Šarko/V.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
IV. Velika Šarulja Šarko V. Dušmanka
autor: Vladimir Nazor
VI. Vrbniče nad morem


V. Dušmanka[uredi]

Dani i mjeseci prolaze, a ja mu se sve većma čudim. Tjelesno je bodriji i zdraviji. Odsjev mladosti bljesne katkad na njemu kao nestalno aprilsko sunce na starom zidu. Zanos mu najedared plane i hitro izgori kao pastirska vatra u planini. Nešto se u njemu propinje; htjelo bi probiti iz nutrine. A on to pušta; pruža se i nadima poput cijevi, kojom je jurnula voda. Ja gledani i veselim se, al je u svemu tome ipak nešto, zbog čega se i uznemirim. Hoće li mu sve ostati, kad se i ta sila iz njega oslobodi? Hoće li proteći sok svjež i plemenit, ili će iscuriti nečist talog? II će prokapati, naizmjence, i dobro i zlo, što je u njemu?

*

Došao je posjetnik. Negda je dočekivao gosta u domu i pratio ga zatim do mosta ispred kule. Vodio ga po čitavoj kući i bašti govoreći samo o zgradi i o djeci uz nešto hvalisanja, što mu nije pristajalo, al i sa mnogo ljubavi, koja se ljudima sviđala. Sada je drukčije. Gosta uvodi samo u kuću i govori mu ponajviše o sebi, i prati ga u grad, da s njime tamo i ostane. Dok se rušilo i gradilo, govorio je znancima, što će sve nestati i zatim nastati. I znao je, da to kaže na takav način, da su ga rado slušali, videći već sada ono, što bi on htio da se učini. Nešto od njegove strasti prodiralo je u slušaoca, koji bi se sam zanio i stao graditi planove te otišao odavle razdragan i zadovoljan. Sada pušta drugima da vode posjetnike naokolo. A kad se sastane s onima, koje ne izbjegava, o domu govori što manje i što hladnije. Rekao bih, da bi on htio sada rušiti opet zidove, premjestiti stupove i gatove, premetnuti sve, sam« da se opet radi, i pred njegovim se očima spruže i saviju nove linije, nastanu novi oblici. Taj hladni, mirni čovjek kao da ne voli ono, što se zauvijek ukočilo, pa makar bilo to i nešto lijepo. Il možda nije zadovoljan s onim, što je uradio?

*

Jučer je gotovo čitav dan proboravio u svojim sobama. Premetnuo je sve. Promijenio je slike na zidovima, namjestio drukčije pokućstvo. Knjige je skinuo s pretinaca, pregledao ih i složio u hrpe. Mnoge je nekamo odnio, druge odnekuda dovukao. Nije imao mira, dok njegovi ormari sa knjigama nisu sasvim drukčije izgledali. I njegov pisaći stô kao da nije više onaj prvašnji. Ja sada ležim u drugom kutu sobe i na drugome sagu. Jedva dišem od straha, da ne potjera i mene i ne posadi na moje mjesto psića naše kravarice. Ležim i gledam, kako skida sa sebe odijelo i vadi neko drugo iz ormara.

I prošlog je aprila bio nemiran i čudnovat, ali ove godine kao da je njegova »proljetna bolest« veoma teža. Po njegovim kretnjama, po izrazu lica, pa čak i po njegovu mirisu, vidim i osjećam, da se u njemu štošta mijenja. Kao da popuštaju nevidljivi konci, što su ga vezali za sve i za svakoga u ovoj kući.

Il je stara kuća iznijela napokon pobjedu?

Danas je prvi put primio u ruke neku svoju novu, netom štampanu knjigu. Bacio je na nju pogled gotovo neprijateljski. Jedva ju je prolistao. No ja znam, kolikom ju je ljubavlju pisao, i kako ju je nestrpljivo očekivao, dok se još štampavala. On ne mari više za nju kao ni za dovršene dvore. Gotovo djelo izgubilo je za nj svaki čar.

