Branka/3

← 2.

Branka —  3. autor: August Šenoa

4. →

Zahvalih se načelnikovici na prijaznom uvjerenju; rekoh joj kolika da mi je čast što sam našla zaštitu toli odlične gospođe, i više toga, što se već u ovakvih prilikah govori. Nu moje riječi ne bijahu puke fraze udvornosti, već iskreno mišljenje, jer mi se čini da su ti načelnikovi, dobri, iskreni ljudi, premda u svojoj vrsti i po svom zvanju čudaci, kakovih često nalazimo na selu. Prema meni barem vladaju se više no prijateljski, njihova kuća mi oaza u jalševačkoj pustinji.

Gospodin načelnik motao je u svojoj duši svejednako crne, osvetne misli i na svoga bilježnika, a osobito na školnika, jer je svejednako straga složenih ruku koracao po sobi razbacujuć krakove široko, kanda je čizme htio baciti s nogu. Vrteći pri tom uvijek glavom, istiskao je neki čudnovat mukao glas, kao ranjeni međed, što je po svoj prilici imao biti uzdah pravednoga gnjeva, kojim je plamtilo njegovo uvrijeđeno načelničtvo. Ujedanput dignu svoj kažiprst i kriknu strahovito:

- Neka! Neka! Pokazat ću im što sam i tko sam! Trista mu muka! Moje srce je predobro, premehko! Odsad bit ću strog kao profuz, vjere mi, hoću. Neka mi školnik opet dođe po vanrednu nagradu, pokazat ću mu vrata! A taj mili, slatki moj bilježnik, koj ima jedno desetak istraga na vratu, ta pijandura, taj mi pravi ovdje opoziciju. Neka! Neka! Vidit ćemo tko je tu glava, tko je načelnik. Trista mu - - - al - obrati se domaćin k meni - ne bojte se. Za najkraće vrijeme biti će vaš stan priređen kako treba.

- A donle - doda načelnikovica - izvolite se preselit k nama, jer ljudi će u sav glas vikati na vas da ste se nastanili u krčmi. Jalševčani ne pitaju tu mnogo za razlog.

- Pravo, pravo, draga ženo moja, barunice moja! - reče načelnik uzvišenim glasom i dignu svoj kažiprst - ti si mi tu misao izvadila iz usta, a ja ću ju samo popuniti, veleći: Gospođice, molim vas, da budete odmah danas našom gostinjom. Zar ne, moja draga barunice, vi se slažete sa mnom, i cijenim da bi vrijeme bilo, da pomislimo na okrepu svoga mlohavoga tijela, jer je evo - pri tom izvadi svoju zlatnu uru - dvanaesta odbila. Moja vrijedna gazdarica, mislim, nije radi toga u neprilici?

- A šta to govori gospodin načelnik? - rasrdi se žena, - kanda mi svaki dan ne možemo počastit nenadana gosta! Odložite, gospođice, meni je osobito drago. Oprostite samo časak, da odredim što je potrebno.

Po tom dignu se barunica koracajuć ponosito poput Junone iz sobe da si spremi što dostojniji objed. Mislim, draga Hermino, da sam za ovaj put ovršila više nego što sam po našem ugovoru dužna, jer se moje pismo preko mjere oteglo. Zasada dosta, dragice moja! Pođi k mojoj dragoj, zlatnoj babici - kojoj sam također pisala - reci joj da mi je dobro, vrlo dobro. Ne reci joj ništa o putovanju na otvorenih kolih, o nemilom dočeku, već laži i maži kako bolje znaš, da sam došla u pravi raj. Tebi će starica povjerovat i bit će sretna. Do proljeća promijenit će se štošta, donle uredit ću i svoj stan, pa će baba mislit da je uvijeke tako bilo. Pokloni se u moje ime milim tvojim roditeljem, pozdravi sve moje prijateljice. Ali sada dosta, dosta i predosta. Drugi put slijedi drugo poglavlje o blaženom Jalševu. Ljubi te u oči i usta cjelovom živim tvoja posestrima Branka, učiteljica jalševačka. - P. S. Zbilja! Zar ništa, posve ništa? Ta zimsko je doba, sastanci, zabave, prosci, a Hermina miruje? Piši mi o tom. Kod načelnika nastanila sam se definitivno i ostat ću do svibnja. Zbogom!"

To bijaše prva poslanica mlade učiteljice idealistice, koja bje skočila da ore kamen, da iz kamena izmami zlatnu pšenicu. Iz riječi njezinih ne ozva se opet ni najmanji glasak zdvojnosti i pečali, već je po tih recih titrala neka fina ironija. Ta da, Branka ne bijaše nervozna lutka, uzgojena u kakovu zavodu, već jedro hrvatsko dijete, koja se, kako sama reče, nije plašila ni vraga. U njezinu srcu bila se poput evanđelja utvrdila misao da pobijediti mora. Da je zbilja oštrila svoje oružje, razabra Hermina iz drugoga pisma, koje bijaše dapače začinjeno humorom. U njem pisa Branka:

"Šutim zasada ob onom praznom smotku papira, za koj moradoh na pošti četvrt forinte globe platiti, šutim, ali samo provizorno, i smišljam groznu osvetu. Užasna strijela osvete opržitće tvoje zlatolike, skakutave uvojke, pa onda, Hermino, ajd u zapećak. Ne prevarih se da će tvoje velevrijedno pismo biti strahovita prodika i ljudska rugalica. Da, da, nemilo digla si bič na moj idealizam, na moje sanje, i misliš već sada da možeš pod moju jalševačku bajku potpisat moral: "Dočim oko zvijezde ište, nos ti pade na smetište." Oprosti mi da sam taj "klasički" stih citirala. Nu strpi se, još nismo pri kraju, idemo da vidimo. Ja ću sve tvoje prodike stavit pod ključ, da ti poslije dokažem kakva si lažna proročica.

Za tebe ne može dakle čovjek još pametne riječi čuti. Žao mi je. Mislim da nije nitko kriv nego upravo ti. Molim te, ne piši mi više toli plačne elegije o tom predmetu. Nasmijala sam se tvojoj filozofiji ne samo od srca, izvalila oči, pismo dva, tri puta pročitala, nato se dva, tri puta prekrstila. To da piše Hermina o braku, o muževih! Ta meni je nekad posve drukčije govorila. Ne vara li me moja slutnja, to si mi pismo pisala, prebrav na glasoviru nekoliko žalosnih elegija. Ne dvojim nimalo da ćeš se povratit u tvoj obični takt - u poskočnice, jer je to tvoja prava pravcata narav. Nu o tom dosta. Molim te, ne spominji više u svojih pismih Marića. Sretna sam i presretna da o njem ništa ne čujem, ne vidim. Ja tu ništariju prezirem, jer je prodajna duša, nu, jer nije muškarac. Kod prilike reci mu samo jedno, za mene da je najveća uvreda da čovjek kakov je on na mene misli. Daleka mu kuća. Dakle zapamti si, ni riječce više o njem. Nu sada na pravi posao. Tražiš da produljim crtati galeriju jalševačkih karakternih slika. Reče mi da se to opisivanje ne mili samo tebi nego i tvome gospodinu ocu. Jesi li čula, Hermino! Ti si zliša, ti si nevjera. Pisala sam doduše sve samo čistu istinu, al zato nije trebalo moje pismo iznijeti pred svijet. To je gotova izdaja, i u prvi mah odlučila bjeh ne pisat više ni slovca. Ali neka ti je prošteno, pardoniram te, znam da se sve to ima odbit na tvoju nesretnu nestašnu narav.

Druga osoba u općini, a svakako najzanimivija slika u cijeloj jalševačkoj galeriji, svakako je gospodin bilježnik Šandor plemeniti Mišoci, kako se sam predstavlja. Od drugoga svijeta rijetko ćeš kada čuti pravo njegovo ime, seljaci zovu ga gospodin bilježnik ili notaruš, inteligencija veli mu "vitez de birsa", na što se on nimalo ne ljuti. Mišoci bijahu ovuda šljivari dosta imućni, zadnja im je grančica sadanji "vitez de birsa". S njime će to pleme pasti u grob, jer je gospodin Šandor mladenac i ne kani se oženiti. Ljudi poznavaju ovuda njegovu biografiju vrlo dobro, i valja priznat da je dosta romantička. Stariji htjeli od Šandora svakako stvoriti znamenita, učena čovjeka, bud podžupana ili kanonika ili fiškala ili profesora. Pri tom ne uzdavahu se toliko u pametnu glavicu maloga Šandora koliko u pomoć uglednih, imućnih rođaka i kumova. Ali nada ih prevari.

Sadanji bilježnik jalševački nije ćutio nikakve simpatije za knjige, zato nije mogao u četvrtoj latinskoj školi dotjerati nego do trećega reda. Nu načelnikovica uvjeri me da bilježnik brblja vrlo puno latinski, navlaš pred seljaci. Šandor osta svojim roditeljem u kući, i dakako, ne radeći ništa poštena i pametna, bud je ležao kod kuće u vrtu pa je k tomu pušio, bud se je vozikao po okolici zalazeći u šljivarske dvore, gdje bi se obično napio do nesvijesti. Od same zdvojnosti strpaše ga stariji u husarsku regimentu, gdje je služio majorom neki daleki rod njegove majke.

Šandor posta po vremenu frajt, kapral, napokon i stražmeštar, al je trošio za tri oficira. Stari Mišoci davali su pa davali po mogućnosti i preko mogućnosti. Ta Bože moj! Jedinac je stare familije, ne može živiti kao prosjak, kod husara ima plemenite gospode. Bit će oficir, onda će i manje troška biti. Stari davali, komad po komad imanja išo na ništa, pojede ga husar. Napokon zaduži se Šandor kod Židova dovrh glave, počini i kojekakve druge nevaljalštine, te nije mu pomoći mogao ni rođak ni major. Jedno vrijeme sjedio Šandor u zatvoru, poslije potjeraše ga od husara. Povrati se opet kući. Otac bje umr'o od žalosti, pol godine zatim i majka - a Šandor sada vlastelin. Šandor mogao je po volji trošit. I trošio je. Dvorac bijaše doduše dozlaboga šupalj, grede previjale se da puknu, polja i livade ostalo vrlo malo, a vinograda ni trunka. Al je Šandor plemeniti Mišoci opet bio vlastelin, nabavio si novu ekipažu na četveropreg. Povezo bi se tri puta u tjednu u glavni grad radi gospodarskih reforma, koje htjede uvesti na svom imanju, premda ga je samo šaka bila. Ta komedija nije dakako dalje potrajati mogla. Dođe sud, baci gospodina Mišocija napolje, proda sve za dug, tako da je njegovo vlastelinstvo zajedno sa četveropregom i posjetnicami ishlapilo bilo, na veliku radost njegovih zavidnika. Sad je Mišoci išao pješke pušeć dugačku lulu. U Jalševu nije bilo zasluge; jedno vrijeme hranili doduše rođaci, župnici i kumovi bivšega vlastelina, al naskoro dosadi svima zbog pijanstva svoga. Udijeliše mu za milost da bude prepisačem kod suda u Varaždinu i za pol forinte na dan. To je dakako gorak kruh za bivšega husara i vlastelina, uopće za inteligentna čovjeka kojim se je smatrao sam Mišoci.

