Šarko/IV.

← III. Zmija proročica

Šarko IV. Velika Šarulja autor: Vladimir Nazor

V. Dušmanka →

IV. Velika Šarulja

Pred malo dana stiglo u dom barem stotinu nove djece. Blijeda su, mršava, bez volje i prave dječje radosti. Ima ih s nekim čudnim brazgotinama na vratu i na rukama, s krivim nogama, pa čak i s grbavim leđima. Ja sam ih redom ponjušio, osjetio i ne baš ugodnih vonja. Otvorio im je u domu sve nove dvorane s blistavim podom, s posteljama brižljivo napravljenim, sa zidovima, što se bijele od kreča i čistote. Sjeda ih za nove stolove u raširenoj i preuređenoj trpezariji i gleda da budu valjano dvorena. Vodi ih na žal morski i sam pomaže kod pranja onih najmanjih, ponajviše bijednih nogu. Prati ih uveče u spavaonice, pita ih, je l' im krevet mek, i namještava im bolje posteljinu. Na me se jedva obazire. Ne vodi me na šetnju, ne drži me uveče pokraj sebe. Ta su mu djeca sada sve, ponajviše manja i kržljavija. Uči ih igrama, vozi ih po moru, draži im glad. Veseli se, kad izvuče iz njih prvu iskru radosti. Sjedi ispod loggie okružen mališanima. Oni se tiskaju oko njega. Penju mu se na koljena, hvataju ga za ruke, prljaju mu rukama i nogama odijelo. Neki dječak izlazi preda nj; maše kao lutka rukama, izgovara poput papige neke stihove. A on se gradi kao da vidi i čuje nešto lijepo; potiče i druge, da mu i oni što takovo reku.

Djeca se motaju oko njega, postaju nametljiva i već sada hoće da koješta bude baš po njihovu, Ja se guram prema gospodaru, al on viče na me; boji se, da ne bih polizao ruke ili lice kome djetetu. Al ako se deranima ushtije čupati mi dlake i potezati me za uši i za rep, ja moram puštati, da me diraju po svojoj volji. Spopala me takva tuga, da sam se povukao u gornji dio parka, gdje se u šibljičju ispod zida ništa ne vidi i ne čuje. Ovdje sam našao mačka Miha i pauna Pava. Ovog me puta nisu dočekali zadirkivanjem. Nisu se ni makli, jer im je moj rep kazivao, da sam sjetan i da mi nije do svađe. Legao sam do njih i pričinio se da kunjam. A oni su nastavili svoj razgovor.

- Lako tebi! — govorio je paun mačku. U podrume oni ne silaze; noću spavaju. Al kako da se ja od njih branim? Vijat će me po parku; očupat će me svega, baš sada kad su mi pera najljepša.

- Pa kakva je to mladunčad ljudska! Zar se je za taj kržljavi porod, za tu bolesnu nečistu krv, mučio On čitave jeseni i zime? Za takovu se dakle djecu zazelenila pergola na terasi i vijala zastava na kuli? Jednom je ova kuća bila manja i trošnija, al djeca u njoj lijepa i zdrava; sada je kuća veća i popravljena, a djeca gadna i gnjila. Nekima se gadila ta nevoljna dječurlija s majmunskim kretnjama i licima, ali se i smilovaše sirotinji, pa je poslaše amo, da je On čisti i pita.

- I da ona nas muče, — upade paun u riječ.

- Ništa zato. Izmučit će i Njega. Bilo je i prije djece — i to bolje od ove — u toj kući, pa sam koješta vidio i upamtio.

- Pričaj! — trgnuh se ja. Što mogu ona Njemu?

- Svaki će od onih mališana ispiti mu po jednu kapljicu krvi. Toga ne će ni on osjetiti, al će tako biti. Svaki dan svaki od njih po jednu kapljicu.

- Eh, pa onda? — rekoh ja.

