Šarko/VII.

Šarko VII. Ptice bjegunice
autor: Vladimir Nazor

VII. Ptice bjegunice

Pao snijeg na daleke planine, svuda naokolo. Mrzla je bura dirnula, niz klance i niza strmine, dolje prema moru, što bliješti pod vedrim sunčanim nebom. Rojevi ptica stanarica i ptica skitalica — a možda i po koja selica netom stigla s juga — doletješe najedamput amo, da odbježe studen i da se griju na primorskom suncu. Stabla su još gola, grmovi i šiprage bez lišća, pa možeš odmah lako vidjeti, gdje se u šikari ptice kupe tražeći utaman kakvo skrovište; i jate se kričeći na hrastu; i, gladne, čeprkaju taman kopanu zemlju u docu i u vrtovima; i, žedne, skakuću po šljunku presahlog potoka. Traže — a ponajviše uzalud — koja crvića, koja sjemenku, koja kaplju vode. Nedjelja je, pa se djeca i momčad u mjestu digoše u lov. Pucaju iz malih pušaka, bacaju se kamenjem, namještavaju palice namazane lijepilom i razapinju mrežice; a ima dječaka, koji mogu hitrim nogama i vještim rukama uloviti neke izmorene ili ranjene i prozeble ptičice. I ja se sav uznemirih i ražestih. Neka kaplja u mojoj krvi nadme se i naraste, dok ne istisne sve druge i proteče po svim mojim žilama. Moj se njuh sjeti, ne znam i sam kada zaboravljenih vonja; moj sluh prepozna glasove i žamore, za koje ne bih znao kazati, da li sam ih ikada i čuo. Grč mi kesio usta, a moji su zubi bili nečega i gladni i žedni. Vrzao sam se okolo gospodara; zvao ga nadvor. A kad vidjeh, da mu se ne da iz kuće, ja mu pobjegoh, preplivah slano ušće potoka, udarih uza suho korito. Potrčah baš onamo, gdje je lov bio najživlji. Spočetka sam samo gledao, njušio i pratio, trčeći i lajući, djecu, što su gonila ptice. A1 su ona znala više da plaše i da tjeraju u bijeg no da love. Ovog mi puta nije bilo stalo do same igre. Vidjeh neke ptice, oveće, sive i teške, koje su radije trčkarale no letjele. Njihov me vonj najviše dražio. I ako sam ih gledao za prvi put, meni se ipak činilo, da ih davno znam, i da mi bez njihova mesa i bez njihove krvi nema života. Jurnuh na njih stekćući i izbaciv iz grla zov, što za nj ne znam, tko me njemu nauči, ali osjećam, da je bio baš onaj pravi. Gonio sam ptice kroza šikare, tjerao ih niz kamenje. Sad sam ja vodio čopor manje djece, koja su trčala za mnom, vičući i gađajući kamenjem. To je trajalo dosta dugo, dok ne natjerah bjegunice do nekog zida na rubu puta. Bio sam tako bijesan i žestok od dugog dahtanja i naporne trke, da i sam više ne znam, kako sam onu prvu zgrabio i, za tren oka, i raskomadao. Krv mi curila iz usta, dok su koštice pucale pod mojim zubima. Al onda sva moja žestina naglo padne. Drugu ulovih gotovo mirno, bez ljutnje. Držao sam je još živu zubima. I samo mi jedno sunu glavom: — Gospodar! Preskočih zidić; pohitah putem prema domu. A prvoga, koga sretoh, bje baš On. Stadoh preda nj dižući glavu i držeći ponosno u ustima plijen. Njegove su oči bile oštre. Već sam se bojao, da će planuti. Al on se sustegnu, primi od mene pticu, stade je ogledati. Kad vidje, što je s njome, pogladi je po glavi i po leđima pa je, onako prestrašenu, sakri u obližnjoj šikari.

Onda me veza remenom; povede me uz potok. I gotovo smo čitav dan obilazili docem tjerajući djecu, dok je on — ponajviše uzalud — nagovarao momčad, da se okane tog svoga okrutnog posla.

*

- Park je pun ptica, — javiše mu predveče ukućani.

On naredi, da nitko ne smije onamo, i siđe u baštu. Meni uspije šmignuti prije njega u dvorište. Gospodar me vidje, pusti me da idem za njime, al me doskora i veza za deblo borića. Zaprijeti mi prstom i zapovijedi da legnem i da se utajim.

