Alkar/4

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
3 Alkar —  4
autor: Dinko Šimunović
5


Još se nijesu bili pravo slegli oblaci prašine što su ih digle bezbrojne noge vraćajući se od čudotvorne Gospe Sinjske.

Tih dana, oko petnaestoga kolovoza, silan se narod kupi u Sinju na svečanost Velike Gospe, u koji se dan za starije doba i alka trčala.

Sada se trče tri dana kasnije, na rođeni dan kraljev.

A tad se na svim cestama i poljskim putovima, širom sve prostrane Krajine, stanu dizati novi oblaci zastirući kadikad bezbrojne hrpe pješaka, konjanika i kola.

U sjaju kolovoškog sunca, po užarenim putovima, šarenile se kroz prašinu najrazličnije nošnje, ali je triju boja bilo najviše: crvene, bijele i modre. Reklo bi se da su to dugačke lijehe procvale čudnim cvijećem.

To se narod kupi da vidi sjajnu alkarsku trku.

A sve se to slijegalo s obiju strana široka puta, na južnoj strani varoša Sinja gdje se trkala alka.

Već prije tri sata poslije podne veliki i dugi trijemovi s obiju strana trkališta bili su tako puni da je čudo bilo da se ništa ne ruši. Pred njima, pod njima i iza njih tiskalo se drugo još veće mnoštvo gurajući se i protežući za malo vidika. A međutim su stizale sve nove i nove hrpe nastojeći da potisnu one što su stigli prije. A i na krajnim varoškim kućama, više trkališta, sjedilo svijeta na krovovima, a mjesta na prozorima bijahu izmoljena još davno prije toga dana.

Kud se god pogleda oko trkališta, sve je zbijeno: glava do glave, rame do ramena - i malo tko imađaše komadić zgodna mjesta da ga ne gnječe i da ga ne prožiže sunce.

Samo trijem alkarski pa oni za suce, vlasti i svećenstvo bili su dosta prostrani i zaklonjeni od sunca pa krasno iskićeni barjacima, zelenilom i cvijećem.

Ti su trijemovi bili još prazni, jer su oni za koje su određeni dolazili pred sam početak igre. Ali na drugima već je sada bila takova stiska da su mnogi problijedili od guranja i sparine. I tako je trebalo izdržati cijelo ono popodne, no nije se nikad čulo da je tko otišao prije nego dovrši trka.

I začudo, od toga mnoštva čuo se samo šum i mukao zamor kao da vjetrić piri kroz šumu ili da kruži silan roj pčela. Svi su očekivali nešto veliko i svečano pa su i nehotice tišali silnu uzbuđenost u prsima, a zato su im glasovi i zamirali u grlu.

Tako su prolazili časovi u ljetnom žaru i s jednakim šumom, samo što bi se kadikad začuli jači usklici onih što su još dolazili.

Rekao bi da je silno sunce nastojalo uspavati i to mnoštvo puka, kao što je uspavalo i pustu okolicu nadaleko.

Kad najednom začuju se iz varoša veseli zvuci glazbe što je obilazila mjestom javljajući da se alkari upućuju i da je čas trke blizu.

Časkom zastade i dah u tisućama da bolje čuju još daleke ali radosne zvukove, no onda sve oživje od veselih usklika.

Redari, žandari i vojnici stadoše žurno razmicati svjetinu da očiste trkalište, i staviše se u redove da očuvaju slobodan prostor po kome će nesmetano prolijetati viloviti alkarski konji.

Već dođoše i suci u crnim odjećama s plavom vrpcom na prsima u znak njihove časti, svećenstvo u mantijama također crnim, te vojnički časnici i vlasti u sjajnim odorama.

I zauzeše svoja mjesta u ložama praćeni tisućama očiju.

Što su gromki zvukovi glazbe postajali bliži i glasniji, udarala su srca sve jače, a bezbrojne se glave pridizale prema ulazu trkališta.

I napokon, eto tako željena časa.

Prva je išla glazba udarajući borbenu koračnicu, a za njom krasni cetinski »momci« sa svojim harambašom u dvoredu, s puškama na ramenu, držeći cijev u desnoj ruci a kundak iza leđa.

Zemlja tutnji pod njihovim teškim korakom, a oštrim pogledom pozdravljaju desno i lijevo.