- Pa će oni otići odavle pročišćene i preporođene krvi, ljepši i zdraviji; On će ostati ovdje stariji, jadniji, s krvlju pokvarenom i oblaćenom. Ja sam ga gledao u čudu.

- Jest! — nastavi mačak Miho. — Jer su svi ljudi nametnici. Žive jedan od drugoga. Krvopije najgori su upravo ovi najmlađi, ovi najmanji, koji su katkad dražesni kao naši mačići, ali nikada onako pametni. Ja sam dugo u ovoj kući. Vidio sam, što su lijepa i zdrava djeca učinila od nekoliko dobrih žena, koje su ih dvorile. On će prije i gore propasti, jer ga sišu ljuće pijavice.

- Onda će i Njega odavle nestati, — reče mu na to paun.

- Jest, nestat će ga jadno i kukavno. Htio se osamiti, al nije znao. Uklonio se velikim zvjerkama, onima što kolju i grizu, al je upao među ove malene, što te svega ispiju, a ti misliš, da su u tvojoj vlasti i da se umiljavanjem odazivlju tvome tetošenju.

- Propao čovjek! — krikne paun.

- Propao čovjek! — ponovi poput jeke Miho. Ja sam htio da im rečem, kako su zlobni i zločesti, zloradi i zloguki. Htio sam zametnuti kavgu, u kojoj bih dao oduška svome jadu, kad se svi mi digosmo, da vidimo, što se to najedamput desilo u donjem kraju parka. Uz igru i pjevanje gospodar je vodio djecu prema nama. Mnogo djece, možda dvije stotine njih, drže se za ruke, a, da red bude mnogo duži, svako je deseto dijete napelo između sebe i svoga susjeda konop, što im služi za skakanje. Ta se igra zove Zmijin Prsten. Rijetko se igra i nikako bez gospodara. On je glavom na čelu reda, koji ide koračajući po ritmu pjesme puteljcima parka. Ružmarini su još u cvatu, juke su već uspravile svoje batove, trava je visoka. Sunce se razlilo po čitavoj bašti. Sve se zeleni osim maka, koji je ove godine obilno niknuo.

Ide zmija šarena
Preko polja zelena.
Trandalalera!

Tko bi rekao, da je u one djece toliko sape i daha? Njihova pjesma ne tanji i ne prekida se. Red se vijuga po puteljcima. Ruke se čvrsto drže, krive nožice prave smiješne kretnje, ali ne sustaju; idu uvijek življe. Miču se u taktu pjesme, koja ih vuče naprijed.

K vodici je stignula,
Prsten iz nje dignuta.
Trandalalera!

To kao da više nisu ona prvašnja lica. Osulo ih rumenilo, pozlatilo ih sunce, poljepšala ih radost. Miho je skočio na zid i odanle šutke gleda. Paun ne zna, što bi. Ja sam jurnuo djeci ususret, otresao iz sebe sav jad, zaboravio sve i pridružio se igri skakanjem i lajanjem. Red je stignuo do basena. Mota se i razmotava okolo njega poput zmije i pjeva o prstenu, što vrijedi tri careva grada i nosi sreću svakojaku. Blista se prsten kao mjesec u zmijinim ustima. Tri ga godine drži pod jezikom pa onda ide među ljude i daruje ga djeci. Gospodar pokazuje neki kolobarić i dok djeca drže ručice uvis, gleda, hoće li naći prst, o koji će prstenak tačno prionuti.

- Meni! Meni! — stoji vika djece uz tapkanje nogu i pružanje ruku. On ide hitro od djeteta do djeteta, od ruke do ruke. Našao je napokon onu pravu, djenuo joj kolobarić na prstić i dignuo mališana, da svi vide, koga je zmija usrećila. Dijete gleda, čudeći se, u svoju ruku, blaženo se smije svijetlom kolobariću i ne sluteći, da su se prve ruže zdravlja počele crvenjeti na njegovu licu.

