svijet kao i njegov susjed Šilić. Ti mili susjedi bješe uhvatili lijepu paštetu od guščih jetara i bocu sherryja, te si mučke time oslađivahu dušu i tijelo. Gospođi Šilićki udvoravao se je sin susjednog vlastelina, pravnik zagrebački, kujući upravo drzovitim načinom njenu ljepotu u zvijezde, a ona luda, primajuć ovu porugu mladića za gotovu istinu, smiješila se upravo rajski. Nu dosta, ostale goste ne ću ti ni opisati, jer ih ne poznaješ ni po mojih pismih, samo spominjem da je grof bio najveseliji. Punom čašom pozdravi svoje goste. Raziđosmo se na razgovor po krasnom perivoju, ja sa načelnikovicom. Tu pohodismo svaki kutak, pregledasmo svako mjestance i svagdje naiđosmo na nove krasote. Na jednom mjestu zaustavismo se. Na visokoj strmoj terasi nad strmim brijegom stajala je sjenica rumenih ruža, a u dnu sjenice kameni kip božice Flore. Odavle puca divan vidik u dolinu i krajinu pod gradom. Spustismo se na kamenu klupu pod zaštitnicom cvijeća. Pred očima razvi nam se slika dosele neviđena. Kao orijaški zastor od grimiza spuštalo se rumeno nebo na zemlju; sav kraj, dol i gora, šuma i livada, koliba i ruševina, sve kanda je bilo protkano žeženim zlatom, živahni žar i maven i modar, i zelen i žut, i rumen i mrk prelijevao se ljeskajuć svakim hipom. Uto dizaše se iz dubine prema gradu miomiris cijeloga svijeta, a u daljini mrmoraše sto i sto tajnih, čarobitih glasova. Duša mi se prenije od milja u drugi svijet. Al šta ti šaram, ta vidjet ćeš sama." - - - - -

Hermini smrknu se lice: - Uvijek taj grof, njegov grad! Pa veli da ću sama vidjeti. Crna moja slutnja kanda se ispunjuje. - Zatim uze dalje čitat.

