Bitanga/II.

← I.

Bitanga, Slika iz zagrebačkoga života, II. autor: Janko Polić Kamov

III. →

II.

Jeseni iste godine prolazio je Bitanga Ilicom, kad najedanput vidi: kreč i cigle padaju, kao da ruše kuću. On gleda, a kreč i cigle padaju. Hoće već viknuti da je to bezobrazno, kad mu netko prišapne: — Potres!

Bitanga problijedi. Vidi ljude: trče, gledaju i svi kanda šapću: Potres. Neki se križaju, a Bitanga misli da sniva, i želi se probuditi. Uto zagleda kupolu jedne kuće; njiše se kao šešir na štapu. Smiješno. Konačno se sabere i osjeti da nije spavao i da se je svejedno probudio, da nema glasa i da nije vikao, da ga bole koljena a nije trčao, da naglo rumeni a nije mu ni vruće niti ga je stid.

— Prepao sam se, tako mi boga! — promrmlja i žurno pohiti na trg, problijedjevši s pomisli da je sve to vrijeme stajao ispod krovova.

Na trgu je bilo puno svijeta i svi su gledali u kuće smiješeći se. Bitanga se sjeti da je sve zaboravio, i zapali cigaretu.

Osjeća klonulost i ispitost. Dojmovi kao da su izvan njegove duševnosti, nestalni, izmjenjujući se, kao da se on sam rastaje s dušom. Slijed mu je misli drukčiji: bez saveza. Gleda u toranj katedrale i čeka da se zanjiše. Tlo mu nesigurno ispod nogu kao more; bit će da mu se tresu koljena.

Došao u Tuškanac. Pred očima mu savska ravnica. Crvenkasta se prašina lelija u zraku i sve je uokolo jedna boja, jedna isparina. Grad izgleda blijed, mokar, neispavan. Šuma s napo ispalim, s napo isušenim lišćem, sva žuta kao da se isuši od čekanja, od strave, kao da posijedi naglo, preko noći. Nebo je zastrto nečistim krpama, nimalo nalik oblacima. I te se krpe žute pa crne kao bronza kasnog jesenskog lišća. Svjetlo je blatno kao da ga gledaš kroz paučinu. Osjeća se neka usamljenost, usamljenost svih ovih kuća i ulica, čitava grada, koji sred tih ravnica i ispod tog neba izgleda tako malen, zapušten, ostavljen. Rijetki dimovi teturaju u zraku, ali kao iskidane rečenice, izrečene u bunilu. I šuma i ravnica i Sava i bregovi imadu nešto nemoćno i pospano kao bolesnik kad se digne iz kreveta.

Bitangi se čini da su krovovi nekaka paluba, a tornjevi jarboli, pa se sve to njiše tek vidljivo, na mahove, pa tone u valu. Sve je tako nesigurno i grad je kao barka. Zagreb plovi! veli mu varka očiju i potreseni mozak. Eno ga na moru pa se njiše, doći će val i poklopit će ga... Zašto se ne makne s tog mjesta nad kojim dišu zlodusi ukletoga Medvedgrada zlim strujama i vjetrovima?... Čini mu se da je Sljeme gnijezdo zlosretnih ptica, i boji se one crne planine kao vala...

Sljeme je sjena našega grada, šapće, i umah mu bude da je Zagreb sjena one planine, da su oni nerazdruživi. I što dulje gleda oko sebe, planine i brežuljci ostavljaju dojam valova i talasa, a drveće same prikaze galeba i gavrana. Oko mu počine začas, nakratko, na Savi i strah biva veći. Kao bjelouška, velika gojna zmija, bijeli se rijeka pa deblja, postaje naglo šira, veća, kao udav kad proguta tele, i Bitanga začas pomisli da je to tele i on i grad... Ne. On ne može da gleda. Svaki mu list šapće: potres! i kad dune vjetar, cijela će šuma da progovori: potres!

Bitanga trpi! Samoća ga straši i evo! Kao da je čitav grad u strahu iste samoće. I Bitangi se oči osuše suzama. Ljubi, osjeća sebe kao grad. Ukazuje mu se svaka kuća, svaka klupa, svaki feral. Vidi razne ulice i malene kuće i djevojke, što ga podražavaju u svojoj neizgrađenoj ženskosti i ljepoti i savršenoj dražesti. Bude mu da ga ima na krilu i da gladi mlado mače. A zna da će taj grad propasti. Sjeća se nekih crnih glasova da na Sljemenu tlo tutnji, da su kuće niske radi nesigurnosti zemlje i da je ispod ovoga djevojačkog grada duboka jama i da mu je mladost kratkotrajna kao nevinost.

