Branka/4

← 3.

Branka —  4. autor: August Šenoa

5. →

Nadođe jesen, najljepše doba godine u Hrvatskoj. Po gorju prosuo se divni šar šumskoga lišća, koje se rumenilo, žutilo i zelenilo. Po vinogradih bujilo ispod zelen-lišća debelo grožđe, čekajuć berbu. Bilo je po podne, sunce rasplitalo se čarobno nad gorskom šumom, a od njegovih zraka plamtio je visoko grofovski jalševački grad. U prvom spratu starinskog grada i u skrajnjem tornju bijahu širom otvoreni prozori, po čem se sigurno slutiti moglo da se mladi grof po običaju svratio na svoje imanje. Da, grof Belizar stiže u Jalševo. Poniknute glave, ruku straga složenih, prolazio je grof mirnim korakom kroz visoke sobe amo tamo, osvrnuv se kadšto na ovu ili onu sliku svoga pradjeda, pogledav kadšto staro posoblje, starinsku uspomenu njegove obitelji. Bilo je kanda Belizar šeće sa duhovi svojih pradjedova, kanda im nešto šapće i govori što po svijetu biva i kako se mijenjaju ljudi. Najedanput zaokrenu u toranj, izađe na balkon te omjeri podignuv glavu cijelu pokrajinu, koja je pred njim u večernjem zlatu plivala. Blijedo lice zažari mu se lakim rumenilom, poglednu prema gori, poglednu u dolove, i na ono mjestance gdje je Jalševo među vrtovi stajalo. Divni taj prizor svakako ushiti i oko i srce grofa, jer je dugo i dugo na balkonu stajao, ne mogući skinuti oka sa te slike, i istom kada se počeo spuštati mrak na zemlju, vrati se grof među starinske sjene svojih otaca.

Grof Belizar sjedio je svake večeri na balkonu svoga tornja, te je, odbijajući plavetne dimove fine cigare, neprestano promatrao krajinu i čekao dok noćno svijetlo i sjajna mjesečina ne prostirahu čarobnu mrežu nad gorom i dolom. Bio je puno svijeta obašao, al čim je više promatrao kraj koj se je sada razvijao pred njegovim očima, to morade priznati da njegovu zavičaju ljepotom malo para ima, i da je cijela okolica ožarena nekim osobitim miljem koje se ne da lahko opisat. U njegovu srcu počelo se budit nejasno mu jošte otajstveno neko čuvstvo; razumio je samo toliko da se je krasotam prirode po stranom svijetu diviti morao, al ovdje, u ovom gorskom zakutku, tražila je priroda više od njega, tražila je ljubav, ljubav za ovu zemlju koja ga je porodila, za ove starinske zidine u kojih se je razvila cijela povijest njegovog drevnog plemena. Belizar postajaše sve zreliji, godina za godinom minu, a on se motao u tuđinstvu među stranim svijetom, koj je štovao samo njegove novce. Bijaše sit landanja i lutanja, te se ogledao, da uhvati stalno neko mjestance i da se tu smiri, kao što ptica koja poslije dugoga leta traži granu gdje će mirno sklopiti svoja krila. Sto i sto puti nametnula se mladomu grofu ta misao, kojoj se isprva silom otimao, al uvijek opet na nju svratio, i kad se napokon pitao gdje je to mjesto, odgovori mu tajni glas iz duše: "Luđače, ti si tražiš mjesto počinku, a gdje je tvoje tlo, gdje je hram tvoje obitelji, gdje su grobnice tvojih djedova?" I o tom je Belizar razmišljao, nu silomice htjede stresti to sa sebe i ugušit glas istine, al badava. Taj glas ponovi se sto puti u njegovoj duši, sve življe, sve jače, a najjače pako kad je samotan na balkonu sjedio i promatrao lijepu kolijevku svojega roda.

Jedino ga je žalostilo i peklo da je u toli lijepom kraju narod toli darovit daleko zaostao bio za inimi narodi, na kojih je blagoslov kulture obilne dare sipao. Takovim razmišljanjem zabavljao se mladi grof svaku večer kad bje svoj danji posao u gospodarstvu svršio. Nešto je grofa začudo iznenadilo. Svaku večer gotovo dopirali do njegova grada iz mjesta Jalševa glasovi skladnog glasovira. Grof uzeo pomno slušati, te razabra kroz večernu tišinu ulomke iz Meyerbeerovih i Rossinijevih opera, sonate od Mozarta i motive narodnih pjesama. U čudu upita se Belizar kakva se to ptica zaletila u ovo pusto zabitno Jalševo, te nam daje večerne koncerte kojim je program sastavljen od remek-djela glasovitih skladatelja? Belizar imao je i razloga čuditi se, jer su ruke koje prebirahu glasovir začudo vješte bile. Jedne večeri bješe grof pozvao staroga župnika. Obojica sjeđahu na balkonu pušeć i hladeć se o ugodnom večernjem zraku.

- Oprostite, gospodine župniče - prihvati grof - da sam vas za ovu večer zarobio za sebe; vi biste si možda našli bili drugu ugodniju zabavu, nu ja sam željan i društva i razgovora, a sa mojimi pradjedovi, koji eno u pozlaćenih okvirih vise, ne mogu se zabavljati, jer su im usta onijemila, jerbo im se oteo sluh, pak se ne bi među sobom razumjeli. Nu vi ste moj stari prijatelj, živa, vrla duša, koj mi umije razigrati srce, i zato se nadam da ćete mi rado to kratko vrijeme žrtvovati.

- Nemojte tako, presvijetli gospodine grofe - odvrati župnik - tu ne treba nikakove isprike, vama je vrlo dobro poznato koli rado amo zalazim na ugodan razgovor, i meni je uz vas u tom gradu kanda sam kod kuće. Žalim samo jedino da je vaš boravak u Jalševu toli kratak, i da ne imam prilike češće uživat sreću vašega društva.

- To jest, dragi župniče - nasmjehnu se Belizar - vam je žao da ne prebivam stalno ovdje.

- Ne tajim toga nimalo, gospodine grofe, jer znam da bi to ovomu kraju donijelo blagoslova.

- Ah, ne šalite se, gospodine župniče. Vi doduše vrlo laskavo o meni govorite, ali ono čemu se vi od moje osobe nadate ne bi se ispunilo, jer mi pripisujete odviš veliku moć.

- Ja nikad i nikomu ne laskam - reče župnik - to se protivi mojoj naravi. Laskati znači skoro toliko, koliko lagati, a laži od mene doživili niste. Vi ste najimućniji čovjek ovoga kraja, starog plemena, vaše gospodarstvo je uzorno, vaše naobraženje veće nego žalibože u većine naših boljara. Starinski ovaj grad, kojega je povijest toli lijepa, mogo bi opet biti središtem i ognjištem ovoga kraja, a vi kolovođom napretka. Al oprostite šta se tu mučim te vam dosađujem, nije to prvi put da o tom govorimo. Često sam vas zaklinjao da ostanete među nama, ali vaša odluka, kako razabrah, toli je tvrda da vas živ od nje odvratit ne će, a ja starac odrekoh se svake nade da će grof Belizar stolovati gdje su mu i oci i pradjedovi gospodovali.

Belizar ne odgovori u prvi mah ništa, već je motajuć svoju cigaru gledao preda se kanda o nečem važnom razmišlja; napokon dignu glavu pa će kao kroz šalu župniku.

- A što bi vi rekli, dragi župniče, da ostanem među vama? Ne velim ni s daleka da će to i bit i da je to jur odlučeno, ali - što bi vi rekli?

Župnik pogleda grofa postrance i reče: - Ja bih bio zaista sretan, ali ja toga ne vjerujem.

- Zašto ne biste vjerovali?

- Jerbo poznajem vaš karakter, gospodine grofe, ne mogu ni s daleka misliti da biste vi svoju odluku promijeniti htjeli.

- Razumijem - nasmjehnu se grof - vi mislite da sam tvrdoglav čovjek, da imam hira i da ne marim za razloge, nu u tom se varate. Ako se uvjerim da je moja odluka neosnovana bila, da sam krivo sudio, to će me ti razlozi sigurno sklonuti da se popravim, jer je ludost s puke taštine raditi proti svomu uvjerenju, i velim vam i opet da bi se lahko dogoditi moglo da ostanem zastalno u Jalševu.

- Vi bi zbilja, grofe? - začudi se župnik. - A razlog toj vašoj promjeni?

- Tražim si stalno mirno mjestance - odvrati mu grof - i moja me pamet dovodi uvijek u taj moj očinski dom.

Župnik htjede se radosno odazvati grofovoj misli, ali prije neg će progovorit, čuše se iz mjesta zvuci glasovira.

- Recite mi, gospodine župniče - dignu se grof naglo - kakov vještak ili kakva vještakinja zabludi u to zabitno mjestance? Ja čujem svaki dan i Meyerbeera i Rossinija i Mozarta, i to na dobru glasoviru upravo od vještačke ruke.

- Da, od vještačke - potvrdi župnik - a ta vještakinja naša je nova učiteljica.

- Ah, vi ste dobili novu učiteljicu? Valjda je bolja od njezine predšasnice?

- Tu ne ima prispodobe, gospodine grofe. Djevojka, premda mlada, začudo je naobražena u svakoj struci, i ne mogu se doista načuditi kako ju je zao vjetar zanio među naše bregove, u naše zabitno mjesto; ja vas uvjeravam da se takva glavica ne nađe svaki dan.

- Oj, gospodine župniče, kako to govorite. Vi niste nimalo sebični, kad Jalševu ne ćete priuštiti vrsnu učiteljicu. Mene neprestano nagovarate da se ovdje stalno nastanim i da podignem taj kraj, a ovamo žalite da je vrsna djevojka došla k nam.

- Ne tumačite, gospodine grofe, moje riječi krivo. Jalševačka općina, kako i sami znate, dosta je siromašna i može samo slabo plaćati svoje učitelje, a ta djevojka zaslužila bi po svojem naobraženju da bude u glavnom gradu namještena.

- A odakle je to vaše svjetsko čudo što ga kujete toliko u zvijezde?

- Iz Zagreba, gospodine grofe, prava Zagrepkinja, i uistinu čudna djevojka. Mlada je jošte, ali ima gvozdenu volju i junačku ustrajnost. Ne treba mi kazati da su joj obični školski predmeti skroz i skroz poznati, nego vam umije i franceski i talijanski, vješta je glazbi i crtanju, a veze prekrasno. Za svoje zvanje zanešena je da gotovo strastveno ispunjuje svoju dužnost; ima u nje neka idealna žica, i ta mlada stavila si je nekako svetom zadaćom prevrnuti i oplemeniti one mlade duše koje su joj povjerene. Zalazim često u školu, motrim njezin rad i način podučavanja, i moram se uistinu diviti koliko energije ta djevojka posvećuje svomu zvanju, i kako se djeca pod njezinim rukama oplemenjuju.

