Anđeo u zvoniku/V.

← IV.

Anđeo u zvoniku autor: Vladimir Nazor

V.

U prizemnoj sobi sjedio je za stolom stari župnik s naočarima na nosu i čitao iz debele knjižice s crnim koricama i s pozlaćenim rubovima.

— Što je bilo, zvonaru? — upita on gledajući u me.

— Pa eto vidite! Dok sam radio u crkvi, ušuljao se u toranj, popeo se na ljestve i dočepao se konopa malog zvona. Da pade, ubi se.

A čije je to dijete?

— Ja ga pitam, al' ono samo plače. A i našao sam ga prestrašena. Možda od šišmišâ.

Župnik me uze k sebi; namjesti me između svojih koljena; pogladi po glavi.

— Umiri se, mali. Ne plači. Gle ove knjige. Sva je zlatna. Pogledaj malo i sličice. Tako! Evo još jedna. Bit će tvoja. Hoćeš li?

— Hoću.

Onda župnik dignu glas.

— Katina, dođite amo!

Uđe starija žena, čisteći krpicom veliku žlicu.

— Znate li vi ovo dijete?

— Kako ga ne bih znala? Ta krstili ste ga baš vi, Don Rocco, bit će možda pet godina.

— E, kad bih ja pamtio svu djecu što ih krstim! — nasmija se on.

— To vam je šjor-Pijerov sin.

— Vlado!

I župnik me posadi na svoja koljena.

— A što si ti, sinko, tražio u zvoniku?

Ja sam baš promatrao sličicu nekog anđela s velikim krilima i s plamenim mačem u ruci. Oči su mi bile još pune suza i još sam pokatkad grcao, ali mi je na srcu bilo već lakše. Osjećao sam se sasvim dobro na župnikovim koljenima. — Anđela — rekoh ja.

— Kakva anđela?

— Onoga koji silazi s neba sa zlatnim čekićem i kuca njime po »Unuku«.

Zvonar i žena udariše u smijeh i navališe na me pitanjima. Ali samo župniku uspije da dozna sve od mene.

— Pa kažite mu od čega to kucanje. Imate novu budilicu sa zvoncetom i s čekićem. Mali će možda razumjeti. Da je donesem? — reče žena župniku.

— Ne! — odgovori joj on.

Onda mi reče:

— A jesi li ga i vidio?

— Jesam. Jedanput samo. Izdaleka. Kad je silazio u zvonik. A zašto on dolazi? I zašto kuca?

— Da javi ljudima što im je raditi preko čitavog dana.

— Kako to?

— Eto, sad će doskora podne. On će doći i udariti dvanaest puta zlatnim čekićem o zvonce. I ljudi će znati da je objed gotov. Vratit će se s polja i s pristaništa u kuću. Otac, majka i djeca stajat će oko stola. I pomoliti se bogu. I objedovati.

— Jest. Tako i mi molimo. Svaki dan.

— A znaš li kako je predveče?

— E, sad znam. Onda on opet kuca. Pa večeramo i idemo spavati.

— Vidiš, dijete, zato On dolazi. I kuca. I sve ide kako dobri bog hoće.

— A zašto zvone ona druga zvona: ujutro, u podne, predveče?

— Jer anđeo dolazi i kuca. A ovaj naš zvonar čuje, pa trči i zvoni da zvono javi nadaleko i naširoko što nam je učiniti u taj čas.

— Tako je! To ću ja reći i tati i mami. Sad će vidjeti da imam ja pravo. Nema ništa bez božjih anđela!

A stari se župnik sav raznježi.

Dade mi sve sličice što ih je mogao naći, a ona mi žena natrpa nečim džepiće.

— A sada da ga povedem kući? — upita zvonar.

— Ne! Idem ja sâm! — odgovori župnik.

I mi iziđosmo.

— Što je to, velečasni, opet uradio? — zapita moja majka netom nas ugleda.

A kad joj on reče što je sve bilo, ona se stade tužiti.

— Čudno vam je to dijete. Sve hoće da vidi i da dozna. I ne igra se bezbrižno kao druga djeca. Sve se bojim da će jednom zastraniti. Vele da baš takova djeca udare kasnije kojekakvim stranputicama.

A župnik njoj:

— Ne bojte se za nj, gospođo. Ma i što se s njim desilo, on će uvijek biti jedan od onih koji vjeruju u boga i u njegove anđele.