Mišoci počeo se je rušiti u se kao star toranj, i bio bi uz pol forinte sigurno pao u vječnu zaborav da ga ne probudi čudna, nenadana zgoda od mrtvih, te ga učini opet čitavim čovjekom. Ko sa vedra neba grom dođe godine 1860. opet stara konštitucija; njemački beamteri otfrknuše bez obzira, a domaćim sinovom procvate opet lijepa nada budućnosti. "Vitez de birsa" poče sada visoko dizati glavu, grmiti proti tuđim tlačiteljem, koji bacaju pametne i poštene domaće sinove u kut. "Pametnim i poštenim domaćim sinom" smatrao se je dakako i Šandor plemeniti Mišoci, i da ne podvoji nitko o njegovu patriotizmu, priveza si na svoj slamni šešir trobojnu vrpcu od dva i pol rifa, misleći da će prema dužini te vrpce dobiti i veću čast kod županije varaždinske. Nu ni dva i pol rifa narodnoga nakita ne bijahu dosta duga da priskrbe Šandoru službu kod varmeđe; gospoda govorahu da tu ne ima samo pravopisnih zapreka, već da je i husarska prošlost Šandora predobro poznata, štaviše, da ne ima u Varaždinu krčme iz koje već nije izletio napolje velevrijedni "vitez de birsa". Od silovita gnjeva uzjari mu se duša. Škrinuv zubi, potuži se na neharnost domovine i zaprijeti se gospodi groznom osvetom, u tihosti duše dakako. Uvidiv da mora svoju škandaloznu figuru svakako ukloniti iz "centruma" županije, pođe po savjetu starih prijatelja na selo, te bude u Jalševu sretno izabran za općinskog bilježnika. "Vitez de birsa" plivao je sada kako bubreg u loju, hvalio je Bogu da nije dobio kukavne županijske službe; općinska krava muzara bijaše na svaki način bolja, tim više što se je velevrijedni Šandor misleći da je sa svojim dekretom dobio povlast guliti svijet, latio odmah drugoga pothvata, te počeo tjerat mimogred i zakutnu fiškaliju, koja mu preko godine donese dosta novaca. "Vitez de birsa" vražji je čovjek, grabežljiv, drzovit, silovit, i malo ga košta vrijeđati zakon ili uredovnu vlast. Sretan je. Drugi sjedio bi odavna u Lepoglavi, al Šandor stoji kao klisurina, i kad mu se oblast ili novine zaprijete, nasmije se slatko ispod brka. Njemu ne može nitko ništa.

Bilježnik Mišoci smatra se "bogom" općine, pa veli da cijelo Jalševo u svojoj šaki drži. Malo ga je vidjet u općinskom uredu. To mu se čini suvišnim, kako ljudi vele. Ponajviše ureduje u manjoj krčmi, koju Židov drži. Ondje obavlja i svoje fiškalske poslove, odbijajuć smrdljive dimove iz svoje zemljene lule, pijući pred podne šljivovicu, po podne vino i psujući "glupoj seljačkoj marvi" sve svece. Kad je taj čovjek došao za bilježnika u Jalševo, morade od načelnika uzajmiti novaca da si kupi tri cijele košulje i jedan par čizama; danas nagrabio si je, kako ljudi vele, imetka do deset tisuća forinti. Treba znati da ima sto forinti plaće. U samom mjestu žive dosta kukavno, stan mu je blatan, nečist, "gospodarica" neka ženska iz okolice, koja je prije guske pasla, a sada u svili koraca. Pitaš li kako je dobri Mišoci došao do svoga malenoga bogatstva? Ponajprije guli dakako narod i pobire užasne takse, o kojih ništa ne sanja ni slavna županija ni visoka vlada. Povrh toga umije vrijedni bilježnik ugoditi svakoj stranci i svakoj vladi. To je dakako čudno, gotovo nepojmivo, al je opet živa istina. Javno rukuje se Mišoci sa svakom strankom i nazdravlja zdravice prema društvu u kojem se nalazi, potajno piše izvješća županiji i vladi što li misli ovaj vlastelin, onaj sudac ili župnik, a kod izbora kortešuje obnoć kriomice za vladu i svaku vladu. Zato ga puštaju na miru, zato se i smije prkosito cijelomu svijetu. U njegovu vinogradu blizu Jalševa živi se u jeseni veselo, kako ljudi pričaju. Sve je tu gospodski uređeno. Onamo dolaze u goste katkad i novinari i saborski zastupnici. Nije to šala. "Tu živinu valja hraniti finom krmom", veli vrijedni bilježnik, pa tu bome teče i šampanjac. Zato ne ima u novinah prigovora niti u saboru interpelacije proti vrijednomu bilježniku jalševačkomu, i tako dalje. Debeo je kao da je žirom pitan, na nabuhlom licu ima malo bradice, ali je osuto crvenimi pjegami, žute oči gleđu prezirno u svijet, šiljasta glava sa tupim nosom ni da bi se makla na debelu vratu. Obuci toga čovjeka u zamrljan bekeš, natuci mu mastan šešir, daj mu prostu lulu s dugim kamišem, i evo ti "viteza od birse". Znam da se rad te nepjesničke fotografije srdiš, koja te ne može zanimati, al će više gospodina oca; zato opisah tu osobu toli opširno. To ti je zasada ponajglavniji moj neprijatelj, jer mi je načelnik prijatelj. Čuvši kakov je gospodin bilježnik i njegovo vrijedno kućanstvo, nisam ga dakako mogla pohodit kod kuće, već mu se poklonih u uredu, pa sam navlaš vrebati morala da ga ondje zatečem, jer, kako ti rekoh, gospodin Mišoci zalazi tamo rijetko. Rekoh mu posve smjerno da sam nova učiteljica, da mu se preporučam, i neka mi ne uskrati svoje zaštite. Mjesto toga prizora bila je bilježnikova "pisama". Evo mećem kod riječi "pisarna" kvačicu, jer čovjek vičan krstiti svaki predmet pravim imenom, pomislit će, stupiv u taj posvećeni prostor javne uprave, da tu ne boravi kršten stvor, već kakov jedno- ili dvokopitnjak. Čađava je to komora, kojoj su stakla na oknih razlupana, u kutu stoji malo ognjište, po blatnom podu raštrkano je nekoliko svežanja pisama, u kutu naslonjeno bje nekoliko zaplijenjenih pušaka i sjekira, na stolu pako vidjeh veliki tanjur pun pijeska, malu bočicu tinte i dva, tri kukavna pera. Silni "vitez de birsa" primio me je u tom posvećenom prostoru, gdje me malne udavi strašna duha duhana, pun veličja gotovo kao kakav ministar, tj. dakako nešto prostije. Nasloniv se na okrajak svoga klimavog stola, prebaciv kadšto jednu nogu preko druge, gledao je jalševački tiran pred sebe u zemlju. Šešira dakako ne skinu preda mnom, već ga navuče još jače na pijani svoj nos, neka oćutim svu njegovu silu i vlast. Kadio je strašno iz svoje smrdljive lule i puhao mi dimove upravo pod nos, da se gotovo onesvijestih. Moj smjerni poklon slušao je Mišoci zataknuv dva prsta među dugmeta prsluka i pokašljujuć kadšto muklo i grubo. Kad svoj govor završih, istisnu Mišoci, gotovo grokćuć:

- Hm! Hm! Hm! - zatim nakašlja se gromovito, pljunu pred sebe, izvadi svoj modri rubac i uze, zataknuv u nj svoj debeli nos, trubiti da mi se potresoše živci. - Hm! Hm! Hm! - ponovi tiran - dobro, dobro! Čuo sam da ste došli. Jeste izučili škole? - Jesam, gospodine bilježniče! Evo moje svjedodžbe!

- Pustite, pustite, draga - mahnu notar prezirno - papir je papir i podnosi svaku laž, kao što magarac svačije batine. Ja do svjedodžbe ne dam ništa, znam da kod tih varoških frajlica cvate sama eminencija, a uistinu ponajviše same su to tikvice. Nego kod nas treba skupiti pamet, moja draga, kod nas to nije šala. Naša siromašna općina troši silu novaca za svoju školu, više nego može, nego što treba. Do vraga, ta gospoda zagrebačka htjela bi od naših glupih seljaka i seljanka stvoriti same filozofe. Tu imaš geografiju, ortografiju, vragografiju, historiju i noriju, i zoologiju i volologiju. Čemu bijesa sve to prostoj duši? Ja, moja draga, nisam bio nimalo za to da dobijete vi to mjesto. Za prvo, niste domaća kći, nitko vas ne pozna, i bogzna jeste li za taj učiteljski posao; za drugo, koštat ćete nas puno novaca. Vidite, učiteljeva gospoja i domaća je kći, pa je imala samo malu plaćicu, a zna za naše lude seoske djevojke dosta. Bio sam često na ispitih i mogu reći da sam vazda zadovoljan bio. Dakako, gospodinu načelniku nije školnikova žena po volji bila, jer nije dosta fina za milostivu gospođu barunicu, a i gospodin župnik zabadao je neprestano i piskarao gospodi u Zagreb proti školnikovici i njezinom tobožnjem neznanju, a to sve zato, jerbo je školnik jednom gospodinu župniku u školskom listu nekoliko istinskih riječi prišapnuo bio. Meni je sve to dodijalo, i ne miješam se rado u te nečiste poslove, jer sam čovjek iskren. Gospoda od Zagreba uzela su školnikovici mjesto, narinula su nam vas. Bene, ja perem ruke; nego bih vas svjetovao, draga frajlice, da se držite pošteno svoga posla, jer ćemo vam po vraški na ruke gledati, kako to ište dužnost poglavarstva; zaštite druge, čini mi se, ne treba vam; ta gospodin načelnik uzeo vas je i onako pod svoje okrilje, a tu ste, mislim, dosta sigurni; više vam ne mogu reć, te vam se pokorno preporučujem.

Vrijedni bilježnik maknu glavu na stran kao kokot, otpuhnu dim iz lule i mahnu mi rukom da odem. Pomisli si, draga Hermino kako mi je pri duši bilo kad sam morala kao okrivljenica stajat pred tim nadutim prostakom, koj mi ni ne ponudi stolice da sjednem; pomisli si kako mi je mlado srce igralo od gnjeva kad mi je ta pijana propalica nekom osobitom slašću bez svakoga obzira sipao u lice najveće uvrede, te mi unapred navijestio da će mi spremati trista paklenih muka na mjestu gdje hoću raditi svim zanosom mlađahne duše za dobro mojega naroda. Okrenuh se na peti, šapnuh jedva: - Zbogom! - izletih iz općinskog ureda, u glavi mi se maglilo, na oči rivale mi se suze, bilo mi je da pukne srce, da se srušim bez svijesti na zemlju. I opet zdvojih, da, malne odlučih ostaviti to mjesto; al jači glas ozivao se iz moje duše: Ne, ne, ne, ne predajem se, primam tu borbu i moram pobijediti. Jedno me tješi i obodrava, imat ću uza se nekoliko poštenih, pametnih ljudi, a koliko sam razabrala, narod je svuda bistar i pametan, i ne ima u sebi opake žice, što najviše vrijedi. Po tom evo vidiš da imadem uza se nekakovu vojsku. Još će na mojoj strani biti jedna osoba, a to je naš župnik, koga sam također pohodila.