Mala Reza i grbavi dječak Jurica odoše odavle. Djevojčicu je On sam negdje našao i doveo je, sitnu, prljavu, nevoljnu, u dom. Maloga su grbavca poslali amo, misleći da će doskora ovdje i umrijeti. On je napeo sve sile, da tu djecu spasi. Vodio ih k svome stolu, obilazio njihove posteljice, nosio ih u naručju, igrao se s njima, pričao im i poučavao ih. Dvije se godine mučio ustrpljivo i postojano, dok ih ne vidje zdrave i pune dječje radosti.

I ja sam morao pustiti, da ta djeca rade sa mnom, štogod hoće. S početka sam se ljutio i otimao; bio čak i nenavidan, al sam ih na kraju zavolio. Sva je kuća znala, koliko je on strahovao, kad neka teška bolest pohodi jednom djevojčicu, i koliko se opirao, kad mu lani htjedoše oduzeti još bolesnog grbavca. Mislio sam, da ih i sada ne će htjeti nikako pustiti đavle. Sad su ga istom djeca zavoljela, a on je mogao da se njima hvali. Al sve je drukčije bilo. Djeca su na odlasku plakala i držala se čvrsto njegova odijela. On je u nju gledao s nekom nježnošću, ali također i s posmijehom, kojim je kazivao: »Al vi niste više moji. S vama sam dovršio. Ne bih više znao, što ću s vama.« Sjetio sam se njegovih očiju, kad je mali grbavac preda nj došao. Kao da to nisu bile više one iste oči. Opet ona hladnoća pred nečim, što je već gotovo. Ukućani su tetošili i tješili djecu; on je samo puštao, da ga ona dva crvića miluju. Pričini mi se, da čak i kuharica, kojoj se Jurica dugo vremena gadio, voli grbavca više no gospodar. Svima je bilo žao djece, jer su ona sada bila zdrava, čista i gotovo lijepa, ali On sad za nju ne haje ili se brani od onoga, što druge spopada. Djeca odoše. Sve su oči bile pune suza ili barem turobne osim gospodarevih. I prvi mi se put učini da moj gospodar nije najbolja duša u kući.

*


- Šarko! Bio je već peti dan, što me nije vodio sa sobom iz doma, pa sam skočio kao pomaman.

