Šarko/II.

← I. Zatvoreni sanduk

Šarko II. Moj brat Crnko autor: Vladimir Nazor

III. Zmija proročica →

II. Moj brat Crnko

Sjedi na klupici ispod bora i nešto priča djeci. Mališani su pred njime na travi. Oči im raskolačene i uprte u nj; usta otvorena kao da piju njegove riječi. Mene su gurnuli izvan toga kruga. Ne čujem, što on govori, al vidim, da priča teče glatko kao voda. Nije mnogo što je podne minulo, i djeca su tek sada ustala sa stolova ispod loggie. Park je pun sunca i tišine. More se iskri krupnim, nemirnim varnicama, ali se pritajilo i nije mu čuti glasa. Zamukli su i galebovi, što su čitavo jutro kričali nad vodom. Ne čuješ no njegov glas, što mrmori pod borovima, kao mlaz kakve česme. On nadalje priča, a ja se čudim ponajprije Njemu. Kako mu je u ovaj čas lice veselo i mlado! Nestale su bore okolo očiju i one dvije duboke brazde, što mu idu od nosa prema krajevima ustiju i toliko ga ruže i stare. Dok mu je lice nekako glađe i bjelje, njegove su vlasi mlađe i tamnije; kretnje glave i ramena živahnije i gipkije. Katkad maše rukama, pruža ih naprijed i miče prstima. I dok gotovo ne čujem njegovih riječi, najbolje shvaćam, što njegove ruke pričaju. Eto, neko je uzeo ključ i stigao do vrata; otključao ih, došao do konja, potapkao ga rukama po vratu, odveo ga iz štale, i skočio na nj i bocnuo ga mamuzom. Konj juri. Al On širi ruke i miče glavom kao da gleda s grdne visine. Ej, ja znam što je to: konj je u kasu rasklopio krila i dignuo se uvis; leti između neba i zemlje, a junak na njemu gleda poda se u šume, rijeke i gradove, što hitro odmiču, obasjani suncem. Njegove su ruke učinile nekoliko hitrih kretnja pružajući se ravno uvis. Jest! Konjanik je stigao ispred grada, iz kojeg se dižu kule i munare. Eto, latio se luka, izvukao strjelicu iz tulca, napeo tetivu i cilja u krilata zmaja, koji mu iz grada ususret leti.

- Ha! Ha! — otelo se djeci iz grla.

Sam ne znam, bi li se više čudio njemu ili djeci. Kao da to nisu više oni nemirni i zločesti mališani, skloni samo ludim svađama, sitnim okrutnostima, neredu i prljavštini. Sada su i oni dignuti negdje visoko, preneseni u neki očarani kraj; pametniji su i ljepši, i u svakome od njih bije srce budućeg junaka. Al što se ja svemu tome čudim? Čarobnjak je preobrazio čak i mene. Mislim li i osjećam li ja uz njega kao pravi Lilin sin? Jesam li ja uopće više pas?

*

Nisam više mogao da odolim želji pa sam jedne noći to i uradio. Pobjegao sam iz kloštra preplivavši mrtvi potok, što ga dijeli od grada. Zaželio sam vidjeti Crnka, onog veselog psića, koji je od sve moje braće najviše ostao u domu, pa ga je jedinog još dobro pamtim. Znam zidara, koji ga je uzeo, i dvorište gdje stanuje. Nekoliko sam ga puta i sreo na ulici. Htio sam ga vidjeti i pitati ga, jesam li još uvijek pravi pas, Lilin sin i njegov brat. I ako su me razni mirisi i žamori napastovali da skrenem s puta, ja sam išao ravno u gornji dio grada, gdje su kuće stare i malene, al ima zgodnih avlijica i zakutaka u tijesnim ulicama. Umakao sam sretno nozi, koja me je htjela udariti, i kamenu, koji me je gotovo pogodio, dok sam stignuo k zidarevu dvorištu. Crnko me prvi čuo i odmah skočio, sav bijesan.

Ja sam se bacio na tle, predao mu se na milost i nemilost. Njegova je ljutnja odmah klonula. Stao me njušiti. Nije znao, što bi, dok mu ne rekoh:

- Crnko, mi smo iste krvi.

- Ti ugodno vonjaš — odgovori on. — Možeš ući. Vijali smo se neko vrijeme po uskom dvorištu te umorni sjeli pred stubištem doksata, koji je vodio u kuću. Sad sam istom u polumraku vidio, kako je Crnko mršav, s kožom bolesnom i izranjenom, nešto manji od mene.

- Zar su vrata dvorišta svu noć otvorena?

- A čemu ih zatvarati, kad je dvorište prazno, a ja sam tu?

- Čuvaš čitave noći?

- To zavisi o mom želucu. Ako sam gladan, idem po hranu.

- Ideš po hranu?