Starac primio me je vrlo prijazno i posadi me odmah kraj sebe na divan. Mogu ti reći da me se je ta lijepa staračka glava sa umiljatim posmijehom pod dugom srebrolikom kosom osobito milo dojmila. Taj prijateljski zvon njegova glasa osokoli me odmah, i kad u malo vremena spazih da je taj duhovni pastir prijatelj napretka, navlastito puka, da ne ima u njem nikakovih predsuda, i da mu je jedno od prvih načela ljubiti sve čovječanstvo, uhvati me neodoljiva sila, te razgalih živom riječi svu svoju dušu, sve svoje namjere i navlastito razlog koj me je doveo u Jalševo. Govorila sam, čini mi se, dugo, a za te moje ispovijedi upiraše starac, naheriv sijedu glavu, svoje jasne oči u mene, te spazih kako me časomice ozbiljno sluša, kako se katkad dobroćudno nasmjehne, kako katkada glavom kimne kanda moje riječi odobrava. Svrših, zašutjeh, a on će na to:

- Draga gospođice! ne mogu vam kazat koliko mi je milo da ste me nesamo pohodili, već mi onako iskreno srce svoje otvorili. Ne mislite da samo riječim vjerujem, već ja pazim i na to da li su te riječi od srca. Imam hvala Bogu, dosta iskustva po svijetu, te umijem razlikovati pravo čuvstvo od fraze i deklamacije. Fraza pako dandanas je u Hrvatskoj ušla u modu, i mnogo toga što se viče o rodoljublju, o napretku i tako dalje, nije nego pusta riječ, nećućena od vikača. A to farizejstvo najveće je zlo po nas, za njim se skrivaju duše svakom prodajne, za njim ljudi koji misle da su pustom vikom ovršili svoju dužnost. Vi niste takova, svijest dužnosti zahvatila je dubok koren u vašoj duši, vas je dapače idealni zanos u snu ponio od ciljeva kojih zasad polučiti ne ćete. Ne plašite se zato, velim vam to kao čovjek iskušan u borbi narodnoj, koj je sa svojimi drugovi također letio za ideali, drž'te ih se tvrdo, vi ste, vidim, ozbiljna djevojka, u vas je krepke volje i odvažnosti, krivi uzgoj po običnom gradskom kalupu nije iskvario vašega ćućenja i mišljenja. Mnogo toga što rekoste može se polučiti, borbom dakako, al vi se te borbe, kako vidim, ne žacate. Imat ćete dosta protivština, to ste mogli naslutiti po dočeku u školi i kod našega velevrijednoga gospodina bilježnika, koj se svakako uzorom prostote nazvati može.

- Znam ja za zaprjeke - odvratih - al se uzdam u Boga da ću ih pomoćju dobrih ljudi svladati, a vama, prečasni gospodine, od srca hvala, jer mi vaše plemenite misli dodavaju još više sile i poleta.

- Dobro, dobro, moja kćeri - nasmjehnu se župnik dobrostivo, gladeći zaklopac svoje burmutice - ja ću vam već u svakoj prilici rezerva biti. Ne znam hoće li svaki put hasniti. Svakako ne dajte da vas srce odviše zanese, gledajte dobro oko sebe i na osobe s kojimi posla imate. Govorite čim manje, slušajte više, ne ističite se, molim vas, nikakovom modnom novotarijom; tim ćete jalševačkim "gundoricam" svezati jezik. Društva ovdje i onako ne ima mnogo, al ne polazite ih mnogo; načelnikovu kuću preporučujem vam. Gospođa ima doduše svojih hira i pretenzija, jer je rođena barunica, al usto je dobra, valjana, kraj nje ne treba vam se ničega bojati. Upućujem vas, draga moja, da znate gdje i kamo da nogom sigurno stupate, jer ste još mladi, u svijetu neiskusni. Ne govorim sve to od mržnje i pizme na koga moga župljanina, al mi je pastirska dužnost opomenuti vas i reći da je Jalševo osje gnijezdo. I ja sam to iskusio, a ja kao svećenik, kao jašprišt barem nisam nikomu na putu. Ne ima puno godina da sam amo premješten na svoju molbu. Htio sam svakako doć u zdrav, gorski kraj radi moga zdravlja, i u župu gdje manje posla ima. Za prihod nisam pitao, jer imam, hvala Bogu, i svoga prištetka. Tako je Jalševo, gdje držim i kapelana, na neki način zaklonište mojim starim kostim. Al uza svu moju sijedu kosu, još mi je duša živa, ne mogu mirovat, i srce me goni da na mjestu gdje sam nešta stvorim ili popravim. Jalševčani, navlaš neka gospoda, videći moju sijedu kosu, mišljahu da već više spadam u drugi svijet, da će biti od mene na miru, i da ne ću dirnut u stare njihove navade. Prevariše se ljuto. Čovjek sam dobe ilirske, kad smo mi mladi popovi ili "crni đaci", kako nas zovu, stajali u prvom redu vojske za prava i napredak naroda. Duša bijaše nam puna plemenita oduševljenja, učili smo dan i noć, pisali, radili, širili zanos za narodne svetinje, za prosvjetu, nosili smo knjige među narod i dizali ga proti tuđoj sili. Lijepo je to vrijeme bilo, bijasmo kršni junaci, malo tko iznevjeri se svomu zavjetu, a i starci radimo za narod, kao što smo radili za mladosti.

- Dođoh amo najbolje volje, nadah se da ću oko sebe skupit kolo domorodnih ljudi, koji će radit i gradit. Gdje god sam boravio za dugo doba moga župnikovanja, pođe mi za rukom, i svagdje ostavih za sobom uspomenu. U Jalševu žalibože nije. Čim jalševačka aristokracija osjeti da nisam puž koj drži rogove u svojoj kući, odmah uze paziti na svaki moj mig i kret, a glavni pazitelj je učitelj Šilić i njegova vrijedna drugarica. Valjda imađahu najviše plašiti se mojega oka. Propovijedam vrlo rado, mojemu srcu osobita je slast kad mogu svojoj općini govorit punom dušom, te sijati sjeme ljubavi i sloge u tolika srca i upućivati naš zapušteni puk na bolje. Ta nije li u mnogih krajevih i kako zapušten? Ne mari župnik, ne mari školnik, ne mari podžupan, ne mari općina, a sam seljak ne umije ništa, ne umije ni čitat. Recite mi tko će ga dizat na noge? Ne mora li jadni hrvatski seljak postati plijenom svakoga seoskoga kramara; ne će li mu poreznici raznijeti na bubnju i onu zadnju krpicu zemlje na kojoj su njegovi očevi kroz stotine godina stanovali? Ja nisam u svojoj župi nikad dao da mjesto mene drugi propovijeda, a propovijedi nisam prepisivao iz kojekakvih njemačkih knjiga, već bih ih vazda samostalno izradio. Ogledav se malko kako to Jalševo stoji, kakvi li su u njem ljudi, govorio sam svojim novim župljanom prvu prodiku o zemlji obećanoj i o "uzor-selu", razlagao sam da vrlina čovjeka može već za ovog vremenitog života na ovoj zemlji gradit si malen raj, nalik onomu što ga u vječnosti čeka. Govorio sam o vrlinah puka, o skladu, o ljubavi, o čistoći i redu, govorio sam proti opačinam, proti pijanstvu, kleveti, laži, duhovnoj lijenosti, govorio sam šta je poglavarstvo dužno pučanstvu, a puk poglavarstvu, govorio sam i o tom kakvi da budu pučki prosvjetitelji, i tako dalje. Novo moje stado, to jest puk slušao me je vrlo pozorno, pače mu to razlaganje vrlo omili, ali jalševačka aristokracija počela me bijesno gledati, kao pismoznanci Isusa kad je u sinagogi propovijedao. Vidio sam kako ih ljuti da ja na propovjedaonici ne navodim samo riječi svetoga pisma svetih otaca, već da živim primjerom iz ljudskoga života tumačim uzvišeno značenje svetih riječi; ljutilo ih je da sve stavljam pod rešeto. Prikazah im sliku uzor-sela, a oni dakako uvidješe da taj opis ne ide nikako na Jalševo, niti na crveni nos notara Mišocija, niti na smradnu školu gospodina Šilića. Po prvoj prodiki šutili su kojekako, al kad opaziše da je druga samo nastavak, udari iz potaje kritika na mene, i po svem kraju vikalo se, da propovijedam kao lutorski pop.

- Ja sam sve to slušao i ne slušao, nit sam komu riječi spomenuo, pa po svojem srcu i umu dalje radio i naučavao. Sad počeše na mene i vatru sipat. Ponajprije i velevrijedni učitelj gospodin Šilić, koj je stalni dopisnik "Pučkoga lista" iz Jalševa. Ponajviše piše dakako samo o tom kako bi trebalo učiteljem povećati plaću. Sad je najednoč počeo piskarati o uzornoj upravi jalševačkoj, kujuć pri tom u zvijezde bilježnika, koj da je opet siromašnoj djeci poklonio pet forinti. Zatim počeo udarati na neprijatelje općinske uprave, koji samo frazami zavaravaju svijet, a onamo nije to ništa nego opozicionalno zanovetanje, jerbo je bilježnik Mišoci čovjek lojalan, potpuno odan vladi, i tako dalje. Ne ću vam više dosađivati, draga gospođice - zaustavi se najedanput dobri župnik u pol govora. - Samo da znate. Udaralo se na mene, sipale se na mene laži, vikalo se da sam buntovnik, da zavodim neuki narod, gledalo se da me duhovna oblast krene s ovoga mjesta. Zaludna bijaše im sva njihova bjesnoća, ostah tvrd, nepomičan, išao sam za svojom dužnosti, za svojim ciljem - ali samo u svom kolu i zvanju; dalje nisam hotio posegnuti, kao drugdje, da pridignem narodni i socijalni život, da skupim svu inteligenciju ovoga kraja u jedno složno hrvatsko kolo.

- Prava grehota! - rekoh na to župniku.

- Bilo mi je dotužilo - odvrati mi starac - povukoh se rađe u se. Živem na strani. Šta? Kad čovjek pun dobre volje donese drugim iskreno svoje srce, a oni ga prostački odbiju; kad svaku tvoju najljepšu, najplemenitiju mjeru izvrnu i tumače himbom, opačinom, spletkom - eh, onda neka idu zbogom, čemu im davati štogod od obilja svojega srca! Tako zavukoh se na stran od naše inteligencije i zalazim samo među puk. Puk, da! Taj je, hvala Bogu, moj, koliko ga svećenik može imat u rukuh, i mislim da je po koje zrnce moje riječi uhvatilo klicu; tu bi dakako i školnik mnogo raditi mogao, ali pustimo to - uvjerit ćete se sami. Ne budi vam žao što sam vam toliku prodiku govorio: bar znate, gdje stojite i s kim posla imate. Za jedno vas ipak molim. Ne oponašajte mnogo naše učitelje, koji se rado diče na ispitu koliko djeca znadu historije, fizike, anatomije i šta ti ja znam, a onamo uistinu ne umiju ni pravo čitati ni pisati. Svećenik sam i starac, al odlučan prijatelj napretka, to jest realnoga; nu najveći sam protivnik komedije i Potemkinovih slikanih sela, za koja ste bez sumnje čuli.

Tako poučavaše me stari župnik, i suze dolazile mi na oči, kad mu se zahvaljivah na očinskom savjetu i na iskrenoj brizi. Na rastanku poda mi ruku i reče blago smiješeći se - Pođite samo, junakinjo mlada, idite ravno svojoj pobjedi; ja sam vaš saveznik, i treba li vam utjehe, savjeta, vi samo zađite k meni. Bog blagoslovio vaš rad."