- Vau! Vau! Nadvor! Na šetnju! Sunce je zapadalo. Mi smo išli uz more. Al to nije bila šetnja no hodanje u obližnje mjestance. Žurio se, kao da ne bi htio zakasniti. Sve ono, što je on nosio u sebi i što je znalo, da mu se odnekuda prikrade i da ga tajanstveno prati u njegovim večernjim šetnjama, ovog puta nije bilo ni u njemu, ni okolo njega. Nikada ga još ne vidjeh mahati u hodu na onaj način rukama i pružati onako nogu ispred noge. Kretnje mu bijahu neobične, lupa njegovih nogu meni sasvim nova. Udarih u trk pa se okrenuh, da vidim, nosi li i ovog puta sunce na leđima. Bio je opet između mene i sunca na zapadu, al je ono zalazilo negdje daleko iza njega; i gospodar je bio samo neka mračna sjena na crvenoj ploči sunčanoj. Već se mračilo, kad smo stigli do neke gostionice. On uđe u kuću; ja moradoh ostati u dvorištu. S početka sam htio pobjeći, al kad vidjeh, da je on u prizemnoj sobi otvorenih i rasvijetljenih prozora, pa mu čujem glas, a kad ustaje, mogu ga čak i vidjeti, ostadoh u dvorištu, da slušam i gledam. Zveket tanjura i čaša, duboki muški glasovi, ženski smijeh i struganje o pod nogom kakve pomaknute stolice! To je trajalo dosta dugo; s početka uz neku mjeru i suzdržljivost pa onda sve življe i življe. Jedan je ženski glas bio sladak i umiljat kao u grlice, al dva ostala nisu već sada mogla prigušiti u sebi neke zvukove, od kojih mi je bilo neugodno kao kad slušam škripanje zarđalog željeza na vratima. Muški je jedan glas bio nekako prazan, bez zvuka i boje, kao da izlazi iz gnjile drvene cijevi; drugi je pak praskao i pucketao u naglim nenadanim usklicima i hihotanju kao bič ili kao sirovo drvo na žeravci, i ja sam se jedva sustezao da ne odgovorim svakoj njegovoj provali kratkim lajanjem. Bila su još dva muška glasa veoma duboka, od kojih je jedan neprestano hukao kao iz bureta. Najviše 6am prisluškivao gospodarevu glasu, koji me je poput nevidljiva lanca držao čvrsto vezana pod onim prozorima, dok se hvatala tama. S početka se rijetko javljao i bio kao uvijek. Al što je vrijeme više odmicalo, u onoj je sobi postajalo uvijek življe, govor hitriji, smijeh otvoreniji, klicanje slobodnije. U glasu se moga gospodara javljahu zvukovi, što ih nisam do tada bio nikada čuo. Ne znam, kakva je vatra s početka tinjala pa sve jače gorjela i rasplamsavala se između onih ljudi, dok ih sve ne obuze i upali, ali njihov se smijeh prometnu u hihotanje, govor i žagor u klicanje. Govorahu katkada svi skupa, vičući kao da se svađaju, da na koncu zapjevaju ili udare u smijanje, za kojim bi nastala kratka šutnja prekinuta samo zveckanjem čaša. Oštar zadah ugrijane ljudske puti i masnih jela, duhana i vina izlazio je kroz otvorene prozore nadvor; i ja se sjetih vonja onih kuća, u kojima mnogo ljudi skupa sjede i jedu i okolo kojih se vrzah jedne noći s mojim bratom Crnkom. Očekivao sam, da će se vrata najedamput otvoriti, i moj se gospodar pokazati na pragu, i viknuti: Šarko!, i pobjegnuti sa mnom u noć. Al se to ne dogodi. Sad je on nešto govorio. Nisam ni pazio na njegove riječi; prisluškivao sam samo zvuku njegova glasa. I što sam više slušao, to mi je bilo i čudnije, i teže. To ne bijaše više onaj glas, kojim je pričao djeci sjedeći u proljetnom danu pod borovima našeg parka. U njemu je bilo i kajanja, što je nešto ludo uradio, i gorčine zbog nečega, što ga je prevarilo, i ljutnje nad nekim krivicama, i hvalisanja, da će nešto uraditi. Svi oni zvukovi, što su me u njegovu glasu sjećali na mrmor lišća u proljeće i na lagani pljusak mora na šljunku ispred doma, kao da su se sada pritajili pred nečim oporim i reskim, što je hripalo u njegovim riječima. Neskladni zvukovi, što ih bijah čuo u glasu žena i ljudi, kojima je sada govorio, kao da se uvukli u njegov govor. Meni, kojemu se uvijek pričinjaše, da mu riječi vonjaju po proljetnoj borovoj smoli i po grmu, kroz koji je zečić prošao, bilo je sada kao da osjećam zadah pokvarenog masnog taloga.

- Tako je!

- Pravo imaš!

- U svijet! U život! To su bili gotovo pijani usklici. Al me najviše vrijeđalo klicanje one žene, od koje mi se glas bijaše s početka pričinio sladak i mek kao gukanje grličino.

- U život! Snaga! Slast! Njezin glas psikao sada kao zmija i znao katkada zviznuti poput sablje. Bili su svi ustali i prišli k Njemu gurajući stolice, kličući i pružajući čaše, što su o njegovu udarale i zveketale. Popade me nemir i bijes. Propeh se i zalajah, ljutito, neprijateljski.

