Bitanga/I.

← Naslovnica

Bitanga, Slika iz zagrebačkoga života, I. autor: Janko Polić Kamov

II. →

I.

Bitanga nije pseudonim. To mu je pravo ime. Tek otac ga nedavno promijeni u Bosnić kad posta načelnik negdje u Gorskom kotaru. Ali sina mu u pučkoj školi i gimnaziji zvahu Bitanga na veliku radost njegovih kolega i profesora. Došavši na univerzu, sklopi umah silu poznanstava: i on se drugima i drugi se njemu predstavljahu radi "vica" pa đaštvo dođe na zgodnu ideju: biti dosjetljivo, a Bitanga na još zgodniju: postati šaljivdžija. Mladi mu se ljudi, da pokažu e nisu ni tako mladi, stadoše smijati, a kako je od ničega najlakše postati megaloman, Bitanga poče vjerovati da je duhovit.

I sve na njemu posta smiješno: cipele — redovito izglačane, zubi — nikad neisprani, nos — tako skroman u zahtjevima te nije ni potrebno rupca, dva uha koja nije nikad prao hladnom vodom da ne pocrvene; nokti — žuti kao u svih pušača, kose — kratke te ih nije trebalo češljati, brada — bez brade, te je nije trebao brijati, ma ukratko: sve je na njemu bilo tako strašno obično te je sama ta običnost bila uistinu neobična. Ali on je kod prvog poznanstva izazvao smijeh, a na prvom se dojmu i izgrađuju individuumi i skupnost.

Prve je godine živahno sudjelovao kod svih skupština i govora samim najvulgarnijim upadicama, kao "Abzug klika, van sa sveopćim izbornim pravom, živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska", izazvavši svagda veselost jer su svi poznavali Bitangu po glasu. Tako on posta glasovit i prvi povede pjevanje, poklike, prosvjede... pa se je moglo reći da je javno mnijenje Bitanga. Novine su ga, istina, zvale "leader đaštva, predstavnik nadobudne omladine Bosnić Aleksija", ali intimno u četiri oka i onako među nama on osta Bitanga, čemu imađaše da zahvali svu svoju popularnost.

No Bitanga, postavši slavan, prezre slavu. Položivši filozofske ispite zaboravi i na namještenje i na selo. Otac, čitajući njegovo ime u novinama, osjeti se počašćen — što ga uzdržava; njegova zaručnica, Ružica učiteljeva — što je vuče za nos, konobari — što mu kreditiraju, a brucoši, što ga časte. Na račun njegove budućnosti licejke koketirahu s njim, a kramari mu plaćahu po pivanama. No on udobnosti radi prvu godinu s jednom udovicom prospava, a drugu prokleveta dok se ne rastavi, ostavivši joj dijete; a s kramarima prvu prokleveta, tj. propolitizira, a drugu prospava: postaše mu dosadni.

Zagreb uopće pogodovaše izgradnji njegova individualizma. Tijekom se godina razvi i izraste kao biljka pomno čuvana i brižno njegovana u cvjetarnici botaničkoga vrta kraljevine Hrvatske, u zagrebačkoj kavani. Tako se on konačno, zanemarivši sve, ulijeni; presta čitati iste novine; zapusti politiku i pijanke; presta posjećivati kazalište i javne kuće; uopće mu dosadi čitava javnost, i sjedenje na šetalištu ili u kavani dovede njegovu narav do neviđene doslije kulminacije; njegov mu sport posta zanimanje, a borba za bitak ubijanje vremena. Da je ostao na selu, prodavao bi zijake; ovako poče hvatati muhe i dovede svoju umjetnost do savršenstva.

