Alkar/5

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
4 Alkar —  5
autor: Dinko Šimunović
6


Od toga dana nastade teška borba u Rašičinoj duši. Već zorom odlazio bi s puškom preko ramena, a vraćao se kasno u noći samo da ne govori sa Salkom, a ni s Martom dok se ne raščisti među njima. Znao je da će biti svega, i zato je tumarao poljem i brdima i sve onuda gdje je mislio da neće susresti nikoga živa. No Rašici nije bilo teško samovati tuda: livade su bile pokošene davno, a kukuruzi odvezeni s polja, i baš su se sada komušali pred pojatama, na gumnima seoskim.

I nije lovio Rašica, već bi sio u koje zaklonjeno mjesto pa mislio i prevrtao sve što je bilo i što bi moglo biti.

Znao je kako teška sudba čeka njegova sina, te promišljao u koliko je kriv njegovoj nesreći. A najposlije smisli da nije kriv on već Marta: zato neka ona i odluči po svojoj volji, a on će se držati daleko i neće biti kriv. I neka bude baš tako da mu ni Salko ni svijet ne budu mogli reći ništa.

No ipak, kadgod mu se činilo da bi morao reći sinu makar što, jer je on njegov - i ta bi ga misao digla pa bi stao ubijati ptičice što su skakutale po grmlju. Jer tuda nije bilo drugoga lova, ubijao je njih, i činilo mu se lakše.

A Salko je htio da pođe k Marti pa izvidi što misli, no ona je odmah sjutradan alke otišla k nekoj rodici u planinu što je ljetovala na stajama, dan hoda daleko. Nadala se da će se brzo dogoditi »nešto«, a to je »nešto« imalo olakšati njezinu dušu i učiniti da ne bude kriva ničemu. I baš radi onoga što će se dogoditi, neće trebati da govori: bijaše gotova na sve, jedino razjasniti nije mogla ništa. A za ono čemu se nadala da će biti, mislila je da je dosta dva dana. No ona se ne vrati ni drugog, a na početku trećega saznade Salko da će doći uvečer.

Potraži odmah oca i nađe ga pod nekom glavicom, na mjestu odakle se moglo pregledati cijelo polje.

Ta je glavica u davno doba bila groblje, pa i sad među grmljem leže goleme ploče i po dva aršina debele a mjestimice obavijene zelenom mašinom i žućkastim lišajem.

Po tom brdašcu raslo mnogo staroga hrašća, brijesta i grabova, pa gusto grmlje i drača, a malo niže po livadama, ređalo se jablanje i vrbe. U blizini šumila Cetina tiskajući se kroz kamenje što ga ljudi u sušno doba dovaljali da prijeđu na drugu stranu.

A ono se zvalo Tičija glavica, jer bi tu svake večeri dolazile noćevati tisuće ptica svake vrste kao u mjesto samotno i šumovito. Tako samotno i mrko, da po noći nije smio nitko doći na tu glavicu, a rijetko i po danu.

I čudnih se stvari o njoj pripovijedalo: da su ovdje u staro doba nekaki svatovi izginuli od Turaka pa i sada, za tamnih noći, nevjesta s mladoženjom, zagrljeni i svako sa svijećom u ruci, tuda hodaju; da u njoj nešto po svu noć zavija i štekće pa stari hrasti šeću kao živi, pružajući velike žile pred sobom. I mnoge iznenada zaboljelo kad bi došli na glavicu, i ne bi dugo iza toga živjeli. No tako je bivalo davno jer sada više nitko i ne zalazi u to mjesto. Stoga je i rasla na Tičijoj glavici trava do koljena, i staro nadgrobno kamenje jedva se vidjelo od nje, jer niti je tko žeo niti pasao tu prokletu travu.

U toj guštari legle se lisice, kune, čagalji i bezbrojne zmije, a zimi bilo i vukova.

Uza sve to lovci malo dolazili na glavicu što je bila na tako zlu glasu. Cetinjani se nisu bojali ni handžara ni puške, ali su se bojali vukodlaka i mrtvih, o kojima su im pripovijedali još i onda kad nijesu mogli ni razumjeti što im se govori.

I baš podno te glavice, uz nekakav stari panj, s nogama kao zmije, ležao je Rašica s puškom na krilu kad je k njemu došao Salko.

Bilo je još dugo do podne, i zadnji dani kolovoza, no više nijesu bili onaki kao prije alke. Jesen je te godine kao uranila.