- Rad sam zaista poznat tu osobu - reče Belizar. - Znam da ste strog sudac i vrlo iskusan čovjek, a kada mi tu novu učiteljicu toliko hvalite, tolikom žestinom branite, mora da je uistinu nešto vanredna, i ne dvojim da će joj zadaća njena poći za rukom.

- I ja se nadam - reče župnik - da će joj rad biti blagoslovan, al sirotica morati će pretrpiti dosta muka, jer ima u ovom mjestu stanovita klika ljudi koji sve moguće rade da učiteljici ogorče život, te paze na svaki njezin korak ne bi li joj kako nauditi mogli. Učiteljica dakako ne mari za to, te napreduje svojim putem.

- Ne vjerujem - reče Belizar - da bi joj spletka nahuditi mogla, kad je toliko energična i odvažna. Na svaki način, kako vam već rekoh, želim ju bar iz prikrajka vidjet.

- Tomu će najbolja prilika biti - reče župnik - ako, gospodine grofe, pohodite ispite koji će se za koji dan obavljati; nu ondje se dakako ispituje samo hrvatski, te ne će vam biti sve razumljivo.

- To jest, dragi župniče! - nasmjehnu se grof - ja jošte ne konverziram hrvatski, ali razumijem vam već sve.

- Vi, gospodine grofe, da ste učili hrvatski? - zapita župnik u čudu,

- Da - odvrati grof - to vam je vrlo čudnovata pričica. Putovao sam na rajnskom parobrodu, i tu se nađe Hrvat, trgovac iz Primorja, koj mi se priključi. Kad ču da sam iz Hrvatske, počeo mi dakako govoriti hrvatski, nu nažalost ne mogoh mu odgovoriti, već počeh govoriti talijanski. Sa primorskim trgovcem sjedio je i ruski pomorski kapetan. Kad ču naš talijanski razgovor, reče mi posve lakonički: "Molim vas, gospodo, kakva je to čudna moda da ne govorite materinjim, već tuđim jezikom; kod nas je to zbilja nepojmivo." Zastidih se veoma, i moram reći da sam na Rajni tvrdo odlučio naučit svoj materinji jezik, i uvjerih se da je prava sramota ne znati ga. Povrativ se u Beč, uzeh vrsna đaka Hrvata, koj me revno i teoretički i praktički podučavao u hrvatskom jeziku, i koliko ja sam suditi mogu, napredovao sam dosta dobro, čitam marljivo i razumijem gotovo sve, samo mi se jezik nije toliko riješio da bi slobodno govorit smio.

Na te riječi izvalio je stari župnik oči toli čudnovato od radosti i ushita da ga je gotovo smiješno gledat bilo.

- Vi gospodine grofe, da ste učili hrvatski; kolika utjeha, kolika radost za moju staru glavu! Sad vidim da ste na najboljem putu.

- Da okajem svoje smrtne grijehe - nasmija se grof od srca.

- To jest - reče župnik - da se popravite.

- Vidit ćemo - odvrati grof - izvolite samo u jedaću sobu.

* * *

Općenita hvala, kojom sva okolica uzvisi mladu učiteljicu, ističuć njezine zasluge i njezinu revnost, zada protivnikom, a osobito vrijednoj obitelji Šilićevoj, smrtnu ranu. Zavist i mržnja zakipi ljuće u tih nečistih srcih, i počelo se smišljat kako da se djevojka sistematički progoni, i ako je moguće, iz Jalševa ukloni. Valjalo je pazit na svaki tren, svaki mig sirote djevojke, ne bi li se našla kakva kvačica o koju bi zapeti mogla. Nažalost, nije bilo takve prilike, al vrijedni bilježnik Mišoci i očiti prijatelj Šilićevih reče naprosto:

- E, kad ne ima pravoga prikora i prigovora, smislimo štogod i bacimo to u svijet, pa će to vrijedit kanda bi istina bila.

- Posve pravo - reče Šilić - mi ćemo to objavit putem novina da se javno mnenje malo razjari proti djevojci.

I u dobar čas pohodi Šilića neki daljni rod, zagrebački preparand, glava inače veoma plitka, i čovjek dosta surov, ali začudo uobražen, držeći se Aristotelom ili bar Amosom Komenskim. Glavna strast toga čovjeka bijaše piskaranje po novinah, i mnogi dosta glupi članak poteče iz njegova pera. Najdraže bilo mu je pisat o pojedinih osobah i navalit na njih, ocrnjivat ih pred svijetom i trovat im život koliko moguće. Taj vrijedni čovuljak sastavi u Jalševu niz člančića proti Branki pod naslovom: "Pokušaj mlade učiteljske sile u Jalševu". Mladi preparand bijaše velik rodoljub i krasan govornik za čašom vina, nu ako je trebalo, znao je svoje pero okrenuti na sve moguće načine, i najgori natražnjak ne bi se š njim mogao takmiti. Takvim reakcionarnim duhom bijahu nadahnuti ti članci proti Branki; pisalo se u njih po prilici tako: U novije vrijeme radi se u našoj domovini vrlo mnogo za školstvo, što će svakomu rodoljubu zaista milo i drago biti, jerbo pučko školstvo jest svakako temelj daljnjega obrazovanja; nu rodoljub mora spregnuti svoju preveliku radost i mjeriti da li svagdje plod odgovara sjemenu koje je potrošeno. Nažalost moramo reći da to nije uvijek tako, da se dapače ide često tobože samostalnim, al krivim putem, a to je zlo, jer svuda mogu samo jedna načela pedagogike vladati; al to kod nas nije svagdje tako. Emancipacija mlađih sila preotela je mah. Ako tko otepe prah školskih klupa te se dotisne do kakva mjestanca, to će odmah gradit svoj osobiti sistem, mudrovat uvelike i prema tomu htjeti uzgojiti siromašnu školsku dječicu, koja imadu doista drugoga posla nego učit se za filozofa. Stari naši školnici nisu bili bogzna kakvi učenjaci, ali djeca učila su se čitat, pisati i računat; ali mnogi novi prosvjetitelji i prosvjetiteljice idu posve drugim putem. Pripovijedaju djeci o našoj povijesti, i to načinom skoro prevratnim, te užižu u njoj neki fanatizam; isto tako govori se odviše o prirodnih silah, o pojavih u svijetu, pa ipak bi vrijedno bilo da se nešta više vremena posveti kršćanskom nauku. Ima za to sto primjera, ima ga i naše Jalševo. Ne ću spominjati imena; dosta budi rečeno, da se pojavljuju ozbiljni glasovi u javnom mnijenju koji očito odsuđuju takav postupak. To budi za danas dosta, drugi put javit ću vam više potankosti. Zasad bacio sam samo nekoliko misli, koje mogu biti ujedno i opomena stanovitim osobam, neka za vremena ostave krivi put.

Sirota Branka dobila je novine u ruke, gdje je taj članak bez duha i smoka proti njoj naperen bio. Premda ta cijela pisarija nevježe nije nikoga osvjedočila, to ju je ipak srce zapeklo gdje joj se za tolik trud, za tolike muke što ih je školi posvetila bila, nabacuju stvari posve neistinite i lažne. Pođe odmah sa pamfletom staromu župniku i pokaza mu kroz suze nevrijednu navalu.

- Vidite, gospodine župniče, što se proti meni radi. Vi znate najbolje, kolikim zanosom gledam vršiti dužnosti svojega zvanja, a eto, to mi je hvala.

- Tješite se, draga Branko, kad bi se čovjek osvrnuo na svaku ludu pisariju kojom navaljuju na ovoga ili onoga poštenjaka, bilo bi zaista zlo, ali čista i svijesna duša, koja ide ravnim i pravim putem, odbija takve klevete mučeć i nastavlja ono što je započela.

- Ah, znam ja to, gospodine župniče; ne vjerujte da ću ja na takove klevete klonuti duhom i ostavit se svoje radnje, al vi znate kakvi su u nas ljudi, namnogo jošte djetinjasti, te vjeruju sve što je naštampano.

- Ne budi vas strah, gospodično; plodovi vaše radnje pokazuju se svaki dan, pokazat će se sad kod ispita, a moja će biti skrb da doglasim općinstvu koli lijep vam je uspjeh, da bi se mnogi stari učitelj u vas ugledati mogo; ne klonite duhom, molim vas, ta vi znate da imate uza se i dobrih prijatelja.

Riječmi staroga župnika bijaše učiteljica nekako umirena, te se lati opet živo svoga posla; nu neprijatelji njezini ne htjedoše nikako mirovat. Gospodin Šilić, bilježnik i vrijedni preparand sastaše se u tajnu sjednicu, gdje odlučeno bude da se vladi pošalje anonimna pritužba proti mladoj učiteljici, koja je imala potpisana biti od "više jalševačkih žitelja".

Ponajprije istaklo se je kako prilično siromašna općina troši mnogo novaca za svoju školu, te ima po tom pravo zahtijevati da učitelj i učiteljica budu valjani, da se drže strogo svoga reda i zakona morala, da upute djecu na pobožnost i da ju ne muče suvišnimi novotarijami, kojih seoskoj djeci u životu i onako ne treba; i prije da je sve bilo u redu, da se nije nitko tužio na školu, ali otkako je mlada učiteljica Branka došla u Jalševo, da se to nekako sve čudno promijenilo, i to na gore promijenilo; ona da govori s djecom kao da su joj ravna, u njezinoj školi da ne ima ni palice ni šibe, što je ipak potrebno da se djeci zarana istjeraju zle navike; naravski je onda da se je djeca nimalo ne plaše, i potom ne može biti nikakva napretka; katkad uzme svu svoju školu i povede dječicu u šumu, gdje sjedne, a djeca oko nje, pa se tu pjeva i klikće, a ona im pripovijeda o kukcih i travah, koje naša djeca i bez te nove učiteljice poznavaju, a to je sigurno suvišan posao. Svaki učitelj mora da pazi na svoj ugled, nu nova učiteljica kanda je na to zaboravila, jer se često na ulici glasno smije i previja, pače katkad ju prate i muškarci kući. Učiteljica gradi se velikom domorotkom, što je svakako lijepo, i što ona za svoju osobu do skrajnje mjere biti može; ali nije nimalo pametno da preko potrebe maštu mlade dječice razigrava rodoljubnimi prodikami, koje ta djeca i onako ne razumiju, pa im daje učit napamet silu pjesama, gdje se govori o borbi naroda, što također u školu seosku ne spada. Bilo je tu još više argumenata, zapisanih zlobnom rukom, i taj lijepi opis bude zbilja otpravljen vladi u Zagreb.

