Čuvaj se senjske ruke/II

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
I Čuvaj se senjske ruke —  II.
autor: August Šenoa
III


Brojila se godina 1600. po Spasu. Glatko more prolijevalo se poput zelene svile, a mlado svibanjsko sunce sipalo je svoje zlato u valove hrvatskog mora, preko otoka Krka, Raba i Prvića; svibanjsko sunce prostiralo se nad stare zidine i kule Senja grada, kojino, ovjenčan gustom hrastovom šumom, mrko stajaše stisnut u zaklon među glavicama Vratnikom, Orlovim Gnijezdom i Trbušnjakom. Osamljena bijelila se do mora van zida crkvica "Sv. Marije na rtu", sigurno utočište pobožnih mornara, ponosito uspinjala se kula svetoga Save, a na glavici nad gradom sjeđaše kao orletina nad gnijezdom tvrda gradina "Nehaj", koju je slavni hrvatski junak Lenković prije četrdeset i dvije godine podigao bio proti osmanlijskomu bijesu - i, recimo pravo, proti krilatomu lavu. U senjskoj luci stajaše nešto barka, dvije-tri li lađice. Pa nije ni čudo. Dok su inače jarboli vrvjeli po ovom morskom zaklonu, idući iz Rijeke i Trsta, polazeći u Jakin i Levanat, sad nije smio jadni trgovčić ni da izađe u tjesnac morski, nije smio ni da doveze dva-tri barila vina iz Vinodola. Mletački brodovi bješe zaokupili sav tjesnac, i dobro si mogao s daljine razabirati bijela im jedra; mletački pomorski vojskovođa vrebao je kao krilati zmaj na svaku nemletačku barčicu, da je nemilim noktima ugrabi, i da mornare, ako je lađa Senjkinja bila, objesi na krstu svoga broda, ne bi li time stekao vječnu slavu pred silnom gospodaricom, prejasnom Republikom mletačkom, koja je imala samo jedan trn u svojoj peti - "proklete" Senjane Uskoke. Ta, ako je bilo minulo osam godina, svaka je senjska majka znala pričati kakvi da su krvopije Mlečići, kako je proveditur Almoro Tiepolo sred tiha mira prosuo bio svoje topove na pitomi Bag, i kako je, osvojiv na prijevaru grad, dao razbojski objesiti kapetana, poručnika i dvadeset valjanih junaka. K tamu zijevahu sa tvrđice Sv. Marka na Krku grdne lumbarde, a što je najgore bilo, Mlečići ne uzdajući se više u hrvatske i dalmatinske vojnike svoje, namicali sve to više plaćenika Arbanasa, ljutih krvnika bez duše.

Divno sjalo je sunce dne 18. svibnja 1600. nad Senjom, ali u Senju bijaše sve mrko i neveselo. Po uzanim ulicama prolažahu pod kalpakom i oružjem mrki ljudi, zaustavljajući se hrpimice, raspravljajući živo i žestoko; besposleni mornari sjedeći na praznim bačvama, psovahu dozlaboga, dva-tri pristara vlastelina stajahu pred fratarskom crkvom, ispod zabrinuta oka gledajući za četom oružanih Uskoka; ženske što stajahu po "balaturama" pred kućama križale se neprestano, mahale rukama, i bilo šaptanja i šaputanja bez kraja i konca.

U uličici kojom se ide od kaštela prema moru stajaše kuća uska, siva, visoka. U toj kući pri zemlji bijaše krčma, ili bolje reći, mrko presvođeno duplje, u kojem ne bi bio čovjek vidio u pol bijela dana ni prsta pred nosom, da nije tu danju i noću gorjela uljenica, rasvjetljujući nekoliko drvenih klupa i stolova, nekoliko bačava i četu mrkih gostiju. Gospodar toj krčmi bijaše "Crni Niko", rodom Lošinjanin. Pred mnogo godina zavede mu mletački poručnik mladu ženu. Niko proburazi Mlečića nožem, prebjegne iz Lošinja u Senj i tu bude krčmarom.

