Bitanga/III.

← II.

Bitanga, Slika iz zagrebačkoga života, III. autor: Janko Polić Kamov

III.

Ovolika duševna natega i naprasitost morade svršiti razočaranjem. Prođe nekoliko tjedana i Bitanga se sve više uvjeravaše da neće biti ništa. Poče nanovo čitati novine i nađe u njima glasove stručnjaka koji odlučno nijekahu katastrofalnost zagrebačkih trešnja. A jedan pokazivaše primjerima da su takvi obični samo kraj mora.

Sad — Bitanga se poče stidjeti. On je u svakidašnjem raspoloženju bio druga osoba, oprečna onoj u duševnim ekstazama i praznicima. I ovaj se svakidašnji Bitanga poče onoga — stidjeti. Kao da se otrijeznio i vidio što li je počinio u pijanstvu: najprije strah, pa ganuće, pa suze, pa ljubav za gradom, Ružicom, ocem, pa zanos za strahotom, pa ridanje... Svi najveći osjećaji ostadoše posramljeni pred onim najsićušnijim: dosađivanja, hvatanja muha i cinizma.

Bojaše se nije li u pijanstvu iskazao komegod sve ono što ga je mučilo ona dva dana, i posta sumnjičav. Bitanga plače! Bitanga ljubi! Bitanga se straši! Bitanga se zanosi! Šta bi mu pomoglo da to nazove klevetama? Da dotičnika izgrdi, ćuši, izbatina, dokazao bi da u klevetama ima i suviše istine. Da se nasmije? Kad mu evo ponestaje snage smijanju.

Bitanga sumnjaše i u svoj um. On zna da su ti osjećaji sada abnormalni; da je ovaj stid bolest i da ovo što se počinje sramiti svog srama, nije no zaraza.

A jest! On se baš stidi svoga stida! Osjeća svu neodoljivu strahotu toga čuvstva i vidi, dapače, kuda to vodi. Njegova se duševnost koprca u paradoksima, živi u apsurdima i porazno je samo to što i paradoksi i apsurdnosti isključivo ispunjaju njegov um.

Zašto se on ima stidjeti svoga straha, svojih suza, svoje ljubavi? A ako ih se već stidi, zašto se toga stida srami? Tu staje čovjeku pamet! Ne. On nije za autoanalizu. On je da sjedi, gleda i govori, a sad se digao, zatvorio oči i počeo misliti. Sad je slijep. Crno mu pred očima biva gušće; kadgod se to crno žuti, crveni, bijeli i zeleni, ali to je kao kad čovjek čvrsto stisne oči ili dobije udarac s kojega sve zvijezde vidi. Ne snalazi se. A onda mu budne kao onoga dana kad je htio prosvjedovati što nad prolaznicima ruše cigle a netko mu prišapnuo: potres! I sad mu netko šapće dok on prosvjeduje: luda! I onda on ide žurno, misli na prošlost i čini mu se da je to sve otud što se je uzrujavao, uprepaštavao, ridao i zaljubljivao radi katastrofe koja se nije ni dogodila, što je utrošio sve svoje zaspale umne energije u iluzijama, što je jedino bogatstvo svoje duše bacio u ništa, kao da je banknotama zapalio čik! I sad mu je lakše.

Dakako. Bojao se strahovito i iz straha istekoše svi osjećaji; i radoznalost je bila krinka; i ostao je tu jer od straha nije mogao bježati i onda se uvjerio da nije strah koji ga tu drži... I sad ga ta nelogičnost rasrdi: nesretan je zato što se nije ništa dogodilo, a od straha je želio da se nešto dogodi!

Bitanga je uzalud stao promatrati hod i nosove prolaznika: učini mu se da to sada njega gledaju i posmatraju...

Eto promrmlja zašavši u šumu, šta to znači kad se tvoja misao zavrti oko tvoje duše! Sve sam smio, samo ne misliti na sebe i razmišljati o sebi. To je samoubojstvo.

Ni kad je oružništvo pucalo u narod i ubilo desetoricu; ni kad je spavao s tuđom ženom, ni kad mu ona izjavi da je zatrudnjela, ni kad on zataji svoje dijete, ni kad mu sinčić izdahnu ni kad se muž htio rastaviti, ni kad se svi odseliše u Ameriku — ne oćuti ni stoti dio ove sadanje duševne patnje koja se osniva na — ničemu. I to ga još više razgnjevi. Prokune onoga koji u čovjeka udahne dušu; osjeti je i proplaka nad njom. Zar nije dijete, vanbračno, živo pa mrtvo, njegova savjest? Mali, mali, mali... mali... mali...

Bitanga se nije mogao sjetiti kako mu se zvao sin. Zašto mu je to ime trebalo, nije znao. Sav mu se tok misli s toga poremeti kao da se jedan kamečak omaknu i sva se zgrada ruši. To ime! Dušan, Mirko, Jerko. Bitanga se znoji. Što mu se teže domišlja, više ga treba. Ponavlja sva moguća imena i kad nema više riječi, onda tek ćuti da je potreba baš toga imena zašla u sve žilice; da ga mori kao žeđa što se razdraži na pomisao vode ili na pogled jedne kišne kapi.

Bitanga pokuša misliti na majku, na svoju ljubovcu Anku. Na muža joj agenta, Ferka. Na sestru Julku. Na svu rodbinu. I svima pamti ime. Ali mali! Vidi ga. Zna mu i prvi zub. I drugi. I prvu riječ. I drugu. Samo ime! Ime! Zna da je prohodao na Silvestrovo. Da je umro na Fašnik, godinu dana za tim. Zna kakve je haljine nosio, koliko knjiga razderao. Ma sve zna. Samo ime!

