Alkar/3

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
2 Alkar —  3
autor: Dinko Šimunović
4


Bijaše još osam dana do alke.

Osam dana do onda, ali još mnogo prije sva se Krajina uznemiri. Nabrajaju se konji, alkari i njihovi momci, pa odore momaka i alkara.

A osobito u središtu Cetinske krajine, Sinju lijepom, sva srca življe udaraju, a mišice i žile mladića nategnute su kao negda viteški lukovi. Ta Sinj je kolijevka i davno sijelo alke; a donedavna alku su trkali sami Sinjani. No u novije doba mogu i ostali iz Krajine sinjske, samo ako su junačka srca i struka, a poštenja okaljali nijesu: ta i njihovi su stari lijevali krv za slobodu.

Pa i sâm je varoš gledati kao viteško gnijezdo. Stare se kuće okupile kraj dviju tvrđa iz davnih vremena: jedna je niža na strmoj klisuri sred varoša, a druga više mjesta, također na strmini, s bedemima i kruništima.

A s njih se vidi golemo polje s dugim redovima jablana i vrba kao vojska što pozivlje na junački megdan. I na dalekim brdima vide se druge kule, jednako ratoborne i ohole.

Na tome istom polju, u staro doba, a kolovoza mjeseca, sinjski vitezovi poraziše Mehmed-pašu i posijaše to polje sa jedanaest hiljada turskih lešina.

Zato je i postala alka na vječnu uspomenu onoga junaštva - i zato da se ono staro viteštvo ne izgubi: u Cetinskoj krajini služila je alka uistinu da želja za slavom i pobjedama bude još veća.

Ta na raskršćima i njivama, po livadama, seoskim putovima i svuda viđa se povaljano golemo kamenje s kojim se cetinski momci umeću - i biljege do kojih su doskakivali. A kad bi kaki delija drugu metu vrlo prebacio, rekli bi Cetinjani da bi se junak mogao ukopati koliko ga je nadmetnuo. Pa vidjelo se u svemu da je Cetinjanima junačka smrt nešto najljepše na svijetu.

Ali i umetanje i uskakivanje i rvanje, pa konjska trka po livadama, ništa su prema alci.

Ta alka je začarala i dvije krunjene glave! Dva su kralja došla da vide tu alku, i oba dadoše bogate darove i alci i dobitnicima, a slika je te junačke trke u kraljevskom dvoru i sad.

I nije da u samoj Cetini o njoj govore. Ta svake godine dovrve stotine i stotine iz krajine Imotske, Kninske i Vrličke - pa Petropoljci i Primorci te oni iz Bosne bogate i gospode odsvud - a ne čini se toliko puta uzalud. Svi odu zadovoljni i opet se druge godine vraćaju da se čude istoj ljepoti.

Pa imaju čemu.

Tu vidiš sav sjaj kraljevske pratnje, sve junaštvo starih vitezova i šarenilo svakojakih nošnja narodnih, da se to ni pripovjediti ne da. Gledajući u žaru kolovoškog sunca povorku alkara na čilim konjima, ne vidiš drugo do prelijevanja baršuna i svile, pak blijesak zlata i srebra.

A kakvi su sve to momci: neki visoki i široki kao planine da se zemlja pod njima trese, a drugi vitki i okretni da bi tri konja preskočili ujedanput. No svi mišičavi, vatrena oka i junačkoga držanja da bi s njima udario i na čitavu vojsku.

Koji momak nije taki, ne može ni da trče alku.

Na svakom je alkaru kalpak od kunovine s bijelom visokom čelenkom od ždralova perja, a na nogama čizme obrubljene srebrom i zlatnim uresom, pa kitom i oštrim mamuzama. Britka mu je ćorda o bedri, te ubojito koplje u ruci. A dolama, gaće i ječerma, sve od najbolje čoje, zlatnom i srebrnom srmom izvezeni, i na prsima se sjaju puca, također srebrna i zlatna.