Po duplju "Crnoga Nike" razlijegao se mukli žamor. Upirući se o lakte, sjeđaše za stolovima čudno društvo, ljudine krupne, plećate, ošišanih glava, dugih brkova, žućkaste puti, sjajnih crnih očiju. Na glavi im stajahu kape od janjećeg krzna, podšivene crvenim suknom, za pojasom blistao se nož, sa ramena visio im sur gunj, a do zida za njima sjajile se duge puške. Svi ti ljudi upirahu oči u čovjeka što je sjedio čelo stola do stupa pivnice. Bijaše to garav svat, tamna, žuta, nagrešpana lica, visoka obla čela, nad kojim se je bijelila kosa kao planinski snijeg. Nad crnima očima savijale se guste bijele obrve, a pod krupnim nosom spuštali se brci kao krila labudova. Na širokim prsima sijevale mu krupne srebrne toke, a za pojasom srebrom okovane male puške. Starac stavi kalpak preda se na stol, otre znoj sa čela i podignu glavu.

- Ded, vojvodo! - prihvati iz kuta Pero Radaković, nizak mrkonja debele ošišane glave - ded pričaj, je l' prava istina što ide po narodu? Da nas krenu? A Trista im - !

- Za istinu pitaš me, Pero? - odgovori sjedoglavi starac, vojvoda Pavle Milovčić. - Bog zna što je istina, a gospodi prilijepio se jezik uz nebo, da im ne utekne na zube što im se po mozgu mota. Nu to se tako od tjedan prosulo među puk, ne zna se kako, pa znaš, sinko, svaka šala pol istine!

Uto pomoli se iza bačava oblo, crveno, obrijano lice pod crnom kuštravom kosom. Male se oči zakrijesiše, široke obrve se skupiše, i na tanki nos provali čudan smijeh.

- Ha, ha, ha! Pero Radakoviću, brkat si, ali kako ludo pitaš, reć bi da još piješ majku, a ne sisaš moje, "Crnoga Nike" vinske mješine. Istina, je l' istina? Zmija ti sisa krv, a ti još pitaš, je li žedna. To si valjda izbrojio na prste da Mlečić voli Uskoku kao i vrag tamjanu. Gdje, pitam te, ima mletački jarbol o kojem nije visjela senjska glava? Bolan Pero! Čuj što ti vele moja barila! Dum, prazno! Dum, prazno! Prazno i prazno! Ni da posrkneš svoju kapljicu jutrošnjicu i večernicu. Sve prazno, brate, jer Mlečići ne dadu da ti šajke po moru idu po vino i kruh. Pa ded, Pero, preori naš grič, ili oberi grožđe na Vratniku. Bome ti glava kao i moja barila. A plaća iz carske kese nekako sporo kaplje.

- Šta kaplje? - zakrči mu bližnji vojnik riječ - reci, kesa se presušila. Govore nam: Bit će, djeco, novaca, bit će sutra i prekosutra. Bit će gaće, ali kad će, a mi zapiši svoj račun za uho i stoj kao rosa na listu.

- He, vidiš, dragi brajane - odsmiješi mu se krčmar - daleki putevi od Graca do Senja, daleki putevi, slabi jarmovi. Pa bogzna nije li se putem koja vreća cekina prosula, a u njoj upravo tvoja plaća bila.

- Dosta šale! - lupnu Pero šakom po stolu - da šutimo, da mirujemo, kako nam pišu. Pa reci, ne odrubi li mletački general Giustinijan nedavno sedamnaest naših glava, pa ih istaknu u Veneciji na trgu, a dječurlija i bake rugale se našoj junačkoj braći? Kuga ih podavila, jer nijesu bolji od Turaka. Lijepih mi krstova, kojima je duša vučjom dlakom podšivena.

