Đuka Begović/3

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
2 Đuka Begović
autor: Ivan Kozarac
4


A... onda... ona, ona... Huj! - sjeknulo u njemu. Sjetio se još jedne žene. Birtašice se sjetio.

Marijica njemu omrzla jer nije bila njegove naravi, jer nije bila plamena, strasna, neobuzdana, razmetljiva, nego hladna, blaga i spokojna. Pa tek onda kad je zanijela pa se izobličila, ogrdila i, ne znajući zašto, dnevice poplakivala. Nu, onda je eno baš doselila birtašica u selo. A on začeo visiti od jutra do mraka kod nje u birtiji, pa i noću do same zore. Bio tko ne bio - Đuka je tamo. I dnevice se uzeo opijati i kartati s njenim mužem - birtašem. A i otac Šima, eno i on uzeo zalaziti tamo. Đuka je odmah pogodio što oca tamo vodi. Pogodio je da zalazi radi birtašice kao i on. Tako to pođe, a za mjesec dana, šta li, birtašica posta Đukinom. Đuka je najprvo dobro upoznao, a po tom se nije dugo mazio oko birtašice nego joj tek rekao jednom u noći:

- Čuj, u meni sve štrepi za tobom, znaš...

- Zar?! - šapnula ona i pogladila ga po licu.

- Kako li ću se s tobom naći, a? - pitao i dodao onda glede muža njezina, birtaša:

- Šta s njim?

- Lako za nj! - odvratila birtašica i da to dokaže, povukla Đuku u svoju sobu, a kasnije... kasnije mu i pred mužem sjedala na krilo, gladila ga po kosi, milovala po obrazima, šaptala koješta i grohotala razuzdano. I na muževe oči odilazila s Đukom u svoju sobu otkud ga istom jutrom ispuštala. Ludovala je za njim krupnim i crnomanjastim kao i ona, s istim strastima, neobuzdanošću i mamenošću, kao i u nje. Birtaš, postaran čovjek, kao da to ni zapazio nije. On je samo šutio i muzao od Đuke na kartama novac. Marijica bila podjednaka i hvalila bogu što miruje, tek stari Šima grizao, mrčio i zavidio:

- Eto, tako je to! - govorio on ljudima u selu - ti ga stvori, ti ga otrani, ti - nazuj i obuj, pol života podaj na njega i za njega, i ugodi mu i ugađaj, kad odraste, on oca u rebra - mjesto kruva - kamena.

Nego, onda je došlo vojništvo. Đuku zavojačili i morao je otići. I otišao je i odslužio tri godine. Otac ga htio izvaditi i išao liječnicima da mu izdadu svjedodžbu da nije zdrav, da ne može sam toliku zemlju obrađivati, al njemu još crvenu i japarnu ne ushtje nitko toga učiniti.

Marijica, nedugo po Đukinu odlasku u vojništvo, porodila kćerku, Smilju, i godinu dana po tom umrla.


Kad se Đuka vrnuo s vojačije, otac njegov već nije držao žene u kući kako dotada; malu Smilju predao rodbini, a sam svednevice boravio u birtiji i grijao svoje šezdesetogodišnje kosti u vrelu ali i skupu zagrljaju strasne ljubovce svog rođenog sina jedinka - birtašice. Zato se njih dvojica odmah prvi dan žestoko sukobili i obračunali odmah jedan sa sinovstvom, drugi s očinstvom i uspizmili se, zamrzili. - Đuka je pronašao da je otac u »švaleranju« s birtašicom spiskao oko osam stotina forinti. I iskra razdora, nesreće i rasula bila je bačena. Život među njima dvojicom nije bio do režanje, grdnja, psovke, mračnost, kletve i prkos. Svaki je pošao jednim putem nerada i lijenosti, opijanja i razmetanja. Šima je opet skupio na sokaku nekakovu ženu, što zna piti i jesti, i uveo je u kuću da se brine za nj i za Smilju koju je doveo od rođaka. Đuka pak i opet danovao i noćivao kod birtašice.

To je bilo za kasne jeseni, a već tamo po Đurđevu došlo je ono što je prevrnulo tok njegova života, a i iskinulo komadić, komad iz njega. Šima se jednog dana opio, uhvatio nekakova Švabu i otišao s njim bilježniku da mu proda komad zemlje. Đuka dočuo za to, uskipio, poletio za njima i baš kad su potpisivali ugovor, upao u bilježnikovu sobu, razderao ugovor i zaprijetio ocu da mu ne ide već pred oči...

- Kad te vidim - zeleno mi pred očima. Protegnut ćeš se!

- Oću... još nešta! Slab si, sine!...

- Dobro... dobro!...

- Neš, ne!... - junačio se otac Šima.

Iste večeri dođe otac Šima pripit kući, pa po Đuki. Stao ga zajedati, peckati, kleti i konačno prijetiti se da će ga protjerati iz svoje kuće.

- To je moja kuća, moja rođena. A ti?... Marš!... Žandare ću dovesti da te protjeraju! - uzvikivao onda Šima.

- Ti mene... ti... - kiptilo u Đuki. - Znaj, prije ću te sa zemljom sastaviti!

- Pa de... de... evo ti, na... evo ćelave glave moje! Za to li sam te na dlanu nosao, a?

- Evo udri... jedinko... sine - udri!

I stao Đuki prilaziti sve bliže i bliže i podmetati mu nadohvat svoju ćelavu glavu. To je bilo u kuhinji do ognjišta. U Đuku zasjelo nešto okrutno i nemilosrdno, pakosno i kivno, upravo na onu ćelavu lubanju kivno, pa uzdrhtao sav i oči mu se zakrvavile.

- Udri! Ne bio sin Šime Begovića!... Kukavico! - rekao si, pa sad udri!... Na... na... evo - uscičao se Šima piskutljivo i podmetao golu glavu još bliže.

Đuki drhtale već i usnice od razdraženosti.

- Bež'! - govorio.

- Udri, kukavni sine... Sram te bilo!... Zaš' ne udariš, a? - vraćao Šima.

- Bež'!

- Neću!

- Čuj!

- Neću!

- Kažem ti...

- Pa?

- Uh!...

- Kukavi...

Đuki se zacrnilo pred očima... Polako je bio ispružio ruku prema ognjištu, uhvatio gvozdeno žarilo, podigao ga, svom silom pustio i - prekinuo ocu riječ na usnama.

Žutkasta ćela sijeda starca samo se muklo ozvala i oblila usirenom crnom krvi....

- Eto... ti! - šapnuo Đuka, zateturao i odvukao se u birtiju, a Šima najprvo poklekao, a onda se muče složio do banka...

I sve do suda nije se Đuka vraćao kući nego je cijele dane i noći provodio što u birtiji, što u ovoj koljebici na stanu, među šljivama, na livadama, u šumi, u Hajki.