Šarko/III.
← II. Moj brat Crnko | Šarko III. Zmija proročica autor: Vladimir Nazor |
IV. Velika Šarulja → |
III. Zmija proročica
[uredi]Krajem ljeta sve se u kući promijenilo. Djeca su većinom otišla; u dom je nahrupila četa radnika. Dvorište je puno pijeska, vapna, dasaka, greda. Ruše se zidovi, skidaju krovovi, kao da gospodaru nije još uvijek dosta popravaka i preinačivanja. Ruši se, al se opet zida i gradi. Međutim sunce peče, vjetrovi dušu, kiše obilno padaju. Sve to prodire u dom, pa je u njemu sada sve zaprašeno, sad opet sve mokro. Najljepše je u štali, gdje si barem siguran, da te kiša ne će usred noći potjerati s ležaja. Kakav je to oganj spopao najedared moga gospodara? On više ne čita i ne piše. Čitav je dan na nogama. Trčkara okolo. Pravda se s graditeljima; hoće da sam vidi, kako su zidari uzidali kamen, postavili gredu. Penje se uza skele, hoda po krovu. Dok kuća raste, on diže uz more neke stupove i sadi uz njih divlju lozu i cvijet muke. I kao da mu sve to nije dosta, prenaša odnekuda zemlju u park, zatrpava rupe i jarke, sadi i sije. Kiša ga kvasi i u postelji, a bure mu haraju parkom. Al se on ne da. Muči se sam i tjera druge na rad, kao da bi htio pretvoriti preko noći taj trošni kloštar u začarane dvore, Služinčad mu bježe; radnici ga krivo gledaju. Kiša traje već dva mjeseca prodirući u kuću. Kada ne daždi, bura bije otkriti dom, kida lišće i granje u bašti uništavajući njegov rad. Njega sve to ne smeta; goni, da se započeto svrši i nove radnje započnu. Mijenjaju se djeca, služinčad i radnici; on ostaje. Kašlje i mršavi, al se ne umara. Rekao bih, da čak i broji crijepove na novom krovu, lišće na novim grmovima u parku i pod pergolom, što ju je netom dovršio. Hoće mu se što ljepša loggia pokraj mora i što viša kula nad potokom, Katkad ima grabi je i lopatu u ruci. Boji se, da će ga premaljeće preteći, i njegova žurba raste. Ima već više dana, što pada takva kiša, ili duva tako jaka bura, da me uveče ne pušta u štalu, no me drži kod sebe. Namjestio mi je vreću pokraj peći. Na njoj ležim, dok on večerava; na njoj usnem, kad se on povuče u obližnju sobu. Uveče malo čita, a gotovo nikad ne piše. Neko vrijeme sjedi s laktima uprtim u sto i s glavom među dlanovima ili puši pa onda ide na počinak. Vrata između jedne i druge sobe ne prianjaju dobro uz pod; propuštaju nešto svjetlosti i sve žamore, pa znam, da li bdi. Al on odmah legne i gasi svijeću. Obnoć se nikad ne diže. San mu je nemiran. S početka sam bio sretan, što sam mu uvijek tako blizu, i ako je obnoć toplije u štali; no se doskora dogodi nešto, što me uznemiri. Probudilo me jedne noći udaranje kiše o prozor i lupa valova o šljunak ispod terase. Jugovina je bješnjela na moru. Negdje daleko, na drugom krilu hodnika, gdje krov još nije bio do kraja postavljen, čulo se, kako voda zveketom kaplje u neke posude od kovine. Vjetar je drmao daskom na skelama lupajući njome o žlijeb, od kojega je metalni glas bio nalik na daleko jaukanje. Na sve te žamore ja nisam ni zarežao. Mene je zanimalo više ono, što se zbivalo u sobi gospodarevoj. Svijeća je u njoj gorjela. Neko sam vrijeme mirno čekao, da se svjetlo ugasi, al doskora čuh, kako je On ustao i hoda bos po sobi. Došao je k vratima, al ih ne otvara; krenuo k pro- zoru, ali u nj ne dira; sio je na sjedalo, al da odmah i stane; povalio se na krevet, da se opet digne. Sad ide okolo po sobi, vrti se u krugu, pa svaki čas zasjenjuje prugu svjetlosti između donjeg ruba zatvorenih vrata i poda ispred mene. Što to tjera iz postelje moga gospodara i goni ga bosa, a možda i polugola po već hladnoj sobi u tu ružnu zimsku noć? Ne vidim ništa, ali slutim, da nešto nije u redu. Ja njuškam na vratima, al se bojim dati o sebi glas. Njegove su kretnje mirne, gotovo trome, i preko dana, čak i kad mu se nešto žuri; pa što mu je to noćas? I kako to dugo traje! Nisam mogao više odoljeti. Zacvilio sam i ogrebao šapom vrata. Al u taj čas svjetlo je utrnulo; čuo sam, kako je legao. Daska je sada jače tukla o žlijeb. Neka su vrata škripala neprestano za'rđalim stožerima. Lupa valova na šljunku bila je nalik na grmljavinu. Vjetar je zavijao udarajući kišom o stakla. Kaplje su vode zveketale krupnije i jače u hodniku. Moje su uši bile pune šuma, lupe i zavijanja. Držao sam sluh napet kao još nikada, jer mi se na mahove činilo, da mi svi ti žamori prikrivaju neko tiho prigušeno jecanje u obližnjoj sobi« Kad sam se u zoru opet probudio, vani je bilo gotovo mirno, a u gospodarevoj sobi tiho kao u grobu. On je tištao kao obično i nikome nije ništa kazao. Nitko u kući i ne opazi, kako je toga dana bljeđi i tiši.