Pa momci njihovi, štitonoša i buzdovanari - te oni što vode edeka - konja, svega u srebru okovana - krasni su i oni. Kamparan im je crvenom čojom i gajtanima okićen, ječerma sa srebrnim tokama; gaće modre, »krožet« bijel, a crvena kapa na glavi i zapeškirena. Za svilenim pasom reži starinski handžar uz dvije puške male, pa fišeci srebrni - na ramenu ubojita diljka. To je stara cetinska nošnja.

Konji alkarski, i pod samarom lijepi, okićeni su zlatnim i srebrnim nakitom što zveca pri hodu a čudno šumi kod trke. A preko sedla su prebačene isto tako zlatom i srebrom vezene »abaje« što pokrivaju konje do koljena.

Kad se ta četa u redu uputi, nema oka što bi trenulo, pa i zaljubljeni ne gledaju više jedno u drugo. I staro i mlado i ženske i muškarci, gledaju samo tu sjajnu povorku i slušaju čudni šum svile i zveket zlata i srebra što se razabira i među glasovima tisuća.

Tako opremljeni alkari u divljem trku, jedan po jedan, vitkim kopljem gađaju u gvozdeno kolice koje se i zove »alka«.

Ta je alka načinjena od dva obručića, jedan u drugome, što su spojeni s trima tracima također gvozdenim. I tako su na alci četiri otvora u koje se pogađa kopljem.

Koji alkar pogodi u srednje kolice što je najmanje, dobiva broj tri; gornji razdjelak što je više središta, vrijedi za broj dva - dok druga dva razdjelka što su sa strane središtu, vrijede samo za broj jedan. Ta »alka« visi na konopčiću visoko rastegnutu, ali tako da se lako može otrgnuti, i veliku jedva pedalj preko nje.

I nije samo zato teško pogoditi alku što je malena. Trče se iz prilične daljine, ali ta trka mora biti taka da se jedva konjanik i vidi. Koplje je u ruci dosta dugo i teško, pa se mora namještati istom nekoliko koraka pred alkom da se pogodi.

A zatim konj kojim je teško upravljati jer svaki neće da trči upravo već krivuda, plaši se, a često i sama alka ne stoji mirno, a osobito ako je imalo vjetra. Onda zamor, krika i vika, pa tisuće uprtih očiju u alkara smućuju i onoga koji je i ostario u takoj trci.

Pa još i suze što se skupe na očima u brzom trku, i pažnja da što ne pane od odore ili nakita konjskoga, te stotinu drugih stvari čine da je pobjeda toliko teška koliko i željena.

Svaki alkar trče tri puta, i koji od njih u ta tri puta najviše brojeva postigne, dobio je alku. Ako dvojica postignu isti broj, trču opet dok jedan nadvlada.

Svaki mora da se drži junački i da ništa ne padne ni s njega ni s konja mu, a na to paze za to postavljeni suci.

Ako pak alkar pogodi kopljem alku pak je pred sobom baci, a onda je opet na letu i u trku uhvati kopljem, brojevi mu se podvostručuju. Tako ako je opet uhvati u srijedu, dobiva broj šest, a to je najveće junaštvo što se može učiniti u trci.

A slava koju dobitnik postigne tako je u Cetini velika, da se taj alkar onaj čas ne bi mijenjao ni s kim na svijetu.

Glazbe udaraju, neizbrojni narod viče i buči kao valovi mora o klisure. Tisuće i tisuće očiju u nj su uprte, a on ponosan, onako sjajan i lijep, gizdavo jaše kroz mnoštvo što mu sve žešće maše i kliče - k vođi, da mu svilenim trakom okiti junačko koplje.

Zatim dobiva kraljev dar od dvjesta forinti u zlatu što obično potroši za sjajnu gozbu na kojoj oko svoje sofre okupi prvu gospodu cetinsku. A sva Krajina za dugo i dugo vremena pronosi njegovo ime, pače se ni o čem drugom i ne govori.

Nije dakle čudo da je trkati alku najveća sreća junačkom Cetinjancu, to više što svaki od njih u sebi vidi dobitnika.

