Šarko/I.
| ← Uvod | Šarko I. Zatvoreni sanduk autor: Vladimir Nazor |
II. Moj brat Crnko → |
I. Zatvoreni sanduk[uredi]
- Vau! Vau! Vau!
Čemu nemam do tri grla kao Kerber, pa da zalajem snažno i strahovito? Čemu nemam snage kao Vučina, pa da raskinem tu žicu, po kojoj lanac puže? Čemu moram počimati ovo svoje pričanje, ljut i srdit?
- Vau! Vau! Vau!
Tri su dana, što sam vezan u dvorištu ispred nove štale. On je nekamo otišao, a ja sam ga dva dana tražio. Pretražio sam čitavu kuću, njušio po svim hodnicima, stražio pred svim vratima, čekao na pragu glavnog ulaza. Onda sam obašao grad, pa puteve i staze, po kojima se predveče šetamo. U kući i u parku još je posvuda njegov vonj; ali njega nema. I kako je sada sve podivljalo! Djeca me u domu potežu za uši i za rep, sluge me tjeraju i udaraju nogom, dječurlija se na putu hita na me kamenjem. Ne mogu da jedem i nemam mira, pa me uhvatili i vezali.
- Vau! Vau! Vau!
Cvilim, lajem, bjesnim, dok se umirim i povučem u drvenu kućicu. Legnem, spustim njušku na prednje šape, buljim preda se. Slušam, kako konji njište u štali i udaraju kopitom o drveni pod. Kokoši kokodaču u kokošinjaku i čeprkaju uza zidove dvorišta. Jedna od njih vodi piliće ravno k meni. Obilazi neko vrijeme okolo moje kućice; gleda me i oklijeva. Najednom krikne: »kvoc!« pa udara kljunom o moju zdjelicu. Pilad skaču na hranu; kljuju i kljukaju; pijuka ju i raznose komadiće; gone se i penju na moju kućicu. Briga mene! Ja prezirem sav taj skot u štali, u svinjcu i u kokošinjaku. Kad On dolazi u dvorište, svi mu se vesele, ali zbog onoga što im nosi; kad ga nema, onda ga se više i ne sjećaju. Vole ga samo želucem. Žmirim očima, da što manje vidim; vješam uši, da što manje čujem.
- Oh, kako je svijet gadan!
- Šarko! Šarko!
Trgnuo sam se; digao glavu; naćulio uši. Ja dobro znam taj glas bez snage i bez zvuka. U njemu je šum usahle grane neke nježne biljke, i klokotanje vrela koje sahne, i umireno drhtanje grla životinje, koja je mnogo i dugo stenjala. To nije više glas, no jeka nekoga glasa. To je glas sutona na kraju jesenjeg dana. Ne mogu ga čuti bez tjeskobe, jer je u njemu nešto, što plače i optužuje; a bol je tako velika, gorčina tako duboka, da prožima i mene, i ne mogu se oteti bojazni, e sam i ja nečemu kriv. Starica obučena u crno, s blijedim malim licem punim brazda, s očima velikim, tužnim i upalim i s bijelim vlasima pod crnom poculicom ušla je u dvorište.
- Šarko!
Ona mi nešto nosi, a ja joj srtam ususret. Napeo sam lanac i uspravio se pružajući joj prednje šape. Cvilim i dršćem čitavim tijelom. I kako ne bih? Ta ona je Njegova majka. Starica je pokročila bliže, pogladila me po glavi.
- Cagnetto poveretto!
Njezin je glas sada dublji i puniji. Krezuba usta ne mogu izgovoriti čisto riječi, al je zvuk, što joj izlazi iz grla, topao i mek, a oči joj se blago svijetle. Znam, kako je njoj teško sići niza stube, proći čitav park i ući u dvorište. Znam, kako se njoj i sada hoće da nekome nešto nosi i da pogladi rukom nešto živo i maleno. Diram joj šapama koljena, kušam joj liznuti ruke; umiljavam se i valjam pred njezinim nogama dižući uvis sve četiri šape. A ona se prignuta, metnula na tle zdjelicu, opipala ogrlicu, što mi steže grlo, pa počela skidati lanac. Starački, drhtavi prsti muče se svakojako, ali joj oko dobro ne vidi; ruka nema dosta snage da razriješi ono, što zavezaše jake ruke kočijaševe.
- Poveretto! Poveretto!
