Alkar/6
| 5 | Alkar — 6 autor: Dinko Šimunović |
7 → |
I od toga dana nije se nikad pravo znalo za Salka, kao ni za Rašičina vranca koga je također nestalo one noći.
Istina, jedni su pripovijedali da ga vidješe trčati na konju u polju pak da je mršav i crn - no drugi su govorili da je tada bio u nekim dalekim selima, bez vranca, ali su ga sreli da mu nosi bisage pune zobi. Neki su pače kazivali da su ga viđali po noći oko kuće Martine i očeve kule - a varošani su pripovijedali da je u isto doba bio na trkalištu alke i da je skakao tamo-amo s nekakim kopljem u ruci.
Zato se nije vjerovalo nikome, i nije se mogla doznati prava istina.
Mnogi su govorili i to da je Salko već umro ili se ubio negdje pa se povukodlačio, jer drukčije ne bi mogao biti u isto doba na više mjesta.
I tako se kroz nekoliko dana nije zborilo ni o čem drugom već o Salku Crnošiji, a osobito u Begluku.
A kad se Rašica i Marta vjenčaše, a Salka svejedno nije bilo, uzbudilo se čitavo selo. Stadoše ga tražiti svukuda, ali ga ne nađoše.
Tražili ga po rupama i jarugama, u rijeci i planini, ali utaman. Sve se užurbalo, a samo Rašica, Marta i Stana muče. Lica su im požutjela i posivjela od tajne muke, ali kao da su im zapečaćena usta: svejednako muče ili vele da ne znadu za nj.
Iz početka se tajno šaptalo i dogovaralo, no onda stadoše govoriti naglas da nije kriv nitko drugi do vještice Stane. Ta ona je imala i zašto maknuti Salka, jer kako se inače moglo dogoditi čudo da stari Rašica uzme njezinu Martu? Znali su i to da je pred toliko godina Rašica imao vjenčati baš Stanu - a i drugih su stvari nabrajali pak se napokon složiše u tome da Stana mora znati za Salka i nitko drugi.
A najviše se uzbunili od vjenčane noći Rašičine. Tu je noć po selu nešto trčalo i urlikalo tako strašno, pa nitko nije smio poviriti da vidi što je to. Kroza svu grmljavinu, pljusak i huku oluje sa zapada moglo se čuti urlikanje i trka konja malone cijele te svadbene noći Martine. Ali ona vika bijaše tako slična čovječjem glasu da su Beglučani stalno vjerovali kako se Salko povukodlačio i sada trče na vrancu i plaši mirne ljude.
- No tko ga je ubio i radi česa? Pa zašto Rašica ne traži ni Salka ni vranca, a Stana više i ne izlazi iz kuće?
Srčaniji su obilazili oružani oko kule Rašičine i Stanine kuće ne bi li opazili što, ali ne ugledaše čemu se nadali.
No jedne su noći vidjeli kako je neka podoba, nakićena čudno, hodala pred vratima Staninim, a zatim su čuli kako je nešto prasnulo i zaškrinulo. Ali se približiti ne usudiše, već su potezali jedan drugoga za rukav i ježurili se gledajući izdaleka kako se iz kuće Stanine vije gust dim u to neobično doba.
- A zašto je bio taj dim i taj prasak u muklo doba noći, pak ta prikaza ispred vještičine kuće? - pitali u rano jutro po selu jedni druge - i začas se na Podiću sakupilo mnoštvo Beglučana. A to je bila neka velika ledina na povišem mjestu, a usred sela, gdje se o Božiću igralo kolo pa i u svim većim prigodama sakupljali se na dogovor.
Poslije toliko mutnih i kišnih dana opet se izvedrilo, pa osvanuo carski dan, ni jesenji ni ljetni. Topli vjetrići popuhivali s različitih strana pa lagano dizali u čisti uzduh žućkastu kukuruzovu lepušinu ili vozili pramove bijele paučine. A sunce blago sjalo kao da siplje mir i sreću po zemlji što se spremala da počine.