- Šarko!

Gospodar je stajao uz prozor. Samo mu jedan dio lica bijaše rasvijetljen, al ono, što na njemu vidjeh, još me više raspali. Pobojah se, da će on, ostane li još duže s onim ljudima, izgubiti ne samo svoj glas no dobiti i novo lice.

- Huš! Glupane! Al ja udarih u svoje najljuće lajanje. Gospodar napravi naglu kretnju, okrenu 6e, zgrabi nešto sa stola i zamahnu. Nešto je proletjelo pokraj mene, udarilo o kamen, raspuklo se staklenim zveketom. Ja se odmah umirih; legoh ispod prozora. Nisam više slušao; silio sam se, da zaspim. Al ipak nisam mogao da se ne trgnem svaki put, kad bi njegov glas dopro jače do mene. I bilo mi je teško čuti ga, jer to ne bijaše onaj isti glas, koji je one noći, dok su vjetrovi bjesnili nad .morem i avetinje čekale pred gospodarevom sobom, govorio s postelje bolovi o vitom, bijelom zvoniku usred mračne šume. Kasno u noći čitavo društvo izađe. Gospodar i ne pogleda, jesam li još u dvorištu. Vraćahu se u grad u bučnim razgovorima, vodeći žene rukom ispod pazuha, otimajući ih jedan drugome, pravdajući se i mireći se. Usklici ženi bijahu sada nalik na kreštanje, a hihotanje je gospode bilo nešto ružno. Išao sam za njima, pokunjen i tih, slijedeći ih izdaleka. Na mostu ispred kule gospodar nije stao; pošao je naprijed s njima. To bijaše prvi put, što ga nisam slijedio do kraja. Dočekao sam dan pred vratima doma.

*

Kad je prvi put u dom ušla, navalio sam na nju lajanjem. Nanjušio sam odmah dušmanku.