Meni je sada lakše pri srcu. Ne osjećam više, da sam jadan i zapušten. Skačem na noge, vrtim se oko nje, jedem iz njene ruke. Kao da razabirem nešto od Njegova vonja i čujem glas, što me sjeća na Njegov, Starica odlazi; ja ostajem vezan o lancu. Sad mi se najedamput čini, da su oni pilići zbilja dražesni, i ako malo smiješni. Zabavlja me roktanje u svinjcu i njiskanje u štali; a kad kočijaš prolazi preko dvorišta, ja se na nj više ne ljutim, — gledam ga ravno u oči i pozdravljam ga repom.
Starica je ostavila vrata dvorišta otvorena. Sve su kokoši potrčale u park, da iščeprkaju sjeme, što ga je On posijao; da lome grančice ružmarina, oko kojeg se On toliko muči, i da kopaju posvuda jame. One otišle, a u dvorište se došetao paun Pavo. Drži visoko okrunjenu glavu, vuče ponosno dugi blistavi rep. Gleda me prkosno okrutnim ptičjim očima i trubi porugljivo.
- Kro! Kro!... Lanac!
Ja već davno mrzim toga krasnika s vratom nalik na modru zmijurinu. On ne priznaje gospodara. Žive, sam i inokosan, u gornjem dijelu parka; ne voli ni ljude ni životinje. Sva mu je briga šetati se ne dotičući se ičega svojim slavnim repom. Ohol je i hvalisav.
Sigurno je Pavo doznao, da sam ovdje vezan pa došao da mi se naruga.
- Vau! Vau!... Glupane!
- Danas se ne ližu čanci.
- Ti ždereš sjemenje i crve.
- Bolje to no kosti s gospodareva stola. Ja odbijam i hljeb, kad mi ga nosi.
- A zašto?
- Jer je On mator paun, bez krune i repa. Dršćem od ljutnje. Režim i navaljujem. Da nema tog nesretnog lanca, ovog bih ga puta rastrgao. A ptičurina me podrugljivo gleda:
- Ne ljuti se, mali. Ja sam vidio, kako je on stignuo u ovaj dom, i kako si se ti okotio u daščari; vidjet ću i kako će vas odavle nestati. Jest, on ti je neki čovjek-paun, kojemu je opala kruna i rasuo se rep.
- On je uvijek mlad i lijep kao bog.
- On je gubava, nemoćna zvijer. Ja se uklanjam ljudima, jer ih ne trebam; on bježi od njih, jer osjeća, da je smalaksao i da im više ne bi mogao odoljeti. Nije se osamio, jer je jak, nego jer je slab. Takav ti je on lukavac.
- Ti ne znaš, što on sve nosi u glavi i u srcu.
- Na mojoj je glavi kruna, a na mojem je hrptu plašt. I sve to sja na suncu, da svak vidi, kakvo je i od čega. On krije i ono, što ti misliš, da je zlato, a ja velim, da je balega. Skočio sam i zalajao tako ljutito, da je kočijaš izašao iz štale, a paun pobjegao. Spopala me opet sjeta. Povukao sam se u kućicu i stao da razmišljam. I ako gotovo uvijek ležim uza svoga gospodara, i pratim svaki njegov korak, ipak ga još i sada znam manje no sve druge ljude, i male i velike, u ovom domu. Pogađam, što misle, i što su kadri počiniti i meni i drugima, kočijaš i obje kuharice i sva ta djeca i sluškinje i paziteljice. Vidim odmah, kako im se ćud i misli mijenjaju. Stoje preda mnom kao otvorene knjige. Ali Njega nisam još prozreo. Nema dana, da me nečim novim ne iznenađuje. Kad srćem k njemu, uviđam često, u posljednji čas, da me je njegovo lice prevarilo, i da mu moram drukčije prići no sam s početka htio. Da gospodar u sebi nešto krije, to bi moglo i biti On je kao zatvoren sanduk, u kojemu nešto miriše, ali ne možeš pravo pogoditi, što je u njemu, jer ti smeta drvo, koga su se dotakle mnoge ruke i mnoge stvari, Kao da je taj sanduk ležao na stotinu mjesta i putovao kojekuda. Mnoštvo se vonja uhvatilo njegove vanjštine. Valjalo bi dignuti mu poklopac, razbiti na boku barem jednu daščicu. Valja čekati, dok nešto o nj snažno lupne. Ili da se rasuši i sam otvori. Ja se gotovo bojim i jednog i drugog događaja.
- Prokleti paune!