Bitanga ćuti da se znoj na njemu ledeni. U sljepoočicama kucka, a zatiljak ga peče kao da mu se lupi koža. Pokuša čistiti nokte. Onda poče fućkati. Zagleda jedno pseto pa ga zovne da ga pomiluje, ali ono pobježe. Onda stade bacati kamenje; trgati lišće i kidati granje. Ali imena se ne sjeća. Zalud se on tako kuša uvjeriti da na ime ni ne misli, da ga se to i ne tiče. Ono ga muči kao savjest. Vuče za kose. Škaklja pod pazušče. Bocka u vrat. Oči mu se mute. Pokuša trčati, skakati, pjevati i slušati jeku. Hoće da dokaže da mu je do svega više stalo negoli do imena.

"To je drzovito", muca Bitanga. "Šta mi treba to ime? Zašto se toliko patim da ga se sjetim? To je drzovito. Trebam ga, jer ga — ne trebam. Moram ga se sjetiti, jer — ne mogu! To je drzovito".

On bi morao nekoga ćušiti, zadaviti, ustrijeliti. On bi počinio i zločin, da zaboravi na tu ludost. Netko se roti protiv njegova razuma. I bi mu jasno da je to njegova duša.

Ovakva drzovitost! Jedno ime. I da za nj trne, da se znoji, da ćuti kako mu krv ozvanja u ušima, kako mu pore tvrdnu u iglice. I što mu biva jasnije da je uzrok njegove muke ništetniji, muka je sve ljuća. Što se više uvjerava da je smiješno te bi radi jednoga imena mogao čovjek poludjeti, više se razuvjerava i uviđa da bi on mogao umoriti čovjeka samo i jedino zato što se momentano ne može sjetiti kako se je zvao njegov sin.

I ovo ga pali bolju i sramom i zbunjenošću. Njegova se duša roti protiv razuma i on vjeruje u pakao i vragove, u jedno svjesno vrhunaravno Biće koje je u jedinog čovjeka udahnulo dušu, apsurd i paradoks. Pa kako može doći do toga da se čovjek, stvoren na sliku i priliku božju, može patiti radi jedne sitnice, izgubiti razum radi jednog imena i poludjeti od ničega? Ta što se njega tiče, on bi bacio do vraga to ime, glupo i prokleto ime, ali tko je taj te mu ga povraća sve jače što ga on žešće odbacuje? Tko je taj te se cinički titra s ljudskim životom i ubija razume kao komarce? A nešto mu se nasmiješi u nos. "Gle, gle, kako bi ga htio zaboraviti! Dao se čovjek na filozofiju, filantropiju i kritiku providnosti!... Eh, eh, eh!"

"Nije druge, valja poludjeti", šapće i tare znoj. A rubac mu mokar. Slabašno mu zabljesnu u pameti jedan izlaz: kupiti koledar pa čitati imena svetaca i ugodnika, ali se ne može domisliti gdje da ga kupi. Sve je suvišno. On ide na vješala. Samo da se što prije svrši, da ga što prije objese, da što prije poludi. Ovo se stanje ne snaša. Oh! da mu je samo poludjeti! I on želi samo jedno: ludnicu. Tako je spokojan u toj želji te ni ne misli na samoubojstvo. On ide u Stenjevac.

— Ja sam, reći će, lud. Zatvorite me. Ja sam lud. Ja sam Aleksija — a —

Nešto mu zviznu pokraj uha kao tane. Ušesa mu dršću i on ćuti kako mu smijeh duva u čelo, u kose, za vrat... Pa njegov se je sin zvao kao i on: Aleksa!

Bitanga ne zna što da počne od radosti. Poboja se da ne poludi od sreće kao bijednici kad dobiju milijun na lutriji. Pa još sad! Baš sad!

Eno sunce zapada. Valovi se oblaka pjene crvenom pjenom. Šuma se guši od žudnje i uzdaha. Nebosklon gori od srama. Nikad se Bitanga ne osjeti tako usrećenim. Uši mu pune glasova, oči boja, nos mirisa, jezik riječi, mozak slika — i bude mu da je bujan kao prašuma. On se pretvara u prirodu: u stoljetne papige, u pretpotopne mamute, u nebotične orlove, u vitke pantere, u šarene zmije i ćuti da se je raširio kao balon kad će poletjeti i pući.

No ta je sreća ludost. Evo mu tabani usađeni u zemlju kao korijenje. Kako će da bježi? Valja prevariti ludost. I on skida cipele i čarape. Evo mu noge okrupnile kao debla. Kako će da bježi? Valja prevariti ludost. I on svlači hlače i svitice. Evo mu se trup raširi i splete kao granje. Kako će da bježi? Valja prevariti ludost. I on skine kaput, prsluk i košulju. Slobodan. Spašen.

Zaurla od grohota, vidjev kup odijela gdjeno popada kao okovi kad uda omršave. Bitanga bježi smijući se što prevari ludost. I šešir baci u jarak i požali što je zaboravio rubac, da otre ove krupne suze što posvećuju prvi dan slobode, blaženstva i pobjede. Skupi ih u šaku i bi mu da je veliki cvijet pun rose. A tad oćuti kako mu lahor srsi golotinju i bi mu da je zvijezda što se kupa u svemiru.

Još je govorio i hihotao kad ga stražar dovede k "crvenoj lampi" radi sablazni. Ali ga odmah otpreme u bolnicu. Šef ga redarstva, kao kavanski prijatelj, zagrnu svojom kabanicom, na što se Bitanga nađe uvrijeđen pa se naglo uozbilji i ne progovori više ni riječi.

Punat, 10. V. 1910.

Povratak na vrh stranice.