*

Što sam sve vidio i čuo! Oh, jadni moj gospodaru! Sinoć se digla s mora jugovina. Valovi su udarali o žalove; vjetar je zavijao kidajući granje u parku; kiša se obarala na krov i zidove ovoga bivšeg samo- stana« Glas je mora bio tako jak, dubok i ljutit, da je sve živo i neživo strepilo u domu i okolo doma. Kasno u noći dopratio me gospodar do vrata, koja nije valjano zatvorio, pa sam se vratio doskora u dom i legnuo ispred praga njegovih soba. U dugom glavnom hodniku gorjela je svjećica pred bijelim kipom jedne tužne žene sklopljenih ruku, s krunom od zvijezda iznad glave i s crvenim ružama na golim nogama. U maloj čaši drhturio je pred njom plamičak bacajući kroz modro staklo ljubičaste zrake u tamu. U onom drhtanju sjena i žamora meni se pričinjalo da netko ide tajanstveno po hodniku, al sam šutke ležao bojeći se srdžbe gospodareve, Daleko mi je škripanje i hukanje odavalo, da su i vrata podruma ostala noćas otvorena, i da se tamo nešto zbiva. Ja se ipak nisam micao i hvatao uhom samo žamore u njegovoj sobi. Ovog se puta nisam varao. On je sve glasnije stenjao; jače i češće no one prve noći. Silio sam se dugo da se ne maknem i da ne pisnem. Ali nisam mogao više izdržati. Čuh njegov vrisak. Ja skočih, udarih glavom i prsima o vrata; zalajah.

- Šarko!

Brava škrinu. Vrata se malko otvoriše, i ja uđoh. Bacih se na tle moleći ga, da mi oprosti. Kad se digoh, on je već bio ušao u drugu sobu i legnuo na krevet.

Žižak je gorio na stolu okružen tako knjigama, da je čitava soba bila u polumraku. Svijetlio se samo strop, s kojega se svjetlost jedva odrazivala. More je vani hukalo i udaralo muklo o šljunak. Vjetar ili, možda, čopor vukova tulio je u mraku pod prozorima; a kad bi kiša jače složila, svi su se žamori udaljivali, i voda je vani cvilila prigušujući glasove noćnih prijetnja. U sobi nije ni onda bilo mirno. On je sjedio na postelji s leđima i s glavom na jastucima. Previjao se kao da se nečemu otima, okretao se s boka na bok, mahao rukama, hvatao se sada za bokove, sada za vlasi. Stajao je neko vrijeme mirno zureći preda se i tiskajući zube, da opet skoči i vrisne kao pogođen kamenom. I onda je počimala duga muka puna bolnih kretnja, teškog dihanja, sve jačeg stenjanja. Kao da ga je neka zvjerka uhvatila zubima, i drži ga, i ne pušta, dok se on grči i previja otimajući se kretnjama i napinjući se rukama, da je od sebe otkine. Ja stojim uz krevet, sav sam napet i drhćem od ljutnje, što ne mogu ugledati neman, koja ga muči. Na njegovu licu nema ni traga srdžbi. Pružio je dolje ruku, pogladio me i umirio; a ja dugo gledam čudnu borbu, što je on vodi sa svojim nevidljivim krvnikom. Žižak jedva gori, vjetar opet urliče i navaljuje na prozore, dok more grmi i tutnji. On prisluškuje pa u svojoj muci odgovara tim glasovima. Dok mu se tijelo grči od bola, neka mu je blaga i gotovo vesela vatra sinula u oku. Kao da je ugledao nešto vito i bijelo u tami, koja ga kruži; kao da je čuo srebrn glas u rikanju, što ga oglušuje. On zna svoj jad i svoju nevolju, i kao da upravo sada osjeća svu težinu bremena, što ga već davno i uvijek nosi, - al se u njemu nešto diže iznad svega toga, pa vidi ono, pred čime se stišava i blijedi sva ta tama, i fizički bol, i nemir u njegovoj duši i u prirodi.

