Arijadna/Činjen'je prvo
| Pripovjes | Arijadna autor: Ivan Gundulić |
Činjen'je drugo |
|
Posveta, Pripovjes, Činjen'je prvo, Činjen'je drugo, Činjen'je treće, Činjen'je četvrto, Činjen'je peto |
Skazan'je prvo
[uredi]
VENERE
Ah, poprav je srećno čudo,
da te sad sam ja zastala
vrh pomorskijeh ovijeh žala,
sinko, slatka, mâ razbludo!
LJUBAV
Što želiš, majko mâ, što žudiš, božice,
sve pita' bez srama u moje desnice!
Jeda ljepos tvoga uresa
hoće, da luk napnem odi
suproć bogu komugodi
od mora, ali od nebesa?
Da koji, hoć' li ti, umrli na svijeti
s tve rajske ljeposti uzbude gorjeti?
VENERE
Mâ besjeda sad ne pita,
da itko uzdiše s mene u sebi,
ni od bogova višnjijeh s nebi,
ni od umrlijeh ljudi od svita.
Čuj, što hoću, čuj, što želim,
o djetešce lijepo moje,
čuj me, zašto volja ovo je
boga Jova, što ti velim.
Ter plam vječni tvojih strijela
i luk zlatni veće spravi,
o jedihna mâ Ljubavi,
a visoka slavna djela.
LJUBAV
Zapovijed se svaka ina
tva saviše, majko, gleda,
gdi razbludom zapovijeda
slatka molba tvâ jedina.
Eto sam pripravan na tvu riječ, na tvoj glas
podložit ovi dan luk, strile i svu vlas.
VENERE
Neće lijepi bog Apolo,
koji nosi dan po sviti,
sred valova zatvoriti
zlatnu zraku, vječno kolo,
sinko, draga mâ Ljubavi,
a na otočne ove žale,
pun vo'evoda slave i hvale,
ustaviće svoje plavi.
Oni slavni vojevoda,
kî je stupaj izvadio
iz strahoće od zahoda,
u kom ne sja vijek dan bio,
u viteštvu u hrabrenu
ostavivši vrhu trave
zlu nakazan poraženu
bez života i bez glave.
LJUBAV
Kâ uredba, kâ požuda,
kô li od slave novo ufan'je
opet na svo'e rodno stan'je
Tezea vodi sad ovuda?
VENERE
On pun slave neizrečene
veseo u svâ mlada ljeta
želi, neka vidi opeta
grad uzmnožni od Atene.
Tim od mora sada brodi
valovite sinje vode
s mnozijem plavim, pun slobode,
kijeh u svoju družbu vodi.
Od Krete ga kralja slidi
lijepa kćerca pobjeguća,
kâ u ognju sva goruća
za njim vene, čezne, blidi,
što ga učini (ah milosti
od ljuvena srca mila!)
od mučnoga sasma dila
dobitnikom slavnijem dosti.
LJUBAV
Ja sve to dobro znam; er sve što reče ti,
učinil ja jesam, djelo je me vlasti.
VENERE
Da čuj, sinko, ter se gani,
kažuć milos dragu u licu,
kraljevsku će djevojčicu
on ostavit u ovoj strani.
Bez ufan'ja, bez veselja
u oholoj će u pameti
moguća se toli rijeti
od umrle slave želja?
Koje uzdahe (jaoh) i koje
tužbe i cvile čuti ima
povjetarce s nebesima,
ki povrh nas ovdi stoje!
Ah, kako će, jaoh, doskora
u žalosti jadoviti
gorkijem plačom svi zamniti
bližnji otoci, bližnja mora!
LJUBAV
Bez uzroka neće viku
bit cviljen'je toj čemerno,
ako u varku pasti priku
pravedno će srce i verno.
VENERE
Ali kaž' mi, slatko ufan'je,
mâ ljubezni, sinko mili,
da pustićeš ti da cvili
rajska ljepos, di 'e tve stan'je?
Ti ćeš pustit, da pogine
s himbenijeh hudijeh sprava
(jaoh) mladica tač gizdava
i tač verna nad sve ine?
Ter će ostat na otoku
u pržinah žala ovoga
zatvorena ljepos mnoga
u čemeru u žestoku?
Ah, mlađahna djevojčica
ostat li će uzdisaje,
zasve tvoga carstva da je
svîm priklona službenica?
LJUBAV
Ah, ne reci toj se ikada,
ah ne budi vijek istina,
da u kraljevstva, kojim vlada
moja svijetla vlas jedina,
verna sluga naći bude
za svu platu gorke trude.
Srce mu ću tvrđe i jače
ja svezati uzam novim,
ranit ga ću većma pače
svemogućim strilam ovim:
a neka se pak po sili,
ako uzmože, od nje odili.