- Ta ti je mudra bila - odvrati crni Niko - evo ti vrč vina, pa mi ga plati kad dobiješ carsku plaću. Ali vam velju, djeco i junaci, svetoga mi Jure, ne trubi crni Niko u vražji rog. Velju vam, skupite pamet. Nijesam toga pobrao s masline, već kanda je pred vama pod pečatom. Mijesi vam se kolač, a u njem ima otrova. Kane vas podaviti kao miševe; ali šta podaviti? Ja znam, hoće da vas svezane predadu Mlečićima, neka vas povješaju, neka vas natiču na kolac, neka vas prikuju uz veslo mletačko. Živoga mi boga, to vam se mijesi.

- Zar tako! Zar to? - zagrmi družina lupajući po stolovima.

- Neće, tako nam časnoga krsta! - skoči Pero na noge - neće, dok nam je živa na ramenu glava. Vojvodo! Povedi nas kapetanu, da čujemo šta je!

- Povedi nas! - zaori cijela četa.

Već se je bio vojvoda Milovčić digao da povede četu, ali uto pojavi se na pragu visok, zoran junak, široka čela, orlova nosa, dugoljasta lica. Sudeći po sjajnom odijelu i oružju, bijaše i on vojvoda Senjana Uskoka. Kako zađe među družinu, planu mu crno sumorno oko, pojaviše mu se kao kroz lagan smijeh ispod crnih brkova gusti bijeli zubi. Staviv desnicu na nož o pojasu, progovori jasnim blagim glasom:

- Kamo naumiste, braćo? - Ali mjesto odgovora odazva se četa u jedan glas:

- Zdrav nam bio, vojvodo, Jurišo Orloviću!

I opet se nasmjehnu junak, i opet zapita:

- Pitam, kamo ste naumili, junaci?

- Do kapetana, brate! - odgovori stari Milovčić - dođoše glasovi da nas i djecu i žene kane maknuti iz Senja u Otočac, a neki vele da nas kane predati Mlečićima pod roblje. Pa bi sramota bila, ali puške mi moje, neće, ili ne okusio više zrna soli.

- Budite na miru, braćo - odvrati Juriša Orlović - valjda me znate da sam vaš. Vaša duša, moja glava. Budite na miru, velju. I ja sam i ovdje i ondje ugrabio crnih glasova, ali po duši ne znam šta je istina, šta li je laž. Nu eto, nema pol ure, dojedrio iz Rijeke biskup Antun, pa odmah pozva našega kapetana k sebi da mu saopći dobre novine.




Dok je vojvoda Juriša Orlović tako mirio svoje junake, rasplitao se u starom biskupskom dvoru vrlo živahan razgovor. U malenoj sobici sjeđaše za pisaćim stolom crkovnjak, odjeven u modro biskupsko odijelo. Bijaše mu po prilici četrdeset godina. Uglasta kapa od svile zaklanjala je fino, visoko čelo; lice glatko suzilo se prema bradi sve većma, jaki nos bje iznikao baš ispod čela, pod kojim plamsahu do dvije žive žeravice - do dva crna oka. Iz toga glatkog, ali oštrog lica, obrubljenog dugom smeđom bradom, mogao si razabrati dvoje - razum i strast, a taj crkovnjak bijaše "izabrani biskup senjski" Antun de Dominis, Rabljanin, sin hrvatske zemlje a talijanske majke. Biskup igrajući zlatnim krstom na prsima, zabadao je svoje nepomične oči u vojnika koji je naproti njemu sjedio. Čovjek taj bijaše jak, pun, žilav. Pod kratkim čelom stojaše mu širok nos, oblo lice, urešeno tankim brcima i španjolskom bradicom. Duga, ne gusta kosa, razdijeljena u dvoje, padaše mu na bijeli vezeni ovratnjak. Čovjek bijaše odjeven zobunom od crne kože, žutih rukava, na nogama mu visoke žute čizme, a na lijevoj strani spuštao se o bandaljeru dugačak mač. Na lijevoj strani prsiju imao je vojnik tri srebrnom žicom izvezena križića. Dok je biskup sjedio, pomicaše se kapetan živo na svojoj stolici, srdeći se možda biskupovu miru.