"Nisam govorila nit marila za ostali svijet. Ujedanput dignu se načelnikovica te mi reče neka ju pričekam, jer da ima mužu predati pismo što ga je bila zaboravila u žepu. Sjeđah sama, mogla sam bolje promatrat onu ljepotu koja mi se sterala pod nogama; duša mi se zadubi posve u tu sliku. Iznenada kanda me je dirnuo nečiji dah. Lecnuh se, krenuh glavom, kraj mene sjedaše grof Belizar. Smiješio se čudno, bio je smeten, uzrujan. - Najbolje ste mjesto pogodili, gospođice! - propenta nekako drhćuć. - jamačno, gospodine grofe, ovome vidiku ne ima para. Ta čovjek bi mogao tu sjedit i žedan i gladan bez kraja i konca promatrajući tu divotu i milotu. - Da, da - potvrdi grof - tu sjedit bez kraja i konca - zato i dođoh amo. - Ne razumih saveza njegovih riječi, pogledah ga, čovjek bijaše smeten, bilo mu je nešto na duši. Ne odgovorih mu ništa. - Gospodično Branko! - nastavi nakon časka - htjedoh već prije više vremena s vami nasamu govorit. Eto, sad se je desila sretna prilika. - Te riječi dirnuše me čudno, nisam znala što da odgovorim, al on smjesta produlji: - Govorit ću ukratko, gospođice Branko; čemu puno riječi, ja sam vam iskren čovjek. Ja ću ostati u Jalševu, tu ću gospodarit; al samovat ne mogu, mojoj kući treba duše. Proučih vas, vi mi se sviđate. Gospođice Branko, budite mi gospodaricom, drugaricom života! - Krv mi se ustalasa i skoči u glavu, srce mi se stisnu, ne mogoh disat, Belizarove riječi šinuše me uvis; i on se dignu naglo. Stajah kao ukopana, al u žilah bjesnila krv, i s vana iđahu mi zoni. Ne odgovorih ništa, nu on će opeta, šapćuć: - Branko, odgovorite! - al uto ozva se kriješteći glas Šilićke, koju je "vitez de birsa" pod rukom vodio. Šilićka opaziv da sam sama s grofom, povuče svoga druga navlaš prema našemu mjestu, postavi se kraj nas i zapodjenu razgovor s grofom o ljepoti njegova perivoja. Zmija učini to dakako da nam smeta. Meni je međutim prilika dobro došla bila. Pokloniv se duboko, odoh ne u društvo, ne u perivoj, ne u grad, već upravo svojoj kući, ne rekavši nikomu ništa. Znam da je to nepristojno bilo, al šta ćeš? Bijah u onaj čas luda i mahnita, bijah ti živa vrućica i groznica. Misleć da sam obolila, legoh odmah u postelju. Nadah se da će me shrvati san, da ću zaboraviti što se je zbilo. Ali sna ne bijaše ni blizu. Otvorenih očiju gledala sam cijelu večer, cijelu noć u tavanice. Katkad mi se mračilo, katkada sijevalo pred očima. Sirota baba moja skuha mi odmah tri razne vrsti théa, donese papir s gorušicom, i bila bi više toga pripravila, da nisam odrešito odbila njezinu liječničku pomoć, našto se uboga u kut moje sobe stisnu, gdje je sjedeć na stolici uz mene probdila cijelu noć. Oćutih istom sada da mojoj bolesti ne ima lijeka. Smij se, smij se grohotom, Hermino, ali ne mogu drukčije govorit. Belizarove riječi odgonetnuše onu tajnu tjeskobu koja je od duže vremena davila moje srce. Ljubljah Belizara. Bio mi je neki ideal muževnosti, a ono ozbilje, ona sjeta učini mi ga još milijim. Ali tvrdo stisnuh zube da ni uzdahom ne odam svoga ludoga maštanja. Ne jednom nasmijah se sama sebi od srca. "Ludo!" rekoh si, "on je grof, ti građanska kći i jadna pučka učiteljica, ti si Hrvatica, on je prestao biti Hrvatom, moj je zadatak borba za prosvjetu naroda, njegov uz nešta gospodarstva, udobno uživanje bez stalne svrhe. Naši putovi, naše pleme, naši karakteri toliko su različiti da tu ne može biti ni sastanka ni saveza do vječnosti." A sad banu Belizar iznenada preda me i zaprosi me navalice. Ponovih si nekoliko puti na glas njegove riječi, jer sam ležeći u postelji počela dvojiti da mi je zbilja to govorio, jer mišljah da je to bio samo san. Sirota baba, misleći, da buncam iz vrućice, krstila se, prekrstila i molila Boga neka me riješi napasti nečastivog. Istom prema jutru usnuh. Spavala sam tvrdo i dugo. Otvoriv oči, spazih zlatne sunčane zrake na svojoj postelji, a preda mnom stajaše sirotica baba. Promatrajuć me zabrinutim okom i šapćuć svoje molitve, tjerala je dobra starica muhe od mene. Nekako me zasiječe u glavi. Sjetih se jučeranjeg dana, Belizarovih riječi, uvjerih se da je sve istina bila. Snebivah se od čuda. Ja pa grofica! To je ludo, to nije moguće. Da se nije sa mnom pošalio? Da riječi "gospodarica", "drugarica života" ne znače nešto drugog nego zakonska žena? Ne, nije moguće. Belizar nije toli podla kukavica. Odlučih i ne mislit više o tom. Obukav se brzo, ispadoh iz kuće i pohitih na onu čistinu sred šumice pod brijegom, za koju ti već više puti pisah. Tu napih se hladne izvor-vode, sjedoh na panj i uzeh čitati pedagogičko djelo. Mučan zaista posao u mojoj čudnovatoj situaciji; al sam se silila i silila, pa mi je ipak pošlo za rukom svladati sve lude misli. Friški vjetrić, hladna izvor-voda, ozbiljno štivo ohladiše me nekako. Mnogo mirnija povratih se kući. Tu nađoh vidiv dokaz da su Belizarove riječi govorene po danu, a ne po noći u snu. Baba preda mi pismo, koje da je livrirani sluga sa grada donio. Još doda baba da je sluga, ne znajući za moj stan, zašo bio k Šilićevim, oni da su pregledavali natpis i pečat, te ispitivali slugu o koječem. Dakako, dobre duše nađoše opet mrlju na meni koju su mogli pokazati svijetu. Grof mi pisa ovako:

"Gospođice Branko! Vi bez sumnje pamtite što Vam onomad pred Florinim kipom predložih. Mogo sam samo nekoliko riječi reći, bilo mi je teško više govoriti. Najedanput nametnuše nam se, čini mi se navlaš, dosadni gosti. Vi odoste. Badava su vas moje oči tražile po društvu, po zakucih perivoja. Bili ste ostavili moj grad, i ja ostah bez odgovora. Odgovorit mi morate, jer ću prema vašoj odluci udesit svoju budućnost. Ne ću vam pisat široko, nit birat kićenih riječi. To godi možda romantičkim pomodnim pitomicam zavoda. Vam ne treba toga, Vi ste razborita djevojka koja zazire od svakoga praznoga suviška. Branko! Ljubim Vas, ljubim Vas, tako mi duše i poštenja. Vi se možebit čudite toj izjavi i pitate kako se je to zbilo? Ne zavolih Vas, kako se obično priča po pripovijestih, u jedan tren. Čuh za Vas, vidjeh Vas. Uvjerih se o Vaših vrlinah, o Vašoj vještini, o Vašoj junačkoj ustrajnosti kojom ste se toli mlada digli na klevetu i zavist, čuđah se onomu divnomu prijegoru kojim ste podnosili sve kukavne zadjevice Vaših neprijatelja. Eto, stoga mi omiliste, a to je čuvstvo, vjerujte, u meni toli jako, kolika je ljubav koja je trenom postala. Ima u našem životu nešta slična. Već za rane mladosti evo dočekali ste zlu sreću, nehar, nada Vas je namnogo prevarila, al Vi ustrajaste tvrdo na svojem. I mene je zadesila slična kob, nu ne bijah žalibože ustrajan kao što Vi. Prevaren klonuh, smutih se, zađoh stranputice. Sada hoću da se smirim, da živim pametno. Nada mi veli da bih jošte sretnim biti mogao, al samo uz Vas. Dosta Vam rekoh. Gospođice Branko, budite mojom ženom, dijelite sa mnom dane života. Ne marite da sam grof, a Vi građanska kći. Čini mi se da kod karaktera kakvi su naši ne idu takvi vanjski biljezi u račun. Branko! Odgovorite mi skoro na moje pitanje. Bar odgovor je moje srce zaslužilo, i kako rekoh, Vaša odluka omjerit će moju budućnost. Pozdravlja Vas uz osobito počitanje grof Belizar J." Hermino! Da znaš kako mi je bilo kad pročitah ovo pismo. Pritisnuh ga k srcu, k ustima. Kroz suze priznah si da mladoga grofa ljubim, neizmjerno ljubim. Stajah, ne znajući šta bih učinila, ne mogoh se dosjetiti zdravoj misli. - Ja pa grofica, ja grofica! - šapnuh si opet, ne ne, to je ludo, to nije moguće. I šta bi rekao svijet? Grof ima svojih hira, pa uze učiteljicu. A bi li svijet vjerovao, da, bi li Belizar vjerovao da je u mojem srcu za mladoga bogatoga grofa tinjala tajna ljubav? Ne bi. Svijet bi reko: Ta cura ima više sreće nego pameti. Mladomu grofu je zaslijepila oči, a blaženi taj čovjek misli da se je u njega, a ne u njegov imetak zaljubila. Takovim umovanjem trapila sam se dan i noć. K tomu nadođe mi još druga misao. "Branko", rekoh si, "nisi li se u duši zavjetovala svetim zavjetom da ćeš sve svoje sile posvetiti prosvjeti naroda; a sad na početku puta da staneš, da skreneš stranputice na stazu udobnosti gospodstva? Šta će ti reći svijet, šta drugarice tvoje? Junačila se, reći će, da će urediti za hrvatski narod više nego mi ostale, a kad tamo, junakinja pri prvom koraku zapela i bacila se u naručaj grofa, koj mari i ne mari za hrvatstvo." Tako sam ti sama sebi govorila i proti svomu se srcu borila. Najednom dođe mi veliko zapečaćeno pismo. U zamotu nađoh dekret od velikog župana gdje me hvali radi lijepog napretka i uspjeha u školi. Čitavo pismo ne bijaše sastavljeno običnim suhim slogom, već ga je presvijetli gospodin veliki župan izvolio vlastitom rukom nakititi poetičkimi i domorodnimi rečenicami. Reče među ostalim da su škole neoborivi temelji narodne slobode, mi učitelji da smo apoštoli svijetla, ja neka samo ustrajem na svojem mjestu, pri svojem zvanju, kod koga si odmah u prvi mah osvjetlah lice, jer dičnije zadaće ne može biti za Hrvaticu nego širit svijetlo, uljudnost i znanje među pukom.