VENERE
Neka Tezeo od sve pođe
pogrđene vjerenice,
ištom da vlas tve desnice
njoj na pomoć blaga dođe.
LJUBAV
Od goruća plama u sebi
i od mogućijeh ovijeh strila
čini što hoć', majko mila,
kô je ugodno većma tebi.
VENERE
Pr'je neg sunce u pučinu
zautra zrake sve podune,
ter od svita strane pune
razlikosti s noći zginu,
u mjesta će vjetri ova
po smućenoj zagnat vodi
Tebanina, kî se rodi
od Semele i od Jova.
Tako 'e, sinko, vječno vijeće
vrh nebesa odlučilo,
i Atlantov sin je dilo
izvršiti pošô veće;
otišô je Merkurio
kralju, koji vjetrim vlada,
da bi od volje višnjijeh sada
glas mu stavan navijestio.
Ti, kom stupaj on postavi,
potom na žao ovi stane,
čin', cić lijepe Arijane
da se užeže vas ljubavi;
ter od take čini moći
tvoje u njemu vruće plame,
da ufa, da mu od nje same
mir i pokoj može doći;
ni od takoga ljubovnika
slatku želju, plam čestiti
bude lijepa pogrditi,
ali ostavit do vik vika.
Pače učini, da sve ine
i radosti i ljubavi
veće u zabit ona stavi
cijeć požude te jedine.
LJUBAV
Smiri se misao tvâ, majko mâ ljuvena,
gorjeće obadva s jednoga plamena;
Ljubav sam ja mila, kletvom ti obitam
vrh luka i strila, ku činim voljno sam.
VENERE
Po načinu lijepu ovakom
kolici će, o Ljubavi,
po dobitnoj vrijednoj slavi
nebo uresit novom zrakom?
Jur u poljijeh punijeh gizde,
sred kijeh sunce kram svoj ima,
viđu među svjetlostima
zlatan vijenac činit zvizde.
Ali koja buka ovo
od trubalja i od glasâ
povjetarcem sad se ukaza?
Što bit može? Što je novo?
LJUBAV
Ah, nut plavî koliko je!
Puna ih je strana svaka;
svrni lijepe oči tvoje,
ter pogleda', ter viđ paka:
ne bi rekla zaistinu,
majko, dobro moje milo,
da se more u planinu
punu dubja obratilo?
VENERE
Ah, ja svaki stijeg ponosni
dobro poznam i sred vode;
nuti grčke vojevode,
ono 'e Tezeo nemilosni!
O kolike prihrabrene
čete svaka naponase,
š njim s visocijeh drijeva slaze
pod oružjem narešene!
LJUBAV
Gleda' ohola čela, zgara
kâ gizdava perja rese,
gledaj, štiti gdje svijetle se,
čim zrak sunčan u nje udara.
VENERE
Na zemlju eto sad postavi
veće stupaj svoj iz vodâ
plemeniti vojevoda;
vidiš li ga, o Ljubavi?
LJUBAV
Među mnoštvom, kô bez broja
oko njega 'e odsvudije,
još ga ne znam naći di je;
ukaž' mi ga, majko moja!
VENERE
Gledaj, on je mladac oni,
kî se put nas uputiva,
i u vezenu zlatu siva
po odjeći po svioni.
Vjerenicu lijepu nuti
kako uzdrži rukom svojom:
ah, s tihoćom lijepom kojom
gizdav stupaj milo puti!
Nut, razbludno zamišljena
kô se kaže sva u sebi,
kô vedrina svijetla od nebi
lica resi nje ljuvena!
LJUBAV
Gnjiv i milos veće odsada,
jaoh, od hude česti svoje
na srdačce slazi moje,
ter me gorka žalos jada.
VENERE
Da ti nastoj, mâ Ljubavi,
blaženu ju učiniti,
ja ću se uto zabaviti
u moru, ali u dubravi.
LJUBAV
A ja, ovako lijepo dilo
da po meni svrhu primi,
nevidjen ću među njimi
stanovati rado i milo.
Skazan'je drugo
[uredi]
SKUP
Ako ukraj rijeke Izmena
plemeniti glas prostira
slatkoskladna grčka lira,
neka budu pohvaljena
Erkulova slavna dila,
zgoditi se vijeku neće,
da će mučat grad Atene
slavne dobiti i hrabrene,
s kijeh sad svijetao i pun sreće
kralj je dobri, kî ju vlada.
Pjevati će kufi bili,
pjevati će vile od mora
i one, koje posred gorâ
vode o dzori tančac mili
pri kladencu u dubravi,
ter će rijeti, kô porazi
nedobitan zlu nakazan,
i kô po njem bi ukazan
put, po kom se smiono izlazi
iz zahoda smetenoga.