Isušena trava na Podiću opet se zazelenjela od kiše i trakova sunčanih, no mnoge je noge stadoše gaziti ne žaleći tu mladu travicu što se prije zimskih mrazova budila na kratak život. Svako malo stizala na Podić druga čeljad da vide što se tu snuje. Žamorilo se dosta, ali bez vike, jer su svi bili ustrašeni i tužni pa smišljali što bi se dalo učiniti. Zato se ni o čem drugom i ne govorilo već o Salku.
I svi se sjetiše kako je bio dobar i lijep, pa stadoše govoriti jedno za drugim:
- Nikad nikome ne reče žalne riječi!
- I učinio bi svaku ljubav... i sve što mu se reklo!
- Pa javio se uvijek mekom besjedom!
- Ta tko je vidio tako zorna momka!
- Ono je bio cura a nije momak... i zašto ga ubiše?
- Pitajte Stanu zašto! To je sve ona stara vještica splela!
- No hajdemo je pitati, jer ona sama mora znati što je od njega!
- Ta pitali smo je, ali kaže da ne zna!
- Treba je prisiliti da govori. Hajdemo svi k njoj. I ponesite štape, pa ako ne bi htjela kazati...
- Ponesimo štape... dakako!
- I kliješta!
- Imate pravo! Bez toga neće ni sada reći ništa!
- I uže... pak ćemo je potkaditi slamom...
Ali uto stari Vukelja što je sjedio na nisku kamenu, podiže obje ruke kao dvije suhe čampre. A sve oko njega umuče, jer to bijaše znak da će nešto reći.
Govorili su da je Vukelji bilo stotinu godina i nekoliko još, pa je morao znati a i znao je više nego drugi. Zato bi ga i pitali u teškim prilikama da im svjetuje, i nikad ih nije naputio krivo: kako bi rekao, onako je i bilo, a prevario se nije nikad.
Još je nosio perčin i visoku kapu oštruljicu, taj mu perčin ispod nje virio kao kratak leden mosun, i gdjekoji čuperak, također oštar i bijel kao mraz. Oči mu duboko upale, zuba ni jednoga nije imao, a glava mu se od starosti tresla.
Pa kad je sve umuklo, spusti Vukelja drhtave ruke na koljena i progovori šušlječući - kaoti čeljade što nema zubi.
Govorio je polako, i zato je bilo oko njega tako mirno da se čulo i tiho šuštanje vjetra.
- Nemojte, ljudi i braćo, bojte se Boga! Nemojte ni štapom ni kliještima, i nemojte potpaljivati slamu kao da prljužate prase...
- Kako to, dide? Kako to? A kako ćemo onda doznati? A tko je drugi kriv ako nije ona?
- Može biti da je pravedna i da ne zna ništa, pa ne griješite svoje duše... Nego ću vam pripovijedati što sam ja doživio u stari zeman, a u mojim mladim danima... Bit će osamdeset godina od toga, a onda sam imao više od dvadeset, pak se još dobro spominjem svega... U mene bila strina, a Štirka je zvali, baš zato što je imala trinaestero djece. Zvali je Štirkom za šalu. Bili su odijeljeni od nas, pa svaki čas ponestani po kakav komad naše robe ili iz kuće ili sa sušila, a kasnije bi tu robu poznali na njezinoj djeci. I mnogo puta radi toga bila u komšiluku buna, a ona vazda: »Aša, ja nisam!« Kad jednog dana nestade iz naše kuće cijela truba sukna. Nije to šala, bilo ga je više od dvadeset aršina! Moj ćaća ne bio kod kuće već na radnji u Sinju. Tamo se gradila nekaka kuća, a on bio zidar i hodao je tamo-amo po radnji gdje bi ga zvali... I tako se naučio piti pa sve dati za vino. Uzalud bila njegova radnja jer bi se još i udužio mjesto da donese štogod u kuću. A moj stric bio dobar i štedljiv čovjek, kao što mu je i nužda bila s toliko djece... Dakle, braćo moja, kad je nestalo te trube sukna, svi mi u jedan glas: »Nije nitko drugi već Štirka!