- Reverendissime! - reče stisnuv male oči - oprostite mi, ali moralo je biti. Znam da vam je bilo teško ostaviti Rijeku, i da ste se i ondje bavili važnim poslom, ali nadam se da će vam se i u Senju nuditi prilika da poslužite dobro i cara i nadvojvodu. Govorim vam iskreno, kao vojnik, sluga carev, a vama govorim, jer sam mnogo čuo o vašoj mudrosti, pa znam i to da ste radi ovomu gradu povratiti mir. Zato sam upravo vas zvao. Ja već nijesam jak obuzdati svojih ljudi. To je upravo pobjesnilo. Iz Graca mi pišu neka Uskoke držim na uzdi, da se tako mletačkomu vijeću otme prilika pritužbama. A kako ću? Senjski Uskoci imaju dobiti na godinu deset tisuća dukata, ali ne dobivaju ih. Sve nam dolaze prazni listovi, a ovdje sjedi među zidinama osam stotina ljudi gladnih i žednih, sa ženom i djecom, osam stotina vojnika, neviklih plugu, sjedi na kamenu bez groša. Mletačke lađe brane svaki privoz kruha i vina. Mlečići vješaju bez obzira svakoga Senjanina, pa opet se traži neka ti ljudi vojuju na Turčina. A sad je netko - ne znam tko - rasuo glas da će se cijela uskočka vojska rastepsti, izagnati iz Senja. Ne vjerujem toga; valjda nije vlada slijepa te će se sama lišiti toli junačke desnice, gdje Venecija osvaja isključivo gospodstvo na Jadranskom moru, gdje vreba na Furlansku i austrijsku Istru. Pa kad je to sve tako, je l' čudo, pitam, da ti ljudi trgaju uzde, da katkad provale noću na barke, pa ugrabe ovdje ili ondje koju glavu mletačke stoke, ili da otmu lađicu dalmatinskoga vina? I u mene teče talijanska krv, ali vojnik sam, i pravičan sam, pa znam da je pod tom tvrdom korom zdrava jezgra, da je u tih ljudi zdrava, poštena srca - pa da njih nema, da od senjske ruke ne strepi Osmanlija, ne bi se po ovom žalu vijala carska zastava, ali ne bi bome ni mletačka bandijera lepršala nad dalmatinskim gradovima. I uistinu daje mi se nažao kako je sav svijet digao hajku na moje Uskoke. Opaziv kako im je upravo dogorjelo do nokata, da ne mogu biti ni živi ni mrtvi, pisah vam, prečasni gospodine biskupe! Ta vi ste napokon tu biskup, pa ako se i rodiste na Rabu, na mletačkom zemljištu, opet teče i u vašim žilama hrvatska krv - kao što i u ovom narodu. Vi ste se, kako sam čuo, o tom dogovarali sa gradačkim i praškim ministrima, pa ćete i lijeka znati. Zato vam pisah, zato vas molim i zaklinjem, učinite nešta da se taj bijedni narod umiri i da mu se život poboljša. Ja sam ministrima sto puta pisao, ali uvijek bi mi odgovorili: Umirite četu svoju, zasad nema novaca. - Lijepa doista nauka! "Miruj, vjerni narode, pa grizi kamen!"

Biskup je kraj tolike hvale Uskoka sve življe igrao sa zlatnim krstom. Kad je Danilo Barbo svoje živo pripovijedanje svršio, prihvati de Dominis van reda prijateljskim glasom:

- Hvala vam, gospodine kapetane, velika vam hvala. Nemam vam šta oprostiti, pače valja mi hvaliti vašu mudrost da ste me amo pozvali, ne bi li buru utišao. Ne mislim doduše o Uskocima, kao što vi, niti ih toliko slavim. Ja tu stvar gledam mirno s daleka, a vama koji živite među tim narodom čini se koješta posve naravski, što drugi ljudi smatraju barbarstvom. Ne pozivljem se ja na Mlečiće, kojima Uskoci dakako u volji biti ne mogu, ali uzmite na um šta o njima pisa sveti otac Kliment VIII caru Rudolfu, neka riješi svijet te napasti, uvažite kako i kralj španjolski nuka cara na veću strogost, pa i samim savjetnicima cara je taj metež dozlogrdio. Jesu ti vaši Senjani divljaci, jesu. Zovu ih branikom kršćanstva, i da se Turčin plaši njihova imena. Nu pitam vas, mogu li Mlečići drukčije raditi kad Uskoci nemilo harače po moru otimljući stoku, djevojke, robu, ništeći sela, vinograde, masline? Može l' Republika mirovati kad joj se svaki dan Turčin grozi da će mu brodovlje provaliti u Jadransko more, ako sama ne istrijebi senjske gusare. Bio sam za tim poslom kod cara Rudolfa u Pragu, bio i kod nadvojvode Ferdinanda u Gracu, govorio sam mnogo o tom sa ministrima i trudio sam se mnogo sa carskim poslanikom Rossijem u Mlecima, kako da se toj nevolji lijeka nađe. Nu čovjek snuje i bog boguje; a najveće je zlo da je praška i gradačka kesa prazna. Ali uza sve to ne zdvajam. Odlučio sam taj posao izvesti na kraj, to bijaše mi prva misao kad me zapade senjska biskupija, i hoću da spasim meni bogom povjereno stado, hoću da se povrati među kršćanske vlade mir i pokoj.

- Hvala, reverendissime, sto puta vam hvala - pokloni se kapetan iskreno - velika će to biti zadužbina, ali kako? - - U taj par čuo se silan štropot i žamor. Kapetan skoči k prozoru da vidi šta je, a i biskup se dignu naglo. Maleni trg pred starim biskupskim dvorom i pokrajne ulice bile se napunile mrkih, zlovoljnih Uskoka. Kalpak do kalpaka, duga puška do puške stiskale se tu. Oči nemirne čete upirahu se u prozore biskupije, a iz nejasnog žamora ozvala bi se kadšto pokoja krupna riječ. Biskupovo se lice smrknu, ali mu se oči ipak radoznalo otimahu za tim buntovnim čoporom. Ta donle ne bje vidio na okupu toliko Uskoka.

- Dođoše, bez sumnje, po mene - prihvati ponešto od neprilike kapetan - da čuju kakve im glasove nosim.

- To su dakle ti ljudi - nasmjehnu se biskup nešto porugljivo - zbog kojih sva Italija govori: "Čuvaj se senjske ruke!" Divlji uistinu svatovi, ali im je ime, čini mi se, opasnije, neg oni sami.

- Šta da im reknem? Jer, ne bude li im polakšice, provalit će uvelke na mletačke zemlje. Tako mi se barem zagroziše. Što da im reknem?

- Recite im, gospodine kapetane - odgovori biskup poslije časka - neka dođu vojvode u dvije ure poslije podne u kaštel. Saopćite to i gospodi od magistrata. I vi ćete dakako doći. Recite im da ćemo ondje mir uglaviti.

- Dobro, reverendissime, u dvije ure. Klanjam se vašoj prečasti duboko!

Biskup blagoslovi, kimnuv glavom, kapetana, i zakratko raziđe se četa ispred biskupova dvora. Mirno stojeći do prozora, pritišćući svoje čelo u staklo, gledaše čuveni crkovnjak za tim kršnim junacima, za tim trepetom nekrštenih i krštenih barbara. Biskup, zadubljen u čudne misli, ni ne opazi kako se otvoriše pokrajna vratašca, kako u sobu uniđe malen, suh, ali dosta mlad čovjek u fratarskom ruhu.

- Monsignore! - šapnu došljak - monsignore! - progovori glasnije, ne dočekav odgovora.

- A, ti si, Antonio? - krenu biskup glavom. - Jesi li se nagledao toga gusarskog gnijezda, jesi li čuo za kakve novine?