TEZEO
Vitezi hrabreni; o družbo od truda,
i od časti kâ meni u pomoć bi svuda,
skoro će svanut dan, kad ćete doći vi
na željni rodni stan, ponosni u slavi,
gdi svaki čestit prem zagrlit vrat ima
ljubovcam drazijem, sinovim milima.
Ku rados izbranu, ku ćemo čuti slas,
oružje na stranu kad stavi svaki nas,
kad budem s vami ja pokojan viditi
od rodnijeh oganja dim k nebu hoditi!
SKUP
Slatko je djecu svu, i slatko i milo
ljubovcu gizdavu primiti u krilo;
ali manja čâs ne bude
ljudem, koji slavu ljube,
za čâs lijepu kad pogube
podnosit se vide i trude.
Gdi nebesa najgnjivnija,
gdi sveđ mora smućena su,
gdi u ledu i u mrazu
val se s valom sveđ razbija,
slidićemo volju tvoju.
TEZEO
Dosta smo podnili pogube i smeće
vrijeme je, dom mili da vidi svak veće;
da rados svak svoju uživa s ljubavi
u miru, u goju, u igrah, u slavi.
SVI
Umrla kripos dim bez snage ostaje,
ako joj za trudim pokoj se ne daje.
Dobiti grde sve i srca gnjive se,
ako vijenci od slave čela im ne rese.
TEZEO
Na luku pođ'te vi, i pomnja budi vam
od vojske, od plavi; ja ću ovdi ostat sam,
ter dočim sred mraka tmastu sjen studenu
od zlatnijeh od zraka strijeljan'ja iždenu,
drazijem ću pokojom sred lijepe zeleni
s gizdavom vil mojom rasladit sve me dni.
SKUP
Ah, blaženi i čestiti
da bi svi sni vaši bili,
ah, da s dzorom danak bili
oba bude probuditi,
samirenijeh u pokoju.
Što s cknjen'jem od hoda ustavljamo odluku,
kôm svijetli vo'evoda šlje nas svijeh na luku
Hod'mo, neka on njegovi
svrhu poda slatkoj želji,
hod'mo veće, prijatelji,
hod'mo veće, vitezovi!
Skazan'je treće
[uredi]
TEZEO
Jaoh, kî od straha biljeg meni
kaže lijepo lice tvoje,
o životu moj ljubljeni,
o srdačce slatko moje!
Ah, razvedri, dušo, veće
zrak liposti pripadene,
skoro oči tve vidjeće
svijetle mire slavne Atene.
Tu ćeš, ljubi lijepa moja,
ti kraljica u svjetlilu
gospodovat sred pokoja
vodeć slatko mlados milu.
ARIJADNA
Ah! dopusti, čim rođenu
zemlju ostavljam, brače, sada,
daj, uzdahom jednim mlada
da počastim uspomenu.
Zaistinu svijes mâ sudi,
poznam dobro, mâ ljuvezni,
da su gorke tve boljezni
moje muke, moji trudi;
ali od prsi majke mile
djevojčica odkinuta
uzdržati veće puta
svaki uzdah nejmam sile.
TEZEO
Svîm je dobit plemenita
od nakazni pogubljene,
od zahoda svîm skrovita
slatke i drage uspomene:
nu veselo lice tvoje
ako oči me ne paze,
sve dobiti slavne moje,
sve me slasti gorke izlaze.
ARIJADNA
Uzdisati sili mene,
slatki brače, želja mnoga
od izdana ćaćka moga
i od majke privarene.
Jaoh, nu boles veće ustavi,
dragi pogled, dušo, smiri:
plemenitoj u tvôj viri
razgovor62 je meni pravi.
TEZEO
Ah, ne može bez žalosti
mjesta ostavit svâ rođena,
ko sred prsî bez milosti
srca nejma od kamena;
ali veće mlados tvoju
smiri, lijepa djevojčice,
ter s ljubavi u pokoju
tve razvedri rajsko lice.
Slatku i dragu svjetlos vrati
sunčanijem tvijem očima,
s mnogom srećom kraljevati
narodim ćeš čestitima.
Kraljica ćeš svijetla biti,
biće slavno svud tve ime,
pram ćeš zlatom naresiti
i kamen'jem pridrazime.
Djevojčice grčke izbrane,
kijeh liposti suncem lete,
dvorkinjice verne i znane
umiljeno služiće te.
Nu prî nego ijedna druga
na trenutje tvoje zgledno
ja ću letjet verna sluga
i ljubovnik tvoj ujedno.
