Đuka Begović/2
| ← 1 | Đuka Begović autor: Ivan Kozarac |
3 → |
Jasno se vidio dječarcem, djetetom, jedincem, »jedinkom«, kako ga otac Šima nazivao.
Imućstvo im bilo prilično. Dvadeset jutara što dobre masne zemlje - oranice, što visoke livadnine. Pa onda par konja, dva-tri govečeta i krave, desetak svinja. A duga - samo nešto, par forinti. A otac - Šima, krupan, crvenolik, ali lijen, gnjio, odan piću. Radio je samo toliko koliko je baš nužno bilo. A i to eno nije radio sâm. Naimao je nadničare, zamobivao komšije. Nedjeljama i svecima i kroz cijelu zimu išao danomice ili po selu na razgovore ili po birtijama na pijuckanja, a u doba poklada eno i kerio se. Pa i njega, svog »jedinka«, vodao sa sobom. I opijao ga, da je svijet sve zakretao glavom. A kako su se tek onda snebivali ljudi kad stari Šima pijan pijana »jedinka« podbada na psovke i mljaskajući jezikom govori:
- Eto, što je moj jedinak!... Taj zna - ko veliki!... Pametnjak je on!...
Pa tek kad ga, onamo o pokladama, s cigarom u zubima, uz svirku ciganskih egeda, šapćući nagovara da razbija čaše...
- Udri to staklo!... Udri!... Ti si Šimin sin! Ti si Šimin, Šime Begovićâ, jedinak si ti!... Pokaži šta Šimin sin može. Ima Šima novaca... Ne sidi on ko kvočka na njima. Nisu oni njegov gospodar već on njihov!... Šta novci - novci nisu ništa!
I onda kad još segne u džep pa samo razbaci forinte među lakome Cigane! A kad priđu pokladnomu kolu, uhvati on svog »jedinka« za ruku pa zaigra s njime onako iza kola. I zapjeva... I uzme ga upućivati da štiplje cure i snaše...
- Ded ovu, Đuka, ovu garavu... amen joj njen... Ded, de, uvati je... krst je utuko!
A Đuka odmah posegne rukom i kud zahvati - uštine. Ili za rebra, ili za kukove, ili ispod njih, ili za prsa, ili - niže... A Šima se sve topi u veselju i odobrava. Drago mu... Svijet - kako tko. Neki se smiju tomu, neki osuđuju i pobožno prevraćaju očima, a nekima opet sasma svejedno.
Kad je Đuka odrastao za školu, pošao je u nju i išao jedva godinu dana. Dvoje ga prasaca izvadilo iz nje. Šima je to obrazložio ovako:
- Što će sin Šime Begovića u školi! Da žulja kosti?... To može na stolcu i kod kuće. Neće on nikad biti ničiji sluga, već svoj gazda, pa šta će onda - njemu, jedinku Šime Begovića - škola?!... A i drukče! - Ja nisam vidio škole, pa zar nisam zato čoek, pametan čoek. I većnik sam općinski.
Đuki je opet govorio:
- Sigraj se ti... Skači, trčkaj, vozi se sa slugom, kočijáši... Eto... to je bolje.
I vodio ga eno svecima i nedjeljama još i u crkvu, u prvu klupu slijeva, u kojoj, po njegovu, bilo njegovo mjesto, jer on je po imućstvu i općinskom vijećništvu svakako među prvima u selu. Pri ulazu i izlazu lijeno je zamakao ruku u škropionicu, škropio njega i sebe svetom vodom, turao mu krajcare u ruke i dizao ga da ih spusti u lemozinjak kod kipa sv. Đure i napućivao ozbiljna lica da poljubi hladno kameno podnožje kipa. Iza tog izvodio ga pred crkvu gdje su seljani pod lipama u skupinama raspravljali događaje i izjavljivali svoje misli. S njim bi prilazio svagda onoj skupini u kojoj bi se nalazio gospodin načelnik, općinski vijećnici i drugi ugledniji seljani. Kad se pojavio župnik, pokašljavao je, prinosio ruku nosu, dobrostivo se smiješio, tiskao Đuku pred popa, komkao ga prstom u rebra, namrkavao se, očima govorio: »No, de, makni se!« i Đuka je već znao, da mu je »gospodina našeg paroka« poljubiti u ruku. Ovako malenom još Đuki dao je vunicom vesti gaćice, kupovao mu zelene čarape i opančiće od žute kože ili od crne, ali sa šljokama. Kape mu pak kupovao u gradu, u »varoši«, u velikim trgovinama, i to onakve kakove nose gospodski sinovi. Vodao ga i po vašarima. Pod mehanama pio s njim pivo, jeo pečenje, prčevinu i žemičke i davao si zasvirati koju mračnu tešku pjesmu. A kad bi gajdaš ili Cigo došao s kapom ili tanjirom po nagradu, turao je novce Đuki u šaku i upućivao ga nekim suhim glasom:
- Ded... meti... meti tom adrapovcu, da može živit!