Tako po prilici pisa Branka Hermini i nacrta joj s vremenom potanko sve znamenite i neznamenite osobe jalševačke. Hermina, premda dosta nestašna, čitala je ta pisma začudo pozorno, ako su i za njezinu ćud ponešto ozbiljna bila, nu budući potekla iz pera prijateljice koju je najviše volila, zanimahu ju neobično, tim više, jer bje razabrala da će se iz svih tih protivština i spletaka razviti neki skromni roman ili bar zagorska idila. Zima međutim nije vrijeme gdje se u mjestu zabitnu, bez društvenog života, zapliću romani. Od visoka snijega ostadoše svaka vrata zatvorena, svatko se grijao pri svojoj peći, a naša mlada učiteljica u načelnikovu domu, kamo bi po koj put na tjedan zašo i stari župnik, da po svojoj navadi obavi poslije slatke večerice i prije izvrsnog čaja propisane partije taroka. Branki prolazio je tako ostatak zime, kojoj je u jalševačkom gorju pribrojiti trebalo i dobrahan dio proljeća, vrlo ugodno u kući načelnika.

Usto bješe se prihvatila svom dušom svoga zvanja. Ne mareći mnogo za Šilićevu svojtu, koja je iz zakutka pratila i motrila svaki mig i kret mlade učiteljice, počela je Branka svoju mladu vojsku mušku i žensku proučavati, ispitivati i razvršćivati. Onako istinski i ljudski nije se dakako moglo početi, jer, kako Branka opazi, trebalo je početi upravo iznova. Zimsko školanje u Jalševu po sebi je velika muka, jer je kraj bregovit, sela razdaleko, naširoko rastresena, snijeg visok, a putevi loši. Nije dakle čudo da zimi djeca slabo polaze školu, navlaš iz gorskih sela, jer bi lahko mogla propasti u snijeg ili u ždrijelo gladna vuka. Gospoja Šilićka obzirala se osobito za svoga učiteljevanja na tu gorsku i zimsku nevolju, te bi i poslala natrag kući i blizu dječicu, kojoj se nije trebalo bojati ni snijega ni vuka. Dobra gospoja mogla je tako prišteđeno vrijeme posvetit svome kućanstvu.

* * *

I dođe proljeće, pravo, živo, veselo proljeće. Kao da se čarobna šiba dotakla gorja, izmijeni se u malo vremena lice cijeloga kraja. Branka je samo stala i gledala. Puno bje čula o krasoti gorske Hrvatske; sad ju vidje pred sobom, sad se prostiraše pred njom kraj nakićen djevičanskim zelenilom. Pritiskujuć ruku na srce, obilazila je očima od sjevera na istok, na zapad i jug, i teško je bilo reći koja da je strana najljepša. U zatku uspinjaše se vrhovlje krutog divljeg gorja, vrsi goli, stijene okomite, glavice izderane, sad bijele, sad sive, sad žute il crne, a među vrhovi i uvalami proklijala mlada zelena šumica kao veselo jato cvatuće mladeži. Poniže nizahu se pitomi bregovi, pokriveni zelenom šumom, između koje se gdjegdje izvijala koja seoska kućica. Kao stisnuti među valovite brjegove skočili brežuljci, sada još golišavi, ali u jeseni vinorodni, te si mogao izdaleka viditi kako se dugo čislo bjeloruhih seljakinja muči oko trsova, ne bi li o Miholju bilo vinskoga blagoslova. Samo mjesto Jalševo okruženo je voćnjaci, u kojih su voćke cvjetale punim bijelim i rumenkastim cvijetom, tako da je gotovo sve mjesto zaklonjeno bilo oblakom od cvijeća, a dalje prostirale se livadice i oranice, što u ravnici, što po brežuljcih, i divno je zelena strn drhtala uz šareno ljupko cvijeće o proljetnom suncu. Sve živice cvjetahu bijelim cvijetom, po granah i grmovih zibahu se ptice tralaličuć zanosito iz puna grla, kanda žele naknaditi ono što bješe za zimskog mrtvila zanemarile. Poniže kod potoka strujila je srebropjena gorska bujica na mlinsko kolo, koje se je, oslobođeno leda i snijega, sve hrlije i hrlije kretalo. A nada svim otimahu se Brankine oči za starinskim gradom štono se je sa svojimi kulami visio nad Jalševom, okružen krasnim engleskim perivojem. Branka bijaše djevojka posve zdravih misli i osjećaja, te je malo marila za tajinstvenu romantičnost, jer se je rađe naslađivala javnom živom prirodom, koja se nikad ne prenavlja, koja nikad ne laže.

Nu Branka bijaše i živa Hrvatica, te je podobro poznavala prošlost svojega naroda. Gdje god bi se desila prilika da sazna priče minule slave Hrvatske, skočila bi djevojka, te živom željom proučila svaku knjigu. Nije uostalom učila povijest poput poput papige, kao što većina svojih sestrica. Kad bi koju zgodu pročitala ili proučila, stade o njoj razmišljati, mjeriti prošlu slavu i prošlu nesreću svoje domovine, prispodabljati prošle zgođaje sa sadanjom nevoljom. I šta opazi? Da sva ta minula slava nosi domovini malo koristi, da je hrvatska slava služila tuđincu, koji sada prezirno gleda Hrvata. Opazi i to da je domovina najviše stradala od bijesa i sebičnosti vlastitih sinova. Stara kršnija plemena boljara da su se smekšala i odvratila od svoga koljena, malo plemstvo, jezgra hrvatstva, da se drobi i gine, a puk da čami u neznanju. - Šta će od nas biti? - uzdahnula bi često Branka kraj takvih mislih. "Šta će od nas biti?" upita se kad bi joj radoznalo oko zapelo na kojoj ruševini hrvatskog grada. I dugo, dugo znala je stajat pred tim sivim kamenjem, preko kojega se je vukla mahovina, i u pamet si dozivat svu onu slavnu gospodu, sve one dične gospoje koje nekad tuđe pirovahu u bučnom veselju. Branka poznavala je predobro sve krvave zgode i nezgode onog starog grada čije bi podrtine sa visoke zelen-gore svaki dan pozdravile skromnu kćerku iz Vlaške ulice, to jest ruševine Medvedgrada, a ta povijest je čitav roman. Odonda radila bi živo da sazna za prošlost svakoga hrvatskoga grada kojemu bi ju donio slučaj. Sazna i za prošlost grada Jalševa, drevnog sijela starohrvatskog grofovskog plemena, a to iz ustiju vrijednoga starine župnika. Povijest grada i obitelji bijaše po sebi važna i zanimiva, ovaj put zanimivija tim više, jer je grad bio izvana i iznutra posve dobro sačuvan u svom izvornom liku, dapače i pokućstvo i tapete i oružana i knjižnica sjećahu te davno minulih vremena, al pokazivahu i osobit ukus, koj je štovao i skladno popunjivao starinu. Štaviše, taj potomak starohrvatskog plemena pokazao je gospodarskimi uredbami svojimi da ne mari samo za umjetnost i aristokratičku eleganciju, već da hoće stvoriti na tom mjestu uzorno gospodarstvo, što se baš ne može reći o svih velikaših naše domovine.

Branka pohodi prvi put taj čudnovati grad zajedno sa starim župnikom i gospojom načelnikovom. Bila je baš nedjelja, vrijeme lagodno i krasno. Od Jalševa diže se na obronku brda u polukrug lijepa zidana cesta do samoga grada, a uz cestu redaju se dva reda vitih jablana. Društvance koracalo je polagano uz brdo, a Branka bi se pri tom svaki čas zaustavila te otkriv u daljini nov zakutak zagorske krasote, viknula: - Eto opet nove neviđene ljepote! - Najviše je pako slušala župnika, koj je s načelnikovicom govorio o vlasniku grada, o grofu čudaku.

- Ne mogu mu se dosta načuditi - reče načelnikovica - njegova vladanja ne razumije zaista nitko u ovom kraju, a ni ljudi ovdje rođeni, koji predobro poznavahu grofovsku obitelj.

- Mladi grof - reče župnik - koliko ga ja poznajem, čovjek je van reda naobražen. Poznati su mu glavni jezici europejski i njihova književnost, svjetsku povijest i prirodne znanosti izučio je temeljito. K tomu je velik ljubitelj umjetnosti, a sud mu je tom poslu baš temeljit. Al ne umije on samo govoriti o Rafaelu, o vojevanju Julija Cezara, o zrakoplovu ili o "Božanskoj komediji" Dantea, već, uvažite, taj čovjek govorit će vam posve ozbiljno i temeljito o stočarstvu, obrezivanju vinograda, gnoju i tako dalje; uopće taj čovjek je izvrstan praktički gospodar.

- Zaista čudno - opazi načelnikovica - ja mogu samo o njem reći da je osobito fin i uljudan čovjek. Ja se ne razumijem potanko u književnost i umjetnost, niti u teoriju gospodarstva, pa zato ne ću o tom ni suditi; nu što sam opazila, općeć š njim, van reda je duhovit čovjek i, premda grof, vrlo skroman. Kadgođer u jesen stigne u Jalševo, počastit će nas etiketnim posjetom, a isto tako prije nego će otići.

- Ja se š njim sastajem češće - reče stari župnik.

- Za vrijeme njegova boravka moram mu svake nedjelje u gradskoj crkvici služiti misu, pa sam onda čitav dan njegovim gostom; ali vam često zna i po mene poslati svoga komornika da me pozove na večeru i na partiju šaha. U njem kanda se bore dvije protivne sile; jedna goni ga u društvo, gdje bi se rado proveselio sa ostalim svijetom, a druga tajinstvena sila odbija ga od svijeta i ljudi.

- A niste li nikad mogli, gospodine župniče - reče načelnikovica - pogoditi ili bar naslutiti razlog zašto taj umni, krasni, zdravi i bogati boljar mrzi toliko na svijet.

- Varate se, gospođo načelnikovice, mladi grof Belizar ne mrzi, pače ljubi čitavi svijet nekim osobitim idealnim zanosom. Ne jedanput morao sam se upravo čuditi, pače i nasmiješiti djetinjemu veselju kojim mi je grof pripovijedao kako je u ovoj ili onoj struci ljudskoga umijeća novim obretom postignut znamenit napredak. Putovao je mnogo po svijetu i proučio osobito život ubogih u velikih gradovih te pohodio sve dobrotvorne zavode, što su ih narodni dobročinci podigli. Kako mi je sve to živahno opisao, kako li iz takovih pojava uzimao dokaze da brani poštenje i dobro srce čovječanstva! "Gospodine župniče" reče mi jednom, "poslije mnogo iskustva dođoh do uvjerenja da je svijet bolji nego što ga opisuju pesimistički filozofi i pjesnici." Mogu vam reći da je grof Belizar i ovomu kraju velik dobrotvor, premda se malo za to znade, jerbo mi je zabranio štogod o tom spomenuti pred svijetom. Nu kad se već o njem zapodjela riječ, pa vi, milostiva, mislite da je grof Belizar mizantrop, to si smatram nekako dužnošću popraviti vaše krivo mnijenje jasnimi dokazi, i to bar jednim primjerom. Vama je znano koliko naš kraj već kroz nekoliko godina strada od oluje, od tuče, od mraza i uopće od svake nevolje. Grof Belizar ispitivao me je pomno o šteti koja snađe pučanstvo, i ja moradoh zbilja ići od kuće do kuće da se uvjerim o nevolji seljaka; silne novce dao mi je grof da ih razdijelim među puk, svaka kuća bijaše prilično nadarena, i nevolji donekle pomoženo. Nu strogo mi zabrani spomenuti seljakom njegovo ime; moradoh im reći da je tu pomoć poslao neki strani gospodin. Dok sam ja grofov novac nosio u kolibe, priređivao je vrijedni naš prijatelj Mišoci sa svojim nekakvim odborom večernu zabavu na korist stradajućih, kod koje su gospoda odbornici toliko pili na opći trošak, da je za stradajuće ostao čisti prihod od jedne forinte 34½ novčića. Eto, takov vam je grof Belizar, milostiva gospođo.