Ova prelijepa denuncijacija proti Branki bude za kratko vrijeme osobitim načinom istaknuta u novinah, gdje se je reklo da prijašnje nagoviještanje i prigovori proti učiteljici u Jalševu nisu nikakva osobna ili strastvena navala, što se najbolje po tom vidi da je znatan dio otmenih jalševačkih žitelja predao pritužbu proti stanovitoj učiteljici, iz koje se naslutiti može da bi općini najdraže bilo da gospodična prosvjetiteljica ode otkud je došla, i da nas svojom novom sistemom poštedi, za nas da je preučena. Odsada nije sirota djevojka imala mira u javnosti, i potajno u društvih bacale se na nju otvorene strijele, klevetalo se, lajalo se, pa ako je to i samo šaka jezičina bila, to se ipak tako živo naklapalo, grdilo da su ljudi, koji se inače ne miješaju u takove poslove, počeli pitati šta se tu radi, i je li zbilja Branka toli nevaljana učiteljica kako se govori. Nato im se čitale novine, jer ti dobri malograđani sami nisu umjeli čitat; al čuvši što je crno na bijelom naštampano, počeše okretati glave i vjerovati da je Branka osoba vrlo pogibeljna njihovoj djeci. Mlada učiteljica od dana do dana se gubila sve više i više u svojoj žalosti, nekako ju ostavi ona vesela vedra ćud prijašnjih ljeta; obrazi počeše blijedjeti, posmijeh sa usta iščeznu, poniknute glave i nijema hodaše Branka, a što je po prilici ćutilo njezino srce, to si čuo za tihih noći na glasoviru, iz kojega se razlijegala divna melankolija, duboka pečal. Ne bijahu to ničije kompozicije, već Brankino maštanje, jer je sirota u mraku sjedeć pustila da lete ruke preko glasovira čas jače, strastvenije, čas blaže, žalobnije, čas muklo ko uzdah, pa onda oštro ko gorak plač. Iz komešanja tih zvukova, iz skakanja tih glasova, koji se napokon rasplinuše sve dalje i dalje kao bolni uzdrhtaji duše, mogo si razabrati koliki jadi more to mlado valjano srce, a nije ni čudo, kad živa mlada duša raskrili krila, kad se i vesela zaleti u to sunce Božje, a onamo prše pred njom crne vrane i ptice kukavice, grakćuć, lažuć, klevećuć; kad se diže ta lažna graja sa svih strana, kako da onda ne klonu i mlada snažna krila? Nu opet, kanda nisu Branki klonula. Ispod njezinih ruku ozivala se doduše žaloba u svih mogućih preljevih, al na koncu svake noćne tužaljke zagrmili bi glasovi iznenada kao da tutnji zemlja, kao da se bije silovit boj, a najzad orila se veličajna pobjedna himna, znak da se djevojka ne predaje. Grof Belizar slušao je pomno te čudnovate noćne fantazije sa svoga grada, pak se badava mučio da nađe nekakvu sličnost među njima i nekakvom poznatom skladbom; te tužaljke bijahu toli izvorne, toli divlje i bolne da je čovjek od čuda stao i slušao otkuda ti zvukovi; a opet bijaše to čudesan sklad i, reć bi, cijela slika boreće se mukotrpne, al i nepobjedive duše. Mnogim je to maštanje godilo, nu neki se opet srdili, navlastito Šilićevi, koji su se tužili da ne mogu spavat od toga nesretnoga gundranja, a napokon reče i Mišoci da će učiteljici to kasno glasoviranje pod globom od pet forinti zabraniti, jer da je to smetanje noćnoga mira. Najbolji zaklon bijaše Branki župni dvor; tu se je cijedila blagoslovna utjeha kao melem u njezino srce, jer je starac župnik imao ustuk proti svakoj suzi, proti svakomu uzdahu.

- Ne klonite, dijete moje - rekao bi župnik - ustrajte na svojem mjestu, vi ste tu vrlo potrebni, vi imate zaštitnika koji su jači od vaših neprijatelja; - a Branka ga je vjerno poslušala.

Starac župnik, dobi od vlade u Zagrebu velik smotak pisama u školskih poslovih, jer je bio zaonda nadzornik škole. Poslaše mu naime onu pritužbu jalševačkih žitelja proti Branki, zatim više anonimnih pisama, gdje se djevojka vrlo nelijepo opisuje, a dodani bješe novinski listovi sa dopisi proti jalševačkoj učiteljici. Župnik bude pozvan neka prouči sve te spise i neka vladi izvijesti kako se ta učiteljica vlada, kakova joj ima prigovora, da li su žitelji š njom zbilja nezadovoljni, i odakle bi te pritužbe po prilici poteći mogle. Kad je starac svu tu pisariju pročitao bio, planu mu lice gnjevom.

- Šta - viknu gnjevno - je li moguće da je krštena duša gorja od zvijeri? Ta takova šta ne bi uradila hijena. Najviše rasplamti ga anonimno pismo, gdje se reklo da je Branka žestoka pristašica ženske emancipacije, al usto i žešća prijateljica muškoga spola, što ona svakom prilikom očito i preko svake mjere pokazuje, tako da su je ljudi oprezni prijateljski opomenut morali, sjetiv ju da je učiteljica, kojoj se hoće pristojnosti i čednosti.

- Bestiae infernales! - planu svećenik, uze smotak i baci ga u pretinac svoga ormara; - slavna vlada dobit će odgovor, kad mine ispit, pak ćemo spojiti više toga, i nadam se da ću imat donle očitih dokaza da se sve to piskara kod vrijednoga učitelja, gospodina Šilića; nu pripovjedit ću cijelu stvar i grofu, jer je to zbilja prekomjerna zloba.

* * *

Jednog lijepog, al dosta sparnog popodneva spusti se grof Belizar sa svoga grada, noseći na ramenu pušku, te zakrenu na podnožju brda u onu lijepu i dosta veliku zelenu šumu, koja se na istoku od Jalševa po brežuljcih prostire. Šuma bijaše hrastova, ne visoka, već samo srednje stabalje, koje je ipak sastavljalo lijep hladovit zaklon od ljetne sparine, a tim više, jer je na nekojih mjestih tekla voda iz živih izvora, koji ne bi ni za najtoplijeg ljeta presahli. Grof zavuče se u šumu, al u prvi čas zape mu noga. Kao čarobna pjesma dopirahu mu do uha iz šume veseli zvuci mladih jasnih grla, slažući se lijepo i skladno. Belizar odluči napredovati, al pozorno, da neopažen opazi sve, i to mu pođe zbilja za rukom. Verući se za ovisokim grmljem otvori se njegovim očima najedanput čudan prizor. Pod nogama širila mu se u šumi mala čistina, na kojoj je bujno šumsko cvijeće raslo, a sred te čistine skakutao je preko maha bistar potočić, a sunce prodiralo je svojim zlatom kroz gusto prepleteno granje hrašća. Na panju kraj potočića sjedaše djevojka crnooka, jedra i snažna; svoju bujnu kosu bila je učešljala na šiju, lahka ljetna haljina od ružičastog muslina plivala je niz skladno tijelo, o crnoj vrpci oko vrata visio je priprost križić, a pred njom u travi ležaše šešir i pjesmarica. Naokolo pako sjedilo je cijelo jato male seljačke dječurlije, što djevojaka, što dječaka, živa, vesela lica, bistrih očiju, a sve bijelo i čisto, da je milota gledat bilo; mnoge djevojčice bile su si od poljskog cvijeća savile vijenac te stavile na svoju glavicu. Belizar nije mogao dalje, već skunjiv se, slušao je i gledao pomno taj cijeli prizor. Mlada gospođica sred djetinjeg kola dizala je ruku te označivala svojoj četici takt pjesme, a sve one male mišje oči bijahu pobožno uprte u njezin kažiprst, dočim su se ustašca široko otvarala, pa se orilo da je milina bila. Maljušna družba pjevala je prekrasnu Mihanovićevu pjesmu "Lijepa naša domovino", al začudo skladno, samo katkad bi koj glasić od živa zanosa skočio višje od ostalih i zapjevao oštrije. Bila je to zaista divna slika, ta mala svečana lica, dječaci razigrani zibljuć na ramenih glavu, djevojčice stidne i držeći se ravno kao svijeće, a među njima ono inteligentno lice, obasjano smijehom zadovoljstva, ono pronicavo crno oko, koje je na svaku glavicu pazilo, kao što pazi pastir na milo svoje janje. Za učiteljicom sjeđahu dvije djevojke, pletuć velik vijenac od zelen-lišća. Saviv ga dokraja, digoše se djevice polagano i došuljav se na prstih do učiteljice, staviše joj vijenac na glavu. Grofu Belizaru činilo se da je prenešen u nekakov drugi, vilinski svijet, u onaj sanak ljetne noći, gdje Titanija sa Oberonom boravi u kolu malih duhova u čarobnoj dubravi; samo što nije bilo Oberona. Slične slike ne bje nikad vidio u svome životu, i zato se nije mogo maći s mjesta, zato stajaše u svom zaklonu kao ukopan, niti je smio pravo dahnuti, bojeći se da bi šušnjem lišća mogao pokvariti i uništiti cijelu tu sliku. Pjesma ušuti, i kao pčele doletiše dječica učiteljici, vičuć u sav glas:

- Je l' dobro bilo, gospođice, je l' dobro, il bi jošte pokušali?

- Ne treba, dječice, dobro ste pjevali, samo dajte na ispitu tako.

- O, draga gospođice - reče mladi bistrooki čovuljak - pjevat ćemo još ljepše; ovdje smo u šumi pod vedrim nebom, pa se ne čuje tako jako glas, al u školi smo pod krovom, ondje će se sve rušit od našega pjevanja. - Učiteljica izvadi sad iz ubrusa velik kolač, stade ga raskrajati na komadiće tako da je svako dijete dobilo svoj dijelak, zatim izvadi iz džepa staklenu čašu i pruži je prvom djetetu, rekav:

- Na, evo vam čaše, dječice moja, napijte se lijepo iz potoka ovdje, bit će vam za zdravlje.

Mali se najedoše, napiše vesela, zadovoljna lica, otimljuć se za čašu, skačuć, gurkajuć se, ali sve za šalu, bez ikakve prostote, da se je grof Belizar iza svoga grma toj ljupkoj čednosti i slogi uprav divio. Tada doviknu Branka onomu malomu dječarcu mišjih očiju:

- Hodider amo, Jankice; o čem ste vi pjevali?

- O domovini.

- A molim te, šta je to domovina?

Mali upre svoje drobne oči u učiteljicu i reče:

- Zemlja gdje smo se rodili.

- A ta zemlja zove se?

Tad skočiše sve male glavice kao ptičice u gnijezdu i udariše u jedan glas klicati:

- Hrvatska zemlja.

- A je li ta zemlja samo Jalševo, gdje ste se vi rodili?

- Nije, nije - viknu odostrag bjelokos dječarac. - i Zagreb je hrvatska zemlja, ondje je Sveti Kralj i ban - a do njega istaknu se malen, mrk svat i reče: - I Krapina je Hrvatska i Pregrada.

- A zašto? - okrenu se Branka k lijepoj, crnoj djevojčici, koja je pred njom stajala.

- Jer tu stanuju ljudi koji hrvatski govore, koji su Hrvati - odgovori djevojčica stidno - i svuda je Hrvatska gdje se hrvatski govori, od mora do gora.

