Šarko/VI.

Šarko VI. Vrbniče nad morem
autor: Vladimir Nazor

VI. Vrbniče nad morem

Al On se, napokon, vratio. Bilo je to u večer tmurnog predproljetnog dana. Glavna se vrata na kraju prizemnog hodnika najedamput otvoriše; sjena se pokaza na pragu. Htio sam potrčati i zalajati, no se jedva makoh, kad naglo i stadoh. Jer je čovjek stajao između mraka u hodniku i polusvijetla s one strane vratiju, ugledah pred sobom samo njegova siluetu malne čitavu obrubljenu prugom svjetlosti, koja kao da je još bujnija izbijala iz glave i iz ruku onoga, koji je ulazio. Nešto slično gledao sam do tada samo onda, kad su neki ljudi stajali preda mnom, na morskom žalu, a ispred sunca, što je uprav zapadalo. Sav se skupih i prigiboh ne znajući ni sam, da li me spopada strah ili radost.

- Šarko!

Upoznah glas. Zaletih se. Ne pamtim, što se tada dogodilo. Sjećam se samo, da je čitava kuća odzvanjala od moga lajanja, da se vrata otvarahu, da su ljudi dotrčavali, i da dođoh nekako k sebi na malom uskom sagu pred posteljom Njegove bolesne stare majke. On je sjedio uz krevet s laktom na rubu postelje; ja sam mu ležao do nogu, s gubicom na jednoj njegovoj cipeli.

*

Netom sam danas mogao da ga svega mirno i valjano ogledam.

I kao da to nije više baš onaj isti, prijašnji čovjek. Omršavio je i ostario. Omršavio je i ostario, al jest na njemu i u njemu nešto, što je i bujnije i mlađe no prije. On sada drukčije hoda, i drukčije se kreće, pa čak i drukčije diše. Kao da je negdje skinuo sa sebe neko breme, a sprema se naprtiti na se nešto drugo, možda još veće al i ljepše. Vonjam mu noge, no ne mogu iznjušiti, kojim je stazama putovao; njušim mu ruke, al ne mogu razabrati, čega se one sve dotakoše. Izbija iz njega nešto, što mi ne d£ osjetiti pravu vonju njegove puti, Prožeo ga mir i neka nutarnja tiha radost. A zapravo imao bi samo čemu da se rastuži. Kuća je prazna; park zapušten i sumoran; majka mu sve naglije vene od duboke starosti; sestra mu klonula od posla i od brige oko jadne starice. Ipak je donio radost i veselje u pustu šutljivu kuću. Sve se u njoj užurbalo, jer će za Njim stići i nova djeca. On se najviše bavi majkom. A starica kao da je najedamput malko oživjela. Dižu je iz postelje, sjedaju je u naslonjač pokraj trpeze pa se trse, kako bi odgonetali, što im ona to govori svojim velikim, dubokim, tužnim očima. Starica zove sina k sebi; gleda ga iz bliza, oči u oči; miče rukom, koja nije još uzeta, pa nešto penta jezikom, što ju više ne sluša. A kad vidi, da je sin nikako ne razumije, trese ražalošćena glavom, i suze joj teku niz opalo lice. Gospodar je cjeliva, tješi je i gradi se, kao da ju je ipak razumio; al je njegovo lice u taj čas blijedo kao i staričino. Donio je u sobu neku čudnu spravu. To je kutija, što je on otvara pa namješta na nju crnu okruglu ploču. Ploča se vrti, dok igla po njoj vuče brazde, a iz kutije sada čovjek pjeva, sad kos zviždi, sad zvona zvone, sad truba ječi.

