Đuka Begović/4

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
3 Đuka Begović
autor: Ivan Kozarac
5


Sve to tiskalo se njegovim, Đukinim mozgom... Sto i sta slikâ!... Nekoje je vidio jasnije, nekojima jedva razabirao i poimao mutnu taložnu sadržinu.

- A onda - četiri godine! - otelo mu se potom.

- A tražio je... tio je... kazo je: udri!... Grizo me!... I na sudu je tako kazo!... I oni onda ipak na četiri me godine osudili... Eto, gdi je duša u njih bila!... I nemaju duše... Nego, da nemaju... Ni srca ni duše. I niko nema duše. Ja? I ja, i ja nemam!...

I sjećanje teklo dalje...

- Eno onaj... onaj puponja tamničarski! Mrk ko đavo. Kako li nas je taj ispatio!

I on se sjeti svih patnja što ih je prouzrokovao taj pupasti tamničar. U ušima je čuo njegov soptavi bas:

- Drž'!... Upni se... mamino ti mlijeko!...

- Ali to nije ništa!... Drugo je ubijalo! - I u njegovim mislima uze se raspredati to drugo... Eno, kad dođe s posla - mislio on - pa se pruži na tvrdo noćište, u teškim je mislima. U mislima o kući, o ljudima koji slobodno hodaju, slobodno govore, o nebu, o poljima... A ovamo smrdljiv zrak, tjeskoba, nekakova razdražljivost u čovjeku; iz jednog kuta opet duboki disaj; iz drugog kletva; iz trećeg uzdisaji; iz četvrtoga prezirnim mirom pričani zločini. To je bila smrt!... I onda svagda jednako, uvijek isto!... Razvičeš li se i raspripovijedaš - zahtijevaju mir, ušuti li čovjek, zahtijevaju razgovor - da čuju da je čovjek tu, da nije pobjegao, usmrtio se. A na sokacima!... Ono je tek! Ide se na posao... ide dvadesetak... pa kao čorda. Okolo stražari s puškama. Svijet pri susretu gleđe ili sažalno ili prezirno. A to je posve svejedno. Boli jedno kako drugo. A djeca? Još se i rugaju. »Robijaši!« »Robijaši!«... U čovjeka žuč raste, svakim minutom raste... I iza godinu dana vrijeđa čovjeka ne samo tamničareva riječ, ne samo smijeh djece, nego i hod stražara, micaj ruke tamničareve, njegova odjeća, svaka žigica koju on zapali. Vrijeđa ono oruđe kojim robijaši rade, oni prozori pisarne ravnateljstva koji se na svakidašnjim večernjim šetnjama vidjeti dadu, baš kao što vrijeđaju i sunce i mjesec i zvijezde i svaka životinjica. I jelo koje robijaš jede, i okus njegov uvreda je za nj!... A noću samo polusan i jedva se čeka da ozori i prosine sunce. Misli se: bit će lakše! A čim se iz smrada poispodižu i pritjeraju na kakav posao da se znoje i pate, svi žale noć i žudno žele da se spusti nijema i crna, spokojna i mrtva.

- Lakše je noću! - pomišlja se danju. A kad se opet unoća, opet težina, opet muke. I tako - svednevice.

A misli? One tek! I kod najglupljeg su oštre ko rt noža. Kadikad sjedne koja u mozak pa kopa, kuje, pili, grize, a ne da se smetnuti i zabaciti. Pa kakove budu to misli tek!... Pogotovo u njega, u Đuke!... Sjeća se on!.... Sad je mislio o ženi i o djetetu, o njihovu životarenju ili o onom što je danas jeo, i tren zatim već misli o raspukloj lubanji svog oca, o pupku tamničarevu, o šiljatoj bradi nadzornikovoj, o žutom zastoru na prozoru ravnateljeve pisarne, o vjerojatnosti i nevjerojatnosti opstojnosti boga i pravde i najednom - koliko nogu ima stjenica. Hip kasnije već se zanosi u razmišljanje: zašto sunce, zašto mjesec, nebo, zvijezde?... Otkud to, kako to?... Pita se i zašto život, čemu je?... Šta je to pravda, poštenje i tko je taj koji je pošten?... I ne ispita se, a već mu se pred očima - kao u groznici - stvori strašna i čudesna slika, lica plačna i tužna, kljakava i slijepa!... Vidi - plešu!... I gajdaš svira! Njihov seoski gajdaš!... Pleše i sam!... Najednom upoznaje ta lica. Eno, ona tamo sitna ženica uz njega, razdrta oplećka, krvavih, pregrizenih dojki - to je Marijica, žena. S druge strane eno debele, crvene i strasne tjelesine, nage kao od majke rođene. - Smije se proračunano, lopovski, trgovački. To je birtašica! Prijeko eno usirenom krvi oblivene žute ćele oca Šime, s polićem rakije u jednoj, a s lulom u drugoj ruci i čuje se gdje govori:

- Ded uštini ovu... ovu... molitvu joj njenu, zamet... ded, Đuka, de...!

Do oca Šime eto njegovih pet-šest ljubovca. Sve su na polugradsku obučene, gadne, lakome, razbludne. Kraj jedne pleše općinski načelnik i ljubi joj crvenom bojom namazano lice, kraj druge se uhvatio seoski čordaš i besramno šapće. Eno nedaleko i suca koji ga sudio, s naočalima je i s dugačkim noktom na malom prstu desne ruke, i čuje se gdje igrajući podrugljivo popijeva:

- A zašto si ga udario? A? Otac ti je!

Otac?... U taj tren već se u glavi rađa sumnja o sinovstvu. - A jesam li ja baš njegov sin? - pada mu na um. Tko zna! Ta eno kakove su u nas žene! Pet sinova - pet otaca!

Misli proslijede, a kolo se rastepe i od svega onoga u tren - ništa. Opet se vraća uznička soba i grozničavost, a glava teška, olovnata. O nosnice bije smrad, iz kuta zaziva netko, ište posluh, pripovijeda se nešto, niže stegna plazi nešto...

- Stjenica je... ona je... - pomišlja se i seže rukom kroz gaćavicu. A tamo iz kuta prodire mutan ušaptan glas, čuje se pričanje povijesti jedne prošlosti. Onda opet slazi nad sobu mir i polusan i prije negoli se usne - zori zora. Dan...

To je tek jedan dan, vrijeme od nekoliko sati. A gdje je godina, pa dvije... tri... četiri! Tisuća dana i tisuća takovih noći!... Proživi se puno, odviše.

Kad Đuka u mislima sve to prošao, bio dan u punom jeku. Sunce palilo i žeglo, miris trava jenjao, po nebu se pojavili sitni pahuljasti oblačići snježna veziva. Iz šume, iz Hajke, u stostrukoj se jeki ozivali udari sjekire, tamo na kraju prosike ukazala se velika, pomična i dugoljasta crna pjega. To su kola i konji. Na onoj bari, ritini trske i site do stana, bilo mrtvo, a oko ovisoka jasenja i na masnoj ravnoj zemlji nije bilo vidjeti niti jedne vrane. Samo tamo slijeva čuo se dug, jednoličan huk koji je oštro rezao zrak. To je bio vlak. Pastiri gonili blago svi u jednom pravcu - potoku. Micali se lijeno i šutke, čisto bez misli na hod i smjer, nesvjesno podani uplivu ovakova sjajna sunca i ovakove vedrine. A i bio je to dan! Bio je dan u koji srce lako dršće, dah se žudan ojačava, oko širom otvoreno i bistro žedno pije i neumorno roni u sve: u svaku travku, grudicu, busen, brazdu, batvo.

Đuka toga dakako nije ćutio. Njega su sveudilj oblijetale misli, nadavala se pitanja:

- Što li ću ja? Kako ću ja to? Kako da živim? A kako uopće treba živiti? Za koga to treba živiti? Za samog sebe? Za druge? - i tako dalje. Samo se pitao i pitao.

Odgovoriti nije znao.