- Kaži ti meni - zapita učiteljica - ljubiš li ti domovinu svoju i zašto ju ljubiš?

- Ljubim ju, jer sam tu postao, jer odvajkada tu moji stariji živu, jer samo tu mogu naći prave zaštite gdje se moj jezik govori.

- A kako ćeš tu svoju ljubav pokazati?

- Kad budem čovjek pošten i valjan, kad budem radio, ne samo za sebe već i za domovinu.

- Dobro si upamtio što sam vam toliko puti u školi govorila, i to se ne izbrišite nikad iz svoga srca; nije čovjek samo za sebe, već i da pomogne braću svoju, da ju tješi, ako treba. Pitam vas ja jeste li vidjeli pčelinjak i one male sobice u njemu?

- Jesmo, jesmo! - viknuše djeca.

- A jeste li vidjeli krta?

- Kako ne bi - nasmijaše se svi u jedan glas.

- Eto vidite, dječice moja, pčelinjak vam je domovina; tu svaka pčelica ima svoj stanak, a sve rade složno i lijepo, svaka zna svoj posao, nu ne pravi svaka pčela med i vosak samo za sebe, već za sve pčele, da ne poginu. Nije li to lijepo? Tu radi svatko za cijelu domovinu. A gledajte krta, taj živi, ćoravi svat šeće sam i sam pod zemljom, ne radi ništa pod bogom, već grabi samo male kukce i crviće, i ogriza biljkam korenje; taj ne pomaže drugomu, taj ne zna što je domovina. Šta hoćete vi bit, pčele ili krtovi? - zapita napokon učiteljica dječicu. A ona, dižuć ruke, klikoše veselo:

- Pčele smo mi, pčelice, a krta neka voda nosi.

- Pravo je tako, dječice moja, nu vrijeme je da krenemo kući. - Učiteljica dignu se, stavi svoj šešir na glavu i pusti se iz šume među veselom dječicom kao čarobna vila, a grof Belizar gledaše za njom, dok je nestade za zavojem brežuljka.

Dobromu župniku bilo je stalo najviše do toga da uđe svim spletkam proti Branki u trag. Prave začetnike poznavao je i onako, al htio je imati dokaza, štono se veli, crno na bijelu. Bilo mu je rečeno da je Šilićev rođak, divlji onaj preparand, pisao denuncijacije u novine; nije dvojio da i tajna služba potiče iz toga kola, pa da je po svoj prilici pri tom bio kuštravi kandidat učiteljstva. Bar se je na to slutit moglo po pojedinih kićenih frazah za koje Šilić nije znao ni znati mogao. Opaziv nekoga dana preparanda na ulici, pozove ga župnik i reče mu:

- Hvaljen Isus, mladi gospodine!

- Vaš sluga prepokorni, prečasni gospodine! - pokloni se preduboko preparand, stresav pri tom svoju lavju grivu.

- Oprostite, mladi gospodine, te vas zaustavili, jer sam rad nešta vas upitati.

- Izvolite, reverendissime! - odvrati mladi lav nekim britanskim mirom.

- Imao bih poslati neki izvještaj duhovnomu stolu. Ja sam već ostario, a sa mnom i ruka, pa pravim kojekakve čudne kvake. Izvještaj mora se svakako čisto i lijepo prepisati, a ja ću i lijepo platiti. Bi li vi htjeli preuzeti taj posao? Ja sam odmah u prvi mah bio pomislio na vas, nu nije bilo zgode sastati se s vama.

- Na vašu službu vazda sam pripravan, reverendissime. Izvolite samo zapovjediti kada da započnem djelo.

- Dođite sjutra u osam sati ujutro u župni dvor, jer da znate, vi morate izvještaj pisat kod mene u kući.

- Bit ćete služeni, prečasni!

- Sad zbogom, dragi moj - oprosti se župnik, domahnuv mladiću, a ovaj pokloni se opet "do crne zemlje", stresav i opet svoju lavju grivu.

Mladi pedagogus veselio se u svojoj duši da je našao nekakove zasluge za trošak svojih cigareta, jer sam nije ništa imao, a od Šilićeve tanke kese nije se također mogao nadati pomoći. Skačuć od veselja, priopći tu novinu školnikovoj obitelji, koja se nemalo čudila ponudi gospodina župnika, "jer" reče Šilić "prepisača ima u našem mjestu više, a prečasni naš duhovni pastir nije osobito sklon našoj obitelji, pa ne znam kako je na tebe spao." Lavogrivi preparand nije mario potanje istraživati razloge te zagonetke, već je počeo razmišljati kako je za neke ljude mnogo bolje da se bave prepisivanjem, koje ipak po koj grošić nosi za duhan, negoli samostalnom književnom radnjom, koja u takvih slučajevih ne vrijedi ni za fidibus. Vedre duše koracaše ujutro drugog dana mladi literat prema župnom dvoru, te se predstavi župniku, koj mu smjesta namijeni posao, ponajprije materijalni dakako, to jest zajutrak u spodobi odojčeta u kiseloj juhi, sira, boce vina i nekoliko finih cigara. Preparand obavi taj prvi dio svoje zadaće osobitim ushitom, posrknu napokon još nekolko kapi izvrsnoga vina, zapali cigaretu finoćom kakova diplomata, zamahnu desnom rukom preko papira i lati se sretno drugog dijela svoga zadatka, to jest prepisa dosta opširnog izvještaja. Pisao je zaista lijepo, skladno, ali nešto polagano, možda hotimice. Njemu nije baš bilo stalo do toga, da se posao što prije svrši, jer je gojio slatku nadu da bi se taj kiseli odojak, te slatke cigarete mogle kroz više dana ponovit. Poslije dva sata prepisivanja stupi župnik, držeći svoju burmuticu, u sobu.

- Nu mladi gospodine, teče li posao? - upita starac.

- Kao po loju, prečasni - pošali se razdragani preparand, ispuhnuv ispod nosa cijeli oblak dima - izvolite se sami uvjeriti.

Župnik zagrabi burmuta, koraknu polagano k stolu i pogleda preko ramena mladića u artiju, izvadi iz džepa svoga dugačkog kaputa neopazice drugu artiju. Iznenada trznu, zakrenu dva tri puta glavom, čelo mu se namršti, zatim se opet na njegovu licu pokaza smijeh. Zadovoljan pogladi si bradu, turnu svoju artiju u džep, potapša mladića rukom po ramenu i reče:

- Vrlo krasno pišete, mladi prijatelju, vrlo krasno. Vidi se da ste vještak. Ne žurite, pišite pomno, da posao iziđe ljepši.

Za nekoliko dana bio je preparand svoj posao svršio; župnik reče mu neka ostane kod objeda, kojemu bje pozvan i načelnik. Vrijeme objeda prođe hitro, jer su načelnik i kapelan govor navrnuli bili na evropejsku politiku, naposeb na istočno pitanje. Gospoda bijahu u tom vrlo razna mnenja, jezici udarahu živo, boj bijaše dosta oštar, nu domaćin pustio je da se to kreševo, pri kojem se je osobito načelnik znojio i neprestano šakom udarao u stol, razvije, pa je pomno slušao kako kapelan, kako li načelnik kani osloboditi kršćane Balkanskog poluotoka. Na svaki način pokazalo se je u toj raspravi vrlo čudnih, pače mitoloških hipoteza, i vječna je šteta da ju nije zabilježio koj brzopisac. Preparand pazio je pomno da mu čaša ne bude prazna, pa je napokon, upirući se laktom o stol i prebaciv noge, motao cigare i odbijao dimove gostima gotovo pod nos. Časomice uplete se i on u političku prepirku, i to licem vrlo važnim. Bacio bi ovdje ondje krpicu, istisnuo bi tu i tamo štogod iz povijesti i statistike, ili bi opet, štono vele, blesnuo u ludu frazu, da su borci stali te izvalili na drzovana oči. Cijelu prepirku zakrči napokon župnik, dignuv se i prekrstiv se.

- Ajdmo u bližnju sobu, gospodo - reče - ondje čeka nas crna kava, dobra baš kao turska, a siromaku Turčinu dajte sada mira, i onako ga boli glava dosta. Gotovo mislim da ima jedan od vas turskih srećaka, koje ne nose više ni kamata, nit se od njih isplaćuju lutrijski dobici, jer se toli motate o pitanju koliko da još ima godina Turčinu u Evropi.

Gosti učiniše po pozivu kućegospodara, a za njima dovuče se i lavogrivi mladić, koj stojeć osobitom gracijom svoju kavu posrknu.

- Dragi moj mladi gospodine - prihvati župnik, pristupiv k mladiću - ne ću vas dulje zaustavljati. Svoj posao svršili ste lijepo, a što tražite, molim, za prepis?

- Molim, prečasni - zapenta mladić porumeniv se - to prepuštam vašoj dobroj volji. Posao bijaše neznatan, samo prepis. Drugo bi bilo da je samostalna literarna radnja.

- Sa-mo-stalna literarna radnja! - nasmjehnu se starac, pogledav postrance neopranog kuštravca - to jest, kakov nezreo člančić ili kakov pamflet proti kakvoj nepoćudnoj osobi, je l', prijane moj?! Hm, da! Samostalna radnja! Ima, ima toga dosta kod nas. Vjerujte mi, prepisom koje valjane, poštene stvari više ste zavrijedili nego črčkanjem ludih, nepoštenih sastavaka i dopisa. Zapamtite si to, mladiću, da vam ne potavni obraz. Nu, govorimo o poslu. Jeste li zadovoljni, ako vam za prepis platim šest forinti?

- To je odviše, prečasni! - poče pripravnik od velike neprilike mucati, jer kad je župnik počeo natucati o nezrelosti i o pamfletih, pocrveni nadobudni mladić poput raka i pogleda nekako u strahu domaćina.

- Evo vam dakle šest forinti - reče župnik položiv novce na stol - samo vas molim da mi potvrdite namirom da ste ih primili. Treba mi taj prilog za moje račune.

- Drage volje, reverendissime - pokloni se mladac, sjednu i napisa: "Namira na 6 for. a. vr., kojih je itd. Potpis: Janko Čavlić, učiteljski pripravnik s. r." - Tako, izvolite. Je l' pravo?

- Jest, samo molim gospodina načelnika i kapelana da se potpišu pod namirom kao svjedoci.

Obojica napisaše po želji župnikovoj svoj "preda mnom" itd., a domaćin mahnu preparandu:

- Zbogom, prijatelju, zbogom!

Janko Čavlić stisnu svoje banke u džep, pokloni se, stresav svoju grivu, do crne zemlje.

- Sluga pokoran, gospodo! - i ostavi ponosito župni dvor te krenu ravno prema trafiki. Jedan, dva puta uđe mu u glavu župnikova riječ o pamfletih i opomena neka pazi da mu ne potavni obraz, al sa prvom cigaretom zaboravi i taj spasonosni nauk.

- Ali molim vas, gospodine župniče, što ste od toga pisara za šest forinti tražili toli formalnu namiru? - upita načelnik.