Sparna jugovina još od nekidan počela valjati sive oblake, pa je i sva okolica potamnjela jer sunce nije moglo probijati zadušeno nebo. Žestok vjetar silno šumio kroz grmlje i stabla, i svakim trenom bivao sve jači pa váljao sve veće i sve crnje oblake, ali kiše nije bilo. Stabla su se u pustom polju uvijala, i strašan šum prolazio preko njih, te se činilo da baš taj šum a ne vjetar savija jablanje i vrbe.

- Ti si mi rekao da uzmem Martu ako ću i sjutra! - viknu Salko ocu da nadglasa šum vjetra.

I dok se Rašica začuđeno pridizao da sjedne, produži vikati:

- Evo i jeseni! Ali se ti kloniš i ne govoriš sa mnom, a i Marte eto nema, pa mi se sve nekako čini čudno!... Ti si mi otac, pak mi pomozi i reci što ću učiniti!

A Rašica obori glavu i, promislivši, odgovori muklo:

- Hajde pa je zaprosi!

- Što? - upita Salko naginjući se k njemu jer je vjetar hučao sve žešće.

- Pođi je zaprosi! - viknu Rašica i pogleda ga samo za tren pak odmah obori oči.

- Ona će doći večeras iz planine - reče Salko - pak valja da pođeš i ti... A znaš kakav je običaj, ja ne treba ni da idem. Pođi sâm ili uzmi druga pak je prstenuj za me...

- No valja prvo govoriti s curom...

- Ta govorio sam s njome i ne samo jedanput!

- Zaludu... i to je običaj...

- Što veliš?

- Govori još jedanput s njome, pak ću poći!

- Znadeš da nemam majke, a tko će govoriti za me ako nećeš ti?

Taj spomen na majku potrese Rašicu živo, i nije se usudio da pogleda Salka. I baš mu htjede reći nešto iskreno i milo, no kao da ga je netko zaustavio, namrgodi se i reče oštro:

- Pođi još večeras, velim ti, i govori s njom, a sjutra ćemo je zaprositi... i budi miran!

Kad je Salko otišao utješen i veseo, bio je Rašica tako uzbuđen da se cio dan i cijelu večer nije vraćao u selo. Hodao je s puškom preko ramena i po polju i preko brda unatoč silnom vjetru još i onda kad je nastala tako crna noć da nije ni vidio kud hoda.

Negdje je u daljini tutnjilo strašno kao da se tresu osnovi zemlje, a Rašica bi stao da prisluškuje. Slušao je i gledao sve oko sebe, ali mu bijahu vazda na pameti Salko i Marta.

Salka mu bijaše silno žao, i kad bi mu došlo pred oči njegovo tužno i zabrinuto lice, stalo bi ga daviti u grlu i nije mogao ni da diše. A kad se sjetio Salkovih riječi: »Ja nemam majke, a tko će govoriti za me?« - uistinu je zaplakao i sio na pustu livadu s odlukom da će se malo sabrati i promisliti što da učini.

No iza kako je malo sjedio, pomisli opet: »A što ću mu ja ako ga ona neće? Zašto da i ja budem bez Marte ako mora on? A Marta, moja Marta mila...«

I zatim nastavi tumarati kroz noć po tim pustim mjestima.

Jugovina i oblaci sve više pritiskivali Cetinsku krajinu a silni je vjetar nosio oblake zemlje s dalekih njiva iako se nijesu vidjeli. Ali su zrnca suhe zemlje oštro udarala po licu i Rašicu u polju i Salka što se u svečanoj odori uputio k Marti kroz duboku ulicu pod Beglukom.

Bio je u hajdučkoj odori očevoj što ju je imao i na trci, s malim puškama, fišecima i handžarom o pasu, ali bez velike kremenjače što je donesoše s Istoka.

U toj lijepoj i junačkoj odori porasle su njegove nade, pa je koračao tako veselo da je koji put i poskočio a crne misli nije imao nikake. Njime je vladala posve mladost i ljubav, pa što je žešće u nj udarao vjetar, bivao je sve radosniji.

Istom kad je ušao u Martinu kuću zazeblo ga nešto u duši jer je našao Martu zaplakanu, a majka joj Stana nije se ustavila plakati ni onda kad je ugledala Salka.

Obje su sjedile kod ognjišta kraj male vatrice, a očev je krevet bio nešto podalje u punoj tmini.