Ta sjedi li se igdje tako udobno kao u Zagrebu? Zacijelo, nigdje nije tako teško dići se kao tu gdje ni nema drugo ako ne klupa i sjedala; klupe u saboru, vijećnicama, školama i parkovima; sjedala u uredu, kavanama i kazalištu. Koliki Primorci izmoreni dimom i teretnim kolima dolaze u glavni grad tek da mogu sjesti — u hladu lišća i rose, gdje u po dana odjekuju ženske petice s plavih trotoara pikantnije no drugdje noću — na pogled pospane savske ravnice i veselih đačkih brda koja prva pozdrave dolazak sunca kao umjetnika na gostovanju... Kao na ladanju ne moraš paziti na odijelo i moraš piti loše vino, i samo literata osjeti grad jer tu se pišu loši romani i dobri feljtoni... Kuće su kućice kao vile, kao cure što su curice, ako nose kratke suknje... Tu sjediš dugo u krčmama; ako je skupština, još dulje jer se teže opiješ. I u tramvaju sjediš dugo jer je spor. I u zatvoru sjediš dugo, pogotovo ako je istražni, a ti nevin... Zagreb je jednom riječi: Sjedište.

Bitanga se je samo u tom gradu mogao razviti do velegrađanina. To jest prvo: omalovažavajući i ironišući čitavu javnost oslobodi se osnovne provincijalne predrasude i zaostalosti: zanimati se i zanašati za govore, uvodne članke, zastupnike i književnike; drugo: prestavši posjećivati kazalište i Kožarsku ulicu oslobodi se i druge provincijalne predrasude i smiješnosti: žudjeti samo radi toga za Zagrebom; treće: odgovarajući na dugačka pisma svoga oca i svoje zaručnice samo razglednicama: "U brzini vas grlim — nemam vremena" oslobodi se i treće provincijalne predrasude i nesuvremenosti: pisati pisma.

— Da sam na selu, gospodo, ja bih samo buljio — govorio bi često Bitanga budući da nije imao vremena za pisanje. — Dolce far niente je na selu buljenje. Poza pastira, telića, kretena. Grad nema te poze. Grad gleda. Na selu bih bio pastir, a tu sam original. Na selu bih bio telić, tu sam nadobudna omladina. Na selu bih bio kreten, tu sam kritik i filozof. Selo bulji, grad gleda.

— Provincijalca nije teško prepoznati. On u masi luta i bludi plaho, nespretno i nesigurno kao šumska zvijer. Ja mogu i ne gledajući izbrojiti koliko ima na večernjoj šetnji provincijalaca. Prvo: on se ne zna ugnuti. Drugo: on se može ugnuti samo tako da se o drugoga spotakne. Treće: ako je inteligent, on se naglas tuži da ljudi u Zagrebu ne znaju hodati. Četvrto: on gleda u izloge sa sredine trotoara; ako je seljak, sa sredine ceste. Peto: on ide s nosom u zrak kao aristokrat koji nije baš kao ni on za masu, demokraciju i ulicu. Grad šeta. Provincija stupa.

Bitanga je ovakim razgovorima uzgajao svoje drugove. Ipak — činilo se i njemu i njima da je predmet još suviše ozbiljan; da bi ih ovakva posmatranja mogla zavesti na probleme i da bi se iz toga moglo izleći i nešto ozbiljno. I Bitanga se ubrzo okani ovakvih zabluda i nastranosti. Mjesec je dana mislio kako da zaboravi na provincijalce i građane; drugi se je mjesec odlučio na to da zaboravi na... misleći; pola je godine zaboravljao, a uto dođe jesen i blato i on konačno zaboravi.