Pročitah tada to pismo jedanput, i to na brzu ruku. Moram reći da mi je srcu godilo. Ne nadah se takovoj odluci, koja je najbolje suzbila klevete mojih neprijatelja. Pročitah pohvalu i babi svojoj. Starica sjedeć pri svom prozoru, slušala me pobožno. Od veselja išle joj guste suze na oči, a kad bjeh dočitala, privuče me na stara si prsa i prekrsti me tri puta, uzdahnuv: - Ah, da te sirotica pokojna mati vidi i čuje! - Da, starica osvetila me je na svoj način, prišapnuv Šilićevim: kako me je odlikovao veliki župan. Moji dragi susjedi malne pobjesniše od zavisti, i skoro oćutih opet njihov otrovni žalac. Ljutila sam se i kako da baba nije šutila, al šta ćeš? Starice već jesu takove.

Pismo me županovo nekako čudnovato zanese. Opet sijevnuše pred mojima očima ideali u poetičkom svijetlu. Nikad ne iznevjerih se mišlju svomu naumu, nikad ne pomislih da ću promijeniti cilj svoga života, ali kratko, gorko iskustvo naučilo me kolika da je silna razlika među idealom i istinom. Al u hip gdje se vidjeh pobjednicom, gdje da si sjajno osvjetlah lice, i neka ustrajem na toj stazi, zaboravih svoje iskustvo, vidjeh se opet apostolicom i klikoh pod silu preko srca: "Ne, ne, ne! Otale napasti! Ja ostajem, što sam, apostolica puka!" Hrlo sjedoh za stol, da napišem grofu odgovor. Moje pismo bilo je posve kratko. Krv, živci ne dadoše, da nadugo pišem, nasitno razlažem. Rekoh mu to: "Presvijetli gospodine grofe! Vi ste me onomadne u perivoju na živa usta, a poslije pismom zaprosili za moju ruku. I sami možete misliti da je Vaša ponuda mene, građansku kćer i skromnu učiteljicu, zabušila. Ja da budem Vašom ženom! Oprostite mojim riječim, možda su nespretne; al ja sam neiskusna, smućena. Vi me ljubite. Dozvolite mi da Vam ne odgovorim na to. Ne velim toga od antipatije, ja pače za malo ljudi na svijetu ćutim toliku simpatiju koliku za Vas. Zato oprostite mi da ne odgovaram na pitanje srca, koje se često pokoriti mora jačim zakonom. Gospodine grofe! Ja ne mogu, ne smijem biti Vašom ženom. Svijet bi graknuo na Vas da ste se iznevjerili svomu stališu uzev priprostu građanku, da, tim činom odbili biste sve velikaštvo od sebe, jer će boljari smatrati da ste okaljali svoj grb. Svijet bi graknuo na mene što se drznuh odazvati se Vašoj prozbi. Stari grofovski dvorovi da nisu stan za građansku kćer, i da me je samo lakomost i gizdavost na to navela, a ja bih htjela prije umrijeti nego takav prikor nositi. Dalje je i to: Ja sam dušom i tijelom Hrvatica i ostat ću do groba svoga. To je moje evanđelje. Ne ću da živem van Hrvatske, želim radit za domovinu koliko znam, osjećam svaku njezinu bol, svaku njezinu radost. Vaš vidik, gospodine grofe, mnogo je širi. Vaše oči obilaze jednakim interesom cijeli svijet, Hrvatska sama, u kojoj i za koju niste ni othranjeni, premalena je, Vaš živi duh goni Vas u svijet. Eto, koliko se nas dvoje razlikujemo i u tom. Pustite me da radim za prosvjetu svoga naroda, zaklinjem Vas, gospodine grofe. Vi ste dobri, predobri; al ja ne mogu, ne smijem da se iznevjerim cilju svoga života. Blagosovio Vas Bog, dao vam dobru sreću i drugaricu Vašega stališa. To Vam želi od srca prepokorna Vaša službenica Branka Kunovićeva".

Jedva stavih zadnju piknjicu, zamotah, zapečatih i otpremih hrlo pismo. Bojah se uistinu da bi se predomisliti i pismo, odgovor, pridržati mogla, bojah se svojeg čuvstva, koje postajaše strašću. Nu kad je odgovor otpremljen bio, padoh jadna na postelju svoju i tu sam dugo i gorko plakala. Tako sam ti plakala dan na dan, bilo mi je da poludim, a sa mnom i moja baba. Htjela je svakako saznati uzrok mojoj žalosti, ne bi li mi kako pomogla; nu ja ne odah tajne srca svoga, a sirotica tapkala je zdvojno u papučah po sobi, vrteći glavom i krsteći se svaki hip. To vrijeme bijaše grozno; ne mogu ti reći kolike sam muke pretrpila. Nu još ne bijaše mjera puna. Jednog dana sjeđah onako zdvojna u svojoj sobi. Netko pokuca. Vrata se otvore i uniđe - pomisli - Marić. Bila bih volila da se je digo nečisti duh nego ona hulja. Skočih, ko gujom ujedena, a on se pokloni uljudno.