« Jer svaki je u komšiluku vjerovao da joj bilo drago krasti, iako ne radi sebe a ono radi svoje djece. No ona i sad: »Aša, ja nisam!« Nego joj ovoga puta ne upalilo. Sav je komšiluk navalio na nju, kao što je bilo dodijalo svima. Pa zato htjedoše da joj se sudi po starom običaju. A stari je običaj bio ovaki: Uzavreli bi kotlušu vode i u tu vrelu vodu bacili komad usjane mazije. Krivac je morao golom rukom iz te vrele vode izvaditi maziju, pa ako mu ne bude ništa i ne zajaukne, onda je prav, ako li se sprži, kriv je! Samo, dakako, valja prije toga zazvati Boga u pomoć da očituje pravdu. I što ćete vidjeti, ljudi moji! Uzavreše kotlušu vode, ubaciše usjanu maziju u nju pa dovukoše Štirku da vadi. A kad ona vidi da nema druge, zaroni rukom, izvadi maziju i baci je na zemlju... a ruka bila ka i bila! Niti viknu niti jauknu, a mi svi pokunjenih glava odosmo pitajući sve jedno po jedno proštenje u nje. A ona muči, potulila se i ne odgovara ništa... I što ćete vidjeti, ljudi moji! Sjutradan dođe moj ćaća s radnje i, kad smo mu rekli što je i kako je bilo, kaza nam da je on kriomice odnio sukno i založio u nekakva trgovca jer mu trebali novci da podmiri u krčmara dug. I zbilja je kasnije iskupio i donio to isto sukno u kuću. A otada ne reče nitko Štirki riječi sve ako bi čega i nestalo.
Svi su mučali i nitko nije progovorio: tako su se začudili.
Samo nekaki veliki stari gavran proleti više toga skupa i dva puta zagrakta muklo.
- Što vam se čini, a? - upita Vukelja kad mu ne rekoše ništa.
I stopro ga sad razumješe, pa veseli usklici i odobravanje začu se od sviju, a najvećma od Juriše i Gare.
- Hajdemo, hajdemo svi!
- Pa neka vadi maziju ako neće kazati!
- Ja ću ponijeti kotlušu...
- A ja idem u kovača pitati komad mazije... nove!
- A drva?
- Drva ne treba, drva će i u nje biti!
I uputiše se žurno, a djeca trčala pred svima. No za njima poletješe matere njihove i stadoše hvatati djecu da ih vještica ne prostrijeli. Ali mnoga utekoše da se opet povrate u zgodan čas.
Kroz malo vremena velika se hrpa Beglučana i Beglučkinja nađe pred kućom Staninom s tolikom vikom i štropotom da je i ona istrčala pred kuću sluteći nekako zlo. A to se moglo vidjeti i na njezinu izobličenom licu što je odavalo silan strah.
I mjesto da se na to lice smile, mnoštvo je na njemu pročitalo skrušenost i krivnju i pograbiše je odmah mnoge ruke da im po čemu ne uteče. A druge već vješale kotlušu s vodom i grijale maziju u vatri.
No vele govora nije sad tu bilo, kao što bi se moglo misliti u tako znamenitu događaju.
Veliki krug Beglučana što je opkolio Stanu, Vukelju i starije ljude iz sela, mučao je znajući da im sad vještica ne može uteći i da je među pravednim sucima. I zato što će se sve izvršiti u ime Božje, pa da moraju biti mirni kao u crkvi. No osim toga čekali su još i čudo koje će, možda, ugledati na svoje oči.
U sredini toga uskog i zlokobnog kruga davala se sveđ ista pitanja i čuli se isti odgovori - a ti se upiti ponavljali samo radi toga da se ispuni vrijeme dok uzavre voda i dok se usja mazija.
- Kazuj što je od Salka?
- Ja ne znam, jadna ti sam!