Među njima je i Salko, sretna i vesela lica, a obučen divno, u očevu hajdučku odoru.

Kamparan mu je od crvene čoje, gajtanima okićen i srebrnim pločama na prsima. Na ječermi goleme srebrne, pozlaćene toke, a za žutim svilenim pasom krasne kubure, handžar i fišeci, sve zakovano srebrom. Držao je na ramenu veliku pušku kremenjaču, možda nekad donesenu s Istoka.

Na glavi mu je crvena kapa i svilen peškir, a lagana obuća svilom i gajtanima nakićena, pa se sav sjao na suncu.

Samo lice njegovo bijaše jednako djetinje; on nije gledao onako mrko, hajdučki, kao ostali momci, već mu je pogled blag i veseo kao i na livadama u polju.

Za momcima alkarskim išao je ponosno štitonoša, i štit mu oslonjen na prsa sijevao čudno - a sa strane buzdovanari s buzdovanima na ramenu. A odjeveni su kao i »momci« što su pred njima išli.

Pa edek, golem konj, sa svim onim što je trebalo junaku u staro doba kad bi polazio u boj, i noge mu jedva vire ispod svilena pokrivača. Vode ga dva kršna momka za dizdume i susprežu da se ne propinje od buke glazbe, zveke oružja i nakita.

Za njima jaše pobočnik vođin, a u ruci mu sijeva gola sablja. Pa vođa sam na najljepšem konju i u odijelu najljepšem, i sav se od zlata sjaji kao sunce.

Zatim ostali alkari, dvojica i dvojica, sve jedan ljepši od drugoga, poigravajući se na konjima i propinjući ih koji put lijevom rukom na zadnje noge, a ipak u dobru redu. Svaki je od njih u desnici držao bojno koplje, malo naslonjeno na desno rame, gledajući ozbiljno i oštro, pripravni na pozdrav. Nakiti su na konjima oštro zvecali, a bijele perjanice alkarske treptale kao kovilje na vjetru.

Kad bi tko za prvi put ugledao tu četu, prošli bi ga ježurci, pa bi mu se činilo da je na nekom novom svijetu nikad neviđenu, i zaboravio bi na sebe i na sve one što su oko njega. I doista se sjajno odjevena alkarska četa pričinja kao san tako malo sličan svakidašnjoj zbilji.

Zadnji je išao alaj-čauš u crnu baršunu izvezenu srebrom, držeći dugo koplje pred sobom u znak svoje vlasti, jer na njemu je staranje i odgovornost za red i vladanje alkara.

Odmah pred alaj-čaušem jahao je ponosno na svom Arapu Rašica gledajući oholo i mrko u trijemove. A bio je zbilja krasan, možda najljepši od sviju alkara i najsličniji starim hrvatskim vitezovima. Odijelo mu sjajno da ne može sjajnije, a načinjeno po junačkoj nošnji još iz doba cetinskih knezova Nelepića, no gotovo isto kao i u ostalih alkara. Samo se činilo bogatije, jer Rašica nije žalio novca.

A radi vranca i opreme na njemu svi mu zavidjeli, iako se na tom vrancu ne bi nitko drugi ni usudio trkati osim Rašice.

Doista, bio je s njime dva puta na pokusnoj trci što se drži nekoliko dana prije, ali se vranac i sad plašio, i samo ga gvozdena ruka Rašičina držala u redu.

Muklo je zažamorilo mnoštvo kad je ugledalo Rašicu. - Eno Rašice! - i upirali prstima.

- Živio Rašica! - i mahali šarenim maramicama.

- Koji je to Rašica? Gdje? - pitali mnogi.

- Rašica, harambaša hajdučki! - odgovarali njima.

- Gdje? Gdje? Koji je to?

- Zadnji s lijeve! Zadnji do nas! Odmah pred alaj-čaušem! Onaj lijepi čovjek na vrancu s lijeve! - vikali.

- Vranac mu se plaši!


- No ne boj se, njega neće baciti! - odgovarali drugi. I četa prođe gizdavo kroz svjetinu pozdravljajući vlasti i suce, i to alkari spuštajući vrh koplja k zemlji, barjaktar barjakom, pobočnici sabljama, a vođa rukom.