Branka stupaše šuteć uz župnika. Kako je starac mladoga grofa opisivao neobičnimi crtami, kako je s druge strane sunce obasjavalo nekim osobitim čarom starinski grofovski grad, kolijevku i stolicu grofa Belizara, stvori se pred očima mlade učiteljice neka čudnovata slika mladoga aristokrata, nekakov umišljeni junak nepojmiva romana.

- Oprostite mi, prečasni gospodine! - obrati se sada Branka kao iz sna staromu župniku - da vas za nešto upitam.

- Izvolite samo, gospodično.

- Ne stanuje li grof Belizar stalno u Jalševu?

- Nipošto - odvrati župnik - grof Belizar žive na neki način u progonstvu, prognao se dragovoljno sam. Al zato dolazi redovito svake godine pod jesen na svoje imanje, i tu će dva mjeseca na jalševačkom gradu probaviti da pregleda točno svoje gospodarstvo, prirod, stoku, majur, da ispita račune, da posjeti svoje šume i da bude kod berbe. Kad napokon sav taj posao obavi, sjedne na kočiju i pojuri u svoje obično prebivalište.

- A gdje boravi grof Belizar obično? - nastavi Branka ispitkivati.

- U Beču; ondje ima i kuću - odvrati joj načelnikovica.

- U Beču? - začudi se Branka.

- Da, draga gospođice - ispravi ju župnik - kao što i drugi neki velikaši, al usto putuje grof Belizar mnogo po svijetu.

- To je čudno, vrlo čudno - planu Branka. - Zar grof Belizar ne zna što je narod, što je domovina?

- Da, gotovo bih reko da ne zna - potvrdi stari župnik - il je barem zaboravio. Vi me gledate u čudu, gospođice, vi mi valjda ne vjerujete? Al opet je istina.

- Al to nije moguće, to apsolutno nije moguće, prečasni gospodine! Ta prije rekoste da je uman, plemenit, dobrodušan, prijatelj puka, zatočnik napretka, pa kako ne će mariti za svoj narod, za svoju domovinu, te voli boraviti u stranom gradu, odakle malo dobra u Hrvatsku dolazi! Ako je toli zanosit prijatelj napretka, zašto ne ističe zastavu tu, među svojim narodom, te ne postane prvakom, vođom naroda. Ne razumijem uistinu čovjeka. To nije moguće, to bi nenaravski bilo.

Mlada učiteljica zalijetala se govoreć u sve veću i veću žestinu. Deklamujuć kroz pravedan gnjev, mahala je žestoko rukama i glavom, da, toli žestoko da joj je šešir spuznuo bio niz leđa.

- Branko! Branko! - opomenu ju načelnikovica u pol glasa - govorite potiše, evo smo pred gradom. Čekajte, spao vam je šešir, dajte da ga popravim.

- Oprostite - reče djevojka ponešto zastiđena - odviš sam nagle krvi, ovaj put me je prevarila. Ne mogu ni ne ću tajiti svoj gnjev na čovjeka, za koga prečasni gospodin župnik toli čudne protivštine pripovijeda. To nije logički ni po srcu ni po razumu, ja toga ne razumijem.

Društvo bilo se je govorkajući popelo dovrh ceste te došlo na prostrano mjesto pred starinskim gradom. To predvorje bijaše okruženo starimi lipami, a međ njima stajahu kamene klupe. Mirno si tude počivati mogao pod sjenom starinskog drveta, naslađujuć se živim mirisom njegova cvijeća; odavle mogao si pregledati sav taj krasni čarobni kraj, sve gore, prodole, šumice, sela, gajeve i vinograde.

- Sjednimo malo, moje gospođe - reče župnik, pokazav rukom na jednu od kamenih klupa.

- Ne ćemo li upravitelju u grad? - upita načelnikovica - toliko puti već me je njegova gospoja pozivala. Da me spazi ovdje, i da se ne svratim k njoj, ljuto bi se rasrdila na me.

- Možemo, milostiva, kašnje. Al ovdje je toli lijepo, odavle možemo pregledati divni taj kraj, koga se sit nagledat ne mogu, a usto protumačiti ću ja našoj živoj pedagogici tu čudnu grofovsku zagonetku i dokazat joj da koješta toga na svijetu ima čega u svojih knjigah ni čula ni vidjela nije.

- Dobro, ded'te, gospodine župniče - reče načelnikovica.

- Bit će mi drago! - reče Branka, i svih troje sjede.

- Pravo rekoste, draga Branko - prihvati župnik, zaklopiv burmuticu - sve to gotovo nije moguće, sve je to nenaravski, sve je to proti logici srca i razuma. I ja to priznajem, al opet je tako. Pokojna baba grofa Belizara nije umjela nego hrvatski, Belizarov otac govorio je samo hrvatski i latinski, te natucao nešto njemački, a Belizar ne zna hrvatski ni zapeti.

- Niti riječce? - viknu Branka.

- Niti riječce - potvrdi župnik. - Belizarova mati, plemkinja i višja činovnička kći, bijaše uzgojena u nekom gradačkom zavodu, gdje je ne samo sretno zaboravila i zadnju riječcu hrvatsku, već su joj vrijedne učiteljice usadile bile upravo prezir proti materinskomu jeziku, veleći da je sramota govoriti pastirskim surovim jezikom. Ta načela donese Belizarova mati, k tomu žena vrlo ohola i ćudljiva, u Jalševo, te prema njima udesi kuću. Oko nje nije se smjelo govoriti hrvatski. Sluga, komornik, sobarica, sve je to brbljalo njemački, i kad jedna sobarica tu zabranu zaboravi, bude smjesta otpravljena. "Dala bih", znala je grofica reći, "pol svoga imetka da nisam Hrvatica." Pače i stari grof morao je pristati uz taj red, te mucati i natucati njemački. Belizar jedini je plod toga braka, jedinac staroga plemena, po licu prilika ohole majke. Pomislite si, gospodično Branko, kako je majka brižnim okom pazila na svoga sinčića, kako ga je držala objema rukama daleko od svijeta, kako ga je uzgajala samo za sebe, za svoje srce. Grofica htjede već za mlada u Belizarevo srce usaditi prezir na ostali svijet, navlastito na ovaj koj ju okružavaše, na hrvatski svijet. Nije doduše mogla stvorit od dječarca mizantropa, ali joj pođe za rukom odbit njegovo srce od svega što je hrvatsko. Mladić imao je u Zagrebu pohodit škole, otac je barem odlučio da će ga dati u zagrebački plemićki konvikt. Nu grofica razjari se na takovu misao. Grof Belizar morade u Beč - u Terezijanum - u hrvatskih školah mogao je ostati ili postati Hrvatom, u bečkom učilištu nije se bilo toga bojati. Eto, to bijahu prvi zameti uzgoja Belizarova. Velim vam i opet da u njegovoj duši uopće ne ima mržnje, da on ne mrzi svoje domovine, svoga naroda, ali obiteljski snošaji, majčino revnovanje za tuđinstvo, tuđe škole napokon učiniše od mladoga Belizara kozmopolitu, koj ne govori o narodu, već o čovječanstvu, niti o domovini, već o svoj krasnoj zemlji Božjoj.

- To je uistinu i čudno - reče turobnim glasom Branka. - Toli slavna hrvatska obitelj, sav njezin rad, sve osjećanje, sav prihod velikog imetka, sve je to otuđeno našoj domovini, našemu narodu, te ide samo tuđincem u korist.

- Da - reče župnik - u vaših riječih ima istine, draga Branko; nesreća je da su u borbi narodnoj mnogi naši boljari stajali proti nama, misleći da će pobjeda hrvatskoga puka uništit njihovu važnost i oteti njihovo imanje, mnogi ne mogahu niti pomisliti da će taj prezreni hrvatski jezik, koj se orio samo po dolovih i lugovih uz pastirske pjesme, preoteti mah u hramovih znanosti i doprijet do samoga prijestolja. Bijaše to neka čudna malodušnost našeg boljarstva, neko nepouzdanje u narod, neka nevjera u svoju prošlost. K tomu ne imamo za središte kakav velik svjetski grad, gdje se natječe umjetnost i znanost, obilni obrt i svjetska trgovina, i gdje se sjajno bogato društvo pokazuje svijetu. Naš Zagreb jest lijep skroman gradić, koj se doduše diže i širi, al do svjetskoga glasa i snage treba mu jošte mnogo vremena, mnogo napora, a osobito iskrene ljubavi i nesebičnosti vlastitih sinova i kćeri. Za vrijeme katastrofe narodne borbe, kad se je skoro sva aristokracija okrenula bila proti narodnim težnjam, bijaše Zagreb dosta blatno neuredno gnijezdo, koje nije imućniku davalo onih udobnosti što je daje Gradac, Pešta i Beč; a kada još godine četrdeset i osme aristokracija izgubi kmetove, odbi se posve od Zagreba, koj postade gnijezdo njemačke birokracije, te se raziđe na svoja imanja i u tuđe gradove. Hrvatska aristokracija nije imala nikakva središta, bijaše rasijana po zemlji, gojila je gnjev u srcu proti zatočnikom narodnoga pokreta, misleći da su oni hotice pomagali uvest u zemlju, prije slobodnu, jaram austrijskoga njemačkoga apsolutizma. Naši boljari priznavahu doduše da su Hrvati, ali po svome uzgoju ne bijahu ni Hrvati, ni Mađari, ni Nijemci; mi žalibože nismo toli sretni ko što Mađari i Poljaci, kojih boljarstvo stoji na čelu narodnoga pokreta. Vi toga, draga Branko, niste doživjeli i ne znate. Moje pripovijedanje čini vam se možebiti dosadno, jer je gotovo neka vrst političkoga predavanja; nu moradoh vam to svakako reći, kad ste me toli živo pitali za Belizara i saznati htjeli zašto da se nije svom silom privinuo uz stablo hrvatskoga, svoga naroda. Uvažite dalje i to. Ne znam ima li sličnih žena i kod drugih naroda, al kod nas Hrvata vidjeh svakako žalosnih egzemplara gospoja, naime hrvatskih, koje svakom prilikom, i jezikom i zborom i tvorom oponašaju hotice tuđe, te javno preziru sve što je hrvatsko, kao kakvu prostotu. Takva gospoja bijaše, kako vam već spomenuh, Belizarova mati. Poslije smrti svoga muža, staroga grofa, preseli se u Beč, ne samo da bude blizu svojega sina, već da uzmogne u kolu odličnoga društva podavati se slastim velegradskoga života, o kojih dakako u zabitnom Jalševu uz starca muža nije ni spomena bilo. Grofica, vele, bila je na odlasku iz Jalševa gotovo luda od radosti; to mjesto činilo joj se užasnom tamnicom, na koju ju osudiše nemili roditelji, koji su voljeli kćer poklonit staromu hrvatskomu grofu nego austrijskomu natporučniku, za kojim se otimahu tada oči Belizarove matere. Po tom si možete tumačiti mržnju na sve što je hrvatsko. Grofica ne vidje nikad više svoga imanja; njoj je bilo stalo samo do toga, da joj se prihod redovito šalje u Beč, gdje je imala sto i sto prilika punima šakama među Nijemci potrošiti ono što joj je hrvatska gruda nosila. Nu dosta obilni prihod bijaše katkada velikim željam grofičinim premalen, te se pomalo zaduživati počela, dugovi bijahu dakako upisani na imanje Jalševo, što ga je pokojni grof ostavio bez krajcare duga. Mati držaše Belizara uza se i nije mu dala gotovo koraknuti od sebe, po tom dakle nije ni imao prilike dolaziti u Hrvatsku, koja mu je tim sve više postajala stranom zemljom. Uostalom bude u svih strukah vrlo pomno uzgojen, tako da je grof Belizar dandanas začudo naobražen čovjek.