Krajina se sve više uznemirivala, a Salko ne jede i ne spava ima već treći dan. A četvrti je dan što je prispjela ocu mu Rašici sjajna alkarska odora, i petnaesti što nije vidio Marte.

Kroz ta tri dana nije ni odlazio od Paušina vrela u polju nego je sve mislio i mislio. Pa što je više mislio, sve više je rasla srdžba u njemu prema ocu Rašici.

Već ga je bio zamolio da njemu dade odijelo i pusti trkati alku, no Rašica reče: »Nećeš!« A kad on reče »nećeš«, ne treba više pitati.

Sjutradan se Salko malo umirio pa opet ode k ocu.

- Dobro je - reče mu - trči alku ti. Ali onda ćeš mi pustiti nešto drugo.

- Reci slobodno - veli mu on. - Ja ću se ženiti na jesen.

- Što...?

- Ženit ću se na jesen. To mi moraš pustiti.

Oba su dugo mučali i disali naglo. A onda upita Rašica. - A koju misliš?

- Martu Staninu. Mi smo se odavna zadražali.

Salko je vidio kako je Rašica pomodrio u licu i pogledao ga tako divlje da je uzmaknuo dva-tri koraka natrag.

No Rašica se ipak savlada i zapita sina:

- A jesi li joj to i rekao?

- Nijesam još.

- I ne govori! - viknu Rašica takim glasom da je u Salku stinula sva krv.

- A zašto? - reče drhtavo.

- A jesi li drag i ti Marti? - upita i on njega.

- Ta rekao sam ti da se ljubimo odavna!

Časom je bila strašna tišina, a onda:

- Izdiri, djetetino! Vanka, drtesino! - grmjelo je u kuli da su se i prozori tresli, a kandžija u Rašičinoj ruci zviždala.

I od toga dana ležao je i ležao Salko tu u hladu vrba, no svako bi se malo pridizao da pogleda svoje selo, i tad si mu mogao vidjeti na licu crvene i modre tragove kandžije. A sve selo počelo govoriti o njemu jer su konjari pripovijedali da leži kao mrtav pod vrbom, ne odgovara i neće doma.

- Neka leži... i dignut će se! - rekao bi Rašica svaki put kad bi mu kazivali.

Ali ipak nije odolio i poče žaliti sina.

Četvrtoga dana što nije vidio Salka uputi se u polje k Paušinu vrelu, ali produlji put i pođe ulicom što se udubila ispred Martine kuće.

Toga se dana po nebu prevukla nekaka bjelkasta maglica, pa sunce nije onako sjalo kao prije, ali zato bijaše sparnije. Uzduh se nije micao, i sve drugo kao da se ukočilo, pa i sama Cetina nije šumila kao po noći.

Rašica koračaše zamišljeno kroz pusto selo, ali bi kadgod stao da pogleda k Paušinu vrelu iako je znao da iz te daljine ne može vidjeti ništa. Na Salka se ljutio, ali i ćutio koliko ga ljubi, i želio govoriti s njime. Ali prije toga želio je svakako da vidi i Martu, samo ako bude u domu.

Marta bijaše pod murvom više kuće i, kad je ugledala Rašicu, htjela je da se ukloni, no iza nekoliko koraka stade i prisloni se uz deblo trepetljike. Rašici se učini kao da ne može stajati na nogama, pa brzo preskoči zidić da joj pomogne. No stade i sam jer je Marta oborenih očiju i strašno blijeda stajala tako poništeno, da nije znao što će učiniti ili reći.

Marta je već čula što se dogodilo između Salka i oca. Bilo joj žao Salka, ali i Rašice, jer je znala da je i on nesretan. Ljubila je obojicu, ali s ljubavi posve različnom.

Salka je ljubila kao lijepa dječaka i druga od djetinjstva, pa i zato što je znala da i on nju silno ljubi. Ali nikako nije mogla zamisliti kako bi on mogao biti njezin muž. Ona je željela da muža časti i da ga se boji, a Salko se bojao nje i nikada je nije smio prvi ni da zagrli.