Ne zna Bitanga zašto do danas ne pomisli na ova nagađanja i praznovjerja; ne zna ni to kako mu to najedanput tolika nježnost i ljubav napuni grudi: evo osjeća suze, a on nikad, pa ni pijan ne zaplaka i nije pošao na majčin sprovod, samo da ne povrijedi običaje suhom tugom. Otvrdne i ne znajući kao meso od sjedenja i osjećaji mu se tako izlizaše, postavši tanki kao cigaretni papir koji služi za frkanje duhana i doskočica, da završi kao čik u kanalu. Već od nekoliko godina ne osjeti ganuća. Brbljav kao žena posta kroz kavanu muškara, bez nježna pogleda i duše. U posljednje vrijeme prezre dapače ženu od prevelika filozofiranja i spomenuo bi se svoje zaručnice i njenih pisama kad je trebalo ložiti peć. I gluposti ga oduševe kad mu zanos dosadi i kad uvidi da rad za narod počinje sitnim radom, tj. radom mediokriteta. Pobježe tri puta iz sela: kad mu namijeniše jednu ulogu u komediji Moć ljubavi od Janka Ujaka; kad zahtijevahu da u novinama polemiše s kapelanom radi jednoga zida i kad ga učitelj u jednom anonimnom dopisu spomene među naprednim X-ćanima koji su proveli pravu revoluciju pretplativši čitaonicu na jedan poluliberalni dnevnik. Pa i zato zavoli Bitanga Zagreb jer se tu mogu provincijalci bar ironizirati.

Strelimice lete vrh njega uspomene i danas osjeća prvi fićuk koji najavi da su prispjeli u postaju "Zagreb". Izdaleka bješe zagledao tornje katedrale, dvije sklopljene, gotičke, asketske ruke, i obuze ga čuvstvo pobožnosti. A onda ulaz kroz zelene trgove, kroz razgovor i smijeh što se na Zrinjevcu doima kao cvrkutanje vrabaca, nikad kao pjevanje slavuja. Prvi dan zavoli bijelu boju i došav na Jelačićev trg zagleda sliku koja ga uznese više od Bukovčeva zastora. Zamjeri Jelačiću što mu konj došljacima pokazuje rep i nazva to nepristojnošću i netaktičnošću za strance. Kasnije mu protumačiše da je pravac Jelačićeve sablje kao putokaz simboličan i — dvoličan i Bitanga s radošću opazi da se tu možeš i šalama na račun domoljublja srdačno smijati. čar Ilice osjeti zimi i pošto se upozna s nekim djevojčicama podiđu ga srsi od milja kad doču da se zovu guščice. Odmah osjeti da je to takvo cvijeće koje raste i cvjeta na ulici i da mu svejedno ne mogu pokvariti boje i mirisa ni prašina ni zalijevalac nasada.

Strelimice lete vrh njega uspomene, ali prvi je dan dolaska najčišći u njegovu pamćenju. Možda i zato što mu tog dana bijela boja prevuče cijeli grad gdje su tamne kuće rijetkost. A sad dok osjeća bjelinu prvoga dojma, pomišlja na propast. Odmako je daleko gore, prema Cmroku. Sunce nevoljko spuznu iz oblaka i tužniji posta okoliš. Jesen crvena, žuta, crna, zelena i bijela lišća uljuljava mu misao, ali on se ne da umiriti. Gleda šarolikost rane jeseni kakvu nikad poslije ne vidje. Čini mu se da u ovim gustim i svečanim bojama ima nešto i njegove duše koje negda ni ne pokuša otkriti. Evo mu trideseta godina savija hrptenjaču i on je ostao stari momak. Nešto šušti u njemu, a to je tako suho i šareno i samo još čeka da ga pospe snijeg. Čuvstva mu se isušila i ne bi ih ni osjetio da ne gleda sad kako mu ih život odnaša i kida, kida. Nije li ljubio on učiteljevu kćerku, blijedu crnku Ružicu, koja je prvi cjelov primila oborenih očiju kao hostiju? Nije li on ljubio onu dušu što je sretna i tužna plivala u velikim očima? Oh, taj pogled! Samo ga Madone imadu. Rafaelova djevica i majke i Ružica, njegova draga i usidjelica.

Bitanga žali što nema kod sebe zrcala. On se je bio navikao dirati u svetinje samo radi cinizma. Ali sad sumnja u svoj rug.

"Eh! Eh! Eh!" usklikne tri puta i prijeđe rukom preko čela. Uđe u jednu birtiju, sjedne i zatvori oči da mu ih konobarica ne vidi. U drugoj sobi govorahu o potresu. Bitanga ne ču. Razumio je sad privid Ružice i privid prvog dana dolaska: ta to je zato jer se rastaje! Jer će sve propasti, sve, sve, sve... u drugoj se sobi smijahu. Bitanga pokuša tri puta pokazati zube, raširiti usne i prstima ih dapače razvuče, ali smijeha nema. "Prepao sam se, tako mi boga..."