- Majko, znaš li onu tvoju staru, talijansku, iz »Traviate«! I žensko grlo pjeva u čudnoj škrinjici. Meni je, zapravo, teško slušati. Htio bih skočiti s moga sagića pokraj peći i lajati, dok taj glas i ne ušutkam. No tiho ležim drhćući svakom žilicom od nutarnjeg nemira i sileći se, da mi iz grla ništa ne provali. I gledam u staricu. U njenim je očima nešto sinulo. Uspravila je onu jadnu, blijedu, crnom poculicom pokrivenu glavu i zagledala se u sina, koji sjedi pokraj .kutije. Nečega se sjeća. Sve se brazde bola brišu na njenu licu. Otvara usta, dok joj se oči smiješe; i jer ne može pratiti glasom ono pjevanje, miče po taktu mršavim, kao vosak žutim prstom još zdrave ruke i sve klima glavom.

- Majko, sjećaš li se? Ona mu očima odgovara, da se sjeća, pa sklapa vjeđe i, uz ono pjevanje, pada polagano u lagan san.

- Irma, ne buni je! — veli On sestri. Nek i dalje o tome sanja.

*

To on često radi, da je razveseli i uspava. Našao je način, kako će bolesnici dati san, do kojega starica inače teško dolazi. što majka više propada, sin se oko nje više muči. Donio jednom novu ploču; i nova pjesma jeknu iz one kutije. Znam je i ja, jer su je djeca u domu veoma često pjevala. Priča o gradu na planini iznad mora. U njemu se goje djevojke lijepe kao vile. Sade cvijeće u vrtu, gledajući kako lađe plove po kanalu morskome, i pjevaju neku tužnu pjesmu, kojoj svaka riječ kao da miriši po bosioku i po mažurani. Dok je slušaju, ljudima se — rekao bih — pričinja, da su nasred mora, u čamcu, što se polagano njija; njima je tada, kao da ih nešto ziba, dok im jato majki pjeva uspavanku. Starica je spočetka samo slušala. Ono uzeto, polumrtvo i jadno tijelo kao da se najednom trgnu. Oči joj se otvoriše i razvijetliše; jedna joj se ruka dignu; žila na mršavu vratu nabreknu i zakuca. I onda bje ono, što začudi čak i mene. Nijema starica zapjeva. Bio je to glas slomljen, mukao, bez boje, koji kao dolazi iz goleme daljine, s dna ponora ili iz pećine iza gluhe šume.

»Vrbniče nad morem,
Visoka planina!

Vjetar je dunuo u suho lišće i napravio od toga jezik, kojim izgovara riječi. Planina bola uzdiže se nad morem suzi; i oboje progovaraju, za posljednji put. A na vrhuncu te čemerne gore stoji grad. A u gradu tri žene, tri kćerke staričine. I one sade bosiljak i mažuranu. Jedna je od njih još djevojka, a dvije već dugo majke. Djevojka kida cvijeće iz srca svoga, majke iz utrobe svoje. Što sade rukama, to zalijevaju suzama. Djeca! Daleke jadne kćerke, što ih sada tu nema! Unučad, što ne će vidjeti, kako im baka umire na planini bola, nad morem suza!

»Da mi zalijemo
Te naše rožice!«

Staričin glas postaje, za trenutak, jači i gotovo zvonak. Ona gleda nepomično u sina. I njene mu oči vele, koje su to »naše rožice«, što ih valja i nadalje gojiti i zalijevati. Kao da i ona znade, e su to posljednje riječi, što joj — razumljive — izlaze iz ustiju, pa napinje sve svoje sile, kako bi pjesmu ispjevala do kraja i njome izrazila sve ono, što joj — već dugu i tužnu godinu — jezik ne će nikako da izreče. Glas iz kutije, koji je dosad vodio i podupirao njeno pjevanje, počima malaksati, sprema se da umukne.

»Trajna nina ninena...«

Starica sklapa oči. Sve se gasi na njenu licu. Ruka joj opet leži kao posječena; njeno se gornje tijelo sve polaganije njiše. Posljednji su je glasovi pjesme i ovog puta uspavali. I još nikada nije staričino lice bilo ovako spokojno.

Sljedeća stranica→