- Ljudi boljari živu dakako u svojih tradicijah, po čem je njihova slobodna volja i odluka nešto stegnuta i vezana. Nu Belizar dovinu se već zarana do neke samostalnosti, te je počeo samostalno misliti i raditi. Ima u njem i dosta ponosa. Mati videći kako joj sin prelijepo napreduje u naucih, i imajući saveza i prijateljstva sa uglednimi osobami koje često zalaze u carev dvor, htjela pod svaki način da joj se sin posveti državnoj službi, osobito diplomaciji, pa onda da si izabere kćer kojega bogatoga boljara. Ne jedanput natuknula bi to svome jedincu, koj na to ne odgovori ni riječce. Napokon izuči mladi grof i pravne nauke, izvrsno dakako. Sad navali mati grofica na njega neka se pripravi za diplomaciju. Ali Belizar odvrati: "Draga majko! Oprostite! Meni se sadanji sistem vladanja ne mili, ja hoću da ostanem aristokrat, ne želim biti birokratom. Bit ću drage volje štitonoša, nipošto skutonoša svoga vladaoca. Meni ne treba službe, hoću da ostanem slobodan čovjek, neograničeni gospodar svoga mnenja, svoga osjećanja. Nauci omiliše mi preko mjere, njima hoću se svom dušom posvetiti. Nu prije nego se dadem na izučavanje svijeta i prirode, valja mi praktički proučiti jednu struku, koja mi je svakako vrlo potrebna - gospodarstvo. Glavni temelj mojega imetka i života veliko je imanje Jalševo - dakle gospodarstvo, i posve je naravski da se moram i ja uputit u gospodarstvo." - "Ali Belizare", suprotnula se grofica, "zar ne ima li slugu na svijetu koji će za gospodara gospodariti? Ti uistinu imaš negrofovskih misli." - "Ima slugu na svijetu koji će na mojem uz moju plaću za sebe gospodariti, draga majko, kao što na primjer sada. Al ja toga ne ću. Sam ću paziti na gospodarstvo. Oprostite zato. Ja polazim na akademiju u Altenburg da izučim valjano gospodarstvo. Molim vas, ne odvraćajte me od toga. Svaka riječ bi zaludna bila. Ne ćutim nimalo želje postati austrijskim konzulom u Jaffi, Gibraltaru ili Pekingu."

- Čudan uistinu svat, taj grof Belizar - čuđaše se mlada učiteljica - čovjek dokraja originalan, kad imajući grofovski grb i nadu da će slavno napredovati u svijetu, voli učit kako se polje gnoji i repa okapa, nego sve moguće spletke i doskočice diplomatske.

- Je l', čudan i originalan! - nasmija se stari župnik veselo, zadubiv dva prsta u svoju burmuticu. - Nu ta njegova originalnost posve je opravdana, logička, nije to nikakov spleen, niti su to ludi hiri koji katkada niču u glavi velike gospode, i to od same besposlice. Grof Belizar pripovijedao mi je cijeli prizor sa majkom sam, te nadoveza još i to: "Šta, dragi moj župniče, nisam li učinio posve pravo? Ja nisam feudalac, nisam krvožedan, silovit vitez srednjega vijeka, al sam grof, i to pravi stari grof od nekoliko stotina godina, nipošto novorođeni boljar. A to ću i ostat, jer ne želim od svoje grofovske krune učinit birokratski šešir, kako je to dandanas moda. Hoću da budem slobodan čovjek do groba, da služim prosvjeti i napretku svijeta, no na svaki način moram biti i dobar gospodar, jer je to uvjet moga opstanka. Ako mi djedovske zemlje ne budu davale prihoda, ne ću moći živjeti." Tako mi je govorio Belizar, i ja sam posve odobrio njegovo mnijenje. Mladi grof posta dobrim praktičkim gospodarom, te je navlaš pregledao imanja i gospodarstva austrijskih i čeških velikaša. I sreća po njega da je to učinio. Mati mu grofica upravo je nemilo haračila, jela prihod, zaduživala imanje, a popravljala nije ništa. Sva njezina politika bijaše dakako pribaviti sinu si drugi kakov prihod i odstraniti ga u daleke krajeve da se mladić ne pača u gospodarstvo niti da pita za imanje. To je dakako običaj mnogih obitelji, a naravska je posljedica propast. Možete si i sami misliti da se je mati Belizarova nemilo ljutila, videći da je ozbiljni mladić pokvario sve njezine račune. Gradila se uvređenom, uskraćivala mu novce, pozivala se na Božje zapovijedi, jednom pače ode, ne rekav mu ništa, u kupelj, i ostavi ga bez novaca u glavnom gradu. Tu nesta Belizaru strpljivosti. Bijaše već punoljetan, bijaše i ponosit, gospodar imanja, a majka ostavi ga toli sramotno na cjedilu pred ostalim svijetom.

Premda je Belizar svoju mater vrlo ljubio i cijenio, to joj ovaj čin ne mogaše nikako oprostiti i odluči tvrdo da će sav način gospodarstva promijeniti. Ponajprije pisa materi neka mu smjesta pošalje novaca, bez kojih živjeti ne može; pri tom je gorko spomenuo kolika da je to sramota, da velikaš jedan, ostavljen na cjedilu od svojih, mora tražit na vjeru od posve obična konobara jelo i pilo. Dobro je znao Belizar da će to dirnuti staru groficu u dušu, i ona posla mu zbilja odmah mnogo više novaca nego što je zatražio bio, pozivajuć ga ujedno neka smjesta dođe za njom u kupelj, gdje da ima obilje vesele zabave i čitavo jato lijepih djevojaka, sve gotovo otmene krvi, te bi mladi grof tude i birati mogo. Kraj svih tih zamamnih slika, uprkos ljubeznomu pozivu majke, ne pođe Belizar u kupelj, već sjede što brže u coupé južne željeznice, te pojuri u svoju domovinu i krenu iznenada u Jalševo, gdje je stao pomno ispitivati kako prihod i trošak imanja stoji, koliko da ima dugova i kako se gospodari. Na svoju veliku žalost uvjeri se grof glavom da je to gospodarstvo naopako, da nije nego hranilište gospodarskih činovnika, i da će sve poći po zlu, ako za vremena ne bude pomoći.

Belizar osta duže vremena u Jalševu, da udesi sve po svojoj volji, da uvede strogu kontrolu i razborito gospodarstvo. Polovicu činovnika otjera, jer bijahu raspikuće i ljute varalice, te pozva u službu druge vještake, a hvale je vrijedno da je volio domaćeg čovjeka uzeti nego tuđeg u službu. "Nu," reče mi grof i govorio je žalibože istinu, "moram nažalost ispovjediti da sam malo domaćih vještaka našao, a stranci opet su nepouzdani." Teškom mukom uredi sve, najavi i susjedstvu i oblastim da je sam preuzeo upravu imanja, i da se u tom poslu svatko samo na njega obratiti smije. Novci, uzajmljeni na imanje Jalševo, poticahu ponajviše od lihvara, te Belizar uđe u trag mnogomu nečistomu poslu. Sretno mu pođe za rukom nagoda sa domaćim novčanim zavodom, koj je sav dug uz jeftine kamate i godišnju otplatu preuzeo, te je time uklonio sve lihvare vjerovnike, kojim je morala majka plaćati od iste glavnice ne samo zapisane već i tajne kud i kamo veće kamate. "Ala, dragi župniče," reče mi grof, "uzdahnuo sam iz dubine duše, očistio tu Augijasovu štalu i osigurao si budućnost." Nu i zadnji čin obiteljske drame imao je još žešći biti. Stara grofica, ni ne sluteći gdje joj se jedinac nalazi, zabavljala se u kupelji do konca sezone po volji i bijaše dosta vesela u svom otmenom kolu. Dvoje ljutilo ju ipak. Prvo, da Belizara ne ima, drugo, da joj providnik iz Jalševa nije odgovorio ni riječce na njezino pismo, kojim je tražila od njega novaca. Napokon stiže joj pismo vrlo debelo i sitno pisano, al na grofičinu žalost ne bijaše u zamotu ni probijene pare. Grof nađe to svoje pisamce po smrti materinoj i pročita mi ga, a ja ću vam naustice reći, ukoliko sam ga upamtio.

"Draga majko grofice!

Bez dvojbe čudite se da Vam pišem, i da k tomu pišem iz Jalševa. Kad saznate sve, majko moja, razljutiti ćete se na mene dokraja, to znam; al uvjeren sam da ćete mi za neko vrijeme oprostiti i odobriti sve što sam učinio. Hvala Bogu da sam došao u Jalševo, i skrajnje je vrijeme bilo te sam došao, inače, ne znam - - Nisam nikad govorio s Vama o našem imetku - premda sam, oprostite, ja vlasnik istoga - nisam govorio zato, jer ste mi majkom, jer nisam htio povrijediti tankoćutnosti Vaše. Kad sam dapače došao do punoljetnosti, potpisah Vam neku punomoć. "Zastupat ću te ja," počeste me moliti, "kao što dosad, ta majka sam i ne ću sigurno raditi na štetu svojega jedinca". Draga majko! Bog mi svjedok da tim Vašim riječim vjerujem, da sam tvrdo uvjeren o Vašoj ljubavi, i zato potpisah, da Vas ne uvrijedim u srce, punomoć, premda nerado, jer sam se stidio da se ja, grof, boljar, veleposjednik, ne zastupam sam, već da me mora zastupati majka kao kakova dječarca. Oprostite! Znam da nije tako uistinu, a svijet nasmijat će mi se svakako iz potaje. Al ako vjerujem čistoj majčinoj ljubavi Vašoj za mene, ne mogu nikako vjerovati da ste samo časak zavirili u naše imanje, da ste se uvjerili kako gospodarstvo, kako prihod i potrošak stoji, što naša služinčad troši i je li poštena. Ta koliko pamtim, niste od očeve smrti ni jedanput bili u Jalševu. Kako mi je dozrijevao razum te sam stao razmišljati o mojoj budućnosti, o našoj obitelji, sve me je morila briga za naše imanje, koje stoji na milosti i nemilosti tuđih ruku, kojim smo mi, tj. Vi majko i ja, samo robovi. Da, robovi, jer od milosti naših slugu visi koliko će nam od našega imanja baciti milostinja. Mi smo dakako živili bez brige, bez računa, al mene je hvatao strah. Ne htjedoh postati diplomatom; da budem sposoban za javni život, izučih pravne nauke, da budem mogao raditi na djedovini svojoj, izučih gospodarstvo. Posve sam mu vješt; ta i sami ste čitali prelijepu svjedodžbu, u kojoj se osobito hvali moja praktičnost i vještina. Nadah se, grofice majko, da ćete mi reći: "Dobro je, sinko, izučen si gospodar, idi, gospodari ljeti i jeseni, a zimi grofuj uz mene!" Nu Vi meni majko moja, toga ne rekoste. Čudio sam se tomu, žalostio se radi toga, al sam jošte šutio.