- Odmah ću vam reći - nasmjehnu se župnik. - Jesam li vam govorio za onu pritužbu koju su neki Jalševčani poslali proti mladoj učiteljici u Zagreb?

- Da - odvrati kapelan - ta original poslala vam je vlada da sve osvade istražite i razjasnite, a pritužba bje kašnje i diljem u novinah tiskana.

- Čitao sam tu lopovsku črčkariju - reče načelnik.

- Čitali ste? Dobro! - kimnu župnik. - Htio sam točno saznati čije je to maslo.

- Ta valjda Šilićevo - brzo će kapelan.

- To znam i ja, to rekoh i ja u duši, ali dokaza je trebalo. Sad ih, hvala Bogu, imam.

- Kako? Kako? - skočiše načelnik i kapelan pitat.

- Ja si rekoh: ta pritužba pisana je u Jalševu, poznajem po prilici ruku svih naših pisara i učitelja. Toga pisma još ne vidjeh. Pismo je lijepo, kaligrafičko. Tko ga je dakle pisao? Sjetih se da ima Šilić pri sebi rođaka preparanda. Da nije možda taj? Nasnubih gospodina Janka Čavlića neka mi prepiše izvještaj na duhovni stol. On to i učini, primi plaću i izda namiru koje ne može pobijati kraj vašeg svjedočanstva.

- I ne može! - potvrdi načelnik.

- Sad gledajte - reče župnik držeć jednom rukom namiru, drugom anonimnu pritužbu; - to vam je tužba, a to namira. Pogledajte dobro!

Načelnik i kapelan stisnuše glave da zavire u spise.

- Ista ruka! - viknuše od čuda; - oboje pisao je Čavlić.

- Po naputku Šilićevu - potvrdi župnik. - Sad ih imam u šaki, te zlotvore.

Ne prođe mnogo vremena, a grof bijaše župnikovim gostom. Bio se je sam pozvao.

- Znate li, dragi župniče - reče Belizar za šalu - vi ste već toliko puta bili mojim gostom, valja da mi se odužite, da i vi mene primite. Mislim da je to posve pravedno?

- Ali molim, gospodine grofe - poče siromah župnik od neprilike mucati - da sam ja to znao, da sam mogao pomisliti - moj siromašni krov.

- Ha, ha, ha, ha! - nasmija se Belizar - da ste znali da će visokorođeni grof htjeti sjesti za župnikov stol! Ala ste djetinjasti. Vi valjda uistinu mislite da u mojih žilah teče modra krv. Ta bili ste toliko puta kod mene i mogli ste se uvjeriti da ne jedem ambrozije, već dobru pečenku, da ne pijem nektara, već hrvatsko vino s kiselicom, pa katkad bocu bordeauxa ili šampanjca. Čuo sam da imate vrsnu kuharicu, pak bi se rad jedanput počastit u skromnoj prijaznoj sobi. Moje dvorane na gradu visoke su, hladne, pa čisto zijevaju, da čovjeku prođe tek, osobito ako je sam. Badava je to, kad dođu ljeta, te postanemo nešto tromiji, hoće nam se društva, razgovora i šale u milom kolu. Vjerujte, ja sam to iskusio. Moje cijelo bivovanje i živovanje bilo je razdijeljeno u dva dijela: ili sam samotan životario u zaseoku il kao vječni Židov landovao po svijetu. Učio sam, istina bog, usto. Al i to učenje ima svoju, pa se čovjek zasiti, a napokon dosadi mu i ono landanje po svijetu, ono seosko živovanje, kad ne ima uza se druga.

- Hm, hm! Istina, presvjetlosti vaša - reče stari župnik.

- Pustinjake smatraju doduše za svete ljude, ali hvala im na toj svetosti. Čovjek može, po mojem mnenju, posve krepostan i pobožan biti i u prijateljskom kolu za čašicom. Samovat i stoga ne imati prilike griješit, nije bome nikakva velika zasluga. Dakle tako je odlučeno, gospodine grofe, buduće srijede doživit će moj siromašni krov veliku sreću, dočekat će grofovsku milost za mojim čednim stolom. Ne mogu se doduše potužit na svoju kuharicu, al ona zna samo za hrvatsku kuhinju, franceska joj je nepoznata.

- Ništa zato, neka kuha samo hrvatski - reče grof - dakle u srijedu. Zbogom, dragi župniče!

Dojduće srijede bio je Belizar u župnikovu dvoru vrlo vesele volje. Jalševčani počeli se križat od čuda. Toga ne doživi jošte njihovo mjesto. Od starine ne pamti nitko da bi se grof, velik gospodin, ponizio bio, te išo na objed k popu.

- Župniče - viknu grof veselo - vidim, vaša hrvatska kuhinja vrijedi više od franceske, jer je krepka, sočna, dočim je u franceskoj sve skosano, sve čudnovato, ili, kako vele "pikantno" začinjeno. Nego, jeste li čuli? Vi mislite da je želudac čovječji vreća za krumpir. Ta tu smo danas imali jedno dvanaest jela i toli vrsnih da je čovjeku gotovo žao ne jesti od koje jestvine; vidite, mi u Hrvatskoj predobro, preobilno živimo. Njegova visost, knez od Reuss-Greiza ne jede sigurno toliko koliko gospodin župnik jalševački, da ne govorim o tom kako srednja klasa u Njemačkoj žive. Nijemac večerava kobasicu uz čašu piva, i to dan na dan, gospodine moj.

- Dan na dan? - zapita u čudu župnik - na zdravlje, gospodine grofe! Ja nisam pri takovu poslu; mi molimo za svagdanji hljeb u gospodnjoj molitvi, ali svagdanjoj kobasici daleko kuća!

- Ali uz svaku kobasicu metne Nijemac groš prištetka u svoju škrinjicu; tako se ljudi pomažu, obogate. Ta umjetnost, vidite, dragi župniče, kod nas je posve nepoznata.

- Da, živimo možda preobilno, predobro, gospodine grofe - potvrdi smiješeći se dobričina župnik - ali kraj svega kukanja i naricanja ipak bi mogli posve lagodno živjeti, da nas nije nekoliko godina potukla tuča. Jedna je velika pogreška. Naši ljudi ne znaju raditi. Evo, ukolo naokolo propadaju naša vlastela, ne zato možebiti što jedu asijete, već jer ne mare za gospodarstvo, jer sve prepuštaju tuđim rukama, niti svoje djece ne upućuju na rad, pak se vlasteoski sinovi namnogo protepu; ne znaju ništa, a hoće gospodski živjet; imanja propadnu, jer je to lijeno, nehajno. Da samo zasuču rukave, ne bi im trebalo jesti svagdanju kobasicu; nu često ne imaju ni nje. Ali zašto bi ja škrtario, grofe, novce grabio. Ja nisam raspikuća ili pijanica, ali rado častim katkad prijatelje.

- Pustimo zasada to ekonomičko pitanje - reče Belizar - bit će zgode da govorimo opširnije o tom. Što vi o propadanju našega nižega plemstva govorite, istina je, i slažem se s vama potpunoma. Sa šljivari propada priličan, i to ne najgori dio hrvatskoga naroda; nu ima točaka glede kojih ne mogu nikako uz vas pristati. Badava je to, dragi župniče, kod nas radi se premalo. Privreda malo kada daje dosta za prehranu, a naravska posljedica toga je dakako dug, koj se kupi i kupi, a najkašnje gospodarstvo rastepe na komade, te je obitelj propala. Nu pređimo rađe na drugu struku za koju vi također puno marite, a to vam je naobraženje puka. Vidio sam dakle tu vašu novu učiteljicu, kojoj ste vi toli silan zaštitnik i zagovornik.

- Jeste li, gospodine grofe? - reče starac župnik. - Pa kako vam se sviđa?

- Posve dobro. Zdravo, jezgrovito čeljade, vrlo ozbiljna i inteligentna lica, a govor joj je jasan, logičan, i čini se da je rođena za zvanje učiteljice.

- Zar ste š njom govorili, gospodine grofe - upita župnik - kad ste ju evo počeli potanko i toli povoljno ocjenjivati?

- Nisam - odvrnu grof - a ne bih ni znao prilike da se s njom razgovaram. Zašav nedavno u šumu, čuh kako djeca pjevaju, i dovučem se sretno do zasjede, iza koje na svoje veliko čudo vidjeh mladu učiteljicu, a oko nje jato drobne djece. Ponajprije otpjevaše djeca pjesmu, onda im dade vaša mezimica po komad pogače, te se moradoše iz vrela šumskoga napit hladne vode, a napokon slijedio je poučan razgovor s djecom o domovini. Mogu vam reći, župniče, da me taj prizor iznenadio. Bijaše to slika ugodna, dosele neviđena, i velika šteta da je ne može slikar vidjeti i prenijeti na platno.

- Da, da - reče župnik - često vodi Branka svoju djecu u šetnje, te tom prilikom obično počinu u šumi, pjevaju, pak se s učiteljicom razgovaraju. Ona im pripovijeda crte iz povijesti, a napose hrvatske; govori im o bilju, kamenju i životinjah, a djeca samo zinu i slušaju to pričanje, pa kad Branka svrši pripovijedati, skoče malići i malice te udare bez konca i kraja pitat učiteljicu svoju, koju upravo obožavaju.

- Valja mi priznat - reče grof - da je to vrlo dobar i praktičan način, i bilo bi dobro da i drugi učitelji i učiteljice tako rade.

- Istina je, gospodine grofe - potvrdi župnik glavom - al nažalost moram reći da ima dosta učitelja koji svoju uzvišenu prosvjetnu zadaću smatraju samo zanatom, te hvale Bogu kad su propisne školske ure minule, pa se dalje i ne brinu za djecu; a najveća je pogreška da mnogi učitelji djeci pripovijedaju o astronomiji i anatomiji, nu ne paze na razvitak i oplemenjivanje djetećeg srca. Šta tu onda hasne svi lijepi zakoni i naredbe na papiru? Na sreću, može se ipak reći da proti tomu nastaje neka reakcija, te da su mnogi prosvjetitelji puka pošli posve zdravim putem bez ikakova humbuga i varakanja. O tom sam se ja na svoje oči uvjerio. Gledali su da ih djeca priljube, a ne da se učitelja plaše. Tako zaviriše djeci u srce i mogu popraviti što je krivo, i probuditi u djetinjoj duši što drijema. Po mojem mnenju, takovo je oplemenjivanje prava pučka naobrazba. I Branka, premda mlada, pošla je takovim putem. Čudim se kako djevojka u tih godinah može biti toli ozbiljna. Uostalom ponavljam, presvijetli gospodine, i opet svoju molbu. Dođite na ispit, tu ćete čuti i vidjeti što vrijedi mlada učiteljica. Molim vas, dođite! Ta vi ste patron jalševački. Hoćete li, gospodine grofe?

- Nemojte, župniče - branjaše se Belizar - vi znate da sam neprijatelj javnih parada i da se nerado pokazujem med svijetom.