Kad se Marta vratila, odmah je vidjela da se ništa nije dogodilo i da su je čekale iste prilike kako ih je ostavila na odlasku. Zato je stisla srce i baš je malo prije svršila pripovijedati majci i ocu o svojoj ljubavi. Ali s malo riječi čudnih i neodređenih koje bi prekidala teškim plačem što bi koji put trajao dugo vremena, bez ijedne riječi. Kad bi se malo umirila, rekla bi i opet nešto, no vidjelo se koliko joj je teško govoriti, ali i to da mora. Pa i sama je ćutjela kako je krajnje vrijeme da sve kaže.

Otac joj, izmučen teškom bolesti, malo je što razumio od cijeloga njezina pričanja. Samo kad bi Marta jače zajecala, podigao bi uvježbanom kretnjom svojih suhih ruku pokrivalo i upalim očima gledao kako se Martino lice od plača trza. Razumio je da trpi mnogo, ali da je to bol drugačija od njegove i da joj ne može pomoći. Prebacio bi tada pokrivač preko glave te proplakao i sam, nemoćno i tiho, kao čovjek koji se već naučio trpjeti.

Mala je Iva već spavala, no Stana... razumjela je sve!

Spomenula se Rašice i sebe, njihove mladosti i ljubavi, i pojmila što je među njim i Martom. Ali joj nije mogla reći ništa, jer i sad je za nju Rašica bio najljepši i najbolji čovjek na svijetu i takav junak kakva i nema nigdje.

Ali ju je ipak njegova ljubav za Martu upekla ljuto iako je znala da je Rašica ljubi samo zato što je nalik na nju, i da joj u njegovoj kuli ne bi bilo oskudice ni u čemu. Upeklo ju je što se Rašica tako mahnito zaljubio u njezinu kćer, te osjećaše žalost i tjeskobu veću nego onda kad se oženio s »dotaricom« Lucom. Ta onda je dobro znala da se ženi samo onako da ne ostane samac i Cetinjanima za pripovijetku.

Radi toga njezino je srce bilo na strani Salkovoj - ali je pomislila i to da bi na mjestu Martinu i ona bila taka.

Salko je stao kao ukopan kod ognjišta, začuđen što mu nitko ne odgovara, i uprepašćen od njihovih pognutih glava i lica zaplakanih.

- Što se dogodilo? - upita ih opet, ali tako prestrašeno i krotko da su ga pogledale obje. A Stana, videći njegovo dobro i djetinje lice, skoči se i zagrli ga kvaseći još obilnijim suzama na njegovim prsima zlatom vezeni »krožet«.

I Salku se smili, a da i sam nije znao zašto, pa bi tako još dugo stajali. Ali se Marta diže te, dršćući svim tijelom, popravljala maramu i kapu na glavi kao da ne zna što će učiniti.

I videći da joj se majka grli sa Salkom i da je zgodan čas, odjedanput joj lice postalo odlučno i mrko:

- Salko, odlazi! - vikne, no odmah i umuknu jer se i sama prestrašila svoga glasa. Te joj se riječi učine tako opore da je protrnula od njih, ali joj je grlo bilo tako suho i stisnuto da nije mogla ni govoriti drugačije.

Ni Salko ni Stana ne odgovore nego se samo odvoje, a Salko je prestrašeno i začuđeno gledao u Martu kao da mu se ukazala smrt. A Marta pogleda njegovo izobličeno lice, pa kad je strašan udarac vjetra zadrmao vratima, oćuti u sebi nekakav prkos i bijes, da je zaviknula kroz plač od ijeda i ljutine:

- Odlazi! Tvoja neću biti nikad!

No odmah zatim klonu na stolac jecajući očajno kao da je ubila nešto veliko i dobro.

A Salko učini korak-dva kao da će posrnuti, ali ga Stana brzo prihvati, pa i ne znajući sama što govori, stade mu vikati:

- To je sve zarad Rašice!... Ona hoće za Rašicu, čuj me!... On se zaljubio u nju... Ali, Salko moj!... Što ti je?... Nuti ga!... Smiri se... ona će se još i predomisliti!... Ah!

No Salko je pomućenih i krvavih očiju stao po kući bacati stolice i drvlje kod ognjišta vičući strašno:

- To je od alke!... To je radi alke!... To je radi alke!... To je od alke! - a sve baca po kući i lomi. - Ali i ja mogu dobiti!... I ja ću trkati alku i baciti je u oblake.. pa je prihvatiti opet... na koplje!