- Ja pravo ne smijem suditi o tom, kako izvoljeste reći, "gusarskom gnijezdu", ta vaša je stolica. Razgledao sam pod zaštitom ovog svetog presvuka koješta, i vaše fratre. Svetoga mi Marka, ti su sina svetoga Franje u vas posve druge ćudi negoli naši talijanski redovnici. Ti mrki plećati momci naginju na gusarsku žicu. A opet su mudri. Čuvši da sam tobož talijanski fratar, umukoše mukom, i ni rječice ne mogoh iz njih istisnuti, ni hrvatski ne htjedoše govoriti preda mnom, već me samo pozdravljahu kratkom latinskom formulom. Kako bi se ti kršni pobožnjaci tek krstili bili, da su saznali kako se pod janjećom kožom taji mletački vuk, i da mi se pod uzajmljenim habitom krije znak službenika visokog vijeća desetorice. Da, išao sam dalje - monsignore, čudite se, vaš svijetli rođak Labieno Veluto izvalit će na to jamačno oči - zađoh u lavju spilju, u krčmu nekog Lošinjanina "Crnog Nike", nedaleko od kaštela. To vam je pravo gnijezdo svih uskočkih stršena. U Dalmaciji priučih se nekako tomu vašemu jeziku, pa sam sve razumio. Ondje se je i suviše govorilo. U vas je zbilja čudan običaj. Ne čudim se da na lavu svetog Marka nije ni dlaka ostala, ali da ste čuli masnu kritiku carskih i nadvojvodskih vijećnika, da ste čuli kako su vas stavili na rešeto ti pakleni duhovi - pomozi, bože! Dvoje sam iz njihove vike razabrao. Za prvo naslućuju što im se od nas sprema, da ih naime kanimo iskaditi iz Senja; za drugo razumio sam da ih najviše peče što su galije presjajne Republike začepile senjski tjesnac.

- A koji im je nečisti duh sve to prišapnuo? - popita srdito biskup.

- I ja sam o tom mozgao, ali badava. Nu bojim se da će skoro opet okršaja biti među Uskocima i našom vojskom. Među ostalim razumio sam i to da je arcisotona Juriša Orlović oteo prije nekoliko dana zaručnicu sekretara našega generala Paskvaliga, bogatu djevojku iz Vrbnika, a divljak hoće da je oženi, pa ju je zaklonio u kuću kneza Martina Posedarića. Barbaro je, kako ga pamtim, osvetljiv čovjek.

- Martina Posedarića? - promumlja biskup. - Znaš li da Republika nema većeg neprijatelja od njega; ni Jure Daničić ne bijaše Dubrovčanima veći krvnik, nego Posedarić Mlečanima. Ali da - u dvije ure imam dogovor sa Uskocima da ih primirim. Valja sklopiti s njima ugovor.

- Koji dakako ne veže nikoga ni na nebu ni na zemlji - nasmjehnu se uhoda Republike.

- Dapače! koji veže bar na neki čas Uskoke, a to pod pismom i pečatom. Toga divljaci pogaziti neće, jer, da pravo kažem, tvrde su vjere.

- Po mom mnijenju, monsignore, valja im prije svega dokazati da je samo prazna vika što se pogovara da ih kanimo maknuti pod silu iz Senja.

- Dobro - potvrdi biskup - a za drugo reći da im prejasna Republika dozvoljava da mogu bez pogibelji broditi u neoružanim barkama po Kvarneru.

- To jest - slegnu Antonio ramenima - napisati se to može, ali kakav će pečat udariti na to general Paskvaligo, ne znam. Ja bar ne bih glave dao za takav ugovor.

- Svejedno - odvrati biskup - sada idi da sastavim pismo. A poslije dođi da ti kažem kada valja krenuti odavle! Pokloniv se, iziđe tobožnji fratar iz sobe.