- Ali, gospodine grofe - prigovori župnik - ne znam zašto bježite od svijeta. Jalševčani vas uvelike cijene, i ne mogu vam dokazat kolika bi to po njih radost bila da se pokažete među njima u školi. Ta i vaš pokojni otac, gospodine grofe, došao bi svaki put na ispit, te je bezobzirce hvalio i kudio učitelja i učenika, kako je već tko zaslužio. Molim vas, gospodine grofe, dajte mi ruku; recite da ćete doći.

Belizar otimao se nekoliko časova; napokon osokoli se, poda župniku ruku i reče šaleći se:

- Eh, kad se vaše napasti ne mogu drugačije riješiti, i kad je moj pokojni gospodin otac polazio također vaše jalševačke ispite, neka vam bude. Doći ću; ali, župniče, znajte da nisam u ničem optimista, da ću po vraški paziti i kritizovati bez svakog milosrđa. Navlaš svratit ću pozor na to vaše čudo od učiteljice, koja je, kako velite, pošla novim, al praktičnim putem, te tjera svoj školnički zanat posve ozbiljno.

- Hvala vam, gospodine grofe - nasmija se župnik - al se vas nimalo ne bojim, jer znam da ćete ostat u čudu. Nu još jednu. Vi ste vidjeli i čuli šta je Branka radila u šumi sa svojom djecom. I drugi su vrebali na nju, te čuli njezine misli o domovini, pa su ju kukavice optužile kod vlasti da buni djecu prevratnimi govori, a po djeci i cijeli puk.

- Eh! Nemojte tako, dragi župniče - nasmija se grof.

- Nešta ste mi već natuknuli da neki progone vašu štićenicu, nu vi te navale možete vrlo lako otklonit od njezine glave. Al ne mogu nikako vjerovati da joj se ovakove šumske šetnje s djecom upisuju u grijeh, da se pjevanje patriotičke pjesme smatra bunom. To bi preludo bilo, i ja toga ne vjerujem, dragi župniče moj!

- Meni ne vjerujete, presvijetli? - reče župnik ponešto uvrijeđen da grof dvoji ob istini njegovih riječi te da ih valjda odbija na ono živo učešće starca za progonjenu djevojku. - E, pa dobro! Već sam pokazao nekoliko člančića i pisama proti njoj, al sada izvolite ovo pregledati i samo malko zaviriti u te vladine otpise, kojimi poziva mene da joj izvijestim ovo ili ono o Branki na ovu ili onu denuncijaciju. Oprostite, gospodine grofe, znam da vam dosađujem s tim poslom, nego moje staro srce uvrijeđeno je do korena svoga kad vidim toliku himbu i pakost.

Sirotica Branka, idealistkinja, ide upravo zanosito za svojim poslom, te se smatra nekom apostolicom uljudbe svega naroda, počam od velike gospode do zadnjeg kukavca. A koja joj od toga hvala? Poruga. Oprostite, gospodine grofe, al poznam vas za pravična čovjeka, pa ste izvolili sami govor svratiti na Branku.

Župnik predloži sve dobivene spise Belizaru, koj ih letimice pročita te često župnika zamoli neka mu protumači ovo ili ono mjesto; župnik razjasni mu sve živim komentarom svoga jezika. Čitajuć i slušajuć, zavrtio bi Belizar često glavom, često planulo bi mu lice, sijevnulo oko od gnjeva.

- Oprostite, gospodine župniče - reče Belizar drhćućim glasom - krivo sam podvojio o punoj čistini vaše tužbe, misleći da vas je prijazan za revnu učiteljicu ponešto zanijela preko prave međe, pogriješio sam, oprostite! Nu jeste li čuli! Tko bi vjerovao da ima toli opakih ljudi na svijetu koji se ne žacaju pogazit i uništit klevetom sreću, poštenje i budućnost vrijedne koje duše. Ne zamjerite, dragi župniče, govorit će posve iskreno, ali čuo sam često od mojih zemljaka, a evo za to imam živ primjer pred sobom da kod nas Hrvata ima dobra mjera jala i zavisti, i da u novije vrijeme denuncijacija silno cvate. Ta kad su Austrijanci ovdje počeli apsolutno vladati, i kad se je počelo dijeliti službe, došla su gotovo cijela kola tajnih pritužaba policajnomu ministru, sve lijepi listići, gdje prijatelj prijatelja, kum kuma poput vraga opisuje. To je, vidite, dragi župniče, veliko zlo među nama, jer se tim zatire muževnost pojedinca, a i cijeloga naroda, koj postaje žrtvom svakoga mogućnika.

- Istina je, gospodine grofe - potvrdi starac - što ste govorili o zavisti, o jalu, o denuncijacijah; ružna je to crta karaktera našega naroda, i mnogi ljudi, za kojih patriotizam bih bio dao desnu ruku, ne prevjeriše se samo da postignu svoju korist, već su do te koristi upravo došli, izdav ponajbolje svoje prijatelje. Vidio sam mnogo takvih primjera na svoje oči, i srce mi se je rasplakalo, okusio sam dapače i sam gorke plodove tog izdajstva.

- Umirite se, dragi župniče - utješi ga grof. - Koliko bude do nas i u našoj moći, borit ćemo se proti toj opačini da ju iskrčimo, koliko moguće, bar u onom kraju i kolu gdje živimo: navlaš eto vam moje ruke radi Branke. Kao gođ i vi, mrzim krivicu, i krv mi uskipi od jarosti, kad vidim takvu lopovštinu kao što je ova. Moja će biti briga da vašoj štićenici operem poštenje pred svijetom, a da poniknu oni đavoli koji joj rade o glavi. Ja vam još jednom velim, tako mi vjere, gospodine župniče, mi ćemo u toj borbi biti saveznici i moramo na svaki način pobijedit, a pobjedu slavit ćemo, ako Bog da, za vrlo kratko vrijeme. Ja sam se sad, što se veli, zagrizao u tu stvar, i ne mogu mirovat dok se ne riješi po mojoj volji; moja narav već je takova.

- E, pa živili! gospodine grofe - kliknu župnik veselo skaćuć i smijuć se. - Uz vas borit ću se kao lav, i pravo ste rekli: ja kriv ako ne pobijedimo za najkraće vrijeme. Oprostite, presvijetli, svomu prepokornomu župniku - uze starac veselo kliktati, vrteći se oko grofa i taruć si dlanove - činit će vam se možebit drzovito, al je, vjerujte, od srca i po staroj hrvatskoj navadi, koja vam, nadam se, nije baš odurna. Vidite, vi ne znate, presvijetli, kad vas ovdje kod sebe vidim i kad s vama hrvatski razgovaram, pa si mislim, eto velikaša koj se je povratio u svoje kolo, u svoj narod, igra mi srce od radosti, to godi mojemu srcu. A u to ime, kao u ime blize naše pobjede, koja je pobjeda pravičnosti, da iskapimo, gospodine grofe, čašicu ovog starog zlatolikog vina što nam ga dade hrvatska loza, krepka je kaplja, grije srce i dušu.

- E, pa točite, župniče! - nasmjehnu se grof i pruži mu čašu - u to ime vrijedno je piti. Da Bog da, pristali svi boljari uz kolo naroda! Da Bog da, da pobijedi skoro i sjajno pravičnost i vrlina.

Visoko dignuše čaše, živo se kucnuše, da je zlatno vince planulo poput sunca. Kad je grof Belizar, oprostiv se sa župnikom, ulazio u svoj grad, reče si sam:

- Vrijedan starac, čestita duša! Ne žalim da sam taj dan proživio pod njegovim krovom.

* * *

Ispiti bješe minuli, bitka dovršena, i Branka pisa svojoj prijateljici Hermini osim ostaloga i ovo:

"Draga Zagrepkinjo moja! Ne ima sumnje, da se i opet na mene ljutiš, kogođ u svakom tvojem pismu, a ovaj put tim više, jer duže vremena od sebe ne dah glasa. Ne čudi se; ispiti bijahu pred vratima, ja pune ruke posla, jer se je radilo o mojem glasu, jer sam htjela kleveti stati za vrat. Ti dakako toga ne razumiješ, a još manje ćutiš, jer nemaš škole, jer nemaš ispita, jer nemaš napokon zavidnika i klevetnika. Dozvoli da ti pišem kako je bilo. Dobro znaš kako se je proti meni piskaralo po novinah. Sprvine bolilo me je srce od takvih podlih i lažnih navala, i htjela sam zbilja javno na sve te laži odgovoriti, pa sam već bila napisala šest sitno pisanih tabaka. Prije ipak nego ću ih otpremiti novinam, pokazah taj razjareni odgovor vrijednomu župniku našemu, koj mi je uistinu drugim ocem. Bez njega bila bih zlo prošla u Jalševu. Starac pročita moj sastavak vrlo pozorno i nasmjehnu se čitajuć ne jedanput. Pročitav polemiku smota papir, vrati mi ga i reče posve ozbiljno:

- Znate li šta, draga Branko? Učinite što ću vam reći.

- A šta, prečasni gospodine?

- Vaš sastavak vrlo je dobar i logičan, pun plemenita gnjeva, iz njega odjekuje uvrijeđeno čisto srce i baca strijele na klevetnike, kojim nije ništa sveto - al vam opet velim: spalite taj sastavak.

Prepah se od čuda, župnikov savjet ošinu me nemilo.

- Da ga spalim, velečasni gospodine? - upitah ga gotovo uvrijeđena.

- Moj savjet primio vas se nemilo - nasmjehnu se starac - al učinite kako vam rekoh. Nije vrijedno bacat biser pred krmke. Šutite, prezrite ih, jer nisu odgovora vrijedni. Radite dalje pošteno i savjesno, a po vaših djelih bit će vam obraz svijetao pred svijetom, a kleveta će propasti u crnu zemlju. Da odgovorite ovako žestoko, osjetile bi hulje koje na vas graju dižu da se srdite, a to bi im vrlo godilo. Zato šutite, draga Branko, i spalite svoj sastavak.

Uvjerih se da dobri starac pravo govori; spalih onih svojih šest žestokih tabaka, ne odgovorih ništa, već prezirah moje napasnike nadajući se da će djelo izići na vidjelo, da će se pokazati što je istina, što je laž. Već nekoliko dana prije ispita gledali me Jalševčani čudnim okom, pa šuškali, pa šaputali bez kraja i konca. Ja svega toga nisam ni pravo razumila, dok mi načelnikovica ne reče kako se po svem mjestu govori samo o ispitu, za koj su ljudi prije vrlo malo marili, nu sada da su radoznali kako će moja škola proći, i je li istina što su novine proti meni pisale.