- Kad mi je gospodar ne da, idem je sam tražiti. A to je gotovo uvijek, pa i noćas.

- Loš čovjek?

- Nije. On još ne smrdi. Ubilo ga vino. I sad je u krčmi.

- Tuče?

- Tuče. Ali nikada, kad je trijezan. Grdi i psuje, no me ipak voli. Siromah!

- A sjećaš li se onoga drugog, iz kloštra?

- Jedva jedvice. Ne znam više, kako vonja.

- A pamtiš li kloštar?

- Slabo ga od prije pamtim, al ga znam. To je neka velika tamnica okružena visokim zidom i puna dječurlije. Čujem katkada, kako u njoj laješ.

- U njoj je dobra hrana, a On je...

- Koješta!... Idi sa mnom. Izašli smo iz dvorišta i spustili se prema moru presjekavši nekoliko ulica. Ušli smo u predjel, gdje su mnoge gostionice i hoteli.

Crnko me vodio izbjegavajući rijetke prolaznike i još rasvijetljene kuće. Dizao je neprestano nos uvis hvatajući jedva osjetljive mirise i šuljajući se sve opreznije.

- Tvoj je nos otupio u onom kloštarskom parku, gdje duha od lovorike omamljuje, a ružmarin vonja po mišjoj mokraći. Oslabio ti je i sluh slušajući prečesto i predugo lupu valova o grebenje ispod doma. Ti sada ne osjećaš mirisa, što nam dolazi preko toga zida. To je stražnje dvorište hotela »Rojala«. U njemu su škrinje pune otpadaka večere. Al u to dvorište nikako ne možemo. Čuješ li taj šum tamo s druge strane. Metu gostinjsku sobu u pensionu »Ka Galebu«. U njemu jede neko društvo gospođa, koje se pitaju ponajviše kolačima. Kakve li će slatke mrve i korice izbaciti sada metle na ulicu!... Potražit ćemo ih kasnije. Amo, nalijevo! I on se provere kroz rupu u plotu i povede me iza malene ville. Neko je vrijeme gledao i prisluškivao. Kad vidje, da je sve tiho i zatvoreno, skoči sa zidića, pođe prema kutu kraj drvarnice i stane razmetati nogama i njuškom nekakav stog. Puhao je njušeći, hvatao zubima i griskao, al opet bacao iz ustiju:

- Proklete sluškinje! Poškropile nečim gnusnim, pa se ne može progutati. Pluj! Zaboravi svaki oprez i stane bijesno premetati stog kopajući nogama sve dublje.

- Huš! Iš! Otvorio se prozorčić u prizemlju, i bradata glava razjapila usta, pokazala zube. Crnko se nije prestrašio. Još je neko vrijeme kopao i tražio. Netom onda, kad se na prozoru pokazala i ruka s nečim u šaci, skočio je na zidić, odveo me odanle. Ščučurio se nasred puta, da grize i guta nešto, što bijaše ponio sa sobom.

Kada dovrši, reče:

- Vidiš, pravi se pas ne smije lako prestrašiti. Do zalogaja sam ipak došao. Mogao bih ti pokazati još desetak ovakovih mjesta, al moramo drugamo. Naprijed! Čeka me važan posao. I on me odvede preko nekog vrta dolje na igalo, gdje je prevrnut čamac ležao pokraj žala i ceste uz more. Obala je bila pusta, udaljene kuće zatvorene Svi su fenjeri bili utrnuti, ali se ipak dobro viđalo u svijetlu lađica svjećarica, kojih se dug niz blistao na moru. On ponjuši čamac i zemlju naokolo:

- Ribari su ga danas povukli na kraj i mazali katranom. Ovdje su i jeli, al nigdje ni mrve hljeba.

- Ti misliš na želudac, i kad nisi više gladan, — rekoh mu ja.

- Pravi pas mora uvijek misliti, kako će napuniti želudac. Drugih misli za njega nema. O gospodaru ne treba misliti. On je i tako uvijek u glavi, u nosu, u čitavoj krvi.

- Crnko, brate, mene upravo muči misao, da mudrujem i mozgam, kako pravi pas nikako ne bi smio.

- Misli su za mačke, a za nas su djela. Ležali smo jedan kraj drugoga okrenuvši leđa k moru, jer je on neprestano gledao gornji kraj ceste rasvijetljene lađama svjećaricama. Na svaki žamor s one strane gata Crnko bi se uznemirio, digao glavu, naćulio uši.

- A o čemu ti to misliš i mozgaš?

- O svome gospodaru.

- Zar ti ne prija više njegov vonj.

- Oh, ne! On mi sve ugodnije miriše.

- Onda je u redu. Na sve se drugo nemoj obazirati. Ni o čemu nemoj misliti. Tebe mora voditi njuh, a ne misao; nos, a ne mozak. Drži se svoga gospodara, sve dok ne osjetiš da je počeo smrdjeti.