Kad bi ga gledala onako bez brka i golobrada, s djetinjim licem i blagim očima, dolazila joj želja da se s njim poigra i da ga izljubi. Ali je vjerovala da se pravi muž ima poigrati sa ženom a ne ona s njime.

Pa zato kad bi gledala junački stas Rašičin, njegovo ozbiljno lice s krasnim mrkim brkom, velikim obrvama i oštrim pogledom, snalazila je želja da mu se preda dušom i tijelom, bez volje i bez misli. Ćutjela je kako joj srce zamire i mrak joj oči zastire, a ipak joj bijaše tako ugodno kao da je hvata sladak san. A tako bijaše joj vazda kad bi zamislila da ju je on čvrsto zagrlio.

I kad bi pomislila da je obojica ljube, smutila se duša u njoj posve, i nije mislila baš ništa, već bi najvoljela da se isplače.

Pa i sada kad je Rašica pristupio k njoj, privila se još jače uz trepetljiku i zaplakala tako silno da se sva tresla.

Rašica ju je samo gledao nekoliko časaka, a onda je upita:

- Plačeš li to radi Salka?

Ona ga pogleda tako moleći i tako pokorno, da je sav protrnuo od svoje misli.

Pomislio je da ga taj ganutljivi pogled moli da se smiluje Salku i učini im po volji. Ali ona taj čas željaše samo da je izbavi od tih muka, pa učinio što mu drago, i vjerovala je da može. To je govorio njezin pogled.

Možda je htjela da je on odmah uzme i povede kamogod daleko i tako učini kraj onoj tjeskobi što je muči a o kojoj nije znala kako će svršiti. Ali onaj čas nije ni sama znala pravih svojih želja.

No kad Rašica nije ništa ni rekao ni učinio stane je tuga u srcu daviti još jače, pa uze toliko jecati da je lišće trepetljike šumilo u krošnji udarajući jedno o drugo.

Tada je Rašici bilo kao da se pod njim otvara silna praznina i kao da za nj više ničega nema. Pogleda još jedanput u krasno i od suza mokro lice Martino pa se trgnu i smrče kao da je odlučio nešto veliko.

- Zbogom, Marta - reče joj. - Neće više nitko trpjeti radi mene. Dosta je bilo svega! Zbogom! reče još jedanput i oštrim korakom uputi se k ulici.

- Raško! - viknu za njim Marta kao luda i pruži ruku da ga ustavi. No Rašica se i ne obazre već proslijedi dubokom ulicom k polju.

- Raško! - zazove Marta plačno i vilice joj zadrhtaše.

Žali me - pomisli Rašica - ali nije potreba da me žali: moje je svršilo! - i stade još brže koračati kao da bježi od svojih crnih misli.

Ali što se više približavao k Paušinu vrelu, koračao je sve polaganije i glavu spuštao sve niže, tako da Salko nije ni opazio kad je k njemu došao otac.

Nađe ga gdje leži nepomično s licem zakopanim u ledinu.

Časkom je gledao njegovo vitko tijelo, plavu kosu i bijeli zatiljak. I kad je opazio na njemu crveni i modri trag kandžije brzo ga i tiho zovnu:

- Salko!

A on podignu svoje blijedo lice s dugim dvjema modricama pa, ugledavši oca, smrknu se kao oblak, i oči mu sijevnuše prkosom i mržnjom. No kad je ugledao kako se ocu tresu usnice i da su mu oči pune suza, začudi se i sjedne.

Tad Rašica brzo i isprekidano progovori kao da se zadihao:

- Eno ti Marte... ona te ljubi. Uzmi je ako hoćeš i sjutra... ja ti ne smetam. Pa je i meni drago da je uzmeš. Dobra je ono cura i ljubi te mnogo... znaš!

To reče i oćuti kao da je nešto u njemu puklo i opet mu se učini da je neka neizmjerna praznina pod njim. Ali se ubrzo sabra i vikne:

- No ja ću trkati alku... jesi li čuo? Ti ćeš mi biti za »momka« i budi zadovoljan... a sad ajde k Marti... ona te čeka! - nadoda zamišljen i nasmije se čudno.