Nu poslije kratkog vremena otpremili biste češće pismo u Hrvatsku, pa ste i odgovora dobili, al svakim odgovorom postajalo je Vaše lice mračnijim, te se istom razvedrilo kad Vam stiže oveća svota novaca. Čudne se dvojbe rodile u mojoj duši. Opitah se potanje tko da je u Jalševu župnik i kakav da je čovjek. Vlastelin hrvatski, deseći se u Beču, pohvali župnika sa osobite iskrenosti, a ja, ne imajući drugih znanaca u ovom kraju, pisah ravno župniku neka mi na svoju vjeru i prisegu javi kako se u Jalševu gospodari, i jesu li naši službenici pouzdani. Zakratko dođe mi pismo od župnika." - Bog mi je svjedok da sam po prisegi istinu pisao - reče stari župnik svojim drugaricam - to gospodarstvo bijaše već Sodoma i Gomora, a gospodarstvo jalševačko u ruku seoskih kramara. - "Majko! Majko! znaš što je župnik pisao? Da to nije gospodarstvo, da je to rasulo, i ako želim Jalševo spasit iz razbojskih ruku, neka odmah dođem. Bilo mi je kanda mi je nož prošao kroz srce. Crna moja slutnja pokaza se istinom. Ne rekoh ti ništa, majko, htjedoh te poštedit. Umolih te samo da mi daš gospodarit na našem imanju, a ti - okrenu mi ljutito leđa i ostavi bez moga znanja Beč. Moradoh ti pisat da mi pošlješ novaca, jer da ne imam šta jesti; ti si bila ponijela sve, valjda da mi pokažeš svoju vlast. Kašnje predomislila si se. Tad se u meni rodi muževna odluka, od koje, tako mi poštenja i imena moga, odustati ne ću, makar se moja mila majka na mene i ljutila, a ja to činim samo zato, jer se radi o njezinom i mojem opstanku i glasu. Odsele ću ja gospodarit; pod mojim okom, po mojoj volji obavljat će se poslovi, i ja ću odmjerit onu svotu koju godimice moja mila majka sa mnom potrošiti smije. Jalševo" pisao je grof Belizar majci "veliko je, pače ogromno imanje, ali ono je sa svojimi majuri i vinogradi jedino što je našoj obitelji ostalo poslije tolikih obiteljskih dioba. Jalševo može uistinu biti izvorom zlata, ako čovjek ondje gospodari pametno. A zato moramo se svojski brinuti i Vi, draga majko, i ja, to nam je jedino što imamo; ako to pođe po zlu, zlo po nas, mi ostasmo prazni. Ja sam sve to gospodarstvo, sve račune pregledao - vjerujte mi, mal da mi nije kap pala. Župnik govorio je preblago. Meni je baš bilo pri srcu kanda stojim sred ruševine veličajnoga grada. Gospodarski grad je zapušten, ne popravlja se nimalo, krov mu je silno oštećen, kiša i snijeg padaju na tavan, tavanice prokisnute, tapete, pokućstvo iskvareno je. Po gospodskom stanu legu se miševi, ne ima cijelih vrata, ne ima cijelog prozora. I kao što gospodski dvor, stoje Vam, draga majko, majuri, klijeti, hambari, staje, pivnice itd., sve se ruši i drobi, o popravku ni govora. Imalo bi biti po inventaru toliko i toliko volova, krava, bikova, konja, krmaka. Sve Vam je to s velike strane samo bajka; sve skoro već je poprodano. Snebivao sam se od žalosti. Nađoh ondje neku vrst gospodarskog činovničtva, gotovo polovica tih ljudi bijahu obješenjaci, dioničari razbojskog društva. To nas je plijenilo bez primjera. Glavna bijaše im briga da se ne zamjere Vam, mila majko, da Vam pošalju novaca, kad god ste zahtijevali, koliko god ste zahtijevali, ma iz oka, iz boka, uz žrtve kakve mu drago, uz kamate ma kolike bile. Vidio sam ja sve te račune, potrošismo tri puta više nego što smo smjeli. To je zlo, veliko zlo. I pod kakovu žrtvu. Da se dođe za Vas do novaca, prodana je buduća berba prekrasna vinograda Židovu u selu za jednu četvrtinu prave cijene. Žito, zob, pšenica i sijeno samo se bacalo za ništa. To Vam je bilo gospodarstvo. Priznajte, grofice majko, da je to užasno, da se to promijeniti moralo. Ja sam već sve promijenio, niste Vi sada moja punomoćnica, ja sam Vaš punomoćnik. Vjerujte mi, što sam uradio, dobro sam uradio, ne ćete se tužiti na mene, van što ćete ređe i manje dobivati novaca nego što dosele. Što je trebalo protjerati, protjerao sam; gdje je trebalo štogod smanjit, smanjio sam i pokrpao sam štošta; mnogo dakako nisam, jer ne imam za ovaj mah novaca. Mene ne će doskora biti u glavnom gradu; dok nisam posve osigurao gospodarstvo, ne ima mi povratka. Ne zamjerite, draga majko, tako je, nije inače."

Stara grofica nije se tomu nadala bila, to joj bijaše grom sa vedra neba, jer nikad nije slutila da u njezina sina ima toliko muževne samostalnosti. Prevari se ljuto, rasrdi se ljuto; sve gospodske osnove bješe joj pokvarene; trebalo je svakako da se znatno stisne, da se okani stanovitih gospodskih koneksija, stanovitih velesvjetskih hira; ukratko, trebalo je slušati pamet sina, i stisnut se u svoj kut. To je staroj gospođi vrlo mučno bilo. Napisa Belizaru pismo od puna četiri arka, gdje mu dozivala u pamet sve moguće doskočice i sofizme, svu hinjenu ljubav i sve čuvstvovanje, da drakoničku odluku sina smekša bar donekle. Al Belizar ne odazva se na sreću logici uzdaha i suza, već ostade kao kamen na svojoj odluci i spasi zbilja proti volji stare grofice Jalševo.

Stara grofica sklonu se pod gvozdenu volju jedinca si, i kad se prvi put sretoše, reče naprosto slegnuv ramenom: - Vaša je ta volja zakon, ja ne ću praviti opozicije.

- Varate se, milostiva majko! neukloniva nužda, spas naše obitelji zakon je u ovaj par; a to je najsvetiji zakon, koga nikako pogazit ne smijem.

Napokon se starica udobri, videći da Belizar ne poznaje šale, a bit će po svoj prilici proučila i proračun, koj joj je dakako dokazao da ni velikaši ne smiju trošit bez računa. Zadovoljujuć se sa godišnjom rentom, živila je gospođa grofica u bečkom nekom predgrađu po zimi, a ljeti bi sprovela nekoliko mjeseci na kakvoj jeftinoj kupelji u Štajerskoj. Tako bijaše uščuvan ugled obitelji i neka noblesa starih vremena. Kupelji međutim ne prijahu osobito organizmu grofice, jer ne prođoše dvije godine, a sin pohiti u Beč da doprati u Jalševo mrtve ostanke svoje majke, gospoje čudnovate, ni dobre ni zle, ali na svoj kalup građene da se nije ni kasnije mogla sljubiti sa svojim narodom. Kad blagoslivljah u dvorskoj crkvici staricu, niknu mi u mojoj duši misao: Eto, Belizar je poštenjak, njegova duša nije iskvarena predsudami, toga čovjeka moram spasiti za narod, moram ga predobiti na svoju ruku, on bi mogao preobraziti cijeli kraj. I latih se posla. Grof Belizar bio je kod suca raspravio svoju ostavštinu te me umolio za pomoć, a ja to dakako brže bolje prihvatio, jer to mi se čini najbolji put da se uvučem u njegovo srce. Osnova moja bijaše ta: kad grof opazi da ga posve vjerno služim u najvažnijih poslovih njegova imetka i gospodarstva, slušat će me i u poslovih politike. Taj zaključak činio mi se bar logičkim, međutim prevarih se ponešto. Mišljah da će grof ljetovati u Jalševu. Belizar ne učini toga, a to me uprav žacnulo. Belizar probavio bi i ljeto i zimu kod Beča, stranom u kući svojoj, stranom pako na svom imanju blizu grada.

- Šta, gospodine grofe - rekoh - vi nas ostavljate? A evo ste nekoliko mjeseci probavili među nama i mogli se uvjeriti da nismo ljudožderi i da smo jaki poštenim načinom privrijediti po koj komad Božjega blagoslova. Ne mogu vam dosta iskazati kolika je to sreća mojemu srcu bila, te nađoh sina stare hrvatske obitelji koj je shvatio svoju zadaću, koj se privezao svetoj ovoj grudi, koja porodi i njega i prije njega silu junačkih otaca, djedova i pradjedova. Gospodine grofe! zaklinjem vas živim Bogom, ne odlazite odavle, ostanite Hrvatom!

- A šta vi mislite da sam, dragi župniče? Šta sam ja, šta mogu ja biti nego Hrvat? Nisam Švaba, nisam Mađar, znam kakva me je majka rodila.

- To nije dosta, presvijetli; vaša vjera mora da je živa, vi ne smijete probaviti vaše dane u krajevih nevjernika.

- Toga ne mogu, župniče. I sami znate kako se povijest među plemstvom i pukom kod nas razvila, i kako se razvija i sada. U privatnom životu gledamo se, pozdravljamo se, pijemo katkada zajedno, al u javnom životu stoji jedan naproti drugomu, tu ne ima pomirbe. Ja to znam i uviđam, ja shvaćam tu veliku razliku želja puka i boljarstva; i ako sam možebit malodušan, to ne mogu nikako doći do uvjerenja da će se jednom ispuniti krasne riječi Janka Draškovića. Nu na to vam se kunem živim Bogom da se ja proti svomu narodu dići ne ću, da ću ga pomagat gdje bude moguće. Stajat ću postrance, blagoslivljat ću svoju rodnu zemlju, ljubit ću ju, al samo izdaleka. Vam se to čini, dragi župniče, egzotički, al ima još jedan razlog, toli silan, toli jak da mi je tvrdo zatvorio vrata moje domovine pred očima, kad je počela klonuti odluka da se odbijem od nje. Nije to nikakav razlog politički, al ima u sebi politike. Moje srce jako se rastuži, moja duša planu, dođoh u trag tolikoj podlosti koja se zaklanjala patriotizmom, da se uvrijeđen u dubini svoje duše zavjerih tvrdo da se ne ću miješat u nikakvo političko kolo, u nikakvu ljubavnu svezu, da ću si potražit ma kakvu poštenu ženu aristokraticu, samo da mi ne izgine pleme. Mislim da sam to ponešto svojoj rodbini dužan i ovršit ću to, al ni više ni manje. To vam je, dragi župniče, od toga me ne će nitko odvratiti; i žao mi je da je tako. Imao sam ideala, zli vjetrovi razniješe ih kao oblake, a u mom srcu ostadoše samo tužne uspomene. -

Mlada učiteljica slušaše starca svećenika, a da nije skinula ni oka s njegovih usta. Bijaše vatrena Hrvatica, osudila bi svakoga poturicu bez smiljenja i oproštenja, ali o Belizaru sudila je drugačije. Ona čudna tajna koju spomenu starac župnik bijaše pečat neke zagonetke koja bje trgla mladog hrvatskog aristokrata iz kruga, iz kola njegove domovine, gdje je mogao prvenstvovati boreći se za napredak naroda svoga. Hrlo okrenu se svećeniku i upita ga:

- Tajna je to, velite, gospodine župniče, tajna duboko ukopana, bogzna hoće li joj se ući u trag. Vam se grof povjeriti ne će; nu vi ste čovjek iskusan, vi mnogo godina općite sa grofom Belizarom, i koliko vas sad poznam, oprostite mi tu drzovitu riječ, vi ste osobit psiholog; niste li dakle iz stanovitih premisa natuknica bar s daleka naslutiti mogli koji bi toli silovit razlog biti mogao da grof Belizar, premda uvjeren da je Hrvatom, na neki način Hrvatom biti ne će; i premda zna da bi morao sve svoje snage posvetit domovini, pruža joj potajice, kroz vaše vrijedne ruke, na malenu prostoru samo materijalnu pripomoć, koja je dakako prema grofovu srcu velika. Osobita sam ljubiteljica psihologije, i vi ste tu nešto rekli s čega ni danju ni noću mirovati ne ću.