Blag prkos sija mu u očima; usta mu progovaraju stihove najmilijih mu pjesnika; kliče bolu, mraku i tutnjavi:

C'i un campanile tra una selva nera
Che canta, bianco, l’inno mattutino.

^[1]

I on više ne stenje. Baca pred zvjerku, što mu razdire utrobu, ono najljepše i najslađe, što je popabirčio na njivama života; kroti je tihim šaptom; uspavljuje ju najmuzikalnijim ritmima, što ih nosi u sebi. Pred njim je sada sva tamna šuma njegovih bolova. Zapušten i sam u toj strašnoj noći, u sobi osamljenoj i mračnoj, na postelji od drača i trnja, dok trpi dugu tjelesnu muku, on vidi pred sobom svu pustoš svoje mladosti i mračne hridine muževnih mu dana. Gleda prošlost i sadašnjost i baca pogled u budućnost, koja se crni pred njime nalik na lug pun šutnje i tame. Ali, dok ga neki zvjerinji zubi grizu u živo, i čupaju živce, i kidaju žile, on vidi, gdje se usred tamne šume njegova života, visoko nad stablima, koja se grče od bola, nad svakim jaukom i plačem, u visine razveseljene zrakama jedne vječne zore, uzdiže polagano vitak, bijel zvonik, što pjeva glasom srebrnih zvona svoju jutarnju pjesmu.

I što je ljuća njegova tjelesna muka, to slađe pjeva u njemu duša njegova. Pao je glavom na uznak, umirio se i gotovo se ukočio gladeći dlanom mjesto, gdje ga najviše boli. Stenje slatko i umiljato kao da uživa u muci, koja biva laglja i tiša, dok mu prve koprene sna padaju polagano na polusklopljene vjeđe. Njemu je u ovaj čas kao što je bilo i meni, kad me je njegova ruka tukla. Ne, to nije nevidljiva zvjerka, što mu razdire utrobu, krvnik, koji mu reže put oštrim nožem; ima i on gospodara, kojemu čitav život služi, al koji ga muči i bije, da otvori u njemu nove izvore užitka. Al tko je to, i zašto je sve to tako, i kako se to dešava, ja ne mogu da razumijem.

Che canta, bianco, l'inno mattutino.

S glavom na jastucima, sklopljenih očiju, ispaćena lica, al s posmijehom na usnama on sve tiše šapće taj stih, naglasujući riječ »bianco« kao da onaj zvonik biva još bjelji pred očima njegove duše. Govor mu se pretvorio u šapat, pa u tepanje, pa u mrmljanje, ali se one riječi još uvijek razabira. Nit se tanji, ali se ne prekida. San je ušao pobjednički u nj, umirio mu svaku žilicu, poplavio ga svega Ugo- dom i blaženstvom; al se onaj zvonik još uvijek bijeli nad krošnjama tamnih drveta i pjeva srebrnim zvonima jutarnju himnu punu vjere i nade. Moj gospodar o njemu sanja, dok se trnje bolovi pretvara na njegovu ležaju u najljepše cvijeće muke.