Oko jedne ure popodne tutnjeli gromorni bubnjevi po senjskim ulicama. Radoznale ženske glave, koje je rijetko u Senju vidjeti na prozoru, provirivahu iz svih kuća. Građani dokazivahu kako su poslovi zbilja vrlo ozbiljni, jer da je išao u kastel carski komesar Andrija de Baunoch, a i debeli gradski notar Jerolim Srebrnjak da je vrlo važna lica koracao onamo, pače i sam prečasni gospodin biskup. Nitko nije dakle mislio da će tu šale biti, samo zlobnik "Crni Niko" bubnjao je prstima po praznom barilu, vičući kroz smijeh: - A ja velim, ter velim: Dum, dum, dum! Sve prazno i šuplje dovijeka. Blaženi oni koji sami sebi konopac pletu! - Na glas bubnja prikupi se uskočka četa pod oružjem na trg pred kastel. Kao klisurnice stajahu mrki ti junaci poniknute glave. Vidjelo se da im se pod kalpacima viju čudne misli, vidjelo se da im u oku tinja tajna jarost, a duge puške im sijevale o svibanjskom suncu toli čudno, kanda su reći htjele: Bit će još i za nas posla!

U kuli senjskoga kastela bilo se je međutim skupilo čudnovato društvo za dugim drvenim stolom: carski komesar Andrija de Baunoch, gospodin vrlo debeo i drijeman, koji je kimajući glavom svačije mnijenje odobravao, biskup de Dominis, kapetan Danilo Barbo, Vuk Hreljanović, brkata ljudina i kastelan senjski, Jerolim Srebrnjak, gradski notar, koji se je silno znojio zarezujući pero. K tomu nadođoše i uskočki vojvode Juriša Orlović, Pavle Milovčić, Miša Radić, Gašo Stipanović i Ive Vlatković na junačku vjeru pod svijetlim oružjem. Jedva bje carski komesar natakao očale, jedva notar zamočio fino pero svoje, ali se dignu starac Milovčić, pa će ovako gospodi:

- Eto dođoste, svijetla gospodo, među nas bijedne zabogare, među nas Uskoke Senjane, da nam reknete što misli naš svijetli car i gospodar, a vama to i pristaje, jer ste mudri, učeni i zborni, a mi od sablje i puške nikud dalje. Poboga vas molim, učinite što će biti pravo i zdravo po kršćanski narod. Velju vam da nam je zlo, i da nas je pritisla svaka bijeda. Carska nam plaća lipše, a mletački nas dužd goni nemilo i kocem i konopcem. Žena gladna, djeca bosa, plugu nijesi vikao, grič nije podatljiv, a sramota je zdravu čovjeku staviti kapu na koljeno i čekati što bog da. Velju vam da smo kao česvina na golu kamenu, i more nas bije, i sjever nas brije, i vjetar nas vije, pa otkida granu za granom. Dižu na nas graju te smo vuci, vješaju nas, gospodo, nas, krštene ljude, a pitam ja vas tko je gubio glavu za svetu vjeru Isusovu. Vele da će nas baciti iz Senja, razgraditi nam ognjište. Teško je, gospodo, iščupati iz zemlje drevan dub koji je pustio korijen na sve četiri strane, teško pticu maknuti iz staroga gnijezda. Kuda ćemo, kamo ćemo? Jesmo li vam dobri za dobru zgodu, a vi nam dajte živjeti; nijesmo li vam dobri, radije u more, pa bogu hvala. Ako ste ljudi, pomozite!

Biskup slušao je riječi sijedoga starca poniknutih očiju, prekrštenih ruku. Zatim će vojvodama:

- Dragi moji vitezovi! Evo me sreća k vama donijela, hvala budi bogu. Otkako sam pastir ovoga vašega stada, goni me srce da među vama bude mir, jer je mir i ljubav zakon božji. Meni vjerujte. Ta i ja sam čovjek vašega jezika, i opet znam što je volja cara gospodara, pred čijim sam svijetlim licem mnogo za vas govorio, nu našli se zlobnici te pričaju laži da vas kane istjerati ispod krova. A ja vam velim da je to gola laž.

- E, kad nam ti kažeš, biskupe gospodine, bit će istina, vjerujemo! - doda starac Milovčić.

- Čujte, gospodo! - viknu Orlović, skočiv na noge. Notar se preplaši, te mu pero pade iz ruke. - Čujte, gospodo - ponovi Orlović - top sa Nehaja! Šta je to?