Danas se, poslije toliko mjeseci, vije opet zastava na kuli. Zastava je ona prvašnja, ali kula kao da nije više ona ista. Duža je, pa izgleda i vitkija; okrunjena je vijencem lukova, ograđena na vrhu prsobranom i zubovima. A zastava leprša hitro i veselo u vjetriću sunčanog pretproljetnog dana. Nebo vedro, more modro. Čak je i voda u potoku danas tako čista, da se nadograđeni i nanovo bojadisani dom odrazuje u njoj kao u zrcalu, dok se kula, okrenuta, produžuje u njemu u neke modre dubine, na dnu kojih plove slike bijelih oblačića, posljednjih ostataka oluje, što je noćas bjesnila. Moj je gospodar na vrhu kule. Gleda novi blistavi krov, potok s mostom i s lađicama privezanim ispod kule, dugi park okružen zidom pokrivenim bršljanom i dvorište još natrpano gredama i pijeskom. On stoji uspravno na vrhu kule, a meni se čini, da je nekako viši i krupniji no obično. Njegova slika podrhtava duboko na dnu potoka; al on je sada ondje gore kao kakav kip od mjedi. Ne vidim, al slutim, da je zadovoljan, da mu lice postaje mlađe, oko vedrije. Sve mi se čini, da će se popeti još naviše, gore visoko, iznad stijega i zastave, koja lepeće pod bijelim oblačcima, što se skitaju po vedrini nad njegovom glavom. On je sada kao i konjik u onoj priči, što ju je kazivao djeci, sjedeći u parku ispod borova. Dignut će se, odletjeti. I ja trčim na most, otkuda me može bolje vidjeti; skačem na kamenu ivicu, cvilim i lajem. Al me on ne vidi i ne čuje. Sunce me gađa ravno u oči, zasljepljuje me. Gospodar je sada za me nalik na sjenu, koja biva šira i blistavija, ali i tanja. Čitav vrh kule kao da se naglo udaljuje, a ona je zastava jedno golemo krilo. Ja lajem iz svega grla; zovem u pomoć.
- Šarko! Šarko!
Nekoliko je dječaka istrčalo iz doma, povuklo me dolje. Kad pogledah opet uvis, sunce me više nije bolo u oči, al Njega nije bilo vidjeti na vrhu kule. Ja sam se otimao dječacima:
- Jao, nestade ga! Sagradio vam je dvore pa je odletio. Al me oni nisu ni ovog puta razumjeli.