— Kako stupaju ljudi po blatu, eto, gospodo, o čem bi se dalo napisati štošta, nešto socijalno-psihološki. Ja tu sjedim već nekoliko godina i čudim se kako sam se uoči ovakih besmislica mogao i začas baviti klasicima, politikom, a u posljednje vrijeme provincijalcima. Eto. Čovjek jedan zastaje na trotoaru. Ispruži nogu i odmah je povuče. Pogleda tu i tamo i naglo zakorača na prstima. To vam je čovjek koji ima posla i čitave cipele. To je agent. Da je prešao ravno preko ulice čitavim stopalom, bio bi čovjek koji ima posla i čizme, Gazda. Mladić koji zastaje na trotoaru ali svejedno ide preko blata na prstima, to je đak koji ima čitave cipele. Ako ide na petama, onda je đak koji nema potplata. Ako prije uzvine visoko hlače, onda je bez sumnje birokrat. A ako uopće ne uzvine hlače a ide na petama, onda je po zanimanju ili skitnica ili pjesnik: nema čarapa. Ako je uredno odjeven pa dugo zateže, gleda, promatra i konačno zakorača na cestu pa se vrati nekoliko puta, onda je dnevničar u službi; ako to isto čini a nije uredno odjeven, onda je dnevničar bez mjesta. Ako diže visoko suknje, onda je visoka dama. A što diže više suknje, veća je dama i znak da ima fine čarape i podstave. Ako diže malo suknje, onda je sluškinja; ako ništa, seljakinja. A ako ima kratke suknje i još ih diže, onda je licejka; ako ih ne diže, onda je hermafrodit, jer nema te žene i tih sukanja koje se ne bi digle.

Kako tko ide po blatu, bijaše predmet neiscrpljiv: jedno, što su očevidnim primjerima mogli Bitangu pobiti; drugo, što se iz kavane drugo ni ne vidi; treće, što u Zagrebu ima zaista mnogo blata.

Tako dođe i zima. Bitanga i drugovi prosjediše sve to vrijeme u kavani, a kako nisu imali drugoga posla, morali su opažati. Ovu zimu ispuni pogađanje dobi žena po boji njihova nosa. To se je osnivalo na općenitoj Bitanginoj tvrdnji: ako zimi ne pristaje jednoj gospođici dražesno crven nosić, onda je usidjelica. Druga jedna Bitangina tvrdnja da se po hodu pozna čovjekovo raspoloženje, da je hod dinamika, a po nosu sposobnost, da je nos statika, naiđe na prosvjede jer da to nije još dosta glupo. On je naime po nosu prepoznao Primorce i Zagorce: u onih nosovi izdubljeni radi pozornosti koju iziskuje pecanje riba, u ovih utisnuti radi uvlačenja i svijanja pri kopanju: tako te je hrvatsku energiju i tip nazivao dvonosnim: težačkim i ribarskim.

No Bitanga je mogao trošiti vrijeme u ovakova razmišljanja samo dotle dok je bio uvjeren da su to savršene gluposti i neizrecivo ga zabavljahu. Ali kad po hodu prepozna zaista čovjekovo raspoloženje; kad mu hod oda poništenost, radost, savjest, bol i najskrovitije čovječje misli i bolesti, onda očaja i pokuša radi rastresenosti pohađati kolodvor kao da nekoga očekuje. Ali dočekav jedanput jednoga znanca koji ga srdačno pozdravi i pozove u svoje društvo, presta polaziti na kolodvor shvativši da ni to već nema smisla.

Odsele bi polazio na velike šetnje, čudeći se nakon sedam godina ljepoti zagrebačke okolice pa ispriča to drugovima. Tako se jednoga dana otprave na Prekrižje i tu ih Bitanga osupne jednim novim otkrićem.

— Mi smo mislili, gospodo, da duhovitost grada Zagreba leži u blatu ulica i u nosu prolaznika. Gledali smo nice i ravno pred sobom. Nikada ne pogledasmo gore, vrh glave. Ja sam tu, gospodo, sedam godina, a većina se vas tu i rodila, i recite koliko ste puta pogledali više sebe, u kuće? Ruku na srce: nijedanput! Ja sam pred tri godine, prekinuo koketiranja s jednom gospođicom jer se je odselila u drugi kat. Istina: ja stanujem na trećem katu, što znači na tavanu, ali znači i to da sam ja velegrađanin iako Zagreb nije velegrad. Uspinjati se gore jedanput na dan, to još nije ništa; ali šetati ispod prozora i zakretati na svakom trećem koraku vrat!! Moja je jedina ljubav zbog toga i pokopana. Počivala u miru.

Tu Bitanga umjesto oči otre nos, pa nastavi:

— Tri se evo godine ne opih pošto shvatih da je to cilj naše inteligencije, problem našega naroda i svrha našega života. Tako se eto ne nađoh poleđice na trotoaru s očima vrh sebe. I samo slučaju hvalim ovo otkriće, najbedastije od sviju što ih ljudski genij otkri.