Dođe urečeni dan. Škola bijaše zelenilom i zastavicami nakićena. Moja mala četa bila je donijela granja, zelenila i cvijeća, a ja sam načinila zastavice, te iskitismo sobu upravo gizdavo. Mali dječaci i djevojčice što stoje pod mojom komandom gizdahu se nemalo da su oni prestigli u tom zreliju djecu. Na ovaj dan bilo se je skupilo začudo mnogo gosti ne samo iz mjesta Jalševa, nego dosta vlastele iz okolice naše. Dođe naravski župnik, načelnik, bilježnik, trgovci, gospoje iz mjesta, dođe napokon - čemu se svi čuđahu - i grof jalševački, koj prije nije nikad zalazio među svijet nit se brinuo za našu školu. Ja sam istinabog Zagrepčanka, varoško dijete, doživila sam i preživila kojekakvih svečanih ispita i parada, pa nisam stoga nimalo plaha; al ovaj put nekako mi je čudno bilo pri duši, i krv mi je kucala življe, jer sam znala da ima među slušatelji ljudi koji mi nisu prijazni, i da bi najmanja moja pogreška kod ispita u novinah raspredena bila naširoko. Ufala sam se ipak u Boga da me moja svijest ostaviti ne će. Ponajprije budu ispitivana dva višja razreda, kojim je bio učitelj Šilić. Meni je vrlo teško pisati o tom kako su djeca odgovarala, i ne bih nikad pred svijetom izrekla svoj sud, neka mi se ne kaže da iz mene mržnja govori; ali tebi koja si mi posestrima, pred kojom stoji otvorena sva moja duša, mogu reći cijelu istinu. Djeca pentahu čudnovato, svaki čas bi zapela, i kako se po svem vidilo, učilo se u tih razredih samo napamet, a na smisao, na pravo značenje nije se pazilo. Šilić gotovo se je znojio i rumenio od neprilike. Kad bi najedanput ovaj ili onaj između prisutne gospode upitao đačića za ovo ili ono, jer nije nikad odgovora bilo, vladala je u sobi mrtva tišina. Gospoda su čudnovato kretala glavom, videći taj neuspjeh i pregledavajući loše, zamrljane pisanke, te načelnik reče učitelju poslije podužeg vremena:

- Jeste li svršili, gospodine učitelju? Ja mislim da bi dosta bilo. Zar ne, presvijetli gospodine grofe? Il zapovijedate li možda da se ispituje dalje?

- Hvala lijepa, dosta je - odgovori grof.

- I ja mislim da je dosta - nastavi načelnik. - Hvala, gospodine Šiliću, na vašem trudu; vidi se da je dobre volje bilo, i nadajmo se da vam se volja ispuni, da bude do godine nešta bolje. Osobito bih vam preporučio da pazite na pismo, jer u tih pisankah ima zbilja vraških kvaka. Sad je red na gospođici Kunovićevoj. Da čujemo što znadu njezina djeca.

Šilić porumeni kao rak, pokloni se gostom duboko da su rukavi njegovog crnog kaputa uzmakli do pol ruke, zatim mahnu djeci neka izađu, pak se stisnu u kut školske sobe da čuje moj razred. Gospoja Šilićka, koja je u crnoj svilenoj haljini sa ogromnim perom na šeširu sjedila među gosti, nije bila toli strpljiva. Najedanput sunu uvis, da joj pero čudno zatrepti, pokloni se gostom vrlo graciozno, stisnu svoje usne i dignuv svoj šiljasti nos, ode skaćuć iz škole, omjeriv me mimogred strašno prezirnim pogledom.

Sad dovedoh ja svoje maliće i malice. Krv mi je nekako išla u glavu, a pred očima miješalo mi se jedan časak, kad vidjeh pred sobom toliko glava. Mislim da se glumcu tako nekako zamagli kad prvi put iziđe na pozorište i spazi glave općinstva; nu ta neprilika trajala je samo jedan hip, pa se prenuh u svoju svijest. Činilo mi se da sam kapetanom junačke čete, jer su moja dječica lijepo u bijelo seljačko ruho obučena koracala u školu uzdignute glave, vesela lica, da ih je milo bilo gledati. Djevojčice imađahu u ruci svaka po kiticu cvijeća i lijepo vezen rupčić.

Vidjelo se malima da su jedva mogli dočekati slavu današnjega dana, stojahu kao vojska koja gori željom da navali čas prije na neprijatelja. Djeca gledahu gospodu, al napokon svraćahu svoje oči na mene, očekujuć znak. Poslije molitve uzeše moje male rešetati, i to oštro rešetati. Napisala bjeh kratak pregled svega što sam učinila s dječicom, te predadoh taj program gospodi kod zelenog stola. Prema tomu sam ispitivala sama, al kako rekoh, još više pitahu naš domaći, a i neki strani župnici, kapelani i izaslanik županijski.

Radila sam da dječica ponajprije upoznaju i razumiju onaj mali svijet što ih okružuje, da iz srca istrijebe prostotu, zavist, himbu, te da živim osjećanjem prigrle sve što je ljubavi vrijedno, i što je krasno i dobro. Kušah djeci otvoriti srce, razgaliti prirodu i ucijepiti u mlade duše divne one zakone morala koji su najljepšim ukrasom naše vjere. Usto dakako nisam zaboravila na čitanje, pisanje i računstvo. Prigovorit ćeš možda, da je moj program preobilan, preopširan, da se povodim za zlim primjerom onih pedagoga kojim sam sama prigovarala, da trpaju u mozak drobne djece sve moguće znanosti ovoga svijeta. Ne činim ja toga; moj običaj nije pri ispitu ciganiti ili sljepariti. Kod mene dakako ne ima govora o anatomiji, fizici, povijesti literature ili svjetskoj historiji, već je kod mene sve en miniature, kao što su i moja dječica mala. Ispit bijaše veoma veseo i živahan, pače nije to ni bio pravi ispit kako si ga predstavlja pedantičan školnik, već živahan akademički razgovor među djecom i gospodom za zelenim stolom, u koj se kadšto i ja upletoh. Tu nije gotovo nijedan malić zapinjao, već se odgovaralo, čitalo, računalo brzo, kratko i jasno, pače i stidljive inače djevojčice ne smete ni najmanje prisutnost tolike gospode, te si i slaba polovica moje škole osvjetlja lice. Gosti pokazivahu veselim odobravanjem kako su zadovoljni, a župnik reče mi da je dosta, jer da se je svatko mogao uvjeriti o napretku škole. Još iziđe malen đačić, te progovori za oproštaj nekoliko stihova, a najzad zaori složno iz tih malih grlašca sveta naša pjesma: "Lijepa naša domovino". Ne srdi se da ti sve te naoko prozaičke stvari opisujem toli prozaički, nekako sam umorna; al vjeruj mi da se je u onaj čas kadno se svrši ispit odvalio velik težak kamen od srca moga. Hvalila sam Bogu da mi je dao snage ustrajati na mom mjestu te sam napokon uspjela i pobijedila. Svi gosti pristupiše poslije ispita k meni, a pred svima grof. Podav i stisnuv mi ruku, reče:

- Gospođice! Lijepa vam hvala za današnji dan. Bila je prava slast sve to slušat i gledat. Vi ste uistinu opoštenili i svijetu pokazali šta da je i kakovo mora da bude učiteljsko zvanje. Čestitam vam. - Grof nadari zatim najbolje učenike i učenice škudami. Za njim čestitali mi i drugi gosti, i od tolike hvale i slave bila sam uzrujana i razdražena, te me je upravo zaboljela glava; nu lahko je, draga Hermino, preboljeti takvu bolest kad ti srce kaže: Eto, nagrada te zapala, živa simpatija svih plemenitih i pametnih ljudi. Nije dakako ta simpatija jednoglasna. Bilježnik gledaše me za toga moga slavlja ispod ščetinjastih obrva kao divlji mačak, i usne pomicahu mu se kao da hrusti lješnjake. Šilić gladeći lijevim dlanom svoj desni rukav i gledajuć u zemlju, crvenio se je dovrh glave; kod kuće pako napusti velecijenjena gospođa Šilićka svoje mačke na moj maleni cvijetnjak. Thea-ruže i cvijet kaktusa padoše žrtvom školnikovičine osvete.

Na dan ispita počasti nas domaći župnik, budući ravnateljem naše škole. Pozva dakako i otmenije gospođe iz mjesta i okolice. Tu blizu mene sjedaše i načelnikovica, a do nje cvatući bilježnik "vitez od birse". Naše susjedstvo kanda mu nije milo bilo, jer se je na svojoj stolici previjao kao piškor. Nije ipak smio biti neuljudnim, pače je prema svomu viteškomu glasu i značaju počeo dvoriti načelnikovicu i mene, naravski sve smiješećeg se lica, krotko i ponizno, uz slatke udvorne riječi.

- Gospođice! - reče mi taj lažac među ostalim, pruživ mi upravo zdjelu raka - vi se danas ne zovete Branka.

- Već kako?

- Viktorija! - nakesi se Mišoci - jer ste danas toli sjajno pobijedili.

- I jest - potvrdi načelnikovica kategorički - samo najpodlija zavist ne će te pobjede priznati.

Taj svoj govor poprati vrijedna gospođa vrlo oštrim aristokratičkim pogledom da "vitez de birsa" nije smio ni pisnuti, al ću mu ja na to kroz šalu:

- Hvala na vašem priznanju, gospodine bilježniče! Vaše priznanje vrijedi mi više nego sva ostala hvala i slava kojom me danas počastiše gospoda.

- Molim, molim, zašto? - zapenta bilježnik od neprilike.

- Ta ne sjećate li se što mi rekoste kad vam se, stigav u Jalševo, poklonih?

- Ne, ne sjećam se - izmuca bilježnik zacrveniv se dovrh glave.

- Ah, vidite! - opet ću ja. - Sjeđaste prebačenih nogu na okrajku stola, a ja stajah pred vama. Odbijaste mi iz svoje lule guste dimove pod nos. Upitaste me za nauke, za svjedodžbe, poslije pače rekoste da do svjedodžbe ništa ne držite; kako je sasvim suvišno bilo da sam ja amo došla, jer je prijašnja učiteljica dobro ovršila svoju zadaću, i kako ćete mi strašno paziti na prste. Ta sada se valjda sjećate, gospodine bilježniče?

- Sjećam! Sjećam! - šapnu Mišoci stisnuv glavu među ramena ne bi li sakrio svoje lice što je od stida i vina cvalo poput paprike.

- Eto vidite - nasmijan se od srca - kako ja sve dobro pamtim. Vjerujte mi da sam se preplašila od tih vaših riječi, te sam radila i učila danju i noćju samo da si pred vama osvjetljam lice. Hvala Bogu, uspjela sam; al to je, kako rekoh, samo vaša zasluga. Bogzna što bi bilo da mi niste gledali na prste.

- Ali gospođice...

- Da, da! Samo strah od vas učini da sam pobijedila. Hvala vam.

- Vi, vi ste, gospođice Branko, gora od pčele, od ose, od stršena, od vampirice, kako se bez milosti zabadate u čovjeka.

- Šta! - viknu načelnikovica - zar je to istina? Zar ste to zbilja Branki govorili, gospodine Mišoci? Ja mišljah da je to samo šala koju si smisli gospođica.

- Kakova šala, milostiva, gospođo? - tjerah ja svoju vragoliju dalje - živa je to istina.