- Šta želite, gospodine? - upitah ga prezirno.

- Vaše dobro, draga gospođice! - odvrati uhoda nasmjehnuv se slatko i prevrnuv oči.

- Molim, izjavite mi ukratko svoju želju. Nešta sam boležljiva, pa - - -

- Sad ću, sad ću.

Sad uze mi bajati kako je šteta da trošim svoje sile u Jalševu, to da cijeli svijet govori. Sada da je prilika da si nađem dobru sreću. Mjesto učiteljice u glavnom gradu da je ispražnjeno. On da ima toliko poznanstva da će mi to mjesto priskrbiti, ako se umekšam, ako, reče, s tim mjestom primim i njegovu ruku - i tu nadoveza još nekoliko ludih fraza, koje sam jedva razumila. Pomisli si tu bezočnost, pomisli si kako mi je pri srcu bilo u onaj čas! Živa sam ti gorila, krv me je prebadala iglicami, a možđani mi se stezali. Gnjev kipio je u mojem srcu. Šta?! Prije malo dana odbih velikaša imenom i srcem, čovjeka umna, lijepa, imućna, koj me ljubi poštenim srcem muževnim, koga ljubim i ja. A sad gdje se gotovo kajem rad moje žrtve, gdje mi izgubljena ljubavna sreća tjera na oči suze gorke žalosti, sad dolazi pred moje lice taj majmun, ta uhoda, ta prazna glava, pa mi milostivo nuđa svoju ruku. Mal da ne planuh, al spregnuv svoj jar, odvratih mu mirno:

- Hvala vam lijepa, gospodine Mariću! žalim da ste se radi toga posla potrudili u Jalševo. To mjesto već mi je prije duže vremena posve stalno ponuđeno bilo po dobroti oca moje prijateljice Hermine, al ja odbih naprosto tu ponudu.

- Zašto?

- Jer ostajem u Jalševu.

- A moja ruka?

- Ne bih je primila bila i da sam zagrebačkom učiteljicom postala. Već vam rekoh svoje mnenje o tom. Vi niste čovjek za mene.

- Dakle nikako, gospođice?

- Nikako, gospodine moj.

Marić pođe prema vratima, uhvati ljevicom kvaku, stavi šešir na glavu i reče nakesiv se:

- Žao mi je, gospođice, al vam će više žao biti. Htjedoh vam dati svoje pošteno ime, izbavit od propasti. Razumijem zašto vam je Jalševo toliko omililo. To si ne samo Jalševčani, već i vrapci po krovovih pripovijedaju. Naravski. Grof jalševački svakako će svoju ljubovcu plaćati bolje negoli zagrebačka općina svoju učiteljicu. Zbogom! Zbogom!

To reče i ode. Hermino! Hermino! Oh! Bilo mi je kanda mi je tigar iščupao srce. U onaj par zaboravih da sam ženska, da sam djevojka, propeh se ljuta, škrinuh, skočih i uhvativ sa mojeg pisaćeg stola nož, zaletih se za onim zlotvorom; al on umaknu na vrata uz grohotan smijeh, meni se zamagli - padoh - -

Probudih se, nađoh se opet u svojoj postelji. Preda mnom stajaše moja dobra baba, šapćući zabrinuta lica molitvice i vrteći glavom. Nu nije me samo baba čuvala. Kraj moje postelje sjeđaše i kotarski liječnik. Pogledah ga u čudu, a on sluteći što mislim, reći će:

- Kako vam je, gospođice? Dozvolite da vidim kako bije bilo. No, no! Nije to zlo, ne ima pogibelji. A glava? Nešta, nešta vruća. Vrlo ste se uzrujali. To ne valja, nikako ne valja. Molim da zasada ostanete mirno u postelji. Sutra ću opet doći. Stara mama metat će vam na glavu hladne obloge, a bijelu medecinu, što ju propisah, uzimat ćete redovito svaka tri sata jednu žlicu, a prije svega molim, držite se mirno, posve mirno. Sluga pokoran.