Al je ona bila još mlada i veoma lijepa, i prišla je k njemu slobodno i dražesno poput djeteta; umiljavala mu se kao mačka. Ja sam morao uzmaći, a on je prionuo sasvim uz nju. Ne znam, ni otkud je dolazila, ni kamo je išla. Prohtjelo se toj krasnoj zvjerki svrnuti za kratko vrijeme sa svog puta, i ući u naše dvorište i u naš park, i maziti se okolo njega, dok ga nije dovela do onog, što je i htjela. Ima mnogo ljudi, koji zaudaraju. I On često zna, da ih odmah valjano nanjuši i da ih se kloni. Al je ona mirisala poput kožice u zrelih breskava, i jedino sam ja mogao osjetiti vonj gnjileži i otrova u njezinoj skrivenoj srčiki. Kad vidjeh, kako joj gleda u mala sočna usta, kad mu ona govori, sjetih se Dunjinih riječi o ljutoj žeđi ljudskoj za žestokim napitkom. Kad ugledah njegov trud, da joj se svidi pokazujući se pred njom mlađeg srca i veselije duše no je zaista bio, dođoše mi na um riječi Proročice, kad ono reče, da će zmija ugristi varalicu. Ja, koji znadem sjetu njegove duše i bol njegove puti, padao sam iz čuđenja u čuđenje gledajući, kako se on sada kreće i govori. Čudna igra započe doskora između njih. Kao da su jedno drugo s početka oprezno vagali i mjerili i proučavali, vrebajući na trenutak, kad će otkriti slabu tačku, pa da skoče i navale. Jedva su mogli suspregnuti svoju nestrpljivost; i njihovi su pogledi bili katkad tako gadni, da su se sami bojali i pogledati se u oči. Kao da su već osjećali, što se mora desiti; al je svako od njih htjelo, izaći iz te borbe kao pobjednik. Njihove su se puti privlačile, al su i do dva ponosa stremila neprijateljski jedan protiv drugoga. Dražila ih opasnost, u koju bi mogli pasti, poniženje što su ga već sada slutili. Svako je od njih već sada htjelo, da posrkne slačinu, a ostavi drugome talog na dnu čaše opojnosti, za kojom je oboje čeznulo. Ja sam vidio samo početak te njihove borbe, jer me doskora sasvim ukloniše, kao da se i mene stide. Puštahu me k sebi samo onda, kad bijahu u društvu i kad su hinili potpuni mir. Al što ne vidjeh očima, ja doznah — barem donekle — nosom. Osjetih vonju njegovih ustiju na njezinim rukama i njena odijela na njegovim koljenima. Išao sam ranim jutrom parkom, i njuh mi je odavao, kojim su puteljcima skupa prošli u noći, preko kojeg je zida ona u park ušla te zatim s njime izašla, i na kojoj su klupi sjedjeli, i gdje su ležali na travi. Raspoznavao sam vonj njezinih nogu na pragu njegove sobe, na sagu okolo pisaćeg stola. Gotovo su svi predmeti mirisali u sobi kao i njeni prstići. I jednog jutra osjetih, da sve vonja u gospodarevu stanu po njenim dugim zmijolikim vlasima; vazduh u sobi, otirač na umivaoniku, jastuk na počivaljci, uzglavlje u njegovoj postelji. Njihove se vonje tako miješale i prodirale jedna u drugu, da više puta nisam pravo znao, čiji trag slijedim. U mraku sam njuhom jedva mogao raspoznati, je li preda mnom on ili ona. Na njegovu je dlanu bio sada okus ženske kože. Hrana iz gospodarevih ruku imala je tek kolača, što mi ga je ona katkad davala. Pritajene dosad žlijezde, izlučivale su u njemu sokove oštre vonje, od kojih je meni bivalo mučno. Znoj mu je postajao gust i jedak. Njegove pljuvačke nisam mogao ni ponjušiti. Sve ono, što mi je odmah prvog časa bilo odvratno u vonju njezina tijela, osjećalo se sve jače u njemu i na njemu. Razabirao sam sve jasnije, kako ona žena hrani i prožima svojim najgorim sokovima bolesno al plemenito tjelesno stablo moga gospodara. On je zaudarao po gljivi nikloj u kasnu jesen na gnjilu šuškoru. Spol je u njemu triumfirao. Mršav i blijed, hodao je danju kao noćnik ne mareći ni za što; predveče je oživljavao u čeznutljivom očekivanju, spopadnut nemirom i ognjicom Ne znam, što se sve dešavalo između njih. Al gledah, kako ona sja od radosti i pomame. Kao da joj se žurilo, da nešto što prije dovrši. Mačje joj kretnje postadoše življe i plahovitije; zjene joj se raširiše i usne joj nabreknuše i zacrvenješe poput koralja; ruke joj se spružiše poput guja, pune napetih mišića pod tankom glatkom kožom; bokovi joj se zanjihaše u hodu joj primamljivijim ritmom. Naslutih odmah, da je on već pobijeđen, i da mu ona sprema nešto novo i ružno. Iz njegovih je očiju virila već mržnja i uhađalo nepovjerenje, al mu je koprena strasti zastirala još uvijek vid. Nečisti plamen, od kojeg je gorio, obavijao ga dimom; i on nije mogao sve vidjeti i razabrati. Najveća me bojazan spopane u predvečerje toploga ljetnog dana. Park je bio već opustio, i dom se polagano stišavao. Onog je dana bilo mnogo posla s novom i od puta izmorenom djecom, i sve je išlo ranije na počinak. Ne znam, kako i kuda je ušla u park, al je nenadano ugledah u sjeni lovorike, još obasjane rumenilom kasnog sutona. I nikad mi se ne pričini tako lijepom i tako odvratnom. Kao da je sav žar dugog ljetnog dana gorio u njenoj krvi, prosjajivao iz njenih očiju. Sve su podnevne žeđe čekale u njezinu grlu na napitak, što će ga doskora posrkati iz ustiju onoga, zbog kojega je tu stajala, ove su pustinjske žege hlepile u njoj za srkom svježine u biću onoga, čija je rana jesen bila osuta rosama i oživljena prijatnom hladnoćom. Dosada dugih poslijepodnevnih časova punih reske svjetlosti i paničkog straha, što silazi sa sunca, čekala je u njenoj duši onoga, koji je nosio u sebi blagost svoga prvog mraka i mir jedne spokojne ćudi usplahirene samo nadama i snima. Ona mi se pričini usjano žedno ljeto, što jedva dočekuje prvo jesensko vrelo, da ga u jedan mah ispije. Stajala je neko vrijeme mirno pod lovorikom.