- Šta! Kavalir, kakov ste vi - prekrsti se načelnikovica, - galanthomme na glasu, smio je toli nespretno vladati se prema gospođici, te povrijediti i najobičnije zakone pristojnosti.

Nesretni "vitez de birsa" kupao se je u vlastitom znoju na te nemile naše navale. Tarući si modrim rupcem znoj sa čela i zibljući se amo tamo kanda ga grize u trbuhu, stenjaše muklo:

- Milost! Milost!

Ne bih ga još bila pomilovala da se u naš razgovor ne zaleti gospodin mladi, to jest kapelan, komu je danas povjerena bila čast stoloravnatelja. Kapelan doviknu mi:

- Molim za časak pozor, gospođice Branko!

Svi ostali gosti ponoviše:

- Pozor! Čujmo!

Mišoci uzdahnu iz dubine mješine svoje, a gospodin kapelan dignu čašu, nakašlja se dvaput, upre ljudski oči u mene, pa me poče kititi riječima, kao što se cvijećem u crkvi kiti kip svetice na njezin god. Uzeo izreke iz Svetoga pisma, pričice iz mitologije, narodne poslovice, te me zamatao u mirisavi pamuk hvale i slave da sam se strašno stidila pred tolikim društvom, a kad napokon dignu čašu visoko, reče: - Živila naša mlada učiteljica kao takova! - skočiše svi klicati te priskočiše k meni da se kucnu sa mnom, pače dođe i grof, te poprati kapelanovu javnu zdravicu sa nekoliko privatnih vrlo laskavih riječi.

Tako ti prođe ispit i slava, i mogu ti reći da sam vrlo zadovoljna, draga Hermino! Zbilja! U zadnjem pismu po drugi put me pitaš kakov je čovjek grof Belizar. Već sam, mislim, u raznih mojih pismih pisala dosta crtica o njem, te si možeš po svem stvoriti čitavu karakterističnu sliku. Nu ti si prelijena da sve to držiš i skupiš u svojoj pameti. Belizar čovjek je, kako se čini tvrda, ustrajna značaja, možebit ga je i nesreća kakova snašla, jer je časomice ozbiljan, melankoličan. Veoma je naobražen, zato ističe manje svoje grofovstvo, pa svojom ljubeznosti stiče simpatiju svih ljudi. Gospodar je da ne može biti bolji. Meni je osobito prijazan te traži razgovor sa mnom. A molim te, Hermino, zašto pitaš? Zar si rada postati groficom?"

Dok je Branka svojoj posestrimi pričala pismom o svojoj pobjedi, oštrio je starac župnik pero da složi zemaljskoj vladi čitavu čitulju o jalševačkoj školi i navlastito o mladoj učiteljici Branki Kunovićevoj. Pravedan gnjev planu u duši poštenog duhovnika kad se lati toga posla, kad se, prolistav sve spise, opet sjeti potankosti. Oko mu sijevnu, prođe dva, tri puta prstima bijelom kosom, a zatim uze pisati i pisati, pozorno, neprekidno kanda će napisati cijelu knjigu. Njegov izvještaj ne bijaše suho birokratičko pripovijedanje; nikada ne htjede doduše pisati više nego je potrebno bilo, al je zazirao od birokratičkih formula. Toga pisanja držao se je župnik već budući bogoslovcem i pišući u "Danicu" i "Narodne Novine", toga pisanja držao se je starac još i sad, pišući školski izvještaj. Opisa krasni uspjeh Brankina ispita, vrsnoću njezine metode, općenito mnenje o njoj, opisa sve njezine protivnike i neprijatelje, dokaza novinami i pismi, od koga sva ta kleveta polazi, da to nije nego prosta denuncijacija, nikla iz najpodlije zavisti, i završi svoj izvještaj ovako: "Ja, visoka vlado, odaljen sam od glavnoga grada već mnogo godina i malo kada dolazim po poslu u Zagreb, a i onda na kratko vrijeme, pa ne imam kada ispitivati koliko napreduje mladež koja se posvećuje učiteljskomu zvanju; nu budući već dugo vremena svećenikom po raznih krajevih naše domovine, podučavao sam dakako djecu u kršćanskom nauku, i upoznao sam mnogo učitelja i učiteljica. Ima žalibože i kojekakvih, a na mnogo mjesta troše općine velik novac za školu upravo uludo. I iskustva - to mogu smjelo ustvrditi, visoka kraljevska vlado - imam dosta, a pozivajući se na to, dužnost mi je ispovjediti da sam malo kada naišao na toli vrsnu učiteljsku silu ko što je gospođica Branka Kunovićeva, učiteljica jalševačka. Prem posve mlada, toli je temeljito naobražena, toli oštra duha, da će timi vrlinami možda više postići negoli drugi manje daroviti učitelji dugim iskustvom. Nekim čudom pala je u ovo skromno mjestance, nu sam glavni grad mogao bi si čestitati da ima toli vrlu djevojku za učiteljicu. To o njezinu zvanju, za koje je upravo oduševljena. Savršena je to djevojka kakova se rijetko nađe, a pritužbe i klevete po novinah ne treba mi, nadam se, opet pobijati; ta već sam dokazao autentičkimi dokazi da to nije nego najpodlija denuncijacija, koju visoka vlada zaista ne će uzet za temelj svoje odluke, jer ravnat se po denuncijacijah znači potpisat svoju propast."

Starac župnik pisa vladi da bi se glavni grad ponositi mogao, da ima svoju kćer Branku za učiteljicu, i zakratko nadade se zbilja prilika koja je imala mladu pedagogicu povratiti u rodno joj mjesto. Iznenada dobi kratko pisamce iz Zagreba, i to, po napisu sudeć, od Herminine ruke. Evo, to pisa Hermina: "Draga Branko! Zasada ne odgovaram na tvoje dugačko pismo. Drugi put. Danas ti javljam važnu novinu. Brzaj što znaš. U Zagrebu ima se popuniti mjesto učiteljice. To se mjesto namjenjuje tebi, jer si toli vrsna učiteljica i k tomu još domaća kći. Jagma za mjestom je dakako velika, jer bi svaka preparandica htjela ostati u Zagrebu, al se ti ne boj, tebi kanda je dekret već u džepu. Od vlade i grada rekoše gospoda mojemu ocu neka ti pišemo da odmah pošlješ molbenicu u Zagreb. Čini se da imaš tajna zaštitnika, kad te sami zovu. Zato ne časi časa, obavi točno sve što treba, i pošlji pisma meni; moj otac predat će ih vladi. Ljubi te dovijeka i cjeliva te sto puti tvoja vjerna posestrima Hermina."

U prvi mah zažari se Branka; njezina pobjeda išla je dakle dalje od Jalševa. Ljudi zovu je u glavni grad iz kukavnog sela; svijetla lica, pobjedna imala se vratit u svoj zavičaj na mnogo bolje, plodnije mjesto, imala se je riješiti spletaka, podla kola klevetnika. Branka bijaše i ponešto slavična. Kad razumi ponudu, nešto joj mila i draga ugrija dušu, ugodno, voljko čuvstvo kanda će joj obajati srce. Babi ne reče zasada ništa. Podnimiv ruke, držeć prstima pismo, spustiv glavu na prsa, hodala je Branka po sobi amo tamo da razmišlja, da se odluči bi li, ne bi li pošla u Zagreb. Nakon dužeg vremena baci Herminino pismo na stran i sjede pisat. Borba bila se svršila u Brankinoj duši, ponos nadvladao, želja za koristi podlegla. Branka odgovori ovako: "Draga Hermino! Hvala ti na brigi, hvala ti na pozivu. Ponuda zagrebačke gospode po mene vrlo je časna, te tjera u laž sve one klevete štono se bješe podigle na me. Uza sve to, i kraj znatne materijalne koristi koju bi mi donijelo zagrebačko mjesto, velim ti, draga Hermino, a ti to reci zagrebačkoj gospodi da ne primam njihove ponude, da se ne ću vratit u glavni grad, da ostajem u Jalševu. To je moja tvrda, neslomiva odluka. Nekad bijaše dakako mjesto zagrebačke učiteljice mojim idealom; danas više nije. Ja sam ovdje u Jalševu uhvatila koren, tu sam održala prvu pobjedu u svom zvanju, tu ću se borit i nadalje. Bilo bi ružno da nakon nedugog vremena zapustim onu općinu koja me je, premda siromašna, uvela u kolo učiteljica, bilo bi nezahvalno da na cjedilu pustim ove dobre ljude, koji su mi iskazali toliko simpatija; pa onda siromašna dječica moja, šta bi bilo od njih bez mene? Podivljala bi opet ko i prije. Suze mi idu na oči kad pomislim na to. Svijet mogo bi punim pravom reći da sam kukavica, jer sam se jedva mogla dočekat prilike da se otresem Jalševa. Ne, Hermino, ja ne idem, ostat ću ovdje. Ne znam što mi je usudio usud, ali tu nalazim zadaću svoga života. Uspjeh je ovdje dakako teži, a u Zagrebu dakako lakši; ovdje imaš pred sobom seosku neuku dječicu koju uljuditi treba, ondje u gradu varošku mladež koja već takvu uljudbu donese u školu. Po mojem pako mnenju mnogo je dičnije prosvjećivati puk negoli gradske ljude. Šta hasne sve fraze i deklamacije o rodoljublju, kad nije još progledao naš puk, kad ne umije čitat i pisat, kad ne ima novina nit knjiga, kad ne zna šta po svijetu biva, i šta narodu treba. Tu dakako ne oduševljava zajednička misao sve pučanstvo. To se vidi najbolje u političkoj borbi. Lahko možeš predobit seljaka za nekoliko čaša, za nekoliko banaka; al kako si ga ti predobio, predobit će ga za tobom drugi, opet za nekoliko čaša i banaka. Seljak priseći će danas na Boga, sutra na vraga. Ne velim da to ne čine mnoga naša gospoda, al je gadno gledati kad to čini puk za kukavnu plaću i ponajviše proti svojoj koristi. Tu treba prosvjete, tu. Zato volim ostat u Jalševu. Jedno je još što me sustavlja u Jalševu, il da bolje kažem, ne pušta u Zagreb. Bilo je zgode da me namjeste, bila sam najbolja između svih i molila sam dapače za mjesto. Odbiše me naprosto, jer ne imađah zagovornika i patrona, jer sam bila siromašna djevojka bez gospodske protekcije. Vidiš, to me peče, zato se također ne vraćam u Zagreb, a sad završujem ukratko svoje pismo, moleći te da mi više o tom predmetu ne pišeš, jer je moja odluka tvrđa od gvožđa. Budući put odgovorit ću ti obilnije, i bit će svakako zanimivijeg gradiva. Pomisli si, grof Belizar pozvao je sve učesnike ispita i susjednu vlastelu za današnji dan na svoj grad, i to na večernju zabavu. Imam dakle dosta posla sa svojom toaletom. Zbogom, draga Hermino. Tvoja Branka."

* * *