- A znat se mora, nešto se mora znati! Eto - to, kako je dosada bilo! - Oćutio je da bi bila ludost vratiti se na ono i onakovo kakovim je u svojoj prošlosti živio. To je znao. I ništa više. A on je htio više, mnogo više. Zato se upirao da sabere sebe, svoju nutrinu, svoj razum, krv, srce, pa da si stvori, misaono izgradi put budućnosti - sliku života. Ali što je više nastojao, to je bivao sve nesabraniji i razdražljiviji.

- Eto. Ne moš sebe jednoga skupiti, a otkud onda složiti čovjeka s čovjekom, desetoricu s desetoricom? Ili stotine njih, hiljade. A to se hoće, to se traži. - Potom je segnuo rukom pod uzglavlje da izvuče torbu. Nije išlo. Zato se ispravi, dosegne torbu, otvori i uzme da pregrize. U trenu bio oćutio glad. Ali čim je prinesao ustima parče nažute presušene slanine i kruha i zažvakao, već je i ispljunuo.

- Puj! - bljutavo, gadno...

Nije mogao jesti. Pospremi torbu, ovjesi je prekoramice i zagleda se nekako tupo niz onu dugu prosiku šume, Hajke, što se pružala pred njim tiha i mirna, ispunjena pokojem i sjena ma, sa sjajnim plavilom u pozadini, sa blistavim šarama na rubovima.

- Prosika?... - zamisli se.

- Ej, kako sam kroz nju nekad! - ushiti se. - Šta, a sad?... Zašto ne i sad? Tko mi šta može, tko? - priupita.

Digne se. Bez ikakova razmišljanja pobrza konjima, otputa ih, povuče kolima i zapregne. Zatim skoči u kola i potjera konje preko šljivika, žita, ječma. Nije mario što tim gazi tuđe plodine, žuljeve tuđih ruku. Mislio je samo gdje je osjetljivije mjesto na konjima da ih tamo ošine kandžijom. Isto tako natjera ih na baru punu mulja, trske i šaša, zatim preko šamca. Zapravo on nije ni vidio onaj mulj i onaj šamac. On je vidio samo ravnu dugu prosiku i tuda da je najkraći put do nje.

Kad je ušao u nju i njene guste prekrile ga sjene i oči mu utonule među dostojanstveno izbočene hrastove kroz čije lišće na bezbroj mjesta trepće bljeskav svjetlucaj i kad je još onaj spokojan melodičan šuštaj takao njegov sluh - malko se trgao i kao predao se tome. Uspavljivalo ga... I konji se samo korak po korak micali. Ali zakratko se u njega probudilo ono njegovo staro čuvstvo.

- Šta je to! - začudi se, pritegne uzde, i vikne na konje. Konji polete... Šuma se ispuni jakim šumom, drndom kola i naglim, nejednakim toptanjem konjskim, a on se uspravi u kolima, raskreči i, nekuda u zrak odmahnuv rukom, cikne što je igda mogao. Cik sune među hrašće i otisne se kroza nj kao poplašeno zvijere. Tamo negdje u dubokoj šumi istom susta muklo grakćući i kao da umire. Ali već se za trenut ču, vraća se stostruko ciktaviji snagom vjetra i sve se odbija od hrasta do hrasta. Konji, splašeni cikom, jurili su svom svojom moći, kola su se samo zanosila, sad lijevo, sad desno, odskakivala od tvrdih gruda, a on, Đuka, tresao se onako raskrenut u kolima i lice mu se izobličilo nekud u pijano i opojeno, oči se mutile, a usne blijedjele. I prije nego se prvi cik i njegova jeka izgubili i zamrli rastrojeni, već je Đuka iznovice ciknuo na jednu i drugu stranu šume.

- Haj... haj... Molitvu vam konjsku, haj...! - otkinulo se od njegovih grudi silovito i neobuzdano, tako da mu i lice podsjela krv a oči se zasuzile. Cik i opet pojurio među visoko ponosno hrašće ponosne slavonske šume, pojurio krikom i zanosom prekipjele krvi i burnom provalom uzapćene i sputane duše koja kao da je taj tren raskinula puto pa cikće u slavu svoje slobode, ohola s umišljene moći, gorda s precijenjene snage, pijana s obmane ove.