Stari Eskulap obavi zakratko svoju zadaću. Moja jaka narav održa pobjedu. Silnomu potresu moga srca i živaca ne pridruži se nikakova opasna, dugotrajna bolest, kako se je sam liječnik pobojao bio isprvine. Za nekoliko dana počela sam se pače pridizati. Prebolih bol, živci mi se smiriše od doktorove bijele limunade, ohladi mi čelo od mrzlih obloga brižne babe, al duša - duša, Hermino! Ta mi nije prebolila boli, moja duša očajavala je. Zar Belizarova ljubovca, učiteljica pa milosnica! Sotonske li misli! Mogoh li mirovat jedan časak, mogoh li ne plakat?

Treba li ti reći tko da mi je taj otrovni kolač umijesio? Ta Marić pio je sa Šilićem i bilježnikom Mišocijem cijelu noć, Marić se pače nastanio kod Šilićevih. Vrijedna polovica učitelja letila je od kuće do kuće da prišapne ovomu i onomu bajku o ljubavnici grofovoj, spominjuć kako je na svoje oči vidjela ljubavno pismo, pisano grofovom rukom učiteljici Branki, a to pismo da je u školu donio livrirani sluga grofov. Prokleta kleveta, nikla iz usta gospe Šilićke, letila je sve dalje i dalje po mjestu dok ne buknu do plamena. Da, dvije, tri li bake, koje bi dobra moja baba često počastila kavom, a i vinom, dođoše ju opomenut neka me zaboga odvrati od škandala što ga istom počeh sa grofom. Moja baba, inače posve mirna duša, pograbi metlu te istjera gundarice napolje.

Drugog dana, kako sam ležala u postelji, pohodi me župnik, moj pravi dobrotvor. Van reda ozbiljan, gledaše me zabrinutim okom.

- Šta se je zbilo, Branko? - upita me oštrim glasom, spustiv se na stolicu do moje postelje - govorite iskreno.

Ispovjedih mu sve kao da sam pred njim klečala u ispovjedaonici: i kako je već Marić u Zagrebu šarao oko mene, kako mi se zaprijetio kad ga odbih, i kako me napokon osramoti. Kad mu opisah cijeli taj prizor, skoči vrijednomu starcu krv u lica. Htjedoh mu dalje pripovijedat o grofu, nu on mahnu rukom:

- Dosta! Za to znam - reče mi, staviv ruku na glavu - o tom ćemo drugi put govoriti, draga Branko. Mirujte sada, čuvajte se; kad bude hora, navratit ću se k vama. Bog vas blagoslovio i ojačio, kćeri moja.

Baba ga isprati do vrata te gledaše za njim. Čula sam tada iz hodnika župnikov glas, al nisam znala komu to govori ili, da kažem, viče. Al slušala je baba. Župnik, reče, sreo na hodniku Šilićku. Ljut poče joj se batinom grozit i reći će:

- Jeste li čuli, Šilićko, vi ste kuga, vi ste beštija. Vas bocka vrag i danju i noćju. Što ste opet skovali s Marićem proti mladoj učiteljici, te je obolila, vi čemerna zmijo, vi! Šutite, šutite! - vikaše župnik lupnuv dva tri puta nogom, kad je jadnica progovoriti htjela - poznam sve finte, imam sve vaše denuncijacije u rukuh. Šutite i povucite griješnu dušu svoju u se, jer inače bome ne pojedoste puno soli u Jalševu. Recite i svomu čovjeku od moje strane neka se ne igra svojom glavom - Šilićka odsmuca se ko da si ju opario.

Napokon dođe hora, dođe i stari župnik. Otvoriv napol moja vrata, promoli sijedu glavu i reče:

- Branko, uzmite rubac, dođite da se malo prošećemo. Lijepo je, hora je.

Za jedan hip pridružih se starcu.

- Kako zdravlje? - upita me.

- Hvala na pitanju, dobro, velečasni! - odvratih.

- Pa je dobro - kimnu starac. Više nije putem govorio, već je samo koracao omjerenim širokim korakom, poniknute glave, složenih straga ruku. Činilo se kao da nekako skuplja svoje misli. Meni je čudno bilo. Ne smjedoh progovorit od neke čudne bojazni. Krenusmo put šume pod gradskim brijegom, a kroz šumicu na čistinu kraj izvor-vode, na milo ročište moje dječice. Starac župnik posadi se na panj, vrgnu šešir i štap u zelenu travu, zovne me preda se i reče mi, uhvativ me za obje ruke:

- Branko! Kćeri! Vjerujete li da sam vam velik prijatelj?

- Kako zaboga ne bih? Vi ste moj prvi dobrotvor. Bez vas bila bih zlo prošla.