A narod maše bijelim i šarenim rupcima, i vika se orila poput grmljavine.

Tek je četa stigla na mjesto odakle započinje trka, stade se vođa vraćati u pratnji svojih pobočnika i četiriju poizbor alkara, a među njima bio i Rašica. Pa kad dođoše pred alkarsku ložu, vođa i pobočnici sjahaše, a momci im brzo prihvatiše konje, i četiri se alkara od pratnje odmah povrate oštrim kasom na mjesto trke. A sve to tako hitro i mrko, baš kao na početku boja u kojem se ima proliti silna krv junačka i kad je svakome samo čast i slava na pameti.

Tad vođa, pobočnici mu i barjaktar uđoše u ložu alkarsku, odmah do sudaca, a prema građanskim i vojničkim vlastima. A štitonoša, buzdovanari i edek, pa momci alkarski sa svojim harambašom povratiše se i poređaše odmah s desne strane mjesta gdje je visila alka, i to onim redom kako će im trkati gospodari. I onda, na zapovijed, spustiše složno i gromko puške k nozi.

Salko bio je baš blizu desnoga stupa i kad pogleda na drugu stranu trkališta, prema sebi opazi među hrpom djevojaka Martu da ga gleda. Odmah primijeti da je nemirna i nešto blijeda, no ipak mu se nasmiješila, ali tako tužno da mu je zazeblo srce. I preko cijele trke kad ne bi imao službe gledao je samo nju, jer mu se činila strašno čudna.

Uto, od mjesta gdje započinje trka, dođe oštrim korakom k alci alaj-čauš i postavi se da pazi na red i vladanje alkara, a pripravan na zapovijedi vođe i sudaca.

Žamor je postajao sve manji što je napetost bila veća, i kad je alaj-čauš stao pred ložu vođinu javljajući mu da je sve spravno za trku, zavlada takova tišina kao da nikoga nije tu bilo.

Vođa nešto reče sucima pak se obrati k alaj-čaušu i zapovjedi da se počne trka. Ovaj doviknu trubljaču, i odmah se glas trublje sred opće tišine razlegnu nadaleko, a koplja i čelenke alkara malo zadrhte.

Oču se silan topot brza konja, pa sve brži i brži. Na njemu se ukaza mlad alkar, blijed i s već spuštenim kopljem, gledajući oštro u gvozdeni kolobar komu se približavao u silnom trku. Taj se mladić natjecao prvi put, a vidjelo se i po tome što je nekako nesigurno držao dugo koplje te kadikad u trku pogledao među uši svome konju.

Vršak njegova koplja projuri silnom brzinom kraj alke, ali je i ne dotakne.

Njegov momak odmah otrči za njim i povrati se vodeći mu konja, a mladi alkar, još bljeđi nego prije, uspe se u alkarsku ložu.

Kratak žamor i smijeh dječurlije tamo-amo, pak opet tišina i muk.

Trublja se oglasi i po drugi put - i opet se očuje topot konja i zveket srebra, sve jače i jače. To je trkao drugi alkar, velik i crn, na malenu riđu konju, ali brzu kao strijela. Taj pogodi u broj dva i odleti silovito naprijed.

Veseo žamor zabruji i brzo prestade, a momak se toga alkara brzo postavi pred alkarsku ložu da čeka gospodara. Sad eto i njega s alkom na koplju, ali jednako ozbiljna i mrka. Živahno dojaše pred suce, spusti alku i pozdravi kopljem vlasti, suce i vođu. Predade momku koplje, odjaše k mjestu za konje i povrati se pješice u alkarsku ložu.

I tako jek trublje jedan za drugim.

Treći alkar dobije opet broj dva, četvrti jedan, peti jedan, šesti opet dva, sedmi ništa, osmi ništa, deveti broj jedan, a deseti je imao trkati Rašica.

I njegovo se ime stade opet pronositi iz stotinu grla. Stotine upita i stotine odgovora dovikivali jedni drugima. Prvo, što je bio nadaleko čuven kao hajdučki harambaša i krasan čovjek; drugo, što je svima zapeo za oko svojim junačkim stasom i sjajnom odorom, i treće, što su opazili da mu je vranac silno plašiv pak su se bojali da neće dobiti alku i, što bi bilo još gore, da će ga baciti vatreni Arap. A napokon, što je bilo prvi put da trče, i što je sa sela, pa je narod najvolio da baš on dobije.