Vratio se predveče i došao odmah k meni. Odvezao me i poveo na šetnju. Eh, takav vam je On! Sigurno je ovih dana bio mnogo s ljudima, pa netom stignu, bježi i iz kuće, da bude sam. Ja trčim pred njim po cesti, skačem na ograde maslinika, njuškam grmove i kamenje. Često se vraćam i diram mu nosom noge, e se bolje uvjerim, da je to baš on, i da se na njemu nije ništa promijenilo. Izašli smo iz mjesta i idemo cestom uz obalu morsku. To je njegova najmilija šetnja u času, kad je mir najveći, i sunce zapada, a more je crveno kao da se po njemu prolila krv. Ide tiho i polako. Ja trčkaram naprijed. Kad se okrenem, gledam ga pa se čudim. On je nasred ceste između mene i sunca, što veliko i crveno, iščezava za niskom kosom gorskom na zapadnome rubu zatona. Je li to varka ili zbilja, al je on sada nešto tamno i krupno obrubljeno plamenom, Vidi se svaka dlaka na njegovu odijelu, svaka vlas na njegovoj glavi; a sve je to crveno i sjajno, kao da gori, a ne izgara. Moj gospodar nosi sunce na leđima. Ide prema meni i raste, dok se onaj plamen za njim gasi, II se gasi ili roni u njegovu nutrinu? Koliko je puta bio sav okrunjen plamenom, a da toga nije ni osjetio? Koliko je sunaca uronilo dosad u nj, a da on toga i ne sluti? U što gleda, dok tako sjedi, okrenut prema moru i ostrvima? Suton tamni. Što se dosad crvenjelo, već se polagano crni, postaje krupnije i glomaznije. Kao da su stabla još više narasla, hridine se uspravile, oblaci se spustili naniže, mračniji i teži. Vide se stvari, koje su u svjetlosti gotovo iščezavale, U mrtve hladne stvari ušlo je nešto mračno, što se taji, ali osjećaš, da je pokraj tebe: kruži te sa sviju strana, zapljuskuje te nevidljivim valovima sjete. Ja ležim uz njega, tiskam se o njegov bok, naslanjam njušku na njegovo bedro. On pušta, da sve to radim: gladi me lagano dlanom po glavi, al drugamo gleda i o nečem drugom misli. Moje je veselje ishlapilo. Nešto teško i turobno prodire iz gospodara u moje pasje biće. Sve je mračno i puno prijetnje. Strah me je te tišine, u kojoj se nešto čuje, ali ne ušima. Bojim se toga mraka, u kojem se nešto vidi, ali ne očima. Na oba kraja zatona strši po jedan zvonik nalik na tamna šutljiva orijaša, koji na nekoga čeka. Na oba kraja zatona plamsa oko jednog svjetionika, a njihov je pogled kao onaj zvjerke u busiji. Maslinik se za nama prometnuo u prašumu. More je crno i pusto kao dno ponora. Sve šuti i sve stoji mirno, ali sve žive i u nas gleda, na nas vreba. Osjećam, da se i On stisnuo sav u se i prignuo pod nekim teretom. Kao da u tome uživa i pušta da ga breme još više pritisne; al moj nemir postaje veći. Čas je, kad čopori vukovi izlaze, gladni i šutljivi, iz velikih tamnih šuma. Tiskam se uza nj i cvilim ispod glasa. Ulovio sam uhom žamor koraka na cesti, s one strane zavijutka. Skočio sam i zalajao. Neko ide mimo nas. On se digne i viknu na me. Vraćamo se. Ja više ne trčim okolo. Čovjek, koji je predveče išao ovom cestom noseći sunce na leđima, zgrbio se sada u tami poput starca, a ja idem za njime uzastopce oborene glave i povučena repa. Stigli smo u dom i ušli u njegovu sobu. Ležim na malome sagu gledeći neprestano u nj. Motrim, kako opet sjedi za stolom, dok mu svijeća obasjava lice. Gleda slučajno u me, ali me ne vidi. U njemu je, i oko njega, još uvijek ono, što ga kružilo vani na cesti, u mraku i tišini. No mu se lice polagano vedri, lagan mu posmijeh niče na usnama; oko mu sada vidi predmete u sobi i traži pero na stolu. Ja već znam, kako će sve to svršiti. Eto, — piše. To bi moglo i dugo trajati. Svijam hrbat u kolač i sklapam oči.
- Šarko!
Trgnuh se; digoh glavu. On je uspravio leđa, zasjao u licu. Pred njime je parče papira, s kojeg čita gledajući svaki čas u me:
Vi, što suton volite i veče,
Čuvajte se varke prvog mraka:
U njoj raste i stvar mrtva svaka,
I kretnje su svečanije, veće.