Ima nasred našega parka malen basen okružen stablima i s vodoskokom u sredini. Pun je mirne vode, na kojoj plivaju usahle borove igle, dok joj se na dnu neprestano šetaju crvene ribice. Ujutro je u njemu voda modra kao i nebo. Vide se u njoj prevmuta obližnja drveta, i visoki oblaci, i veliki bijeli galebovi, koji lete iznad parka. Poslije podne je mutne zelenkaste boje. Ali predveče, kad se suton crveni na zapadnom nebu, čitav je bazen nalik na lokvu punu krvi. Ja tu vodu najviše volim noću, kada je sva crna, jer je onda najsvježija. Gotovo svake večeri, kad se od gospodara u štalu vraćam, dotrčim do nje, naslonim šape na rub bazena, ugnem glavu i pijem. To sam učinio i sinoć, al netom sam se prvi put dotaknuo jezikom površine vode, trgnuo sam i odskočio natrag. Nasred basena, na otočiću kamenja, iz kojega katkada danju brizga uvis tanak mlaz vode, stajalo je omotano nešto dugo i debelo dižući na prednjem kraju plosnatu glavu, s koje su dvije žute plamene tačke gledale ravno u me. U prvi se čas malko prestraših, al doskora dođoh opet k sebi. Dosjetio sam se odmah, što bi to moglo biti. Stegnuo sam na vrijeme grlo, da mi nikakav glas iz njega ne pobjegne, sio mirno na travu i zagledao se šutljivo u tu još neviđenu zvjerku. Još neviđenu, ali dobro znanu. Bio sam više no siguran, da imam pred sobom čudno stvorenje, tajanstvenu stanovnicu našeg parka, zmiju Proročicu. O njoj sam mnogo čuo od pauna Pava i od mačka Miha. Govorilo se, da je ona stara kao i bršljan, što se svojim zmijolikim korijenom penje po zidovima parka, kule i kloštra. Mačak je Miho pače tvrdio, da ona nije ništa drugo no bršljanov korijen, koji se otkinuo od zida. Obdan je nepomičan i umrtven na kamenju, obnoć se pak vijuga po parku i pije vodu iz basena kao da je živo stvorenje. Čitave je zime u starom zapuštenom zdencu u gornjem kraju parka, a u toj vodi ne može da sagnije. Ljeti je uvijek na suncu, ali se od topline nikako ne raspada. Paun, koji spava na zidu, veli, da zmija boravi zimi pod najgušćim bršljanom. Prva proljetna grmljavina razbija njezin san, i on je onda čuje, kako silazi noću sa svog ležaja. Bršljanovo korijenje, što se kao mreža uhvatilo zidova, drhti lagano od njezina silaženja. Paun se tad boji, da će se sve bršljanove žile prometnuti u zmije, pa leti sa zida na suhu granu neke stare smokve. Al se ipak na nju ne ljuti, jer iza takove noći bršljan počima da tjera novo lišće, i pupovi izbijaju u parku po granama svih drveta. Zmija je hladna i pokrivena ljuskama kao riba: šutljiva je, i teško ju je vidjeti; al je stara i koješta pamti. Ona zna, što je davno bilo i što će jednom biti, pa je zato zovu Proročicom. I vele jošte, da nije zločesta i da će rado poučiti i posavjetovati onoga, kojemu se posreći naići na nju i susresti je na takav način, da je ne uvrijedi. Ja sam sve to znao pa se nisam ni micao bojeći se, da je ne prestrašim ili ne razljutim. One dvije žute plamene tačke gledale su neprestano u me. Bivale sve veće. Bilo mi je teško podnašati taj pogled. Nisam znao, spopada li me zebnja, što će se prometnuti u strah i natjerati me u bijeg, ili me nešto vuče, da se umiljato doverem do vode, i bacim u nju, i kukavno poginem, dok u me zure one dvije žute oči. Misao, da me ona hoće prestrašiti ili zatraviti, probudi u meni srdžbu. Već sam udešavao grlo na lajanje i htio skočiti, kad ona pruži naprijed glavu takovom kretnjom, da odmah shvatih, e bi ona htjela piti, al je moje gledanje smeta. Umirih se, spustih na tle njušku i sklopili oči. Dosta sam dugo tako ležao slušajući jedva primjetljiv šum. Sigurno nije pila po pasjem adetu. Pričinilo mi se, da je čitava, ili barem glavom, zagnjurila duboko u vodu. Kada šum sasvim presta, ja otvorih oči i vidjeh je na istome mjestu i u istoj pozi, al joj je iz očiju izbijala sada neka mirnija, blaža svjetlost. Ona zine i zatrepta račvastim jezikom:
- Pred sklopljenim očima, otvoreni puti!
Uvidjeh odmah, da se moje vladanje svidjelo staroj mudrijašici. Počeh joj pričati, o čemu najviše razmišljam, i što me sve plaši u neprestanom traženju po putevima, koji kao da nisu pasji. Al me ona prekinu već kod prvih riječi:
- Što nije zmija ili rijeka, nek se ne vijuga!
Onda stadoh govoriti o borbama, što ih moj gospodar vodi s nečim svijetlim i veselim, što mu je u duši, i s nečim mračnim i teškim, što mu leži u puti. Rekoh, kako sve njegovo titra na granici između tuge i radosti, između neba i pakla. Nosi u duši nešto mračno, što on začarava pretvarajući ga u blistavilo i puštajući zatim, da ga ono sasvim omami. Al i to ne izrekoh do kraja, jer se račvasti jezik spruži psičući nešto oštrije:
- I guja će ugristi šarlatana!
Nisam pravo razumijevao smisla njenih riječi. Shvaćao sam samo, da se u drugom zmijinom odgovoru krije osuda moga vladanja, a da je u njenim posljednjim riječima čak i neka prijetnja protiv Njega.
- Majčice, zar i ti?
Al se ona poče odmotavati i ne gledajući više u me. Preplivala je začas vodu, popela se puzeći uz rub basena i ušla u visoku travu. Kad joj je i rep sasvim nestao, ni njihanje najtanjih vlatova nije kazivalo puta, kojim je odmicala.
Sljedeća stranica→ |