... Sunce je zapadalo iza kuće. Na nebu se žarili golemi oblaci, pa je čitav park bio još rasvijetljen. Prva tama bijaše već ušla jedino u šikaru uza zid i u gušće grmove lovorikove. Najsvijetlije je pak bilo na poljanici okolo basena, gdje su se žedne ptice ponajviše kupile. Od časa u čas predvečerja je bura udarala, i jača i mrzlija, o vanjsku stranu zida, kao da se ljuti, što ne može preskočiti i prodrijeti u sve kutove onog zelenog tihog skloništa. U njenu glasu meni se pak pričini da čujem opet pucnjavu pušaka, lavež pasa i viku djece, dok prestrašene ptice lete preko zida i padaju kao kamenje u grmove lovorike i ružmarina. Gospodar je išao polako po glavnoj stazi. Na svaki njegov korak ptice su izlijetale iz grmenja. Neke se skupljahu u jata, što se selila u krošnju borovu ili u koji grm, dok su kosovi i bravenjaci ljutito kričali skakutajući po putiću. Ugledah i desetak onih ovećih sivih ptica, što sam ih prijepodne lovio uz potok. Ležale su pred grančicama na rubu puteljka, a bile su — rekao bih — tako umorne, da se jedva uskomešaše, kada On mimo njih prođe.

- Lovi! Lovi! — htjelo mi se oteti iz grla, i vidjeh pred sobom sve crveno, i svaki mi mišić zatrepta, i nađoh se začas na nogama napeta tijela i spružena vrata. Al osjetih, kako me remen drži, i dođoh odmah k sebi. Stisnuh i grlo i zube. Pritajih se još veoma. A gospodar je išao još opreznije nadalje, zastajkujući i ogledajući se. Svrne iza lovorike; izgubih ga iz vida. Dok je vjetar udarao o zidove, ljutit što ne može zahvatiti u parku no samo vršike čempresa i najviših borova, mračak je postajao sve tamniji u grmovima, a ptice su bivale mirnije i tiše. Jedino je okolo basena bilo i svjetlije i življe. Žedne su bjegunice letjele i skakutale k vodi. Najednom se i one usplahiriše. Pobjegoše uz kriku kosova. Pogledah onamo, da vidim, čemu najedamput to bježanje. Moj je gospodar sjedio pokraj vode, na klupici ispod bora. Sjedio je nepomično bacajući nešto preda se. I ptice počeše doskora iznova prilaziti. Bit će da ih je žeđa vraćala k vodi ili ih glad tjerala onome, što im je on polagano bacao. No ja bih rekao, da ih i nešto drugo mamilo i vuklo k čovjeku. Kako je večernji mrak rastao u parku, tako je i ljubičasta pruga, što je Gospodaru obrubljivala glavu i ramena, sve više bujala i sjala. Doskora sam mogao razabrati njegov potamnjeli lik samo po onoj svjetlosti. A voda u basenu kao da je sada vraćala iz sebe dio svjetla, što ga bijaše preko dana upila od sunca. Dizahu se iz nje hlapovi nalik na providne svjetlucave koprene. Moje oči često vide, i moje uši više puta čuju koješta, što ljudi — rekao bih — samo mogu da naslute, ali što takova nisam ni ja bio još nikada vidio. Alge su u vodi svjetlucale; basen se sjajio. Gospodar mi se pokaza sav svijetao i građen od tkiva oblačića, što lebde na aprilskom nebu pod zrakama uštapovim. A ptice su prilazile k vodi pa i k njegovim nogama. Doskora su letjele okolo njega, sjedale mu na koljeno, padale mu u krilo. On ih je gladio dlanom; nešto im govorio. I sve bi to bilo još duže trajalo u sve tišem i mračnijem parku, da mukao glas ne prođe iznenada čitavom baštom. Iz krošnje najvećeg čempresa oglasi se sova, krvnica ptica i vjesnica smrti. Ja skočih, zalajah, oteh se remenu; potrčah prema starom mračnom stablu. Lajao sam, sve dok ptičurina ne umuknu, bacajući se, uzalud, prema krošnji, grebeći noktima i grizući zubima deblo. A kada klonuh od umora i dođoh opet k sebi, potrčah k basenu. Sad je ondje bilo tako pusto i tako tamno, da me samo njuh mognu dovesti do gospodara. Voda u basenu crnija od noći. Pticama ni traga. On me potapka po hrptu; povede me u kuću.

Sljedeća stranica→