Onda, kad je vrelo danjih zraka
Na zenitu, neka zebnje vaše
Promatraju sve čega se plaše:
Do, močvaru, lava i divljaka,
NaŠ je život put kroz cvjetne grane.
Smrt je samo taman zavijutak,
A na kraju jedne sv’jetle pruge.
Sve su staze suncem obasjane.
Dan je dug, a suton tek trenutak...
— Ne vjerujte Anđelima tuge!
Svake večeri, prije no legne, On me često — a to je obično kada mjesečina sja — sam prati preko parka u dvorište, gdje mi je proboraviti noć. Ovog me je puta odveo samo izvan kuće i zatvorio odmah vrata. Stojim neko vrijeme pod prozorom; gledam, kako nosi svijeću iz jedne sobe u drugu, — doskora ju je utrnuo.
- Dobra noć, gospodaru!
Skočio sam na terasu, al ugledao nešto bijelo pokraj žbuna ispred zatvorenih kuhinjskih vrata. Nanjušio sam već izdaleka mačju krv, jurnuo svom snagom. Stari mačak Miho bježi od mene. Gonim ga preko loggie, vijam ga po puteljku, što vodi k štali. Miho se popeo na deblo od bora, da se odmori. Puše i ljuti se, pa skače na tle i opet trči. Uzbunili smo tihi mračni park. Pospani je paun negdje zakričao, konj je u štali za’rzao, neki su tajanstveni glasovi prošli šuškorom u šibljičju ispod zida. Al je naš rat prošao i ovog puta bez krvi. Ja mu zanovijetam, ali ga ne mrzim, jer znam, da mačak Miho voli ovu kuću i ovu baštu. Sad smo oba u dvorištu ispred štale: ja ležeći potrbuške kraj svoje kućice, on iznad mene, na staroj škrinji. I ja mu velim:
- Miho, ti si malodušan i kukavica, jer voliš večer i mrak. Ti žmiriš danju očima, da ne vidiš stvari, životinje i ljude, kad je sunce visoko na nebu, pa zapravo i ne znaš, kakvi su oni. Ti si mučaljiv i sam, hipohondrik i melankolik, jer vjeruješ varkama sutona i prisluškuješ rado Anđelima tuge.
- Frr, frr, frr — prede Miho, ali na takav način, da već znam, e se mačak porugljivo smije.
- Što frkaš, mišožderče?
- Pa kako i ne bih! Sigurno te usrećio kakvom svojom novom pjesmom, pa je ti, papigo, meni sada na pasji način ponavljaš.
- Ja volim sve, što on izmisli i reče. A možda još nikada nije izmislio i rekao nešto, što je istinitije i što iz njega iskrenije izvire, »Vi što suton volite i veče, čuvajte se varke prvog mraka«. Divota!
- Frr... frr... Kako je to sve krivo i neiskreno! Osobito u njegovim ustima.
- Krivo i neiskreno! Od njega, pjevača sunca i radosti?
- Da, baš od njega! Prije svega on nije ni to izmislio; ni te riječi nisu sigurno baš njegove. Jer on ništa ne grabi iz života, no sve vuče iz knjiga. Ne žive svojim životom, i — rekao bih — nije nikada ni živio. On je neka biljka nametnica, što se zeleni sišući gotove sokove iz goleme hrpe knjiga. I ta nametnica cvate cvjetovima s tuđim bojama i s tuđim mirisima; a boja i mirisa ima toliko, i tako su izmiješani, da ne možeš razabrati, otkuda je svaki od njih. On kliče suncu i radosti, a njegova je nutrina puna mraka i sjete. Ja šutim, kad idem noćnom tamom, jer se ničega ne bojim; on ide mrakom života pjevajući što veselije, da sakrije i prevari strah, svoj neizlječivi vječni strah. Pjeva suncu, jer se nikada nije ogrijao. Slavi sreću, jer je nikad ne vidje. U njemu suton sanja plamene podnevne sne, i Anđeo tuge bulazni o pijanstvu radosti. Nemoćan, jalov čovjek opija se snima o snazi i o plodnosti. Ne, on nije iskren! Nije glas, no jeka živih i mrtvih glasova. On je...
- Vau!
Razbjesnih se na takav način, da kočijaš usta i pogleda, je li tko provalio u dvorište. Kad vidje, da je sve to zbog mačka, razljuti se pa me udari nogom u bok:
- Šuti, huljo! Glup si kao i tvoj gospodar.
| Sljedeća stranica→ |