A kad je trublja po deseti put jeknula, svi poustajaše sa svojih mjesta, stadoše se propinjati na prste od nogu i hvatati se jedno drugome za ramena, ali glasa nije se čulo. Rašica se približavao silnom brzinom. Vranac se ispružio pa se činilo da se i ne tiče zemlje, no sad je bjelkast jer je sav pokriven pjenom.

To ga je Rašica izmučio da ga umiri.

A sad je malko pognut k vratu konja i s uzdignutim kopljem trkao neviđenom brzinom prama alci, pa mu se nije moglo ni ugledati lica. No kad bijaše blizu, uspravi se, naperi koplje, a koplje projuri kroz sredinu alke.

Kad se Rašica povratio sa središtem alke na koplju, mahanje i vika postade još jača, a Salko, stojeći uspravan pred alkarskom ložom, pogleda i nehotice gdje je stajala Marta.

Gromovit pljesak, ponosna vika i pobjedni zvuci hučali poput oluje. I tisuće šarenih marama zalepršaše uzduhom kao raznobojno cvijeće kad ga zatalasa vjetar.

I opazi kako je i ona mahala i vikala nešto, preobražena u licu, kao izvan sebe. Ali na nju, u onoj silnoj buci, nije ni pazio nitko osim Salka. Videći je onaku, smuči mu se i jedva je prihvatio koplje i konja ocu, ali ga oštar pogled njihova harambaše opet odrveni - pače se i nasmijao kad je pogledao oca. Ali je to bio neki čudan smijeh, grčevit i nategnut.

Zatim se nastavila trka s različnom srećom, a kad je protrkalo tri dijela alkarâ, pristupi alaj-čauš k vođi, imenova mu svoga zamjenika i ode da se pripravi za trku, jer alaj-čauš trče uvijek zadnji.

Bijaše to čovjek iz stare viteške porodice sinjske, u najboljoj snazi, kršan i lijep.

Više je takovih davnih i bogatih porodica bilo u kojima su se rađali sve sami junaci što su se proslavili u različnim vjekovima: prije na bojnim poljanama a kasnije na trkalištu alke.

I sadanji alaj-čauš bijaše iz takve porodice i pobjednik u mnogim trkama, pa teško mu bilo naći para među alkarima u junaštvu i vještini.

Zato se opet podigoše glave, i nastade tiskanje i borba za bolji vidik, a onda šutnja kao u pustom polju za ljetna podneva.

Trublja jeknu tišinom, pak opet silan topot i zuka nakita i oružja. A divan bijelac prostriže kao munja kroz silne redove, i koplje alaj-čauša proleti strelovito kroz sredinu alke.

Zatim kao i prije kad je trkao Rašica, gromki usklici i pljesak, pobjedni zvuci glazbe i pozdravi šarenim rupcima.

Sad se ljubav svjetine podijeli između alaj-čauša i Rašice, a Salko i opet pogleda Martu, pak se nasmiješi zlorado. Želio je taj čas svom dušom da ne pobijedi otac mu, a da nije sam upravo znao radi čega. Neka mu kobna slutnja tištila dušu gledajući preobraženo lice Martino.

Kad je svršila prva trka, sva se alkarska četa sakupi i uredi kao i na početku, pak svečano prođe trkalištem.

A onda se nanovo razmjeste, i započe druga trka.

I opet neki dobiše broj jedan, neki dva, a neki ništa. A kad je došao red na Rašicu, poleti kao munja, i kad se povratio, bila mu je i po drugi put alka sa svojim središtem nataknuta na koplje. A buka među narodom postade još veća nego prvi put.

Zatim se vika stiša, pa neki stadoše mirno gledati trku drugih alkara, no većina se veselo razgovarala o koječem, ali najviše o Rašici i alaj-čaušu.

Pa istom kad je alaj-čauš imao da trče, nastade tišina, i opet življe zakucaše sva srca.

No i alaj-čauš pogodi opet u sredinu alke i silan nemir obuze sve.

Nova vika, pljesak i glazba. I dugo je vremena prošlo dok se umirilo ljudstvo.