I tako vičući baci nekakav veliki panj usred vatre, a žerava i iskre poletješe na sve strane.

Svi u kući vrisnuše, a Salko stade tražiti u tmini taj panj da se opet razmaše njime. No kad je čuo i vapaj Martin da ga zazivlje i miri, pa očajan jauk bolesna oca njezina, otvori naglo vrata te istrča u tminu i vjetar.

A taka je tmina bila i taki vjetar da je začas stao, ali onda počne skakati preko zidova i grmlja, ne tražeći puta i ne ćuteći udaraca po nogama i u bokove, kao ni vjetra ni krupnih kapi kiše.

Iz početka je htio da ode na Tičiju glavicu i da nađe oca gdje mu drago, pa je svaki čas imao u ruci sad handžar a sad kuburu. No kasnije nije znao ni sam što je htio jer mu se očima prikazivalo sve ono na što je mislio, pa nije bio stalan je li baš tako kao što mu se čini.

Već kod prvoga stabla s kojim se sudario, pomisli da mu je to otac što je došao prisluškivati njegovu razgovoru s Martom. Ali kad osjeti udarac tvrdoga drva u čelo, pomisli da je to svakako neki neprijatelj njegov. Zamlati po njemu šakama, zakreše handžarom i odleti bijesan dalje.

Pa svaki udarac o zid, sve ogrebine drače i grmlja - i vihor što mu je odnio kapu, i pljusak kiše što mu je većma smračio vid, držao je za neprijatelje što su se složili da ga ojade još više i unište posve.

I sam se začudio kad se našao na Tičijoj glavici, ali nije znao je li to baš ona, jer na njoj već bila Marta s njegovim ocem, i zagrljeni baš kod panja sa zmijolikim nogama - i htjeli su se sakriti u guštaru, i sva su se stabla i grmlje stali naginjati da ih zaklone, njemu za inat.

A oblaci, i oni se spustili i pomiješali s grmljem da mu zapriječe put i sakriju Martu. Ali su ipak kroz to grmlje i kroz te oblake prolijetali alkari mašući kopljima i smijući se njemu što ne može dalje.

A ondje iza grmlja svakako mora da je svadba njegova oca, i svi su alkari došli na svadbu svome najboljem drugu. I Rašica viri ondje između grmlja, u alkarskoj odori i on - a gdje se god makne, stvori se i Marta pokraj njega, pa užižu po grmlju svjećice koje se odmah i trnu. Ali on, alkari i Marta, užižu sve nove i nove... I svi se smiju, grohoću, a vranac rže, kopa i lupa nogama kao da ga zove. No ne može naprijed nikako od grmlja, stabala i oblaka što su se poređali pred njim.

- Ali ja hoću da budem među njima i da ih bodem kopljem - reče Salko, i činilo mu se da viče, ali ne on već kao da je to zavikao netko drugi kod njega. I on pozove toga drugoga da mu pomogne provaliti te oblake i to grmlje, no ni on mu nije htio pomoći.

A kad su se cijele gomile stabala, oblaka i grmlja stale smijati i hvatati ga za ruke, za noge, te čeprljati po obrazu samo da ne ode k tim alkarskim svatima - strašno bjesnilo uskipi u njegovim žilama. Trgnuo je handžar iza pasa i stade sjeći sve pred sobom, no alkari zajedno s Martom i Rašicom odmicali su sve dalje što se on više približivao k njima.

- Hu... h-u-u! - šumio je i praskao vjetar kroz Tičiju glavicu, a Salko je kršio i lomio padajući preko starih grobova, u svom lijepom odijelu ukrašenom srebrnim i pozlaćenim tokama.

Jata preplašenih ptica dizala se u tminu klopoćući krilima i klikćući prestrašeno i tužno.

Krupne kapi prve jesenje kiše štropotale čudno kroz grane hrastove padajući na stare nadgrobne ploče.

- Čekaj, Marta... i ja sam alkar!... Vidjet ćeš kako trčem i kako alka leti u zrak. Samo da uklonim ovo grmlja i ove oblake i ove mrtve što preda me prevaljuju te velike ploče... Ćaća... ej!... Mar-ta-a-a!

- H-u-u-u, h-u-u-u! - šumio je i lomio vjetar kroz drveta i grmlje, a crna jata uplašenih ptica dizala se i spuštala tamo-amo, lupajući krilima i cvrkućući tužno.