Na ovu rečenicu napeše svi pozorno uši. Bitanga nastavi:

— Slušajte. Neki dan stojim ja kraj ferala. Približi mi se jedna kumica i kako je to običaj prodrma me za rukav i zapita: Gdje je tu brijač Pek? Pek pa brijač! Stadoh odmah čitati table i natpise i otkrih u tome jedno bogato, nepoznato, neiscrpivo vrelo duha i zanimljivosti. Nađoh Sušu koji prodaje rakiju i pivu; Kovača brijača, Iglića slastičara, Kralja kramara, Brusa prodavača razglednica, Gnjusa slikara i veletršca Puha, koji na nesreću hoće da uđe u gradsko zastupstvo.

Bitanga tek sada shvati da je to u potpunom smislu bedastoća pa ga oduševi i stade se hvastati. On da će o tom pisati jednu disertaciju; jedan prilog kulturnoj historiji. On da će u naučne svrhe obići čitavu Hrvatsku s vladinom potporom i tako se dostati univerze. Da je u tim protivurječjima zanimanja i imena naša satira, komika i humor; naša tragedija, komedija i osebujnost; da tu počinje naš stil i duh.

Čudnovato! Što je Bitanga veće gluposti govorio, drugovi su mu više zaviđali. I kad je došao do literature, nazvaše ga umišljenom veličinom, i kako ispiše i zadnju litru, a on ne htio plaćati, mal' da ga ne baciše napolje.

Bitanga je bio polupijan od oduševljenja i nazva to dobrostivo neuspjelim vicem. Oni da su na njega ljubomorni i zavidni; da cijeli život, naobrazbu i talenat uložiše u traženje gluposti; da im je svaka pomisao i želja reći nešto glupo; da su tašti i ambiciozni hlepeći za nazivom "gluposti" i da su svejedno ostali tek njegovi epigoni. Ali im on svejedno plaća dvolitru jer se danas pokazaše njega dostojni i dapače gluplji od njega.

Tako im on polaska, i pijanka potraja do zore. Oko ponoći kad im promukoše grla, poče jedan ridati za pokojnim rimskim kraljem Tarkvinijem, a ostali za njim. Samo Bitanga sačuva svoj mir, jer je davao takt. Iza toga poče jedan povraćati, a svi za njim. Kad otiđoše, izjavi gazda da za života ne vidje takve inteligente i krmke.

Međutim Ružica ne dobi na posljednje pismo razglednice, pa se zabrinu. Od mamine smrti ona kuha, čuva djecu, njeguje oca i posprema kuću; svaki dan pročita novine od uvodnika do oglasa; na tjedan pročita dva romana; svaki treći, četvrti dan piše zaručniku pismo do preko ponoći. I ništa. Ni ono obično: "Nemam vremena". I Ružica je pošla k starome Bosniću. Starac je po vas dan zaposlen: u općini, na polju, u stajama; i on čita novine ali kako mu već ne spominju sina, ne čita ih više od dva-tri puta; kroz to je vrijeme napravio pčelinjak, oličio zidove i počeo pisati memoare.

— Ništa mi ne piše, šta je to?

— E, šta bi bilo? Nema vremena. Evo ni meni ne piše. Pisah mu da mi pošalje nekoliko dobrih ekonomskih knjiga, pa ništa. Šta ćeš. Nema vremena. Zagreb misli za sve, za cijelu zemlju i narod. Ondje je naša glava: mozak Hrvatske! Pa gdje da dospije na naša bezvrijedna, tričava pisma?

Starac bi u svojoj naivnosti govorio o Zagrebu kao o sinu i obratno.

— Zagreb, kćerko, Zagreb, nema vremena. — Tako je utješi. Ali i u njegovu je glasu bilo više ponosa i oholije negoli utjehe i nježnosti. Ružica to osjeti i pobjegne kući da se isplače.

Sljedeća stranica→