- Hoćete li učiniti što vas zamolim, Branko?

Ja se sve vise snebivah od čuda, ne razumijuć smisao župnikovih riječi, al opet rekoh:

- Hoću, velečasni.

- Tvrda vjera?

- Zaista tvrda!

- Dakle recite mi, mrzite li grofa Belizara?

Riječ mi zape u grlu, al se brzo popravih:

- Sačuvaj, Bože, zašto da ga mrzim?

- Ljubite li grofa Belizara, Branko, na vašu vjeru? Jedva da sam se mogla držat na noguh.

- Vi ste se ljuto sa mnom pošalili, gospodine župniče - protepoh od neprilike.

- Ljubite li grofa?

- Ljubim - dahnuh, i bilo mi je kanda sam ispovjedila svoj najveći grijeh.

- Bene, pa ćete za što kraće vrijeme za njega poći - odvrati župnik ravnodušno.

- Ne mogu, ne mogu, jer -

- Ne treba mi razloga kazati, znam ih iz vašega pisma. Vaši razlozi su klimavi kao nevaljali zubi, a sada pogotovu ne vrijede ni pare. Grof Belizar ljubi vas, vi ljubite njega, na tom temelju vežu se ženidbe. Šutite, molim vas. Ja govorim. I Belizar i ja znamo dobro da ne polazite za njega radi gospodstva i bogatstva, već od srca i srca, savjest vam je mirna. Nek svijet laje šta hoće, osušit će mu se jezik, vi ćete ostati pravi, klevetnici pako na sramoti. Ta jednom smo ih već osramotili.

Moj župnik držao me je toli čvrsto rukama kao jastreb svoj plijen; gledao me je toli oštro očima kao zmija kad je zatekla žabu na živici, a govorio je proti svomu običaju, štono vele, od komada, kao da je kapetan, a ja prost vojak. Ja ne mogoh ni nadesno, ni nalijevo, već stajah pred njim kao prikovana sužnjica, gleđuć pred sebe u zemlju. I starac će dalje:

- I sva vaša druga argumenta, moja draga gospođice Branko, nisu nego prazan bubanj. Tko vam je reko da morate do svoga groba jalševačkom učiteljicom biti? Tolika se žrtva od vas ne ište. Uz grofa kao grofica moći ćete više raditi za školu nego učiteljica kojoj Šilićevi dodijavaju kao konjske muhe. Onda ćete vi bome sjedit na konju. Ja vam velim, grof će biti školnik, a vi školnikovica ne samo jalševačka već cijeloga našega kraja, ne samo drobne djece već i zrelih ljudi. Ako vi budete groficom, podignuti će grof Belizar u Jalševu lijepu školsku zgradu. Vidite, grof bio je nesretan, pretrpio je mnogo muke, koju će vam i onako opisati kad budete njegova. Zlovolja i pečal odvrnuše ga od domovine, od materinskoga jezika, od naroda. A sada se je povratio u naše kolo. Ova zemlja mu omili opet, njegov jezik razvezao se opet u hrvatske glasove. Branko, grof Belizar - toga vam dosele ne rekoh - grof Belizar proučio je našu knjigu uz moju uputu kao gođ i vi, on je opet punim hrvatskim boljarom, on želi biti ocem, dobrotvorom cijeloga kraja, želi ostati među nama, ali samo uz vas, Branko; jeste li čuli, uz vas. Ako li mu uskratite ruku, ostavit će Hrvatsku navijeke. Promislite to, kćeri moja - produlji župnik ganutljivim glasom - grofova ljubav za vas pripomogla je namnogo da je ustrajao među nama, da želi ostati naš među nama. Ako li ga odbijete, to će ga ta ista ljubav za vas tjerati iz našega kola, iz naše domovine, i vi ste naš nesretni kraj lišili vođe i dobrotvora, Branko. Tavi ga ljubite. Štoviše! Vi morate za njega poći radi svoga poštenja. Klevetnici razniješe po svijetu da ste grofova milosnica, grof je kavalir, plemenit čovjek, te vas želi pod svaki način osvetiti. Vi morate biti groficom. Branko! Vam je dano da nesretnu čovjeku povratite sreću, Hrvata Hrvatskoj. Smijete li ga odbit a da ne ogriješite dušu? Ja sam vam nešta dobra u životu učinio, odužite se sada. Zaklinjem vas, pođite za grofa!