Najednom joj munja bijesnu očima; dignu glavu, ispruži ruke. Bijaše za tren pokidala najljepše grane. Pođe k obližnjem ružmarinu i pohara ga. Duge oleandrove grane s bijelim i crvenim cvjetovima na vrhu pucahu u njenim rukama. Đipala je, laka i elastična, da dohvati procvjetale jukine batove. Što nije mogla kidati rukama i težinom svoga tijela, lomila je pri korijenu nogama ne štedeći ništa, birajući što je najbujnije prolistalo i najljepše procvalo Oštra vonja lovorike, i ružmarina izbijala je iz rana na stabljikama. Opijala se mirisima i kidala hitrije i žešće. Gazila po granju, kao da bi htjela da joj i noge zamirišu. Ne prestade ni onda, kad On dođe iznenada preda nju i pogleda je u čudu. Žena mu zaroni pogled do dna očiju.

- Pomozi!

On se još uvijek čudio motreći naglu propast onoga, oko čega se dugo mučio. Žena se nasmjehnu i turi mu pod nos svoje ruke, prokađene duhom pokidanih grana:

- Spremam ležaj.

On se trgnu na te riječi. Lice mu se preobrazi.

- Pomozi!

I on poče kidati i lomiti. Dugo su se natjecali, tko će hitrije i više. Dahtali su od napora savijajući istu granu. Licem uz lice, ustima uz usta, miješali su dahove, dok im se čvrstoća grane nije opirala; smijali se istim pobjedničkim smijehom, kad je stabljika pucala i padala na zemlju.

- Još! Još! Ležaj širok i mek!

- Mirisav!

- Bogovski! On upre nogama i rukama; povali na tle čitavo drvo ružmarinovo.

- Oleandri! Oleandri! Hitra i žestoka, navali na visok grm s crvenim cvjetovima na zelenim prutovima.

Ne mogoh više odoljeti. Izađoh iz skrovišta. Pokazah joj režući zube. On grmnu na me. Udari me nogom, pogodi me kamenomt potjera me u dvorište ispred štale. I pade noć tamna, al osuta krupnim zvjezdama, i topla, i sva zadojena mirisima. Bila je ta noć duga, tiha, no ipak puna pritajenih veranja i šuljanja, laganih koračenja, suspregnutih dihanja i uzdisanja. Ja sam lovio nosom vonje, što su lutale po parku, i miris trava i soli s mora. Hvatao sam uhom noćne žamore. Al se nisam usuđivao ni da se maknem. Ovog me puta nije spopadala srdžba, no duboka teška tuga, kakove nisam još nikada osjetio. Najviše sam mislio na brata i na tajanstvene riječi stare zmije Proročice. »Bježi. Čuvaj svoju pasju dušu«, reče mi on. »Tko nije guja ili rijeka, nek se ne vijuga«, bijaše kazala ona. Jest, i u meni je nešto, što se počelo lomiti, jer nisam znao očuvati; i ja se samo vijugam i vrtim u krug, mjesto da potrčim ravno naprijed, pa morao preskočiti i preko plota. Sad mi se činilo, da Proročica nije govorila o Njemu no o meni, porodu kuje Lile, koja ide po svijetu ne znajući za lanac i dvorište, za batine i za vonju uvijek jednog te istog čovjeka. Zar je paun Pavo zbilja tako glup, i mačak Miho tako zloban? Zar to nešto ne znači, kad se čitava jedna kuća, i stabla i kamenje, i ljudi, i životinje, pa čak i oni, koji su već davno umrli između zidina prastarog doma i bašte, dižu protiv jednoga čovjeka ne praštajući mu ni ono, što u njemu i od njega izgleda lijepo i plemenito?