Potom bi ga vodio po cirkusima i »panoramama« vašarskim i govorio:
- Eh, nek moj jedinak i te »komendije« vidi!
Dalje mu kupovao igračke, mjedeno prstenje, lance, ure i medenjake.
I - tako je to išlo sve dok nije on, Đuka, dorastao kolu i divanu. A onda?... Lijegao je o ponoći, dizao se okasno, prigledao sluzi što radi, pitao se sluginim naukama: kako treba s curama postupati, kako ih zamamljivati i drugim praktičnim stvarima te vrsti. Potom je polazio ručku pri kojem je dnevice s ocem pio šljivovicu ili komovicu. Zatim se odvezao kuda sa slugom, na koju njivu ili na stan, i tamo obično spavao kao i sluga. Drugda opet odilazio među svinjare i govedare, jeo s njima prženu slaninu, igrao pastirske igre, krao voće i kukuruze i učio se prostaštvu i besramnosti u misli i izražaju i pohlepno pamtio improvizovane svinjarske psovke. Trovao je i maštu najsmjelijim bludnim predodžbama... Kad bi došlo doba velikih ljetnih poslova: košnje, žetve, svažanja i vršidbe, ponešto je i poradio. Ali i taj rad išao je samo dotle dokle je u njega bilo za nj volje. Ali nje, te volje, bilo je vrlo malo. Otac ga nije silio. Pače! Priučio ga na to. I kad bi se kadikad Đuka s najvećim zanimanjem i dobrom voljom zadao u kakov posao i znoj mu pocurio, zabrinuo bi se Šima...
- Nije sile! - govorio mu - Okani... pusti... Ima Šima novaca za nadničare, pa čemu da se ti mučiš... Poživit ćeš... ohoj! i naradit ćeš se. I nemoj dok ne moraš!
Tako ga odvraćao od posla.
Majka pak njegova umrla još za njegove pete godine i jedva se nje sjećao. Doduše, njegov otac nije bio bez žena. I još malen, pojmio je Đuka dosta toga u njihovu kućnom životu. I naučio se bio već iz te dobi da gleđe uz oca uvijek po ženu koja vodi kućne poslove, šije, krpa. Pače i u njegovoj petnaestoj godini i dalje nije mu bilo zazorno ponašanje očevo i dnevno gledanje svega što se bez obzira na nj i bez sustezanja i stida odigravalo između takove žene i njegova oca. A tih žena bilo je puno... On, Đuka, sjećao se da ih je otac izmijenio kakovih devet ili deset. I sve su bile krupne, širokih bokova, crvena lica i gegale se u hodu. I sve su se odijevale na polugradsku, ogrtale u vunene marame, nosile cipele ili šljokane opanke, kao cure. I sve su voljele jesti i piti i uopće gostiti se. Sve su umjele dobro kuhati i podučavale su drugu žensku čeljad iz komšiluka u tome. One su naučile i oca Šimu i Đuku na crnu kavu jutrom, pa su je svi svednevice i pili. Sve one išle su zajedno s njim i s ocem po birtijama. Isto su se i opijale kao i njih dvojica. I posrtale su tako; marame im padale s glave, kosa se razbarikavala, jezik popeskavao, kao slomljen. I sramotne su govorile riječi, gadne psovale psovke. A među njima i njegovim ocem bivalo je i svakakovih prizora...
Tako jednom, o njegovoj petnaestoj godini o pokladama, kad su došli napiti kući - pijan se otac uvalio u postelju kraj pijane takove žene i ona se morala tamo razmiljavati i svašta je bilo... A otac Šima još i pregrizavajući govorio s kreveta:
- Samo budi taki... bećar ko ja-a... Zna-aćeš da si živio! Da-a!«...
Đuka je slušao, slušao i pojmio sve do u najsitnije tančine. Ta, u to doba već se svršavala njegova petnaesta godina rođenja, a prva njegova danomičnog potucanja sa svinjarima i šalabazanja svenoćnoga po sokacima te boravljenja u kolu i na divanu. I curu je već imao kojoj je kupovao slatke kolače, koju je pratio od kola do avlijskih vrata, ali koju je i cjelivao i milovao i drpao - - A tamo sa svinjarima i u kolu s momcima o čemu se i govorilo nego o ženama i curama i o svemu u njih i s njima što stvara zamamu, razbujava maštu i draž, potpiruje i pali nagon.