Kapetan, vojvode izletješe iz kastela prema moru, vojnici vrevom za njima. Iziđoše pred Mala vrata. Užasna prizora! Od Raba letjela mala lađica, a u njoj starci, žene i djeca.

- Naši su to ljudi! - viknu Orlović.

- Da, Senjani - odvrati Uskok Radanović - voze nešta živeža.

- Gle! - prihvati kastelan Hreljanović - tjera ih mletačka ormanica. Vidite li na zastavi lava?

- Ha? Arbanasi su u njoj! - zaškrinu zubima Orlović - da, vodi ih neki crni Mlečić. Bog ga ubio! Junaci, naperite topove, pustite barke u more! Na noge, junaci!

Uskoci priskočiše k lađama. Vuk Hreljanović primaknu žarku šibu topu. Grom zagrmi, munja planu, i zrno odnese mletačku zastavu. Kao lastavice jurile uskočke barke. Ali eto, mletački brod primakao se maloj lađici. Arbanasi nagoše puške. Pedeset pušaka puče. Užasan vapaj ču se od lađice. Lađica prevali se, starci, žene, djeca, sve propade u duboko more.

- Tako vam boga, tjerajte! - kriknu Orlović - žive da ih uhvatimo! - Badava. Vjetar se okrenu i uhvati jedra mletačkog broda, koji strelimice odmaknu put Raba.

Suznih očiju vrati se Orlović na kraj.

- Desnu bih ruku dao bio da sam mogao stjerati proklete hulje na dno mora!

- Vodi nas, vojvodo! - zaviknu uskočka četa u jedan glas - vodi nas na Mlečiće!

- Junaci! - progovori biskup blijed, prestravljen, dovukav se u kolo razjarenih junaka - zaklinjem vas, slušajte me! Kunem vam se da tomu nijesu kriva mletačka gospoda, već divljač arbanaska, koja je svojevoljno prolila nevinu krv. Skupo će oni to platiti, kunem vam se. Dođite, ta mletačka gospoda hoće da vam opet otvore more. Vojvode čestiti, molim vas, vratite se u kaštel.

- Je l' vjera da ćeš ove osvetiti, biskupe? - zapita Orlović.

- Jest.

- Da vidimo! - reče Orlović. - Hajdemo, djeco!

- Nikad! - odvrati Milovčić - prije ću slomiti sablju.

Vojvode pođoše, izim starca, za biskupom u kaštel. Zlovoljno čekala četa, čekala tri pune ure. Napokon dojaviše vojvode da je učinjeno pismo, da Senjani smiju slobodno broditi po moru od Baga do Istre, ali bez oružja, za svoju potrebu i trgovinu, nu da ne diraju u mletačke brodove, i da će to svakomu od svojih braniti, a sve to da ima trajati dok njihov posao ne uredi car glavom. Nerado potvrdiše Uskoci pismo i zavjeriše se vjerom, ali ako im je i srce kipjelo od ljutosti, ta žene i djeca bijahu gladna, ta sad bar nije trebalo bojati se da će ih goniti iz zavičaja, iz junačkog Senja.

Došav u svoju sobu nađe biskup Antonija.

- Hvala bogu - uzdahne satrven - uspjelo je djelo; mal' da nam ga arbanaska ludost ne pokvari. Ali je dosta muke bilo. Sutra zorom krenut ćemo, Antonio!

Pred fratarskim samostanom sastade se kapetan Danilo Barbo sa čovjekom gorostasnim, ogrnutim crnom kabanicom. - Zdravo, kapetane! - pozdravi ga gorostas.

- Oj! Da ste mi zdravo, kneže Posedariću! - odzdravi kapetan. - Odakle u tu kasnu dobu? - Od fratra, kapetane! Vi sklopiste danas sa Mlečićima mir, a zastupao ih je biskup. Kapetane, kapetane! Čuvajte se toga pauka. Mreža se zapliće. Laku noć!