Đuka Begović/1
| ← Đuka Begović | Đuka Begović autor: Ivan Kozarac |
2 → |
Đuka Begović vratio se iz M. Četiri je godine proboravio tamo među zidinama kaznione. I već sutradan, prije osvita, prije negoli je ijedan trak, ijedna živa boja protkala granicu istoka, kad je u vlažnom zraku mutna predzorja bilo vidjeti tek nekoliko dimovitih, nejednakih dúga, šutke je zapregao mršave konje pod rasušena kola, čvrsto stisnuo uzde, pognuo glavu i pognao ih skokce na svoj stan. Kad je zapazio da već ima seljana po dvorištima, povukao je i kapu na oči, preko ušiju, i žestoko šibao konje. Selo mu se činilo suviše dugo, dva, tri puta i deset puta duže negoli prije četiri godine. Jedva je dočekao da umine posljednja kuća, nizbrdica i uzak dolac i da se nađe na otvorenom polju što se katranski crni, kao i na zraku koji, vlažan i oštar, tako ugodno šiba lica i zujika u ušima. Za pol sata prispije na stan na kojemu ga četiri godine nije bilo. Pođe po njemu, pregleda sve sa svih strana. Vidje prosiku, dugu, jako dugu staru prosiku Hajke, šume -jednaka je. Eno tamo i one trske i onog sabljastog šaša u bari pred prosikom! Jednak i on. Vidje i njih: šljive, nasađene u dvoredu uokolo podvodna i šašovita livadišta, i među njima, pri samom kraju, uz samu baru, staru kućicu, prekrivenu crepovljem i baršunastom mahovinom. Eno i bunara. Kvrgasti hrast koji među rašljama podržaje đeram - isti je. I topovsko tane, ovješeno za pritegu, tamo je. I kad je potegao šibu, zaškripala i zajecala đerma, baš kao i četiri godine prije. Jednako poplakiva to mrtvo drvo... Eno i stajice za konje. Prekrivena je pretrulom slamom i svežnjima kukuruzovine; po pokrovu tomu eno rastu bijele gljivice i isparine se iz njega izvijaju na suncu. Do stajice eno šupe, sklepešene od dasaka, nebrvnane i nepodzidane. Zatim uokolo eno ograda, plot, zapravo plotić od prošća. Razvaljen je, doduše, ali zar je ikada bolji bio?! Oko kućice vidje ispaljenu zemlju sa dosta garišta svinjarskih vatrica. Bez sumnje tamo su se svinjari i govedari dnevno sklanjali i pravili užinu. Potom ode pred kućicu, otključa je i uđe unutra... Vidi i tamo sve isto, jednako. Banak ognjišta, kao i prije okrban i napol porušen, postelja navlas ista s previjenim starim - punim moljaca - kožuhom umjesto uzglavlja, Sveto pismo pod tetivom, glineni bokal na stoliću. Tek je sada više paučine po zidovima i više rupa po tlu. I grede, starinske, stogodišnje grede - prije zagasitocrne, sad su nekako rudaste, žutolike. Kao da nitko u te četiri godine nije prestupio prag - tako bilo isto tako jednako.
Kad sve to obišao, sve to vidio, u Đuki se ustalio nekakav drag osjećaj, a osjetio se i čuvstven, bodar. Zatim je ispregao konje, pustio ih da pasu, a sâm legao pod jednu šljivu na onako vlažnu, vonjajuću zemlju, pa začeo disati brzo i glasno. Okrenuo se licem nebu i što je duže tako ležao i motrio to istom ozoreno nebo sa bijelim strikama istkanim kroz plavilo zraka - bilo mu je sve ugodnije, toplije i lakše. Kad se pak uskoro razletjele prve zrake velikog crvenog sunca i s njima se začele dizati orumenjele isparine s njiva i livada - usjeo mu na lica, na oči i na usne smijeh, a i umalo da se nije rasplakao. Ganuće nekakovo bujalo u njemu...
- Ah, ludorije! - Šta bi?... - otimalo mu se s usta. Otkrene se zato od neba i zagleđe pred sebe, uz prosiku. Ujedno oćuti i nuždu, potpunu nuždu jasnog i savjesnog mišljenja i rasuđivanja. - Ta upravo zato je i pobjegao odmah prvo jutro iz sela na taj stan, nerad sretati ljude, gledati im u oči, uzdisati iza žalobnijih poklika njihovih i odvraćati na njihova pitanja koja bi se u prvom redu svakako ticala njegova bivovanja u kaznioni. A ljudi bi onda govorili o njegovu ocu radi kojeg je tamo i dospio bio. Sigurno bi i naglašivali kako je ubrzo umro iza onog događaja, tj. kad ga je on, Đuka, ošinuo gvozdenim žarilom po glavi.
Eto, tako bi oni! A nesumnjivo je, i žalili bi ga oni, napućivali na bolji život. A on je htio baš tomu izbjeći. Nije ih volio, te svoje seljane, ama ni jednog jedinoga. Jer, kako bi on to mogao slušati, to gdje mu se govori otegnutim glasom i žmirkavim očima:
- E, Đuka, viruj, bog je to... to je on sudio... da... on odredio. Tako... tako... Svi mi, svi smo mi u njegovoj ruki - a ovamo ga se gleđe očima prezira, spominje se njegov čin s neke visine i kazuje se njegovo ime uz smiješak sažaljenja. A kasnije, u selu, ti isti pričaju.
- Lopov je on - domeće jedan.
- Ajduk! - kaže drugi.
- Dušmanin svoga roditelja, raspikuća itd. - veli treći, četvrti...
Da, takovi su oni! O, nisam ja - sudio Đuka o sebi - nisam uzalud proboravio četiri godine u kaznioni! Poznam ja njih: svoje seljane. Blatne duše!... Tamo sam naučio misliti i rasuđivati. Tamo sam i o njima mislio.
Zatim se opet preokrene i legne potrbuške... Na rubu šume, uz malu progalinu zarzalo nečije konjče, a njegovi se ozvali i prišli ogradi od prošća. Sunce se već umanjilo i zlatna sjajnost zbrisala krvavilo njegovo. Nedaleko, pri zavoju puta što vodi prosiki šume gdje se ispelo nešto jasenja, kupile se vrane i grakćući oblijetale visoko stabalje, skakutale po lisnatim granama i hotkale po masnoj zemlji. Lišće jasenja blistalo u lakom treperenju i sjalo da je milota. Kao da se po njem suho razasipa srebrenje. - A u njemu, u Đuki, bujalo osjećajima i čuvstvima, bujalo brzicom mutnih proljetnih voda...
- Kaki sam ja?... Kaki sam to... ah... kaki? - zamišljao on. - Trideset godina preživio, pa čemu, pa zašto?! Šta je bilo to sa mnom?!... Šta... - Pa svašta je bilo... I bit će još! Tako je to... to, taj život. Četiri godine u kaznioni, u M.! Četiri godine! Ko zna - što je to: četiri godine!... Takove četiri godine! A prije, prije toga opet...
On se je sjećao...