*

Nisam ništa čuo, ni vidio, ni nanjušio, no sam osjetio, da jest netko ili nešto u obližnjoj sobi. Kad sam u nju polagano ušao, nisam u prvi čas ugledao no neke crne ukočene mrlje poredane uza zidove, zgurene na pokućstvu. Neko sam ih vrijeme gledao u prvim zrakama zore tmurnog dana. Siva je svjetlost jedva prodirala u sobu kroz stakla na prozoru i samo nejasno isticala njihove likove. Rubovi su se tih mrlja polagano kao odljepljivali sa bjeline zida i s boje predmeta, na kojima su ležali, ne gubeći ništa od svoje tame. Što je svjetlo više raslo, one su sjene primale određenije oblike: kao da gledam gubice, šape, repove i uši nekih nakaznih, nikad viđenih životinja. Sve ono, što se meni ne sviđa na mojim znancima — vrat Pavov, kada paun krešti; hrbat Mihov, kad se mačak na me ljuti; njuška Debeljkova, kada krmak grokće; krilo Noćnikovo, kada taj veliki šišmiš polijeće sumrakom okolo našeg doma — sve se to ocrtavalo na zidovima, nicalo iz onih mrlja pred mojim očima. Nešto mrsko i dušmansko lebdjelo je u zraku, ispunjavalo sobu. Moj je nemir rastao, al sam se bojao uznemiriti kretnjom ili glasom san gospodaru, čije se disanje čulo u tišini, što je sada vladala u obje sobe i vani na moru i u bašti. Stajao sam nepomičan, kao da stražim na pragu njegove spavaće sobe, i gledao, uvijek gotov da skočim, u one čudesne sjene. Ne prođe dugo, i ja počeh jasnije razabirati mračne likove. Svi zli duhovi, sva legendarna strašila staroga samostana, o kojima sam bio koješta čuo, ali u koja nisam do tada nikada htio vjerovati, bijahu se sakupili u sobi i gledahu, nepomični i šutljivi, kroz otvorena vrata u lice onoga, koji je blijed ležao i napokon slatko spavao na postelji svoje muke. Nogu pričvršćenih za strop visio je nasred sobe s glavom dolje i s tijelom omotanim crnim opnenim krilima golem šišmiš, za koga je mačak Miho pričao, da je stariji od najdavnijih zidova samostanskih, i da ga je moj gospodar potjerao iz nekog dimnjaka, kad je počeo pregrađivati najdrevnije krilo doma. Visio je glavom iz svoga crnog plašta i zurio u gospodara. Na kanapeu, gdje je On rado počivao, ležao je velik crn mačak sa fosfornim zjenama. O njemu se pričalo, da je nekoliko stotina godina obilazio noću, plašeći ljude, po svim sobama samostanskim, i da se ljutit krije u starim podrumima, otkad je gospodar preudesio gornje spratove kuće. Golema psina ležala je na sagu ispod stola. Vele, da je to bio kudronja, pas čuvar posljednjih Pavlinaca, što su boravili u samostanu. Kad su fratre odavle potjerali, pas je ostao u dvorištu, da čeka na samostance i da ne pušta nikoga blizu. Tri ga puta ljudi utukoše, al se iznova javlja. Paun Pavo priča, da se kudronja sve češće obnoć viđa, otkada je gospodar uredio dvorište, i da je srdžba toga čuvara još žešća. Nije vjetar što zavija u olujnim noćima no je prastari kudronja, što laje pod gospodarevim prozorima. Pas vreba na nj; ne može da se smiri, dok ne napane onoga, koji je prometnuo gotovo svaki kamen samostanski. U sobi naokolo, s leđima uza zidove, stajao je čitav red čudnih likova. Duge haljine s konopom okolo pasa; visoke kukuljice spuštene do očiju na mršava blijeda lica pokrivena bradama; koštane, staračke, ruke, koje su nosile ugašene svijeće i zarđale lopate. Al je najmračnija između svih tih avetinja bila jedna, koja je sjedjela u gospodarevom naslonjaču i gledala najnapetije kroz otvorena vrata u onoga, koji je spavao. To je bio fratar duboke, teške starosti. Zglobovi njegovih ruku bijahu kao čvorovi na hrastovoj grani, nabori na licu poput bori na starom deblu, a dlake se njegove brade hvatale za kostrijet na njegovim prsima i vijugale se sve do ispod pasa nalik na bršljanovo korijenje prilijepljeno za prastari zid. Mrak i studen izbijahu iz njega. Sve je na njemu bilo mračno i ledeno, samo su mu oči gorjele ne mičući ni za tren trepavicama. I one su oči nešto htjele i očekivale. Pričini mi se, kao da gledam golema pauka, što zuri u svoju žrtvu čekajući na trenutak, kad će ona klonuti, a on se na nju baciti.