Hermino! Da znaš kako mi je bilo pri riječih starca župnika! Ne mogoh oteti se suzam, ne mogoh se dosjetiti ni riječci da odgovorim. Napokon nadvlada srce. Klekoh pred starca i rekoh:

- Ljubim ga, oče, Bog mi je svjedok, i samo radi njega. Evo, uzmite me za njega, blagoslovite me. Njegova ću biti, biti pokorna i dobra, i ako je Božja volja, pazit ću njegovu sreću kao majka djetešce svoje.

- Živila! - skoči starac i pljesnu rukama, kad za mnom zašušne lišće. Krenuh glavom, do dva grla klikoše od radosti i zanosa, i za jedan tren privinu me Belizar k srcu.

Nitko ne slućaše što se zbilo i obavilo u šumici. Slijedeće nedjelje oglasi starac župnik sa propovjedaonice da će učiteljica Branka poći za grofa Belizara. Bilo je kao da je strijela pukla među svjetinu u crkvu; Šilićka posivi, Šilić porumeni. Od onog dana ta poštovana obitelj ne izlazi ni pred kućna vrata, al mi se zato "vitez de birsa" klanja do crne zemlje. Kad me Belizar usmeno od moje bake isprosi, kimnula je starica samo glavom, a kad ode, pristupi baba k meni, zavrti tri puta glavom i uzdahnuv, prekrstiv me tri puta, reče:

- Ah! da te vidi pokojna mama.

Evo moje ispovijedi, draga Hermino, i ni riječi više. Sudi sama! U ime zaručnika svoga pozivljem tvoje poštovane roditelje i tebe u svatove. Ti ćeš mi naravski biti družica. Toliko za danas. Budući put ne ćeš dobit romana moga života, već čitav popis komisija za nabavu kojekakvih svadbenih sitnarija. Oh, koliko sam sretna! Ljubi te sto puti i ljubit će te do groba tvoja presretna posestrima Branka."

- Ah! - kliknu Hermina, proplače od radosti i poleti k majci da joj javi Brankinu sreću.

<nowiki>* * *</nowiki>

Uminuše dnevi i mjeseci. Snijeg je pokrio zemlju, Božić je. Prozori jalševačkoga grada žare se u crnu noć. Šta je to? U dvorani grada stoji ogromno božićno drvo, ožareno od stotine i stotine šarenih svjećica nakrcano tovarom zlatnih oraha, jabuka, smokava i drugog slatkiša, načičkano silom malih opanaka, klobučića, haljinica, torba, knjiga, vrpca i puno korisnih sitnica. Oko drveta nižu se ogromne pogače i gibanice. Naokolo stoje dječaci, djevojke, cijela jalševačka škola, al uz novoga učitelja i učiteljicu. Za djecom stoje roditelji seljaci, seljakinje. Djeca su danas u gostih kod bivše učiteljice svoje, kod grofice Branke, koja se čelo stola privija k Belizaru. Blaženo gleđu djeca sjaj božičnog drveta te pjevaju od srca: "Narodi se kralj nebeski!", a to pjevaju i stariji, pjevaju grof i grofica, načelnik i načelnikovica, starac župnik i Hermina, od nedavna žena susjednog vlastelina. Svi pjevaju od srca, svi su sretni, a i one starinske slike pradjedova drhću veselo o badnjem svijetlu, i kanda se tu miri velikaška šuba sa darovcem seljaka za sreću hrvatske domovine.

Da, blaženo Jalševo! Svaka glava blagosivlje dan kad se tu nađoše Belizar i Branka, jerbo je puk našao oca i majku, koji ih vode k uljudbi i prosvjeti, a kao prvi spomenik te očinske brige diže se sred mjesta prekrasna zgrada - učiona.

<nowiki>* * *</nowiki>

Uminuše dnevi i mjeseci. Proljeće je. Na groblju svetoga Petra u Zagrebu stoji fin gospodin, fina gospođa pred grobom. Gospođa uzdrhta od radosti. Mjesto trošnog križića pod snijegom stoji kamen sa zlatnimi pismeni, mjesto uvehlog vijenca cvjetaše sto ruža oko grma.

- Majko! Majko! - kliknu Branka, klonuv na koljena - oh, vidim, i ti si sretna, jer se kroz ruže iz groba smiješiš svojoj jedinici! - Zatim dignu se Branka i reče, poljubiv Belizara:

- Hvala ti na tom daru, Belizare moj, a za uzdarje reći ću ti da pleme grofova jalševačkih izumrijeti ne će.

Grof privinu mladu k svojemu srcu i poljubi milu glavu buduće majke pred majčinim grobom.