Opet ide. Ne zna gdje je ni kamo će. On se ne prepoznaje. Uhvatio bi se za ruku, da to prije njega ne učini Moliereov škrtac, držeći e je netko drugi. Ove misli — nisu njegove. Ovaj strah — nije njegov. Ovi osjećaji — nisu njegovi. Ma eto: on ljubi Ružicu i Zagreb; on plače, trpi, boluje, tužiti i smijati se ne može ni na silu. I oca se sjeća! Čak i oca! Bijedni starac. Jedanput ga je on izgrdio što vješa na zidu novinske izreke gdje piše: "Aleksej Bosnić, leader đaštva", i što je tako bio objesio njegove svjedodžbe. Bijedni starac. Evo pet godina što svrši nauke, i vazda mu šalje novac; tri ga godine ne vidje, a četiri mu piše: "Neće me namjestiti radi politike". A starac organizira opoziciju i smišlja položiti čast načelnika. Bijedni starac... Bitanga protre oči. Pa to su suze. Pa to je očiti rastanak. I slutnja ga velikog jednog potresa, potresa ponovo i on se zavali na klupu.

Kroz dva sata zaboravi sav svoj život od nekoliko godina. Ima slučajeva te ljudi padnu na glavu, pa ako su pametni, pobenave, ako su ludi, postanu veleumni. Nešto se takvo dogodi i s Bitangom. On je kaoti pao na glavu: je li postao mudriji ili bedastiji — nije sâm znao budući da je zaboravio kakav je bio. Nastojaše sebe prepoznati, protumačiti. Ali nikako nije mogao lučiti grad od sebe, trešnju od straha, potres od raspoloženja. I da mu nije slučajno nešto palo na pamet, bio bi se sav rastopio od ganuća.

To što mu je palo na pamet, bijaše tako jednostavno i umjesno te mu nije ni moglo umah doći na um: Otići kući! S te mu pomisli zadršću koljena, pomisao ga ta uzruja.

Bitanga je zaista koračao u grad, želeći stići odmah na kolodvor. Tako je bila strastvena ta žudnja. Sutra bi mirno snivao na krevetu. Sutradan bi se digao u deset. Dočekao puno sunce, kavu s vrhnjem i Ružičine oči. Gospode!!

Bitanga je opet sjeo na klupu. Srce mu zakuca kao da je već stupio na prag rođene kuće. I on je zaista stupio u misli. I vidio oca sijeda kao proroka. I otac je zaplakao. I puklo mu srce.

"Gledaj!" glasno se zadivi Bitanga. "I to mi se moglo zbiti. Sve dolazi nenadano".

Pogleda u nebo, a ono se bješe razvedrilo i sunce se spokojno spuštaše k zapadu i Sava je tekla bijela i ružična kao živi morski rak. Tamo se dolje bjelasahu debla vitkih i tananih breza, a još dublje šućaše u tamnom zelenilu Sv. Žaver kao zapušteno groblje. Sa sviju strana stali dolaziti ljudi i Bitanga hrlo dođe u grad. Opet ga je tjerala nesabranost. Opet mu izmicahu misli i činjaše mu se da vidi kako ih raznosi vjetar poput pilotine i bi mu mučno. Pogleda na arkade, a to zagleda svoje misli. Rasap. Ništavilo. Smrt. I zacrni mu se pred očima. Onda zagrize u prst da se uvjeri je li to on; ali boli ne osjeti i to opravda tako što nije imao srčanosti raniti sama sebe.

— "Kukavico!" — promrmlja da mu odlane. "Prepao sam se." I napane ga želja vikati da se je prepao. A uto crijeva zabugare sjetiv ga da je gladan. — "Valja se probuditi, doba je", rekne sam sebi u uvjerenju da spava. I opet mu se misli rasprše. On vidje samo grad i ljude kao da nije ni bilo ništa.

* * *

Bitanga nije otputovao. Ali ne što bi se bio odlučio, nego zato što se nije mogao odlučiti. Nakon toliko godina, a možda od poroda, mora da se na nešto odluči i to ga izmrcvari.

On se je te noći znojio, bdio i strašio. Oko tri izjutra začuje šum u ušima i prepozna u tom potres. Vidio kako zidovi hodaju, i čuo kako od toga škripo pod. Uprepasti ga ovo pomicanje poda, ovo kretanje grada, ova nestalnost tla. Trešnja i njega potresa; izgubi tlo ispod nogu i duševnost mirujući godine i godine kao pločnik stade se gibati i ponirati kao mokra zemlja.