Od te pokladne noći došao mu otac Šima posve drugojačiji. Prije toga bilo u njega za nj dječjeg počitanja, bilo i privrženosti, a vidio ga dotada i savršenijim, višim od sebe. Tim pak danom to se i nehotice prelomilo. Otac mu došao gotovo kao i svaki drugi čovjek u selu s jedinom razlikom što je na ovoga - na oca - navikao, a na druge ne. I promijenio je ponašanje prema ženi svoga oca. On je u njoj vidio sad samo jednostavnu sluškinju kojoj i on ima pravo zapovijedati, a onda i stvor koji nije ni za šta drugo osim za ono što je one pokladske noći čuo i vidio. To mišljenje o ženi u kući proširio je za neko vrijeme na ženstvo uopće. I u svakoj curi i ženi gledao je tek stvorenja koja su svojim spolom stvorena jedino za muškaračke užitke. U tim danima ustalila se u njega i težnja samostalnosti, oslanjanja na sama sebe. I česti dugi razgovori koje je dotada dnevno s ocem vodio, napoprijeko se prekinuli. Da može noću dolaziti neopažen i da uopće o njegovu noćnom izbivanju nitko ne vodi računa - smjestio je svoj krevet uz slugin u štalu. Otac se tome nije protivio. On je pokazivao da sve to shvaća. I najviše što mu je kazao, bilo je:
- Samo se pazi!... Čuvaj se! Znam ja kako je u tim godinama. I sâm sam bio taki. Mlad si, živi veselo. Ali, znaš, nemoj da mi spaneš na ma koga, na ma kakove... drolje! Da!...
I drugo ništa. Samo kad bi Đuka uziskao svetkom i nedjeljom novaca, on bi muče dao, ali mjerio ga nekako sumnjivo od glave do pete.
I to je išlo tako... Trošio otac, trošio on. Ne radio otac, ne radio on. Dug se gomilao. Došla i njegova, Đukina, devetnaesta godina i vrijeme ženidbi. Oženio neku curu koju su mu tetke i strine i druge babe nahvalile. Bila je sitna, malena, mlada. I tiha, mirna je bila. Uvijek je šutjela, na psovke nije odgovarala, i što god se Đuki ushtjelo, vršila je bez prigovora. Ipak mu omrznula već nakon dva-tri mjeseca. On je htio ženu snažnu, živu, ženu strasti i žudnje, ženu krvi neobuzdane, a ona je bila upravo bolesno tiha, bolesno mrtva i bestrasna. Supijan znao joj zato mnogo puta govoriti:
- Grli me, gnjavi, grizi... Vidiš kako ja tebe... tako...
Onda bi je razodijevao, razmrsivao joj kose i nju, nagu, dizao kao pero, prenosio kao slamku i grizao njeno bijelo meso, zubima je grizao, i na njene bolne povike muklo sašaptivao:
- Boli te, a?... Volim te - zato sam taki... Taka je i krv ova... moja... Eto daj i ti mene: grebi me, grizi, gnjavi, bodi... Bodi!...
I mučio - neobuzdan i nezasitljiv - mučio je nju, svoju Marijicu, tako supijan cijele noći te se nije ni u san zavesti mogla.
- Đuko... pusti... pusti me već... molim te... Pusti, oj, de, pusti... željo.... - molila bi ona.
- Šta-a? - bunio se on. - Ti me ne trpiš, ne voliš... zato si taka... Je l'?...
- Nisam zato... ne... Volim te.
- Lažeš!
- Ne, Đuko, Isusa mi.
- Lažeš!
- Slaba sam, vidiš...
- Lažeš... lažeš! - bjesnio bi on, i kad bi njegovi zubi zagrizli u njeno nježno meko meso sitnih bijelih grudi i ona jauknula - podivljao bi... Gnjeo bi je, tukao, grizao dalje... I već tren po tom ljubio joj usne, one iste grudi, ono isto tijelo i šaptao: »oprosti«.
Sad, u sjećanju na nju, svoju pokojnu Marijicu, bilo mu teško. Duboko je uzdahnuo i pomislio u pokajničkom čuvstvu:
- Dobra je bila!... Golublja krv! Duša! Al ja... ja?...
Okolo se već rastirao sjajan dan sjajna ljeta. Isparine se rasplinule, po poljanama zašumilo tihim šumom prelesti i puna života. Nisko nad zemljom vonjalo mirisom trava i dozrenja. S nedaleke kamene ceste što vodi u Županju, zvrndala kola, od livada udarao mutan jecav kleptaj, pucale kandžije, dopirali zvuci svinjarskog i govedarskog pognivanja i dizala se nasmijanom plavilu nebesa žudna pjesma o šljiviku, stazama, diki i prsima njenim.
A Đuka se sjećao dalje...