I sve one druge avetinje okolo fratra u naslonjaču kao da su čekale, e im on dade znak, pa da se skupa maknu i provale u gospodarevu sobu, na krevet, gdje je ležao Onaj, koga su svi mrzili i čiji su kraj očekivali s križem, sa svijećama i s lopatama u ruci. Njihov je mir bio velik, ali samo prividno, jer su mržnja, neustrpljivost i početak razočaranja nakon dugog čekanja odavali se u svakoj crti njihova lica i gubica, izbijali na vidjelo i iz ukočenih likova njihovih udova. Uza svjetlost, koja je polagano rasla, ja sam sve bolje razabirao grdobu i zloću tih strašila. Ljutnja je u meni bujala, i jedva sam joj mogao odoljeti. Stajao sam na pragu sobe napet kao luk, i ako sam mislio, da bi oni mogli navaliti svi najedamput, pregaziti me i utući za cigli čas. Kad oni još čekaju, znači da se još nadaju, i da pogibelj za moga gospodara nije još minula. U će možda i ne čekati ono, Sto ne mogu dočekati. Životinje će ga raznijeti, starima će ga opojati, ostali će fratri užgati svijeće na plamičku onog žižka i ponijeti nekamo gospodarev leš, da mu kopaju raku zarđalim lopatama ... Osjetih, kako mi se grlo samo nadima. U taj časak gospodar teško dahnu. Meni se pričini, da se lice starog fratra u naslonjaču pomiče u nešto jačem treptanju zorine svjetlosti, i da bi se avetinja htjela dignuti. Ja se pobojah za nj. Prigušena srdžba planu; skočih i zalajah bijesno i žestoko. Sam ne znam, što se tada zbilo. Prevalio sam stolac, lupnuo o nešto glavom, razderao zubima neko tkivo pa izašao lajući kroz pritvorena vrata u hodnik, gdje je danje svijetlo bilo već tako jako, da se plamičak pred kipom žene na zidu jedva razabirao. One su aveti bježale preda mnom postajući bljeđe i gubeći svoje oblike. Nisam ih puštao s vida, al se one pretvarahu u sve lakše sjene, tako da kad ih prognah niza stube i spustih se jureći za njima do u najdonji podrum, ja se začudih, što im je u onom polumraku ispod stare kule nestao svaki trag.

*

Tri sam dana bio kao bijesan. Trčkarao sam naokolo, lajao na sve i na svakoga. Derao sam se na djecu:

- Glupani i nezahvalnici! Pustite ga na miru.

Vratite mu, što mu oteste. Za nj je zmijin prsten, što nosi zdravlje i radost. On je najteži bolesnik u domu. Lajao sam na staricu s bijelim vlasima i sa crnom poculicom na glavi:

- A gdje si ti, kad se on muči? Dala si mu život, da mu ga i uzmeš, polagano, kap po kap. Pusti ga, da pobjegne odavle. Usahli bršljane, otkini se jednom od stabla. Vikao sam na čitavu zgradu, na pergolu, na loggiu i na terase:

- Zidao vas je, ali ne za se. Uz vas je i bez svoga ognjišta i bez svoga krova. Drugi će se grijati i hraniti u tim dvorima. Dok je on ovdje, svaki je vaš kamen protiv njega; svaki kut krije po jednu neman, što ga vreba. Lajao sam na ljude, koji su dolazili ogledati park i dvor, i pričao svima, što je i kako je s mojim gospodarom, ali nitko nije htio da me razumije. Od onog jutra, kad sam uzbunio svu kuću, tjerahu me grubo iz nje, ne puštajući me pred gospodara, koji se rijetko pokazivao. Tri sam noći bdio pod prozorima njegovih soba. Opet je žižak gorio u sobi, gdje on spava; i ja sam znao, da mu je opet zlo, možda i još gore. Trčao sam po žalu i parku, dolazio svima pod prozor i lajao:

- U pomoći U pomoć!... On umire. Zatvorite podrume, iz kojih dolaze strašila! Otvorite sva vrata, kroz koja bi mogla stići pomoć. Pružite ruke i otvorite mu srca, jer je on sam i zapušten; i sve se urotilo protiv njega. Al se nitko nije odazivao. Park je šutio, kuća je spavala, nalik na životinju, što probavlja u snu obilnu hranu. Trećeg me jutra uhvatiše, dobro me izmlatiše, vezaše me u štali. Tješilo me, što u njoj nema više konja. Gospodar je već prije bio prodao konje i kupio krave, te tihe životinje, koje su i njega bez zlobe gledale svojim dobrim očima. Mjesto kočijaša vladala je sada dvorištem mršava neka kravarica.

- Što ti je, mali? — upita me krava Dunja.

Ja sam još ljutit gledao šutke preda se.

- Tko pelin žvače, čemeriku preživa, — javi se iz drugog kuta spokojni glas krave Rume. A treća od njih, malena Sivka, koju je gospodar najviše volio i zvao je Hraniteljicom najmanjih, okrene se glavom prema meni:

- Šarko! reci ti njemu, da mu nema pomoći, dok opet ne zagrabi crnim ibrikom iz bijela vrela.

- A zašto »crnim ibrikom?« — planuh ja.

- Eto, ti se ljutiš, netom se u nj makar izdaleka dira.

- Pa kako i ne bih? Vi ne znate; oh, vi ne znate.

- Mi znamo sve, — prekine me Dunja.

- Vi?

Ja sam znao, da te mirne, trome životinje malo govore, a mnogo opažaju i razmišljaju. Čudio sam se, al sam i vjerovao u njihovu riječ, i bilo mi je milo, što su gotove nešto reći.

- A što je to s crnim ibrikom i s bijelim vrelom? Po načinu, kako je Dunja digla glavu i stala da nešto hitrije preživa, vidjeh odmah, da će mi ona odgovoriti. Kad nestade bjelkaste pjene u njenim ustima, ona se zagleda u vile nataknute u sijeno i poslije duže šutnje započe polagano:

- Davno je to bilo, u vremena mlađa i vedrija, kad su vrata nebesâ bila još otvorena. Bilo je to onda, kad zemlja bijaše mlada. Duga je stajala čitav dan između nje i neba, a obnoć se silazilo na nju po Mliječnome Putu, kome se donji kraj nije gubio, kao sada, u prostoru iznad sunca i mjeseca.

Plavetne poljane između neba i zemlje bijahu onda prohodne i napučene; sve je dolazilo na njih silazeći sa visoka. A prva side, iz sunčanih štala, Velika Šarulja, da pase i planduje na pašnjacima nebeskim. Išla je od blistavih tratina na istoku do sumornih pustinja na zapadu; tumarala je po prostorima dolazeći do plotova od leda na sjeveru i do toplih velikih rijeka na jugu. Silazila je i na zemlju, da pije vodu iz slatkih mora i da počiva u prvim šumama zemaljskim. Duga se savijala obdan pod teretom njezina tijela; u kasnu večer, kad se vraćala u visinu, kotrljali su se planeti niz Mliječni put pod nogama njezinim. Kidala je najljepše grane od oblaka, da se njima hrani; čupala je najsjanije zvijezde, da ih primi u svoje tijelo, pa da se one stanu valjati po žilama njezinim. Žitko zlato sunčano i modra krv zvijezda bijahu joj napitak. A kad bi se nahranila i napojila do sitosti, ona bi legla nasred plavetnila i stala preživati. Vijekovi su prolazili; sunce se sve više ohladnjivalo, i mjesec blijedio; bistre se zvijezde gasile, a mutne su nicale; repatice su dolazile i odlazile; stvarali se novi, uvijek hladniji svijetovi. Zemlja je starila, mijenjala oblik, pravila na svojoj kori ravnice, doce i planine, rađala nove šume, životinje i ljude, al je Velika Šarulja i dalje ležala nasred neba preživajući sokove nebeske, što ih je primila u se, kad je sve bilo mlađe i čistije. Postajala je prozirnija, tako da se kroz nju viđalo obdan sunce, a obnoć zvijezde i mjesec; samo se još nekoliko stoljeća mogli vidjeti na nebu dugi nizovi golemih joj vimena, gdje vise nad zemljom blistavi i nalik na grozdove. A kad Preživačica osjeti, da se u njoj sve pretvorilo u med i u mlijeko, i da su joj vimena teška kao planine, i da u sebi krije more sladčine i snage, i da nije više nešto što se vidi, no što se osjeća, ona otvori vimena i pusti, da mlazovi mlijeka cure na zemlju.