Pobježe napolje pa se po drugi put zadivi zašto li se ne može odlučiti na odlazak. Evo: osjeća strah u svakoj dlačici svoje kože; čini mu se da se smotao kao jež i da mu dlake narastoše i stvrdnuše kao u dikobraza i on ne može ostaviti Zagreba. On sluti, štoviše, on vjeruje da se bliža jedna strahovita katastrofa koja i njemu prijeti smrću, kamenovanjem, i baš zato, baš zato ne može otići. Strah ga tjera, ali ga radoznalost drži. Nije li on Lotova žena? Ma evo: od juče se nježi kao curica, boji kao djevojče i postaje radoznao kao usidjelica! Sad tek razumije da uoči katastrofe ne može otići!... A eno. Kuće se previjaju kao drveće: žljebovi padaju kao lišće; zidovi se praše kao drumovi; krovovi lome kao granje, a potres duva, duva kao vihor! Strašna li pogleda!! Ljudi bježe; pune su ih ulice i tu se dave, tuku, hripe, laju, mrcvare, grohoću. Pakao. Svi poludješe od straha. Bjesomučno žene deru odjeću i kožu i traže krvavim noktima oči. Muškarci cere zube, reže kao psi, a oči im crvene kao u mladih kunića. Čuje se vriska; s prozora skaču dječaci i djevojčice kao da se netko njima lopta. Tornjevi se zadnji put očajno svinuše kao pakleni upitnici; zadrhtaše kao strune samih zmija i iz kamenja proviriše nekake ruke, kose, čeljusti, kao žabe kad ih dječurlija spljošti kamenjem.

Bitanga se trese od vizije. Oči mu pune pohote, a usne okrupnile kao da progoni djevojče. Kao dugo savladavana strast provali nerazumno i besvjesno potreba senzacija, efekata, veličine. Jer tlo, podloga njegove duševnosti bijaše svakidašnjost; kako se sav prodrma, omakne mu se i podloga i tlo. Bitanga leti, pliva. Umara se. Osjeća i misli. I na pogled strahovite katastrofe poče stiskati pesnice, slušajući kako pucaju kosti, pa jecati ispivši četvrt litre rakije.

Sviće. Hladne, mokre sjene bježe po ulicama kao šišmiši. Jedno pseto čeprka po smeću i čuješ njegovo duboko njuškanje, vidiš mu svinuti rep i plavu sapu. Nebo poče naglo blijedjeti. Istok se zažuti, a zvonjava preleti zrakom kao uplašeno jato svraka.

Bitanga se zanosi. Ne razaznaje on zanosa od želje, ni želje od bojazni. Niti osjeća apsurd svoje psihologije. On žudi za katastrofom koje se neizrecivo straši! Zabavlja se potresom s čega ga podilaze srsi. Pije od poništenosti i ta ga zanosi. Počeo osjećati i čuvstvovati pošto se je prepao. Posta mekan od strave kao žena od kandžije. Konačno ga rakija ubijedi u slutnjama.

Kao crna Sodoma propast će bijeli Zagreb. Bijeli galeb na obali Save, bijele, srebrne Bjelouške. Krila mu zelena, ta njega parkovi nose! Bez šuma svojih Zagreb bi bio polumrtav, sakat, nakaza. Sad mu se pričini kao djevojčica na prvoj pričesti, raspuštenih kosa mirisne zeleni i u bijeloj opravi dražesnih kuća. Nikad neće obući duge suknje jer ga cijela Hrvatska mazi kao guščicu pa je postao, eto, prokšen i razmažen žudeći samo nove haljine, šeširić i cipele za paradu.

Bitanga mu plače ranu smrt i kratku mladost. Kao jedinicu oplakat će ga Hrvatska i — Bitanga ne može više. Neispavana ga, uplašena i pijana svlada ganuće i kako mu se misli stadoše plesti poput jezika, uvidi da je razmišljati sad nemoguće i da bi valjalo plakati.

Najprije potraži rubac. Našavši ga, pogleda je li čist. Vidjevši da je čist, potraži najzakutniju kavanu, uvuče se u najzabitniji kut. Zavukav se u najzabitniji kut, uvjeri se da ga nitko ne vidi, i stane ridati. Kad već ne smogne suza, naruči pivo i opije konobaricu da ne mora kući na spavanje.

U magli mišljaše: Ipak je sigurnije tu, negoli na trećem katu... Ipak neću poludjeti od straha ako se i prepanem... Ipak ću biti u Zagrebu iako izgubim svijest... Ipak...

Tu se nejasno sjeti da je ispod stola, i spokojno zaklopi oči...

Sljedeća stranica→