- Ti moraš znati gdje je, i kazuj ili ćeš vaditi maziju!
- Ne znam, nesretnica, pa da me ubijete!
- Kazuj gdje je Salko, ili ćeš poginuti danas!
- Možete mi i oči iskopati, ali ne znam!
Pa slična pitanja i slični odgovori po stotinu puta sve dok ne viknuše s vrata:
- Voda je uzavrela, a mazija se zacrvenjela! Hoćemo li donijeti?
- Čekajte još čas! Hoćeš li kazati?
- Donesite! - reče Vukelja oštro.
- Donesite, donesite! - zavikaše i ostali.
Iz kuće se začuje tužan i drhtav jauk bolesnoga Ilije, pa svi umukoše, i ledeni im trnci prođoše tijelom.
- Bojte se Boga, ljudi, što ste naumili? Stane moja!... Sta-ne! - dozivao je slabim glasom nemoćnik.
Tišina i neodlučnost zavlada u hrpi, ali samo za čas.
A kad je Stana ugledala kako hitro dodavaju kotlušu i maziju što se i na suncu jarko crvenjela, skoči se i viknu glasno:
- Ja ne znam gdje je Salko, ali ću vam kazati sve drugo što znam!... Salko je poludio, ali ja nijesam kriva! - i stade očajno čupati ono malo sijedih kosa što joj ostalo.
- Haha, haha, progovorila je! - viknuše svi i zinuše da bolje čuju.
- A kotlušu i maziju metnite i opet na vatru! - rekoše suci.
- Pitajte, pitajte! Vidite li da znade! - rekoše mnogi.
Blag vjetrić zastruji preko glava i opet stade, a sunce zasja veselo i spokojno nad svom Krajinom, nad Beglukom i nad tim mirnim ali strašnim skupom.
- Dakle je poludio? A kako ti to znaš?
- Bio je kod mene prošle noći...
- Istina je, istina! Istinu veli! - rekoše neki.
- Kazuj, kazuj!
- I čudnovat je strašno, malo što nijesam umrla od straha! Na prvi ga mah nijesam ni poznala, tako je mršav i raščupan. Zakitio se svačim što je mogao objesiti na se, a govori svašta... kao što govori lud čovjek!
- Pa onda? Govori! - rekoše suci opet.
- Pa onda? Govori! - ponoviše mnogi glasovi Beglučana kao jeka, i tiskali se sve bliže oko njih.
- Onda mi je razbio vrata jer nijesam smjela otvoriti. Naložila sam vatru jer je drhtao, a ja sam mislila da je to od studeni.
- Istinu govori! Mi smo čuli prasak i vidjeli dim...
- Ja sam ga vazda ljubila kao...
- No, muči! Samo ne govori toga nego kazuj! - prekide je stari Vukelja.
- Pa je govorio svašta - a ja ništa nijesam mogla razumjeti što govori, samo me bilo strah. Malo što umrla nijesam!
- Ne laži, vještice stara!
- Nego nam reci zašto je poludio!
- I što ste mu učinili?
- Pa zašto je došao baš u tebe?
- Kazuj... Govori! - vikali su sve glasnije oko nje pružajući ruke i grčeći prste, baš pred njezinim starim i drvenim obrazom.
Stana je mučala i najednom pogleda preplašeno, a onda sjede, spusti glavu na koljena i zaplaka tako silno da su svi umukli i ne rekoše više ni riječi.
A u toj se tišini i opet iz kuće začuje glas nemoćnika kao mekanje maloga janjeta kad ga odvoje od stada. Ali se nitko ne nasmija, pače jedna žena reče kroz plač:
- Što mi ovo činimo, braćo! Grehota je mučiti nesretnu čeljad!
No stari Vukelja pruži suhu ruku kao orao svoju čampru i, pridižući Staninu glavu, reče joj blaže:
- Vidimo da znadeš sve. Reci istinu, pa ti neće biti ništa. A zašto je Salko poludio? Govori! Mi ćemo ti vjerovati sve što rečeš!