Služit te ću, moj životu,
dvorit te ću, mâ ljubavi,
(ah jaoh) ištom da ljepotu
mirnu gledam, kâ me travi.
Ah, razvedri lice blago,
tvoj drag ures razveseli,
o sunačce moje drago,
kîm mi siva danak bijeli.
Trud, kî dragu rados diže
tvom pogledu slatkom sada,
me srdačce (jaoh) saviše
tužno mori, smrtno jada.
ARIJADNA
Tako slatko k srcu shodi
tvâ besjeda sad medena,
jur da svaka uspomena
rodnoga me mjesta ohodi.
Zbogom! majko moja mila;
Zbogom! ćaćko moj izdani,
i ti zbogom, zemljo, ostani,
u kôj sam se porodila.
TEZEO
Ah, kralj koji u svitlosti,
kî li vitez svîm hrabreni
paše s većom čestitosti
sad od mene mač zlaćeni?
Eto mi je dopušteno,
eto pogled moj uživa
sunačce ono razvedreno,
kî moj život prosvjetliva;
nu jur sunce pri pučini
svitla u more kola krije,
navideći, da jedini
sunca moga zrak svjetlji je.
Eto veće dan utječe,
čijem noć prvi mrak prostira:
ovo 'e doba, nadaleče
kad od sebe svak trud tira.
U ovo brijeme od pokoja
ne bismo li i mi odi
počinuli, lijepa moja,
gdje se pravi mir nahodi?
Bolje nam je noćit veće
u divjemu mjestu ovomu,
u ubogu stanu, komu
vlažni ševar krov poplijeće,
neg na more poć opeta
na mu zlatnu plav veliku,
gdi i malahan vjetric viku
s krajem vale svađa i smeta.
ARIJADNA
Drag i ugodan stan će biti,
brače, s tobom vazda meni
među vihrim, gdje smućeni
val je morski jedoviti.
Ištom da sam tebe blizu,
o ljubavi mâ jedina,
mirna biću sred planinâ,
gdi najveće pustoši su.
SVJETNIK
Ali mi se vidjet čini,
ali istino vidim veće
onamo u onijeh sjena tmini
na čas treptjet plam od svijeće.
TEZEO
Ah, pastirski stan po sreći
da kigodi ono bude,
gdi ispokojit san družeći
slatko ćemo danje trude.
A kad sine dzora mila,
opet ćemo za put dragi
na jutrnji vjetric blagi
odriješiti jedra bila.
Put onijeh veće strana
sa mnom stupaj tihi upravi,
o gizdava mâ ljubavi,
o kraljice izabrana.
Skazan'je četvrto
[uredi]
BISERKO
Svijetle ti su i vesele,
vedro nebo, zvijezde tvoje;
veselije nu su vele
i svjetlje oči Dzorke moje,
kîm srdačce me otvori,
da u vječnom ognju gori.
Jur je sunce ugasilo
svoj gorući zrak u moru,
po nebesijeh eto goru
jasne zvijezde svijete milo:
brijeme 'e, družbo, - što činimo? -
lov iz mora da vadimo.
Sada skrovno i mučeće
na luku vam poć je triba:
er sumnjiva68 često riba,
čim se od straha uzpromeće,
kraje okastoj razdre mreži,
ter izlazi tuda i bježi.
Mi ćemo uto počivati
bez svjetlosti ovdi ine,
izvan ku nam zvijezde čine,
kîm se nebo vidi sjati,
blazneć tiho u ljuvezni
sne prislatke skladnom pjesni.
SKUP
O jasnosti vedre i čiste,
kim se tamna sjena resi,
svijetlo blago od nebesi
i kamen'ja draga vi ste.
Višnjijeh polja lijepe vile,
ke u skutu bistra mora
uživate s neba zgora
vječne vaše zrake mile:
zašto pomno vaša lica
pazi umrla želja mnoga
jur od ognja nebeskoga
svîm požudna ljubovnica?
Ne bi zato, da zrak mili
vi nam ikad skrile jeste,
er goruće volje nijeste
druzijeh nikad pogrdili.
Nu vi lijepe, koli prike,
svijetle zvijezde pune uresa,
koje sjate sred nebesa
umrloga lica uvike,
sad kažete zrak milosni,
sad krijete nami svijeme,
u srcijeh budeć tijeme
sad smijeh mili, sad plač grozni.
Ah jaoh, ako vi žudite
u gorjen'ju slikovati
jasne zvijezde, koje sjati
po nebesijeh sveđ vidite,
zvijezde od zemlje lijepe i drage,
stojte s istom sveđ prilikom,
daždeć rados lubovnikom
proz poglede mile i blage.
|
Ovo je djelo u javnom vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti. |