- Da, gospodično, vjerujem, da je to interesantna zadaća za vašu bistru glavicu, da je Belizar osoba za pripovijetku. Da vidimo, da se okladimo, jeste li dosta jaki riješit ma kojim načinom, ma kojom doskočicom tu zagonetku.

- Gospodine župniče, ne rugajte mi se - odvrnu Branka; - ne rugajte se, velim vam i opet.

Gospođa načelnikovica gledala je za toga govora nekako čudno i Branku i župnika. Prem velika prijateljica romana, nije znala kako postaje, i kako bi se o Jalševu, čiji stanovnici nisu nimalo romantični, kakova pripovijest napisati mogla; nu samo da štogod rekne, doviknu Branki:

- Da, da, tako mora bit kako je gospodin župnik reko: puna je ta vaša glavica, bistra je, i pošteno je srce, to mi znamo med sobom, al ne zna toga drugi svijet. Dakle sans pardon, vi ćete učiniti kako gospodin župnik predloži, vi ćete nam bilo kojim načinom otkriti tajnu koja mu brani prebivati među nami.

- Ne ima tu šale - odvrati odrešito Branka - ja sam učiteljica na koju svatko gleda, ja želim u ovom kraju prevrnuti na bolje duše mojih malih seljakinja, a gospodin bilježnik i gospoja Šilićka pazit će sigurno na svaki moj korak. Ne ću gospodo, nađite si drugu, spretniju osobu nego što sam ja, mlada preparandica.

- Bene - nasmiješi se stari župnik bubnjajuć po svojoj burmutnici - vi ne ćete, dobro; nu ide vrijeme, i ja bih reko, da će opet izići na ono što mi želimo.

- Tako da - reče načelnikovica, klimajuć glavom - izići će na ono što mi želimo. Od popodneva postajaše večer, i tajna svjetla prostirahu se svijetom. Ujedanput skoči Branka.

- Ostavimo se pričanja - reče - zađimo k prijateljici gospođe načelnikovice, koja će nam pokazati sve romantičke zakutke staroga Jalševa.

U mjesecu lipnju bila si je mlada jalševačka učiteljica savila svoje gnijezdo u školskoj zgradi i dopremila svoju dragu milu babicu izZagreba. O tom pisala je Branka svojoj prijateljici Hermini ovako:

"Draga moja plavušo! Sad se istom veselim da nisam tebe slušala, i radujem se svojoj ustrajnosti. Jalševačka općina dozvala se ipak pameti, te je pričinom načelnika i župnika, a i prinosom darova što smo ih sabrali u okolici kod vlastele dala korenito popraviti hram domaće mudrosti, ili prozaički govoreć, školu. Ta kuća priliči danas zbilja ljudskomu stanu. Ogromna bara oko zgrade, zabavište gusaka i pataka, iščezla je, te je pred školu zasađeno mlado drveće; staru slamnu kapu skinuše, te se sada crveni na krovu crijep. Samu kuću pridigoše, i uopće bude zgrada iznutra sasvim prekrojena da ima više svjetla i zraka. Na sreću bude mi dodijeljen u njoj nov stan, daleko od Šilićevih, tako da ja na jednoj prebivam, oni na drugoj strani stanuju, pa si nismo, hvala Bogu na putu. Ja sam si svoje dvije sobice uredila kao drobno gnijezdo, i nekako mi je osobito milo i drago kad se poslije dnevne muke svratim u taj mili tihi stanak, gdje me očekuje blaženim posmijehom dobro staro lice moje drage babe. Čuj kakav je moj stan. Veća je moja soba. Kroz bijele zastore prodire sunce u to moje svetilište, te vidiš malen divan i dva fauteuilaod crne kože. U kutu bijeli mi se postelja, a do nje sijeva na policah moja mala knjižnica; velik ormar čuva moju garderobu, a uza nj stoji nakrcan notami moj maleni glasovir, biser cijeloga mi stana. Pomisli si u pozlaćenoj krleci nekoliko kanarinaca, štono sam ih dobila na dar od gospoje načelnikovice, i priličnu zbirku cvijeća, pa eto ti slike moga zakloništa. Druga sobica zaklon je moje mile babe. Tu nisam smjela u ništa dirnuti. Starica moja dopremila si je iz Zagreba svoju starinsku postelju, sve starovječne ormare, stolove i stolice, te je sve pokućstvo, a i svjetiljku pred Majkom Božjom, točno tako postavila kako je stajalo u njezinoj kućici u Zagrebu. Prozor joj ide u vrt, a gvozdena mu rešetka prepletena je slakom, kojega zelenilo ne pušta da sunčani traci prežestoko navale u staričinu sobu. Kraj toga prozora sjedi starica često u svom starom naslonjaču, žmiri kroz lišće slaka u vrt, sluša kako moji kanarinci pjevaju, i zadrijema uljuljana drobnom pjesmicom. U prvi mah bilo joj teško. Nije nikako mogla zaboraviti svoje kolibice i milog si Zagreba; nu sad se već priučila na ovaj prekrasni kraj, te često izlazi u šetnju upirući se na moju ruku. Pitaš me možda kako mi godi moje zvanje? Vrlo dobro, draga Hermino; imam ti pred sobom malu četicu djevojaka i dječaka. Sprvine gledali me ti mali svatovi nekako čudno; ne mogahu pravo vjerovati da bi toli mlada djevojka učiteljicom biti mogla, a još većma čuđahu se ne videći u mojoj ruci ni šibe ni palice. Mimogred načula sam kako su djeca među sobom šaptala: - To je posve nova škola, gdje se ne bije i ne tuče, kako to gospodin Šilić zna. - Sprvine dolazila su mi djeca namnogo neoprana i nepočešljana, što je po svoj prilici ondje običaj bio. Nu ja sam tu nečistu navadu skoro uklonila, ne silom, već milom, pričajuć dječici o čistoći i zdravlju, sve u formi malih pripovječica. Nekoliko puti znala sam postaviti u školi najčišće dijete uz najmrljavije nek se vidi razlika. - Šta, dječice - upitala bih cijelu školu - sad sudite vi sami: evo, tu stoji Pavica, bijela ko snijeg, a ovdje Jaga, crna ko blato; koja vam se bolje mili? - Pavica! - viknuše sva djeca u jedan glas. Pavica dobi zato od mene dar, ali Jaga zastidi se toliko da je kasnije dolazila čista u školu. To je bio dakako prvi početak, nu sada mogu reć da sva djeca dušom i tijelom pristaju uz mene, te me ljube gotovo ko svoju stariju sestru. Prije bilo je djece u školi iz koje sam teškom mukom mogla isprešati koju riječ; sada govore moja djeca otvoreno, slobodno, te će u sto prilika pitajuć navaliti na me.

Možebit smatraš ti ovo moje pričanje djetinjarijom, koja spada u školu, nipošto pako u pismo, pisano gospođici Hermini. Oprosti mi, ako ti je dosadno, ali ne mogu nikako odoljeti svomu osjećanju. Kolika po mene slast, kad se prije ili poslije škole te drobne glavice kao zlatne pčelice oko mene skupljaju, kličuć od radosti, milujuć me i gladeć. U takvu času naviru mi suze na oči, jer vidim da sam pošla pravim putem, da ću postići svoj cilj: ta divlja četica promijenila se za kratko vrijeme pod mojom rukom u krotko stado janjaca, a tu promjenu priznavaju svi ljudi u Jalševu, pa joj se i čude. Nemoj misliti da to pišem radi vlastite hvale. Predobro me poznaješ i znaš da ja za tim ne idem, ali meni je to neka uzvišena zadovoljština, koja me goni sve dalje i dalje na mome putu. Malo mi je ljudi ovdje protivno, pače mnogi koji su isprvine proti meni govorili sad mi se pokazuju prijaznimi. Gospodina učitelja i njegovu dragu drugaricu ne mogoh dakako predobit na svoju ruku, nit sam se za njihovo prijateljstvo otimala. Premda pod jednim krovom stanujemo, istoj općini, istomu zavodu služimo, te bi bar vanjska uljudnost zahtijevala da učitelj pred svijetom nekako pazi učiteljicu, gospodin Šilić ipak na svoj vrlo prostački način iznosi mržnju na mene pred svijet i vrijeđa me svakom prilikom, a njegova milostiva gospođa baca mi u kuću klipiće pred noge, uštipa me gdje joj god moguće, pri čem su joj nevaljana njezina djeca najbolji pomoćnici. Imam malen lijep cvijetnjak, nu koja hasna gojiti ga, kad Šilićeva dječurlija sve cvijeće pogazi i iščupa ga! Ni "vitez od birse" nije mi skloniji nego što je bio spočetka, te mi vragometno gleda na prste, da li radim i što radim. Dosada, hvala Bogu, nije imao prilike da mi pokaže svoju tiransku vlast, pa je ne će, ako Bog da, niti imati. Naš starac župnik dolazi često u školu, i oko mu igra od radosti kad vidi kako su se moja dječica uljudila. Čini mi se, draga Hermino, da sam ti dosta o svom poslu govorila. Ti meni vrlo malo, a gotovo ništa o sebi ne pišeš. To me boli, nu na praznike morat ćeš po svom obećanju svakako amo doći da zajedno pregledamo taj romantički kraj. Vjeruj mi da će se i tvoje nestašno srce podati slatkim sanjarijam. Ti ne znaš koli divna je ovdje narav, ne znaš kako se među ovimi gorami dižu bijeli gradovi i drevne ruševine, gdje svaka čudnu, svoju povijest imade, gdje nam priča i pjesma pučka spominju davna hrvatska plemena. Pregledala sam već više puta stari grad grofovski u Jalševu i zalazim često onamo. Upravitelji ljudi su vrlo prijazni, a kad prolaziš kroz drevne trijemove grada, kroz guste drvorede starinskog perivoja, kad zaviriš u visoke mračne dvorane, gdje te cijelo čislo starih slavnih Hrvata i Hrvatica sa zida velike palače promatra, uhvati te neko čudnovato čuvstvo, neki neslućeni čar, koj te vazda mami neodoljivom silom da se povratiš među starinske one zidine. Ja se bar svaki put teško dijelim od njih, i rado povraćam u grad. Vidiš, plavušo draga, koliko te ovdje novih, neviđenih prizora čeka! U našem milom Zagrebu, gdje doduše svačega imade, ne ćeš takova šta naći, i ja kriva, ako ti se ovdje u ovoj divnoj samoći zakratko ne razgali duša, te ćeš se teško rastati sa ovim divnim zakutkom. Zato nemoj da mi se iznevjeriš. Od tvoga gospodina oca ishodila sam i onako već dopust za tebe. Dakle ne ima s nijedne strane zapreke. Ne zaboravi i to da ćeš moći proučavat jalševačko društvo i cijelu okolicu. Tvoj kritički duh, tvoja pecava narav imat će obilje klasičnog materijala, i ja se već unapred veselim dosjetljivosti moje drage Hermine, koja je osobito vješta prišiti svakoj Božjoj duši valjanu krpicu. Dakle dođi! dođi! a sad, zbogom."

* * *