- Al on me naučio misliti. On je sam čovjek, koji malo radi, a mnogo razmišlja.

- Zar te naučio stajati na stražnjim nogama, kucati na vrata, nositi što u ustima?

- Ne. Moja je nesreća mnogo veća. Znam mišlju mjeriti i vagati. Ja više ne pratim njegove korake onako, iz navike, nego ih slijedim, da o njima razmišljam. Spopada me veliki sram, jer mi se sve čini, da nisam više njegov pas, nego sjena, koja ga uhađa. I rekao bih, da je on sam kriv svemu tome, jer je prenuo u meni nešto, što nije pasje. Naučio me — i ne htijući — koječemu. On je neki čarobnjak, koji dava dušu stvarima, preobrazuje ljude i životinje. Kao da se u meni tanji ono, što veže psa za gospodara, i nastaje nešto drugo, čega sam se počeo plašiti.

- Stani! Govoriš ludosti, koje ne mogu ni razumjeti. Ima tome lijek, siguran, nepogrješiv.

- Reci ga.

- Napravi mu kakvu psinu; pusti, da te pošteno izlema.

- Napravit ću.

- Ne bude li to pomoglo, bježi od njega. Čuvaj svoju pasju dušu. I ja svoju čuvam.

- A kako?

- Vidjet ćeš odmah. On se bijaše dignuo i upr'o oči u gornji kraj ceste. Neko je vrijeme stajao nepomičan, sav napet. Najednom zacvili i poče se potrbuške verati prema cesti. Neki se čovjek približavao gegajući i popijevajući. Dolazio je iz krčme pokraj mora. Mahao je rukama, klecao koljenima. Njegovo je pjevanje bilo sad urlikanje, a sad opet stenjanje isprekidano mrmljanjem i žviždukanjem.

- Pfić! Pfić! Lopove crni, jesi li već tu? A Crnko mu se približavao, umiljavajući mu se. Kad ga pijani zidar ugleda, stane nasred puta, naheri glavu:

- He! Tako ti čuvaš moje dvorište, skitalice, bitanga noćna? Zar misliš, da bez tebe ne bih znao kući? Svake si mi subote, u ovaj čas, za petama, vukodlače. Ubit ću te. Kunem se... Čovjek dignu uvis ruku, al zbog te kretnje izgubi ravnovjesje na klecavim koljenima. Zatetura i padne. Zidar zastenje. Crnko se dovuče sve do njega, kao da bi ga htio tješiti i pomoći mu.

- Ha, lopove! — zaurla čovjek pa se obori šakama na životinju. Lupao je nemilosrdno. Crnko je cvilio, a jedva se otimao. Čovjek se dignu prije na koljena pa onda, s mukom, i na noge.

- Čuj, crni vraže! Kunem se pred Bogom i ljudima, da ću te sjutra živa oderati. Živeš od moga truda, a krv mi piješ, na zemlju me rušiš. Amo, da te ubijem! Crnko je išao natraške pred njim, mamio ga što dalje od ivice i od mora. Kada stigoše kraj prevrnuta čamca, on razdraži još većma gospodara, samo da ga privuče na puteljak, što je vodio u gornji dio grada. Ja sam stajao pokraj čamca gledajući tu igru. Napokon ih nestane u mraku. Htjelo se dosta vremena, dok sam mogao razabrati po zidarevu klicanju i Crnkovu lajanju, da je mome bratu napokon uspjelo povesti pijanoga gospodara u tijesno dvorište one malene kuće na rubu grada.

*

Sutra ujutro vratio sam se u dom preko potoka, za vrijeme os jeke, pa sam se do grla zablatio. Takav sam nahrupio kao vjetar u gospodarev stan i stao se valjati po sagu. On je izašao iz spavaće sobe, uhvatio me ljevicom za kožu na šiji, dignuo desnicu. Na prvi udarac ja sam zarežio i iskesio zube. Sad je on istom planuo.

Udarci počeše padati česti i žestoki. Bio je to prvi put, što me udarao dlanom svoje ruke; one ruke, koja me toliko puta tetošila; onim dlanom, s kojega sam toliko hrane okusio, S početka sam osjećao ljutu tjelesnu bol, no se doskora uvuče u nju neka čudna lagodnost, neko uživanje, pa naslada i blaženstvo, koje izmami iz moje nutrine slatko, gotovo ljudsko cvilenje. On prestade, sav u čudu.

. . . . .

Od toga dogođaja gospodar me još više zavoli, a ja postadoh iznova bezbrižnim i nestašnim psićem. Ne proučavam i ne uhađam više svoga gospodara, ne mučim se mislima, što nisu za me. Ja ga samo gledam, obožavam; i radujem se životu obasjanom suncem njegove milosti.

Sljedeća stranica→