- I zmija će ugristi šarlatana! — rekla je Proročica. A zar nije ono blistavo i šareno, što je on osnovao i pleo čitav svoj život, da omami sebe i druge, jedna mreža, u koju se sam upleo i ugušio u njoj svoju ljudsku sreću? A ta žena, nije li baš ona zlobna sila, što ju je uvijek očekivao i sam joj pomagao da izbije iz dubine njegovih čarobnih vrela? Je 1’ ona stigla iz kraja (njemu nepoznatog i dušmanskoga, ii je niknula iz njega samoga? Bori li se on i sada s nečim stranim ili sa samim sobom? Je li ta žena zbilja stvorenje od krvi i mesa, ii je i ona jedna od onih aveti, što niču iz njegovih, sad tmurnih a sad vedrih sanja, kojima napučuje sve okolo sebe? A ta iskra svijesti, što ju je bacio u me, u svoga vjernog psića s malenom životinjskom poludušom, je li dobar ili zloban dar?

. . . . .

U osvit zore nisam mogao više ležati i nadalje čekati. Izađoh iz dvorišta i stadoh se šuljati prema gornjem dijelu parka, onamo, gdje je trava bila najviša, a žbunovi oleandra i ružmarina najgušći. Sila lišća i cvijeća ležala posvuda na zemlji. Mnoge su polomljene a ne otrgnute grančice visjele o kori na poharanoj stabljiki. Vjetar strasti, koji prođe baštom, ošteti je gore no vihori i oluje jesenje. A ono malo, što ostade netaknuto, pričini mi se prignuto i mlohavo, gotovo da doskora uvene. Aromatske su biljke lile iz mnogih ozleda oštre vonje, fluidnu nevidljivu krv, kojom su vraćale zemlji svoju mirisnu biljsku dušu. Rad i trud mnogih godina ležao uništen na tlu. Najednom čuh duboko tiho disanje. Obađoh lovoriku i ugledah ležaj. Na stogu procvalih grančica ležao moj gospodar s licem okrenutim prema nebu, raširenih ruku, sklopljenih očiju. Bio je sam. Vlasi mu raščupane kao da su olujni prsti kroz njih prošli; prsti na rukama svinuti i ukočeni u grču; košulja zgužvana i pocijepana, kao da mu je na prsima bjesnila srda. Čitavo njegovo tijelo, koje mi se sada pričinjalo ružnim i rasklimanih udova, odavalo je umor. Najgore mu bijaše pak lice. Staračko, usahlo, ispijeno. Nadale mu se sve najružnije crte, uvukle se na njemu još dublje sve najneprijatnije bore i napravile mrežu nikad viđenih pruga. Kapci na očima žuti kao latice uvelih ruža, a podočnjaci modrikastocrveni kao cvjetovi oleandri, što su zgnječeni i već usahli trunuli na stogu ispod njega. Sve ono lijepo i plemenito na njemu, što je bilo više tkano nevidljivom pređom njegovih misli i osjećaja no staničjem njegove puti, bijaše nestalo, diglo se kao maska, da pokaže grdobu dosad skritog lica. Najtužnije je bilo gledati mu usta. Zvjerska, još uvijek neutoljena žeđ grčila im krajeve, otkrivajući donji dio zubi. Crte trpljenja, što su ih kružile, nisu nikako mogle ublažiti odvratnost, što su je ta usta izazivala. Onaj, koji za tren oka pohara svu svoju cvjetnu baštu, u kojoj se dugo mučio boreći se s neplodnim tlom, sa zimskim burama i ljetnjim sušama, uništi u jednoj cigloj noći i vrt svoga mira i blistavu pređu tkanu nitima najljepših misli, kojom je bio znao da odjene i svoje tijelo. Nisam znao, što bih, al mi se nije dalo otići. Morao sam još nešto doznati. Kad se moj njuh snađe u svim mirisima onih pokidanih grana, priđoh još bliže ležaju i pružih njušku; gotovo se dotaknuh njegovih razgaljenih prsiju. I ja osjetih, da moj gospodar smrdi.