Đuka je ciktao i daje, konji su jurili bješnje, šuma ječala i grmjela silnije i vraćala ciktaj u stostruko ciktavijim tonovima. Po njegovu mrkom licu uzamance se ispoljivao i pretrzavao smiješak kraljevskoga gotovo ponosa i vlažilo mu se usvjetljano oko suzom užitka.

Ipak pojavila se i jedna sjena na njemu...

- Ej, uvik-vikom da je tako - šaputao. To se u njemu probudila misao koja je predviđala brzi konac tomu letu. A on bi htio letjeti, letjeti tako uludo i dan i dva i deset i godinu dana i sto i više... Konji su u to sve manje grabili, soptaj im bio sve jači i mučniji, pjena po njima sve gušća i bjelja. I para već iz njihovih se dizala tjelesa. Đuka je međutim legao u kola i uzeo trzati uzdama, da razjari i razbjesni konje. Ali konji uza sve to - posve smalaksali - jedva domakoše do kraja prosiki. Tamo su stali. U njemu uskuhala žuč...

- Što nećete dalje, a? Molitvu vam, a? - vikao on na njih, pognivao ih iznova, trzao uzdama, šibao bičem. Uzalud. Zato siđe s kola, otkopča lijevču sa njih i uzme njome udarati po konjima. Konji vrištali, cviljeli malone ljudskim cvilom, propinjali se, nakretali lijevo i desno, ali naprijed ne htjedoše. A on nije prestajao. Udarao je i dalje. Konačno konji posve smalaksali, stadoše poklecavati i stenjati i ljevak se ispruži po tlu, zacvilio, upravo zaplakao. Iščvorugano tijelo isteglo se kao u mrtva, vrat se iskrenuo, jezik oplazio. Đuka se strese, odbaci lijevču i klone u tren do konja. Volio je on njih, te svoje konje, možda više nego ikoga na svijetu. Koliko li je puta samo njegova Marijica dobila batina za njih. On dođe otkudagod iz sela ili iz birtije u noći i prvo mu Marijicu razbuditi.

- Jes' bila kod konja? Jesi l' metila prid njih u jasle, a?

- Jesam... da... nego...

- Lažeš... vidio sam...

- Zaboravila sam....

- Zaboravila, šta? Zaboravila na njih, a jesi l' ti jela? Jesi. Viš! - i bez ijedne druge riječi udari je šakom u rebra, pljusne po obrazima. I jaukne li - onda je tek izgnjavi i istuče. Zato sad kad mu se skobio pogled sa onim njegova ljevaka, zavezla se suza u njegovu oku. Ono krupno konjsko oko gledalo ga prijekorno i bolno i njegove se ruke i nehotice ispružile i ovile oko grivastog konjskog vrata. I uspričao konju...

- Dobro moj... dorate, novi sersam kupit ću ti, imena mi - a dorat se skupljao, postenjavao i gledao svojim krupnim okom sve blaže i vedrije. A kad je rznuo, Đuka se odmakao i konj se podigao.

- Šta sam imô otuda? - šaptao on sebi i penjao se u kola. - Lud li sam ti ja. Teraj konje do crkanja, a zašto?

I snuždi se zatim, obrne konje i pusti ih da korakom uprave natrag... Konačno sklopi vjeđe. Uzdišući na mahove, zaveze se i opet u misli o prošlosti, životu, seljanima itd. Na trenut koju svratila mu se misao i na let kroz prosiku. Drag mu je bio taj let, strašću je u njemu gorjelo za njim i sad, ali odmah se u pomisli na patnju konja odbio od toga i uronio u drugo.

Trgao se tekar kad konji stadoše. Iznenadilo ga. Bio pred kućom, pred kapijom. Svijet, naročito ženska čeljad, provirivala do pô tijela iz prozora i motrila njega. I dovikivala si štošta o njemu. Čim je to promatranje opazio, trgao se, promrmljao nekakovu kletvu, skočio s kola, otvorio kapiju, uveo konje, ispregao ih, nahranio i napojio i onda se spustio, vas u trudu i umoru nekom, u štagalj na slamu. I zaspao.