Tada se pridignu Stana i stade sušiti suze suhom i drhtavom rukom.
- Ja vještica nijesam i ne želim nikome zla. A sad se više ne bojim vrele vode, ni mazije, ni vas, ali ću isto kazati živu istinu i sve ono što znam. Tako me pomogao Bog!
I lupi se u stare mršave prsi što se nadimale od uzbuđenja, a oči joj sijevale. Poslije toliko mučenja i trpnje nakupilo se u njoj toliko neizrečenih ćućenja i misli koje su sad htjele da izbiju.
Beglučani najprije stadoše mučkati jedni druge pa onda i umuknuše posve da bolje čuju kazivanje Stanino.
I dok je govorila, čuli se često usklici čuđenja, ali se na svim licima vidjelo da vjeruju što veli.
A ona im je kazivala sve što je znala, i onako kako je razumjela, o ljubavi između Salka i Marte, pa Marte i Rašice: sve od početka do kraja, jer joj Marta nije zamučala ništa. Kazala im je i ono što se dogodilo kad je Salko zadnju večer bio kod nje i Marte, i kako je odletio u oluju - pak pripovijedila i opet o njegovu čudnom povratku u njezinu kuću prošle noći.
Mnoge su žene i djevojke počele plakati, a ljudi zamišljeno oborili glavu. I zaista o takvoj ljubavi niti su kad čuli a doživjeli je još manje.
A kad je Stana opazila da je njezino pripovijedanje ganulo sve, htjede da im još natanje razloži što je i kako je bilo. No uto brzim korakom i sva znojna prispije Marta k tom skupu i stade se tiskati da prije ugleda majku.
Već bijaše čula za odluku sela i njihovu skupštinu, pa kako nije bilo Rašice kod kuće, potrčala je da brani majku. Žurila se to brže što je i u taj čas promislila: »Salkovoj nesreći nije kriv nitko, a najmanje moja majka. Ako li je itko kriv - to sam ja!« I zato je htjela svom snagom da zaštiti mater, makar i svojim životom.
No kad je prispjela i ugledala dobra i ganuta lica beglučka pa majku usred skupa da im nešto pripovijeda, začudila se vrlo i stade.
Neki se ukloniše i pustiše je k majci, a Marta potrča odmah k njoj. Zagrli je pak se ogleda radosno oko sebe.
Činila se još ljepša nego prije, i svi se pogledi ustaviše na njoj. Njezina krasota kao da je sve zadivila.
No stari se Vukelja smrče i, opirući se na štap, stade se polako dizati. A kad se digao on, digoše se i neki drugi starci što su sjedili kraj njega.
Cio je skup zažamorio i umukao naglo jer se vidjelo da će Vukelja i opet nešto reći. Uistinu, podignu štap malko uvis pa reče:
- Čuli smo, ljudi, da je Stana prava. Meni se tako čini, a vidim da mislite i vi tako... No je li pravedna i ova ovdje? - i pokaza palcem desne ruke Martu.
A kad ne dobi nikakva odgovora, reče i opet:
- Ljudi, nije šala! Najboljega vašeg momka zadesila je taka nesreća, te bi bolje bilo da ga je pokosila smrt. A zašto? Jer ga je ova ovdje odbacila i nije htjela za nj! Nije htjela onakoga momka... a radi koga? Radi njegova oca... staroga Rašice! Promislite i recite!
Iza tih riječi svi i opet upiljiše poglede u Martu kao da nešto očekuju, no vidješe samo stas i lice od neizrecive ljepote, a iz njega je prosijevala sreća.
Ona je razumjela Vukeljine riječi, ali nije razumjela što od nje želi. Ta sada je svršeno, i ona je zakonita žena Rašičina, pa nema prava nitko, osim njega, da joj sudi: on je sad jedini njezin gospodar.