Sunce je sve slabije žeglo, i popuhnu lagan zapadnjak noseći prašinu s trkališta, a svjetina postade još veselija.

Između druge i treće trke svečana povorka alkara prolazila je po treći put jednako ponosno, s glazbom, i od topota mnogih nogu drhtala je zemlja.

Nečiji velik, žut i kuštrav pas, podvita repa, stvori se odnekud cvileći tužno.

Bježao je tamo-amo po trkalištu motajući se između konjskih nogu. Htio se sakriti među svjetinu, no kad bi god pristupio kojoj hrpi, gromko viknuše na njega, a on bi se još više nakostrušio štekćući tužno i pobjegao k drugoj hrpi. No i tu ga dočekaše silnom vikom, a on preplašeno odskakuta na drugu stranu.

Silan hihot zaori u mnoštvu, no Salka je taj smijeh rastužio još više. I sve same čudne misli i čudna čuvstva talasala mu se u duši. Činilo mu se da je njemu kao i tom psu, a svi drugi da su zadovoljni i sretni.

- Pa što ga ona tako gleda - mislio je u sebi kad bi pogledao u Martu koja je neprestano tražila očima njegova oca. A te su oči bile tako čudne i udivljene kad bi god pale na Rašicu, i nešto bi sijevnulo u njima.

Salku se tako činilo, i grozno mu zašumilo u glavi kad je pomislio da bi to mogla biti ljubav. I stade prevrtati u mislima sve događaje u zadnje doba koji mu potvrdiše strašnu sumnju.

- Zašto u mene nikad ne gleda, ili tako tužno kao da sam onaj pas što mu se toliko smijahu? - mislio je opet. - A znade da ću joj biti muž!

Kadgod bi se stao i tješiti, misleći kako ono što nagađa nije moguće:

- Kad on svuče onu odoru, opet će biti kaki i dosada, pak će ona ljubiti mene kao i prije, jer sam ja i ljepši i mlađi.

A na tu misao ustrepta opet radost u njemu i zaplamsa ljubav u potpunom žaru i svom silom mlade duše što prvi put ljubi.

I Martino lice sijevalo takovom srećom i milinom da bi najvolio poletjeti, zagrliti je tu pred cijelim svijetom i odnijeti iz te gungule i ispred tih alkara što mu se pričinjahu kao mladi kraljevi. Pak da se stvore na onom okuču Cetine gdje ih nije nitko gledao kad bi se ljubili.

Ali mu se isti čas sreća i milina na njezinu licu činila nešto vrlo daleko i što se njega ne tiče.

Uistinu, kad bi god Marta pogledala Salka, promijenilo se i njezino lice te postalo tužno i oporo. Nije da bi mrko gledala, ali kao da ga žali. No zašto? Ta sad barem mogla bi biti radosna jer joj ne ostaje više ništa da želi kao i meni. A može biti da se meni samo onako pričinja?

Začu se i opet glas trublje jače i gromkije, a zatim poče treća i zadnja trka koja odlučuje o pobjedi.

No i u ovoj trećoj trci malo je tko mario za ostale alkare, i samo su brojili koliko ih još mora da protrče do Rašice i do alaj-čauša. Jer sad je bilo jasno da ni jedan osim ove dvojice ne može biti pobjednik u trci.

Ali i treća trka prođe kao i prijašnje dvije: i Rašica i alaj-čauš pogodiše i po treći put u sredinu alke.

Sve se zapanjilo od čuda, a svjetina bila je kao izvan sebe: ta nikad se što slično nije dogodilo ukoliko se spominju.

Među sucima nastane živahno vijećanje, a ostali se alkari skloniše, već umorni, u svoj trijem.

Silan nemir obuze i varošane i seljake cetinske, a ništa manje i one što su došli iz daljih krajeva.

I cigli je znao da se sada imaju natjecati o pobjedu samo oni: Rašica i alaj-čauš.

I zbilja, doleti pobočnik vođin i javi ponovnu trku, a parci odjaše i opet na mjesto odakle se počinje.

Kad se začuo u tišini silan glas mjedene trublje, mnogi su problijedjeli - jedni zinuli silno raskolačenih očiju, a neki pače naperili ruku kao koplje i podigli jednu nogu kao da će i sami trkati.