I domalo rastadoše se, oba suznih očiju. Rašica ode kroz pusto polje u varoš, a Salko u Begluk govoreći sam sa sobom i mašući rukama. Radost ga je smutila posve, pa je zaboravio i na alku.

Sunce je zalazilo u tanak i žućkast oblak na zapadu, a bregovi i sela posivješe. A malo zatim sve oživi od stotinu glasova jasnih i pritajenih: najprije jedan, pak drugi, pak onda po pet, pak po deset jedan za drugim i zajedno, da opet drugim redom izginu kad nastane noć.

Marta je još tiho plakala kad je k njoj dotrčao Salko i sjedila pod istom trepetljikom.

Kad je od nje onako naglo otišao Rašica, nije mogla misliti ni na ono što je sad, ni što bi moglo biti. Samo je znala da plače radi »njih« koji su je ljubili, a koje je i ona ljubila, i da je pripravna za njih i poginuti. A slutila je i to da je ona uzrok njihovoj nesreći, kao što je Rašičinoj njezina majka iako nije bila kriva. Kasnije se poboja za Salka da mu otac štogod ne učini, jer je znala da je čovjek naprasit i da su ljuto posvađeni a sve radi nje.

Radi toga je plašljivo prisluškivala kao da će nešto strašno čuti i stresala se sluteći neku veliku nesreću. A nije ni izdaleka pomišljala što je odlučio Rašica kad je pobjegao od nje.

Zato se vrlo iznenadila i obradovala ugledavši radosno Salkovo lice koje joj se pričini ljepše i mlađe nego ikada prije.

No kad je došao bliže, ugleda i ona dva modra prutka preko lica i sjeti se da ih je primio od očeve kandžije a radi nje. Pa radi tih prutaka i od veselja da ga vidi živa i zdrava, digla se i zagrlila ga vatreno i ne misleći što čini. I nije joj palo na pamet da bi se tako zagrlila s njime na svakom sastanku ovo zadnjih godina.

A Salko je onda stane ljubiti u mokre oči i odmah joj brzo i zadihavajući se pripovjedi što mu je rekao otac.

Marta u prvi mah nije ni razumjela što joj govori, no kad je pojmila da je Rašica daje Salku, obeznanila se i zadrhtala, ali ruke nije skinula s njegova vrata. Samo još dublje spustila blijedo lice na njegove prsi i nije odgovarala ni riječi.

A Salko ju je tako žestoko grlio, grlio kao nikad prije i od silnoga veselja govorio svakakve čudne riječi, da joj ga bijaše sve više žao.

Sjetila se njihovih sastanaka i kako se Salko vazda djetinjski radovao kad bi je vidio. Pa ćuteći kako mu se sad od velike radosti nadimlju prsi i kako mu riječi zapinju u grlu smili joj se još više, i počne tiho plakati, sve onako zagrljena.

Tad se i Salku oči zališe od ganuća, pa je stade kao lud ljubiti i u kosu i u čelo i u vrat - a Marti se usta stisla kao i srce, i nije mogla da progovori.

Pa i sve ono dana do alke malo je od nje odlazio i opet se brzo vraćao, a ona ga gledala milo i tužno i ni jednu od tisuće misli nije mu rekla, ne želeći da ga rastuži. Pa da je i htjela, nije bilo moguće naći riječi kojima bi izrekla ono što je ćutjela.

No Salko je bio zadovoljan svim onim što je ona činila pa je u velikom veselju grlio majku joj Stanu i bolesna oca i maloj je Ivi našarao prešljicu.

A Rašice sve to dana nije bilo ni blizu.

Kad je u Sinju sve uredio radi alke, pošao je kući kasno obnoć. I cijelim putem, pa ispod sela, pjevao je tako gromovito nekakvu hajdučku pjesmu, da su se Beglučani pridizali u svojim krevetima da bolje čuju, a onda se opet spuštali govoreći jedno drugome: Ono se Rašica nakitio »hrvaštinom«!

No Rašica nije bio ni te noći pijan kao i nikad u svome životu.