No kad je oćutjela sve poglede na sebi i opazila da čekaju što će i ona reći, prihvati blago Vukelju za rame:
- Čast tebi, starče, ali ne govoriš pravo! Što sam imala učiniti kad sam zavoljela Rašicu više nego Salka? Tko može zapovjediti i meni i drugoj koga ću ljubiti kad to ne možemo zapovjediti ni same sebi?
Svi se stadoše čuditi što govori Marta, jer takvih riječi još nikad ne čuše. A sad ih eto čuju iz ženskih usta. Već su znali da Marta nije bila kao druge cure, ali su se ipak začudili.
Zato je i Vukelja gledao zinuto i mrko te nije ni odgovorio.
- Pa ti bi htio, zar, da sam prevarila Salka i došla u njegovu kuću voleći Rašici nego njemu... Bi li učinila sto puta grđe?
- Dakako!... Ima pravo!... To je žena - čuli se glasovi iz skupa.
- Iako sam znala da sam Salku draga, nijesam mogla znati da će mu se dogoditi što mu se dogodilo, a meni ga je žao više nego ikomu od vas...
Časak se zamisli pak produži naglo:
- A i da sam znala, ne bih se udala za nj, ali ne bih ni za Rašicu!
- Dobro govori! Bolje bi bilo da su sve cure takve! - rekoše Beglučani.
- Sad nijesam kriva, no da sam pošla za nj, prevarila bih ga grdno i morala bih varati i lagati svaki dan... A ja varati i lagati ne znam - reče opet, a na licu joj zasine istina i ljubav.
- Evala ti, Marta - viknuše neke žene - dobro si učinila.
No Vukelja srdito lupi štapom po zemlji i uputi se kad je čuo od sviju kako daju pravo Marti a njemu krivo, eto za prvi put.
Još jedan gavran proleti više njih šutke, samo što su mu krila zlobno šumila, pa iščeznu u tihom plavetnom uzduhu. A Beglučani i Beglučkinje pogledali se veselo i bili su radosni kao da su saznali neku ugodnu novost.
Znali su da se od pamtivijeka u Cetini udaju cure samo po zapovijedi svojih roditelja pa da mnoge žene ne ljube svoje muževe. A znali su i to da se one cure i ne opiru za nedraga poći - a zato što nije običaj da cura govori o ljubavi i što ne smije pokazati da joj je koji momak drag.
Zato i bijahu začuđeni slušajući iz ženskih usta taki govor, ali im bijaše svima drago što su čuli od nje. Samo Vukelja i još neki starci rekoše da se ne pristoji ispred cijelog sela nevjestama govoriti tako.
I Beglučani se raziđoše posve drugačije nego što se okupiše: došli k Staninoj kući kao mukao olujan oblak, pun tuče i munja, a sad su se razlazili kao »ovčice« po bistrom proljetnom nebu. Rekao bih da je Ljubav svojim pitomim daškom pogladila sve osim onih što se oklopili starim tijelom i starim mislima.
Ali nijesu zato prestali žaliti Salka - no krivili nijesu nikoga osim njegovu zlu sudbu. Juriša i Gare bijahu najveći neprijatelji Marti i majci joj jer su veoma ljubili svoga druga. Ali sad, razilazeći se, Juriša nije mogao da odoli:
- Ne može biti ni svak nesretan ni svak sretan, pa nekome mora da iziđe i naopako!
A Gare se zamisli kao da nešto traži po svojoj pameti pa odgovori živo:
- Znaš li što je! Curina je ljubav što i alka. Dvojica je ne mogu nikako dobiti. Onaj što je srčaniji, taj je i sretniji, a toga će uvijek biti; kao što alka, tako i cura...
- Baš tako... i ne treba se žalostiti za to, jer dvojica ne mogu imati istu stvar.
Cijeloga toga dana sjalo je sunce veselo i blago nad Beglukom i svom Krajinom, a čeljad se povratila mirna i zadovoljna svojim svakidašnjim poslovima. Samo Rašice nije u Begluku bilo; on je tražio svoga Salka po zabitim mjestima dalekih sela i nikakih utješnih riječi nije čuo.