Prekrasan vranac Rašičin, kao da je to prvi put, jedva se ticao zemlje u trku. Dolama na Crnošiji vijorila kao krila grabežljive ptice, a on, sa stisnutim zubima i namrštenim obrvama, letio sve bliže i bliže.

Nešto pred alkom podignu koplje i projuri s njime upravo kroz sredinu kao da je se nije ni taknuo.

No odmah zatim žestoko uzmahnu kopljem, a alka poleti uzduhom naprijed.

Strašan, rekao bih, životinjski krik, bijesan i sulud, začu se od mnoštva. Ali Rašica u isti mah, a sve u trku, podmetnu koplje i uhvati alku usred sredine pa iščeznu u varoškoj ulici.

Ali sad nije bilo ni glasa čuti. Kao da je smrt svojim crnim krilom prešla preko svega mnoštva, začepila sva grla i odrvenila sve ruke. Glazbari koji su morali da zasviraju pobjednu koračnicu, zaboraviše svoju dužnost i, svaki s glazbalom u pruženoj ruci, gledali su to čudo i otišli sa svoga mjesta nasred trkališta.

Tako bijaše nekoliko trenutaka dok nijesu ugledali Rašicu da se vraća, znojan i crven, a koplje mu malo drhtalo u ruci. Vidjelo se da je i on bio potresen.

Ali tada kad su ga ugledali, narod je pomahnitao. Neki stadoše i plakati, a neki lupali nogama pa bacali kape i peškire u zrak.

Svjetina nagrnu sa svojih mjesta, i nije bilo sile koja bi je ustavila. I nastade strašan nered i takvo bjesnilo koje se smirilo istom onda kad se začuo očajan plač žena i vriska prestrašene djece.

- Što se ovo dogodilo? - pitali su jedni druge.

Pa svi kao pjani teturali se i gurali na svoja mjesta pred bajunetama oružnika.

Salko se kao skamenio i nije pritrkao k ocu da mu prihvati konja i koplje kao što mu je bila dužnost, no Rašica iza kako je predao alku vođi i sucima, sjaše sam i stade grliti Arapa i ljubiti ga u znojni i sjajni vrat.

A zatim ne bilo tišine.

Iako je alaj-čauš trkao i pogodio u sredinu alke i po četvrti put, svjetina je urlikala kao bijesna svejednako dobitniku Rašici kome su uračunali broj šest za sami posljednji put. Urlikala je pomamno i onda kad je vođa vješao svilene trakove na dobitničko Rašičino koplje, i onda kad je na svršetku govorio o slavi cetinskoga junaštva.

A kad je svršilo, navališe valovi od tisuća tjelesa k Rašici i ustavljali se naglo pred njim, a tad bi se sve i jače ustalasalo.

I alka se svrši u neredu kao nikad: jedva uspješe da se kako-tako poređaju i otprate vođu.

Već nastade sumrak i počinjala divna ljetna noć bez mjeseca. Na nebu slabo treptjele blijede zvjezdice, a nad varošom se protezali oblačci prašine i dima - i hrpe za hrpama odlazile različnim putovima. Ulicama ječale pjesme, a razgovori i koraci šumili.

No još prije nego je nastala potpuna noć, susrete Rašica Martu koja se već s drugaricama vraćala u Begluk.

Išao je sam i pješice, ali još u alkarskom odijelu, da se umije i opraši. Kad je ugledao Martu, noge mu malko zadrhtaše jer je bio vrlo izmučen i nemiran, i tada mu se sva današnja slava učini vrlo malenom kad je ugledao nju. Zato htjede brzo proći da ga ne vidi, ali Marta izostade iza hrpe Beglučkinja, pa i Rašica stade kao prikovan.

Časom gledahu se mukom, no kad je Marta zajecala, prihvati joj ruke začuđeno.

- Što ti je - reče joj - ili mi imaš što reći? Ja sam učinio što ste željeli, pa...

No Marta se približi k njemu i šapne tiho:

- Ti me nijesi razumio... ja neću nikada za Salka.. ni živa ni mrtva...

A on je htjede ogrliti, ali se ona otrže i pobrza da dostigne svoje drugarice što već odmakoše pred njom.