*

Tri dana iza toga poveo me u luku. Išao je na gat, da dočeka gosta. Ja sam u onoj vrevi ušao kradom u lađu i sakrio se iza nekog bureta na prednjem dijelu palube. Čučio sam ondje, sve dok lađa ne ostavi pristanište. Mornari me na brodu odmah zavolješe. Hranili me dobro, učili me raznim majstorijama, vodili u krčme i kupovali mi lijepe ogrlice. Preseliše me više puta iz lađe u lađu. U nekim me zvahu Uskokom, u drugima Kapetanom. Pojili su me vinom, kad me hvatala morska bolest. Ne ću da potanko pričam, što sam sve vidio, doživio i pretrpio, i kako su lađe pristajale često baš uz onaj gat, s kojega sam pobjegao, a mene onda hvatala čežnja za baštom, u kojoj sam se rodio, i za svojim prvim gospodarom. Htio sam opet k njemu. Ja sam se toj želji dugo opirao; jednog joj dana ne odoljeh više. Pobjegoh mornarima i vratih se u dom kao grješnik i pokajnik, mršav, plašljiv, pokunjen. Al njega u domu više nema. I meni se čini, da to nije ona ista kuća. Moj se život promijenio. Međ običnim ljudima postajem i ja sasvim običnim ili — kako moj brat Crnko veli — pravim psom. Svađam se, a ni za što, s mačkama; veselim se kostima; lajem na mjesec i na sve žamore s one strane zida; dižem, i bez potrebe, na svakom uglu, jednu od stražnjih nogu. Što je prije bilo, ovdje se slabo spominje, jer se u kući veliko i maleno neprestano mijenja; ljudi dolaze i odlaze kao talas za talasom. Kuća je svačija i ničija; i nema više nikoga, koji bi znao udariti na nju svoj znamen. Mačak je Miho negdje zaglavio. Paun je Pavo ostario i polagano crkava. Krave preživaju u hladu štale i samo šute. Drevne se avetinje više ne javljaju; kao da su se smirile, otkad Njega nema, i u kuću više nitko ne dira. Onaj, koji je bio star i ružan, kad je uživao, a mlad i lijep u svojim trpljenjima, pao je iz pamćenja sviju kao listak sa jesenje grane. Al njegovo djelo ostaje. Stoji onakovo, kakvo ga je on stvorio, i prima nadalje u se jata djece kao košnica rojeve pčeli. Ima i sada u ovoj kući mnogo radosti, ali one djetinje i nesvijestne, koja ne zna pravo za se i zaboravlja doskora sve, pa čak i sebe.

Najbolnije osjećam tu zaborav i taj nemar sviju živih i mrtvih stvari u jesenje sutone, kad bi barem ono, što stari, moralo misliti o svemu, što je prije bilo. Ali kad sunce obasja dvore i park, koji opet lista i cvjeta, pa se blistaju terase, pergola i loggia, ja ih dugo gledam; i sve mi se čini, da mi oni stupovi nad morem i one glatke plohe, dignute visoko i ograđene balustradom, govore o Njemu pitajući mene, njegova psića:

- A gdje je On? Kako mu je sada? I hoće li nam opet doći?


Sljedeća stranica