Davala je zemlji, što bijaše primila od nebesa. Htjela je sve usrećiti. Sunčano mlijeko proteče u žile ljudi i životinja, u korijenje stabala. Ljuta krv ljudska i životinjska, oštre mezre bilinske oplemeniše se; žuč se razrijedi; otrov se rastanji; znoj izgubi svoju jetkost, i sokovi žlijezdi zamirisaše. Sve je na zemlji primalo mlijeko njezino, da ga još slađeg i plemenitijeg drugima dade. Bilo je ljudi, koji su se samo njime hranili, pa su i oni postajali nešto, što je moglo ići po dugi kao po mostu i penjati se u visine. Onda su se prvog puta stvorila naša vimena; i dojke u žene; i sise u vučice: proteklo je prvo majčino mlijeko. Svaki je grabio svojim ibrikom iz bijelog vrela njezina. Al dođe čas, kad čovjek reče: »Ima i drugih napitaka!« Životinja okusi krv; biljka se napoji rastopljenim solima. I pričini se svima, da su sokovi zemaljski jači i slađi. I rekoše, da su se do tada hranili nečim, što je sladunjavo i bljutavo i prikladno samo za djecu. I ljudi razbiše svoje ibrike, jer ono, za čim su sada žeđali, nije se grabilo sudom, no se sažimalo rukama, otimalo oružjem, srkalo ustima iz rane. Njihova je žeđ samo rasla i raste još uvijek. Traže nove izvore u žilama ljudi i životinja, u cijevima biljke, u kori i utrobi zemaljskoj. Oči im nisu više okrenute prema nebu, gdje Velika Šarulja stoji još nevidljiva, al uvijek ista i s vimenima punim mlijeka, vječno i nepresušno vrelo radosti. Pogledi im lutaju po zemlji tražeći žestoke opojne napitke, kao' što oči zvjerinje traže plijen. U nekih je i sada onaj stari ibrik, al nečist i istučen, okaljan mrljama, za'rđao od vlage i od vjetra. Oni govore o njemu i o bijelome vrelu kao o čudu u djetinjoj priči. Kad su im usta puna trpkosti, slave ih stihovima, al ne znadu očistiti ibrik svoj, i nemaju više snage polupati čaše otrovnice na svojoj trpezi. A Velika Šarulja stoji na nebu lijući i sada mlazove svoje bijele krvi na stvorove zemaljske. Ona drži još uvijek sve u životu. Sok se njezin razlijeva po zemlji, al samo jedan dio njegove moći jača i razblažuje ljude, koji nadalje piju otrov i žuč. Tako je govorila Dunja u polutami tihe hladne štale, dok je more vani šumorilo pod podnevnim suncem. A meni se pričinjalo, da slušam neko daleko mukanje gore u visinama.

Sljedeća stranica→

1. Jest zvonik jedan nasred šume tamne
   Što, bijel, pjeva himnu predjutarnju.